REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj Pn-396/2025-113

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB:22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Pelclu, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 20. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. isplatiti tužitelju Croatia osiguranje d.d. iznos 67.491,57 eur sa zateznom kamatom od 19. lipnja 2006. do isplate te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 2.056,20 eur sa zateznom kamatom od 24. travnja 2026. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da se 19. travnja 2006. u Zadru dogodila prometna nezgoda koju da je prouzročio osiguranik tuženika vozilom reg. ozn. [registarska oznaka] na štetu tužiteljeva kasko osiguranika TO čije je vozilo reg. ozn. [registarska oznaka] oštećeno u opisanom štetnom događaju. Dalje navodi da je svom kasko osiguraniku 19. lipnja 2006. isplatio na ime materijalne štete iznos 537.046,60 kn te da je pozvao tuženika u mirnom postupku na isplatu cjelokupnog iznosa, a kako tuženik regresni zahtjev u mirnom postupku nije htio isplatiti, tužbenim zahtjevom preciziranim na ročištu 8. studenog 2018. predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa 508.515,22 kn sa zateznom kamatom od 19. lipnja 2006. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik priznaje činjenice nastanka štetnog događaja i osiguranosti vozila reg. ozn. [registarska oznaka] na dan štetnog događaja kod tuženika. Osporava odgovornost za nastanak štetnog događaja te osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Tijekom postupka navodi da tužitelj tijekom postupka nije dokazao osnovne pretpostavke regresnog zahtjeva te da je zahtjev već iz navedenog razloga neosnovan. Ističe da na strani osiguranika tuženika ne postoji krivnja za nastanak štetnog događaja te da vozilo, koje je uništeno u štetnom događaju, nije imalo vrijednost koju je tužitelj uzeo kao polazište za isplatu osigurnine jer da je isto bilo uvezeno u RH na temelju povlastice radi čega da je vrijednost istog bila znatno manja jer da na isto nisu plaćeni porezi, trošarine, carine i ostala davanja. Tijekom postupka, podneskom od 14. prosinca 2018., osporava aktivnu legitimaciju tužitelja jer da tužitelj nikada nije dostavio original odnosno izvornik kasko police osiguranja pa osporava autentičnost, vjerodostojnost i istinitost papira kojeg tužitelj dostavlja u preslici i naziva ga kasko policom. Navodi da, kada bi se i prihvatilo postojanje ugovora o osiguranju temeljem priložene preslike police osiguranja, je predmetni kasko ugovor pravno nevaljan i fiktivan. Navedeno obrazlaže tvrdnjom da je ugovor o osiguranju fiktivno