REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-331/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po Almi Opačak, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupana po Branku Bulat, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 26. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika Alme Opačak, odvjetnice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. ožujka 2007. zaključenom između DR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod , kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno ,unaprijed.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao pravnom sljedniku Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, isplatiti tužiteljici DR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 2.359,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. ožujka 2007. po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 770,04 eura sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s dijelom troškova postupka u iznosu od 69,96 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 6. ožujka 2007. s prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Podružnica Slavonski Brod, zaključila Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je solemniziran pred Javnim bilježnikom Miroslavom Bračun 9.3.2007. pod brojem OV-6547/2007. , kojim Ugovorom se tuženik obvezao tužiteljici isplatiti kredit u visini od 260.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita.

1.1. Navodi da je odredbom čl. 7. Ugovora tužiteljica se obvezna platiti naknadu prema Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja je trenutno iznosila 1,5% jednokratno, unaprijed. Kako je na dan isplate kredita tuženik isplatio tužiteljici iznos od 260.000 CHF po srednjem tečaju HNB umanjen za iznos od 3.900,00 CHF po srednjem tečaju HNB što je iznosilo 17.774,32 HRK, pa je nakon umanjena na tzv. ulaznu naknadu od 1,5% tuženik tužiteljici isplatio iznos od 1.167.180,36 HRK.

1.2. Ističe da prednik tuženika sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 7. Ugovora, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na ništetnu odredbu ugovora jer je tužiteljici ponuđen na potpis ugovor koji je tuženik unaprijed sastavio na tzv. tipskom obrascu.

1.3. Navodi da odredba čl. 7. Ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim bankarskim uslugama , a kada se uzme u obzir da je tužiteljici iznos odobrenog kredita umanjen za iznos tzv. ulazne naknade ne može se očekivani da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na takvu odredbu da je o njoj mogla pregovarati. Zbog naprijed opisanog postoji znatna neravnoteža u odnosima tužiteljice i tuženika jer je tužiteljici zbog postojanja ništetne odredbe o obvezi plaćanja 1,5% jednokratno, kao stranci odnosno potrošaču u predmetnom ugovoru nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena niti jednom pozitivnom zakonskom odredbom.

1.4. Poziva se na odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima koje ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije predviđena niti Zakonom o bankama, odnosno Zakonom o kreditnim institucijama.

1.5. Slijedom svega naprijed navedenog tužiteljica traži utvrditi ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu , kao i naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.900,00 CHF u protuvrijednosti EUR što iznosi 2.359,06 EUR sa pripadajućim zakonskom zateznim kamatama od dana plaćanja 14.3.2007. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti.

2.1. Smatra da je tužba neuredna jer tužiteljica nije priložila nijedan konkretan dokaz kojim bi dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva već se cijela tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Nadalje, ističe kako tužitelj nije naveo nijednu odlučnu činjenicu niti priložio ijedan relevantan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je tužbeni zahtjev osnovan. Uzevši u obzir naprijed navedeno, tuženik predlaže da naslovni sud bez upuštanja u ispitivanje visine tužbenog zahtjeva, odbije u cijelosti tužbeni zahtjev.

2.2. Opreza radi ističe prigovor zastare utuženog iznosa jer iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio naknadu za obradu kredita 29. srpnja 2007. dok je tužbu u navedenom predmetu podnio 15. svibnja 2023. , čak šesnaest godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Iako tužitelj nije priložio nijedan dokaz da je naknadu za obradu kredita uistinu platio, očigledno je nastupila zastara potraživanja tužbenog zahtjeva sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima čak u slučaju da je utuženi iznos plaćen.

2.3. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog nastupjele zastare.

2.4. Ne osporava da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, kao i da je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita. Osporava sve tvrdnje tužitelja vezane uz ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i ističe kako su naprijed navedene tvrdnje tužitelja u potpunosti neosnovane jer ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode.

2.5. jednako tako ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, nesporno je kako tuženik ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba čl.7. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna.

2.6. Tuženik osporava navode tužitelja u kojima on navodi da bi tuženik imao bilo kakvih posebnih troškova obrade kredita koje bi mu tužitelj uopće trebao nadoknaditi , sve iz razloga što su postojali konkretni troškovi administriranja, osoblja ili materijala. Poziva se na čl. 59. st. 1. alineje 3. ZZP/2003 prema kojem je ugovor o zajmu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu čl. 61. st. 1. tada važećeg ZZP/2003 ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 52/16) u kojoj se navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Iz navedenog je nesporno da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata i da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita), pa je tužiteljev načelni stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu.

2.7. Tuženik pojašnjava svoje navode i ističe da troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Nadalje, da slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Nakon toga slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata . Nakon toga slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, 2007. godine) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena.

2.8. Iz naprijed navedenih razloga smatra da su u potpunosti neosnovane tvrdnje kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna odnosno da tužitelj ica ima pravo na povrat navodno naplaćenog iznosa od 4.665,11 kuna.

2.9. Predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice te da istu obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Podneskom od 2. siječnja 2025. društvo EOS MATRIX d.o.o. Zagreb je obavijestilo ovaj sud da su kao cesionari sa tuženikom kao cedentom dana 13. prosinca 2024. sklopili Ugovor o cesiji, te slijedom predložili donošenje rješenje kojim će im biti omogućeno stupanje u parnicu na strani tuženika.

5. Sud je odbio navedeni prijedlog iz razloga što je uvidom u Ugovor o cesiji od 13. prosinca 2024. (str. 100-107 spisa) u članku 1. Predmet ugovora, nedvojbeno utvrđeno da je Cedent (ovdje tuženik) ustupio Cesionaru (društvo EOS MATRIX d.o.o. Zagreb) tražbine zajedno s odgovarajućim sredstvima osiguranja. Istovremeno u članku 2. stavak 2. navedeno je da ustupljenu tražbinu predstavlja i novčano potraživanje prema ovdje tužiteljici kao dužniku iz ugovora koji je predmetom i ovog postupka. Kako se u ovoj pravnoj stvari ne radi o tražbini, već o dugovanju cedenta (ovdje tuženika), EOS MATRIX d.o.o. Zagreb nema pravni interes za stupanje u postupak na strani tuženika jer nije preuzeo obveze iz ugovora već samo potraživanja.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade, u skladu s Odlukom o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed , a što je tužiteljici naplaćeno 14. ožujka 2007. iz realiziranog kredita, u iznosu od protuvrijednosti 3.900,00 CHF.

7. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 6. ožujka 2007. tužiteljica i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Podružnica Slavonski Brod, zaključili Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 260.000,00 CHF protuvrijednosti u HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (članak 2.), koji kredit je tužiteljica bila u obvezi otplatiti u roku od 30 godina (članak 3.1.),

-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu u skladu s Odlukom o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed (članak 7.),

- da je kredit odobren kao stambeni kredit za D (članak 2.),

- da je naknada naplaćena 14. ožujka 2007. iz realiziranog kredita, u iznosu od protuvrijednosti 3.900,00 CHF ili 17.774,32 HRK.

8. Sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade sadržana u članku 7. stavak 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača i sporno je da li je nastupila zastara potraživanja.

9. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. ožujka 2007. (str. 7-16 spisa), u Otplatni plan (str. 17-31 spisa) u interne naloge od 14. ožujka 2007. (str. 33 spisa), u dokument tuženika Procedura za rad u LOM@S-u od 26. travnja 2006. (str. 42-97 spisa), u dokumentaciju odobravanja kredita (str. 120-126 spisa), u Izvadak iz obrtnog registra (str. 127 spisa), proveden je i dokaz neposrednim uvidom suda u originalne interne naloge od 14. ožujka 2007. kao i dokaz saslušanjem tužiteljice.

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

11. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da se sjeća da je 2007. realizirala predmetni kredit u svrhu dovršetka obiteljske kuće, da joj je kuća isključivo služila za privatne potrebe i u vrijeme realizacije kredita a niti danas da nije u njoj obavljala nikakvu trgovačku djelatnost. Ne osporava da je imala na sebi do 2012. obrt za prodaju dječjeg tekstila, ali je djelatnost obavljala u iznajmljenom prostoru u [adresa]. Tvrdi da nikada djelatnost nije bila obavljana u obiteljskoj kući, niti se bilo koji dio obiteljske kuće koristio u svrhu obavljanja njezine djelatnosti. Inače da je predmetni kredit realizirala nakon razgovora u banci tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate, odnosno jedini razgovor se svodio na potrebnu dokumentaciju za realizaciju kredita. Tvrdi da nije bilo govora o nikakvoj naknadi, niti o njenoj visini sa kojom je bila upoznata tek kada su ju pozvali na potpisivanje internih naloga gdje je vidjela da potpisuje dva naloga koja je i priložila kao dokaz u sudski spis i kada je bila saznanja da joj se dosta veliki iznos usteže za naknadu. To joj je bilo jako puno i pitala je bankarku zašto je iznos tako veliki na što joj je bilo rečeno da to tako mora biti, da jedino pod tim uvjetom može realizirati kredit. Svoje traženje je postavila u iznosu za koji je i potpisala interni nalog. Inače kredit je sve vrijeme plaćala iz svojih primanja. Ugovor je pročitala u dijelu u kojem ga je i razumjela a to je iznos kredita, visina rate i dužina otplate kredita. Sve druge odredbe nije baš i razumjela, niti joj je netko posebno pojašnjavao, a ugovor je potpisala jer je vjerovala banci koja joj je upravo takav ugovor i predložila kao najpovoljniji za nju.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona kredit realizirala za osobne potrebe, za dovršenje stambenog objekta, kako je to i navedeno u ugovoru o kreditu. Uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati.