zaključen u korist osiguranika TO, a koji da nije imao pravni interes zaključenja ugovora o kasko osiguranju jer da nije bio vlasnik predmetnog vozila, a slijedom čega da tužitelj nije bio niti dužan platiti naknadu štete iz predmetnog ugovora o osiguranju i slijedom toga da tužitelj pozivom na odredbu čl. 939. ZOO ne može tražiti naknadu štete od tuženika jer da je štetu nadoknadio BO koji da nema svojstvo osiguranika. Na ročištu 20. ožujka 2019. čini nespornom činjenicu da je tužitelj 16. lipnja 2006. izvršio plaćanje iznosa u visini 524.664,72 kn prema priloženoj potvrdi Privredne banke Zagreb o izvršenom nalogu na listu 379 spisa. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Zapisnik o očevidu (list 3-4 spisa), Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka (list 5-7 spisa), podatke o prometnoj nezgodi (list 8 spisa), Naloge za doznaku po šteti (list 9-10 i 364-365 spisa), račun br. 2492 od 19. travnja 2006. (list 11 i 366 spisa), račun broj 35/06 (list 11 i 367 spisa), račun R-1/07-06 od 24. travnja 2006. (list 12 i 368 spisa) Policu osiguranja automobliskog kaska (list 13 i 416 spisa), Uvjete tužitelja za osiguranje automobilskog kaska (list 383-386 spisa), Prijavu štete (list 14 spisa), 0pis prometne nezgode (list 16 spisa), punomoć od 2. svibnja 2006. (list 17-18 i 380-381 spisa), Zapisnik o ispitivanju i prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu MUP-a RH (list 19 spisa), presliku prometne i vozačke dozvole (list 20-21 spisa), presliku osobne iskaznice i kartice tekućeg računa (list 22 spisa), nalaz i mišljenje prometnog vještaka Čedomira Čovića (list 23-39 spisa), presliku spisa Prekršajnog suda u Zadru poslovni broj Pro- 2436/06 (list 46-72 spisa), nalaz i mišljenje prometnog vještaka dipl. ing. Zvonka Ivašića kao i dopunska očitovanja istog (list 81-90, 135, 168-172, 252-253 i 303-304 spisa), iskaze svjedoka KO i BO (list 95 i 137 spisa), nalaz i mišljenje prometnog vještaka Joška Kovača (list 102- 116 spisa), fotografije vozila i izvid štete (list 128-132 spisa), presliku spisa tužitelja AUP-1177/05 povodom štetnog događaja od 08. srpnja 2005. (list 142-162 spisa), dopis Carinske uprave tuženiku od 7. veljače 2014. (list 257 spisa), dopis Prekršajnog suda u Zadru od 14. lipnja 2016. (list 257 spisa), izvadak po kunskom poslovnom računu od 16.06.2006.(list 330 i 363 spisa), potvrdu o izvršenom nalogu (list 379 spisa), Nagodbu tužitelja i TO od 7. lipnja 2006. u vezi štetnog događaja od 19.04.2006. (list 382 spisa), pregled fakturirane i i naplaćene premije po polici broj [broj police] (list 414 spisa), poseban popis gradiva tužitelja s rokovima čuvanja (list 433- 489 spisa).