13. Temeljem uvida u Izvadak iz obrtnog registra (str. 127 spisa) i saslušanja tužiteljice, nije sporno da je u periodu od 2000. do 2012. imala registriran obrt, trgovinu, koju je obavljala u [adresa] na adresi [adresa], koja adresa je različita od adrese obiteljske kuće ([adresa]) za čije dovršenje joj je odobren kredit u 2007. godini.

14. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača, zbog čega se prigovor tuženika ukazuje neosnovanim u tom dijelu.

15. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelj ice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz uvjete za realizaciju kredita, da joj nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogla utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru.

16. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 7. stavak 1. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO)

17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelj icu, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti joj je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

19. Na ove okolnosti tuženik je predložio samo uvid u interni dokument tuženika Procedura za rad u LOM@S-u od 26. travnja 2006. (str. 42-97 spisa), upute službenicima banke koje su nesporno interna pravila tuženika i predstavljaju instrukcije službenicima banke o uvjetima pod kojima se pojedini kredit može realizirati, s tim da u ovom postupku tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužiteljici bilo pojašnjeno u koje svrhe se usteže naknada za obradu kredita i za što je predviđena. Predložio je u odgovoru na tužbu saslušanje službenika banke čija imena nije do zaključenja prethodnog postupka dostavio. Tužiteljica je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužiteljica je prije sklapanja ugovora imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mog le je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

20. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

21. Pojedine direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

22. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

23. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

24. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

25. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica je po zanimanju mag. pedagoškog odgoja i u vrijeme realizacije kredita je bila trgovac, tako da nije imala financijskih znanja kao tuženik, niti je mog la sa njime ravnopravno razgovarati.

26. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

27. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz iskaza tužiteljice je nesporno da je za naknadu i njezinu visinu doznala tek prilikom potpisivanja internih naloga kada je i prigovorila previsokom iznosu naknade ali na istu nije mogla utjecati jer je kredit mogla realizirati samo pod tim uvjetima koje je nametnula banka.

28. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

29. Tuženik je osporio visinu postavljenog tužbenog zahtjeva iz razloga što tužiteljica nije dokazala da bi navedenu naknadu platila.

30. Visina plaćene naknade je utvrđena temeljem članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu kojim je predviđeno da će se ista naplatiti u visini od 1,50 % od iznosa realiziranog kredita. Realizirani kredit je predviđen u članku 2. ugovora o kreditu u iznosu od 260.000,00 CHF, tako da je nesporno da je naknada iznosila protuvrijednost od 3.900,00 CHF ili 17.774,32 HRK. Temeljem neposrednim uvidom suda u originalne interne naloge od 14. ožujka 2007. koji su priloženi uz tužbu, nedvojbeno je utvrđeno da je na dan 14. ožujka 2007. realizirani iznos kredita iznosio 1.167.180,36 HRK a naknada 17.774,32 HRK ili sada 2.359,06 eura.

31. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

32. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

33. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužiteljici dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

36. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 840,00 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (2.359,06 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 26.3.2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) i trošak sastava podnesaka od 18.3.2026. kao očitovanja na odgovor na tužbu i podnesak EOS MATRIX d.o.o. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 700,00 eura. Tužiteljici su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (35,02 i 35,02 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 770,04 eura.

37. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

38. Tužiteljici nisu priznati zatraženi troškovi više zatraženih pristojbi koje su priznate u skladu sa stvarnom vrijednošću spora, zbog čega je tužiteljica odbijena sa daljnjim zatraženim troškom u iznosu od 69,96 eura kako je to navedeno pod IV. izreke presude.

39. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

Slavonski Brod, 24. travnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Alma Opačak, Slavonski Brod,

2. OD Šavorić i partneri, Zagreb.