4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za (regresnu) isplatu kojeg tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama iz kojih bi proizlazilo da je svojem kasko osiguraniku 19. lipnja 2006. isplatio osigurninu za oštećenja na vozilu nastala u prometnoj nezgodi od 19. travnja 2006., a za nastanak koje prometne nezgode da je odgovoran osiguranik tuženika.

6. Između stranaka nisu sporne činjenice nastanka štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika. Sporno je, obzirom na navode tuženika, je li tužitelj aktivno legitimiran potraživati isplatu od tuženika, odgovornost za nastanak štetnog događaja, osnova i visina zahtjeva.

7. Budući da je tuženik tijekom postupka i to 2018. prigovorio nedostatku aktivne legitimacije tužitelja tvrdnjom da je ugovor o osiguranju fiktivan (tužba je podnesena 2007.) te da je tijekom postupka osporio i postojanje pretpostavki osnovanosti regresnog zahtjeva, prvenstveno je valjalo utvrditi osnovanost iznijetih navoda.

8. Uvidom u policu kasko osiguranja broj 004620197614 koja u preslikama prileži listu 13 i 416 spisa te koju je tužitelj sudu predočio u izvorniku na ročištu 20. ožujka 2019. (list 412 spisa), utvrđeno je da ista izdana 10. rujna 2005. kao dokaz sklopljenog Ugovora o osiguranju u skladu sa odredbom čl. 901. u vezi čl. 902. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO/91). Naime iz police proizlazi da je ugovaratelj SO za korist osiguranika TO sklopio jednogodišnje potpuno kasko osiguranje osobnog vozila mercedes CL 55 Coupe reg. ozn. [registarska oznaka], za razdoblje 26. kolovoz 2005. do 26. kolovoza 2006. sa obnovom svake godine na dan 26. kolovoza. Ugovoreno je plaćanje premije u obrocima (11 obroka) pri čemu je 1. obrok dospio na naplatu odmah. Budući da iz priloženog pregleda fakturirane i i naplaćene premije po navedenoj polici (list 414 spisa), koja isprava predstavlja vjerodostojnu ispravu i koju tuženik nije posebno osporio, proizlazi da je ugovaratelj osiguranja 26. kolovoza 2005. uplatio prvi obrok premije, a kada je, u skladu sa odredbom čl. 10. st. 2. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska (list 384 spisa), i predmetni Ugovor o osiguranju sklopljen. Navedeno iz razloga što se na izdanoj polici ne nalazi potpis ugovaratelja osiguranja, već samo stoji naznaka ″glasom ponude″, međutim iz police je isto tako vidljivo da je ugovaratelj osiguranja u skladu sa odredbom čl. 901. st.2. ZOO/91 učinio tužitelju ponudu za osiguranje pod brojem 492620197614, istu vlastoručno potpisao, a koju tužitelj kao osiguratelj nije odbio te u konačnici 10. rujna 2005. , u skladu sa odredbom čl. 903. st.1. ZOO/91, izdao opisanu policu kasko osiguranja. Činjenica da je na izdanoj polici otisnuta klauzula ″osiguravatelj nije u obvezi nadoknaditi štetu ukoliko se utvrdi da podaci na temelju kojih je ugovor o osiguranju sklopljen nisu istiniti ili da priložena dokumentacija nije vjerodostojna″, uzevši u obzir da izdana polica sadrži sve podatke prema čl. 902. st.1. ZOO/91, ne dovodi u pitanje pravnu valjanost sklopljenog ugovora o kasko osiguranju, a činjenica da u konkretnom slučaju ugovaratelj osiguranja i osiguranik nisu ista osoba, suprotno navodima tuženika, ne čini predmetni ugovor o osiguranju fiktivnim. Izdana polica osiguranja je u skladu sa odredbom čl. 230. st.1. ZPP javna isprava, istinitost sadržaja koje tuženik paušalnim navodima nije doveo u sumnju. Pritom valja reći da tuženik takve paušalne tvrdnje, ističući nedostatak aktivne legitimacije tužitelja, po prvi puta iznosi 2018. (list 389 spisa), dakle 11 godina nakon podnošenja tužbe, a čime po mišljenju ovog suda, maliciozno pokušava izbjeći utvrđenje postojanja svoje obveze.

9. Između stranaka nije sporno da su osiguravatelji vozila koja su sudjelovala u predmetnom štetnom događaju. Kako tužitelj tvrdi da je 19. lipnja 2006. svom kasko osiguraniku isplatio osigurninu u vezi oštećenja na vozilu iz štetnog događaja, valja istaknuti da se u osiguranju naziv "regres" upotrebljava u prvom redu kao označavanje prava osiguratelja da od osobe koja je uzrokovala štetu vrati isplaćeni iznos odštete. Međutim, u skladu sa odredbom čl. 963. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO/05), u konkretnom slučaju (na čemu tužitelj i temelji svoj zahtjev), radi se o subrogaciji prava odnosno pravu osiguratelja stupiti u pravnu poziciju osiguranika u vezi sa štetom za koju je isplaćena osigurnina. Pravo subrogacije osiguravatelja nastaje nakon što se ispune dvije pretpostavke: osiguravatelj mora platiti osiguraniku naknadu iz ugovora o osiguranju i mora postojati osoba odgovorna za štetu. Pritom plaćanje naknade iz ugovora o osiguranju mora biti posljedica ugovorne obveze osiguratelja i činjenicu plaćanja mora dokazati osiguratelj (potonju činjenicu tuženik je učinio nespornom na ročištu 20. ožujka 2019.)

10. U prilog tvrdnje da je svom kasko osiguraniku, isplatio osigurninu povodom štetnog događaja od 19. travnja 2006., tužitelj je u prilogu dostavljene preslike svog spisa AKF 2171/06 (vođenog po štetnom događaju (list 9 -34 spisa) priložio dva naloga za doznaku po šteti AKF 2171/2006-1 i AKF 2171/2006-2 (list 9 i 10 spisa). Ocjenom priloženih naloga za doznaku sud je utvrdio da je tužitelj u postupku procjene i obračuna štete na vozilu svog osiguranika reg. oznake [registarska oznaka] po polici automobilskog kasko osiguranja br. 004620197614 čiji je ugovaratelj SO, a osiguranik TO, dana 7. lipnja 2006. sačinio dva naloga za doznaku po šteti prethodno naznačenih oznaka pri čemu je kao "datum likvidacije" na oba naznačen 7. lipanj 2006. te kao "datum valute" je naznačen 19. lipnja 2006. Ujedno je na nalogu za doznaku AKF 2171/2006-1 kao iznos likvidacije ujedno i kao iznos za isplatu naveden iznos 524.664,72 kn, od čega su kao stavke likvidacije navedene: 1. obračun totalne štete 531.530,00 kn; 2. umanjen za dug po polici do kraja -12.381,88 kn; 3. račun 2492 Deur (umanjen za 30,00 kn za čuvanje vozila) 982,60 kn; 4. račun 35/06 T 2.704,00 kn i 5. račun 07/06 Ad Sub 1.830,00 kn. Sud je ujedno utvrdio da su stavke 3. do 5. iz likvidacije sačinjene u skladu sa priloženim računima (list 11-12 spisa) na ime prijevoza i vuče vozila kao i prethodnog vađenja vozila navedene reg. oznake iz mora. Nadalje, iz Nalogu za doznaku AKF 2171/2006-1 utvrđeno je da je kao korisnik likvidacije naveden SO iz [adresa] te je navedena banka kod koje isti ima otvoren tekući račun (Raiffeisebank Austria d.d. Podružnica Čakovec) kao i poziv na broj odobrenja. Kao način isplate navedeno je - virmanski-automatski tekući račun te je ujedno, kao oštećenik, na navedenom nalogu označen TO. Ocjenom naloga za doznaku AKF 2171/2006-2 utvrđeno je da je istim kao korisnik likvidacije naznačen tužitelj jer je kao stavka likvidacije naznačen dug do kraja po polici 004620197614 u iznosu 12.381,88 kn, a za koji iznos (kao iznos duga po polici) je umanjen obračun totalne štete kako to proizlazi iz stavka 2. likvidacije po nalogu za doznaku AKF 2171/2006-1. Ujedno iz dostavljene ovjerene punomoći (list 17. i 380 spisa) proizlazi da je TO, kao osiguranik po predmetnom kasko osiguranju, 2. svibnja 2006. ovlastio BO (koji je ujedno ugovaratelj predmetnog kasko osiguranja) ″radi reguliranja, uplate na njegov račun, procjene, žalbe te svih drugih radnji a odnose se na štetu u Croatia osiguranje pod brojem AKF-2171/2006″

11. Imajući u vidu da je o izdanom nalogu AKF 2171/2006-1 od 7. lipnja 2006. naznačeno da će se isplata 524.664,72 kn izvršiti na tekući račun korisnika likvidacije

– SO otvoren u Raiffeisebank Austria d.d. te da navedena činjenica proizlazi iz Potvrde PBZ o izvršenom nalogu (list 379 spisa), a koju isplatu je tuženik i učinio nespornom, jasno proizlazi da je tužitelj punomoćniku svoga osiguranika dakle, na temelju izdane punomoći 2. svibnja 2006. (list 17-18 spisa), dana 16. lipnja 2006. izvršio isplatu totalne štete na vozilu iz štetnog događaja od 19. travnja 2006., koja je u skladu sa odredbom čl. 10. st. 4. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska, umanjena za dospjele neplaćene obroke premije (u ukupnoj visini 12.381,88 kn), pri čemu su isplaćeni i troškovi vađenja vozila iz mora, prijevoza i vuče vozila u ukupnom iznosu 5.516,60 kn.

11. U skladu sa odredbom čl. 963. st. 1. ZOO/05 isplatom nakade iz osiguranja (16. lipnja 2006.) na tužitelja kao osiguratelja prešla su po zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koji je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, a na kojoj odredbi tužitelj i temelji osnovu zahtjeva koju pak tuženik spori tvrdnjom o odgovornosti osiguranika tužitelja za nastanak štetnog događaja.

13. Radi utvrđenja odgovornosti za nastanak štetnog događaja sud je cijenio nalaz i mišljenje prometnog vještaka dipl. ing. Zvonka Ivašića kao i pisane i usmene dopune nalaza i mišljenja, a iz kojih proizlazi da je u trenutku nesreće vozilo osiguranika tužitelja okrznulo svojim prednjim lijevim vrhom, brzinom od oko 51,2 km/h, stražnji dio vozilo osiguranika tuženika koje se nalazilo u fazi izlaska iz parkirališta na kolnik te da je u nastavku nakon prevaljenih 8,6 m vozilo osiguranika tužitelja tokom naglog skretanja u desno i kočenja sletjelo u more. Do sudara vozila došlo je na oko 1-2 m sjevernije od pronađene otplate zemlje na kolnik, u području sredine desne polovice kolnika osiguranika tužitelja. Od mjesta izlaska sa parkirališta, vozilo osiguranika tuženika kretalo se do mjesta sudara vožnjom unatrag, na putu od oko 7,9 m, prosječnom brzinom od oko 10 km/h, u vremenu od oko 2,8 sekundi. Ukoliko se neposredno pije mjesta nesreće vozilo osiguranika tužitelja kretalo brzinom kao i u vrijeme nesreće, proizlazi da se u trenutku izlaska vozila osiguranika tuženika unatrag iz parkirališta, vozilo osiguranika tužitelja nalazilo udaljeno od mjesta naleta na vozilo osiguranika tuženika za oko 40,1 m na kojoj se udaljenosti vozilo osiguranika tužitelja moglo zaustaviti do mjesta nesreće i prikočavanjem, pri utvrđenoj brzini kretanja pa do pada vozila osiguranika tužitelja u more ne bi došlo. Na način kako je vozač vozila osiguranim kod tužitelja reagirao kočenjem i skretanjem u desno, na 16,7 m prije mjesta slijetanja u more, uspio bi se zaustaviti na tom razmaku, bez pada u more, da se prethodno kretao brzinom do 41 km/h. Da je vozač vozila osiguranim kod tuženika prije izlaska sa parkirališta, propustio vozilo osiguranika tužitelja, do nesreće ne bi došlo. Prema utvrđenoj vrijednosti vozila osiguranika tužitelja, kao i visine vrijednosti ostataka vozila, proizlazi da visina štete na vozilu tužitelja, u vrijeme kalkulacije totalne štete, iznosi 543.189,20 kn. U usmenom obrazloženju nalaza i mišljenja na ročištu 9. ožujka 2010. vještak navodi da je vozač vozila osiguranim kod tuženika, u trenutku kada je započeo manevar vožnjom unatrag, mogao vidjeti vozilo osiguranika tužitelja pa da je odustao od vožnje unatrag do nesreće ne bi došlo. Navodi da se tehničkim putem ne može utvrditi razlog iz kojeg vozač vozila osiguranim kod tužitelja nije reagirao kočenjem kada je mogao vidjeti vozilo tuženika kako izlazi unatrag sa parkirališta. Utvrđenu visinu štete na vozilu osiguranim kod tužitelja vještak je korigirao u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja (od 8. rujna 2010) te je naveo da je, imajući u vidu činjenicu da je vozilo tužitelja pretrpjelo znatna oštećenja i u ranijem štetnom događaju od 8. srpnja 2005., a što da je razlog i smanjenja njegove vrijednosti jer je prethodno izrađena kalkulacija izvedena pod pretpostavkom da se radi o prethodno neoštećenom vozilu, a slijedom čega prema sada utvrđenoj (smanjenoj) vrijednosti vozila osiguranim kod tužitelja, kao i visine vrijednosti ostataka vozila, proizlazi da visina štete na vozilu osiguranim kod tužitelja, u vrijeme kalkulacije totalne štete, iznosi 502.998,62 kn. U usmenim očitovanjima na ročištima 9. lipnja 2016. i 14. lipnja 2017. vještak je naveo da su troškovi vađenja vozila iz mora, njegove vuče i prijevoza bili neophodni. Dodatno obrazlaže da je vozač vozila osiguranim kod tužitelja intenzivno kočio tek kada je vozilo skrenuo u desno prema moru te da se takvim kočenjem mogao zaustaviti do mjesta kontakta sa vozilom osiguranim kod tuženika, na putu 41 m, da se kretao brzinom od 71 km/h, dok bi prikočavanjem se uspio zaustavio na istom razmaku do brzine od 60 km/h. Osim navedenog, postojali su tehnički uvjeti i za zaobilaženje vozila osiguranika tuženika- skretanjem u desno i to bez opasnosti slijetanja u more. Dopuštena brzina kretanja na navednom dijelu ceste gdje je dosšlo do štetnog događaja iznosi 50 km/h. Vještak je naveo da reagiranje vozača vozila osiguranim kod tužitelja kritične zgode nije bila reakcija prosječnog vozača budući da nije poduzeo radnju kočenja te da vozilo osiguranika tuženika, u trenutku kada je počelo izlaziti na kolnik, još nije predstavljalo opasnost, ali jest u trenutku ulaska u prometnu traku osiguranika tužitelja, u kojem trenutku je vozilo osiguranika tužitelja bilo na udaljenosti 20 m i kada bi svaki prosječni vozač poduzeo kočenje da izbjegne kontakt.

14. Sud je kao stručno, objektivno i detaljno obrazloženo prihvatio nalaz i mišljenje prometnog vještaka kao i njegove usmene i pisane dopune kojima je detaljno opisao dinamiku nastanka štetnog događaja kao i mogućnosti izbjegavanja njegova nastanka te je utvrdio visinu nastale štete na vozilu osiguranim kod tuženika. Naime, nakon usmenog očitovanja vještaka na ročištu 14. lipnja 2017. niti stranke nisu prigovarale njegovom nalazu i mišljenju.

15. Sud nije po prijedlogu tuženika, a radi utvrđenja vrijednosti vozila osiguranim kod tužitelja, a time i visine štete na istom, pribavljao podatke od Carinske uprave kako je to predložio tuženik podneskom od 28. travnja 2016. (list 250 spisa), smatrajući isti podatak irelevnatnim za utvrđenje vrijednosti vozila, a time i visine nastale štete na istom budući da je i sam prometni vještak u usmenom obrazloženju na ročištu 9. lipnja 2016. (list 253 spisa) naveo da se u konkretnom slučaju utvrđuje tržišna vrijednost vozila pri čemu uvjeti nabave samog vozila dakle, eventualne carinske povlastice, nisu bitni niti bi isti utjecali na proračune vrijednosti vozila. Sud ujedno nije posebno cijenio po strankama priložene u spis nalaze i mišljenja prometnih vještaka Čedomira Čovića, (list 23-29), Joška Kovača (list 102-116 spisa) te LO (list 290-298 spisa) budući da su isti sačinjeni na osobno traženje stranaka postupka dakle, ne po nalogu suda i kao takvi ne predstavljaju relevantan dokaz u ovom postupku.

16. Budući da su suprotni prihvaćenom nalazu i mišljenu prometnog vještaka Ivašića sud nije prihvatio iskaz svjedoka KO u dijelu kojima iskazuje o brzini kretanja vozila osiguranik kod tužitelja i kada navodi kako prilikom izlaska sa parkinga vožnjom unatrag nije vidio nikakvo vozilo. Naime, navedeni svjedok je kritične zgode upravljao vozilom osiguranim kod tuženika pa je njegovo iskazivanje svakako usmjereno i na uspjeh tuženika u postupku. Sud isto tako nije prihvatio niti iskaz vozača vozila osiguranim kod tužitelja- svjedoka BO u dijelu kada iskazuje da njegovo vozilo prije štetnog događaj nije sudjelovalo ni u kakvim drugim štetnim događajima, budući da je isti suprotan po tužitelju priloženom štetovnom spisu AUP-1177/05 (list 142-162 spisa) iz kojeg je razvidno da je to vozilo sudjelovalo u štetnom događaju još 8. srpnja 2005. kada je također bilo oštećeno, a zbog čega je u konačnici i prometni vještak naknadno i korigirao vrijednost vozila odnosno utvrdio nastalu štetu na vozilu u manjem iznosu. Svjedok SO o dinamici nastanka štetnog događaj nije iskazivao.

17. Odlučujući o odgovornosti za nastanak štetnog događaja sud je prvenstveno cijenio utvrđenja prometnog vještaka, imajući u vidu i da je prekršajni postupak u vezi štetnog događaja pokrenut protiv vozača vozila osiguranim kod tuženika (Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka. list 5 spisa), a ishod kojeg sudu je ostao nepoznat budući da je po dopisu Prekršajnog suda u Zadru od 14. lipnja 2016. (list 257) spis škartiran, dostavljena preslika toga spisa obzirom na fazu postupka ne sadrži odluku o prekršajnoj odgovornosti. Naime, na temelju rezultata prometnog vještačenja proizlazi da je primarni razlog nastanka štetnog događaja upravo postupanje vozača vozila osiguranim kod tuženika suprotno odredbi čl.43., čl. 45. st. 1. te odredbi čl. 50. st.1. Zakona o sigurnosti prometa ne cestama ("Narodne novine" broj 105/04, u daljnjem tekstu: ZSPC) budući da se neoprezno kretao vožnjom unatrag pri uključenju sa parkinga na cestu te je takovom vožnjom upravo u dijelu kada se i našao na dijelu kolnika za smjer kretanja vozila osiguranim kod tužitelja ujedno za njega i predstavljao realnu opasnost. Pritom valja reći da je vozač vozila osiguranim kod tuženika mogao vidjeti dolazak vozila osiguranim kod tužitelja i da je odustao od izlaska sa parkinga odnosno da je propustio vozilo tužitelja - do nezgode ne bi došlo. Iako je, kako to slijedi iz utvrđenja nalaza i mišljenja prometnog vještaka, reakcija vozača vozila osiguranim kod tužitelja bila neadekvatna jer je intenzivnim kočenjem u trenutku uočavanja vozila osiguranim kod tuženika odnosno prikočavanjem ili zaobilaženjem (za što je imao tehničke mogućnosti) mogao izbjeći nastanak štetnog događaja - to nije primarni uzrok nastanka štetnog događaja, već samo reakcija na situaciju u kojoj se našao jer ga je vozilo osiguranika tuženika u trenutku ulaženja na kolnik za njegov smjer kretanja - ugrozilo i omelo u prometu. Dakle, vozač vozila osiguranim kod tužitelja dospio je u situaciju u kojoj je bilo potrebno reagirati kočenjem isključivo zbog nepropisane radnje osiguranika tuženika, a što je izostalo i njegovo neadekvatno reagiranje u konkretnoj situaciji ne predstavlja ponašanje koji bi na temelju odredbe čl. 1092. st. 1. ZOO/05 umanjilo, a još manje - isključilo odgovornost tuženika, a obzirom na navedeni primarni uzrok nastanka štetnog događaja. Naime, tužiteljev doprinos nastanku štetnog događaja ne može se gledati u očekivanju da u konkretnoj situaciji neizostavno i trenutno reagira bez pogreške.

17.1. Notorno je da vozači u različitim prometnim situacijama suočeni sa opasnošću (pa i profesionalni vozači) reagiraju na različite načine, s time da prometnim propisima nije definirano na koji način bi vozač morao reagirati u određenoj prometnoj situaciji kako bi se izbjegla prometna nesreća. Vozači u cilju izbjegavanja opasnosti na cesti uglavnom i pretežito poduzimanju radnju kočenja, radnju izmicanja vozila u lijevo ili u desno ili pak kombinaciju navedenih radnji, pri čemu u nekim situacijama vozači znaju reagirati i ubrzanjem vozila. U konkretnoj prometnoj nezgodi poduzeta reakcija vozača vozila osiguranika tužitelja očito nije bila adekvatna jer bi adekvatnija radnja bila reagiranje snažnim kočenjem vozila čime bi se izbjeglo u konačnici slijetanje u more. Budući da se osiguranik tužitelja vozilom kretao praktički dopuštenom brzinom odnosno sa minimalnim odstupanjem od iste (dozvoljeno 50 km /h, a kretao se 51,2 km/h) neadekvatna reakcija u trenutku nastanka opasnosti na prometnici koju je uzrokovao vozač vozila osiguranim kod tuženika ne može imati značaj skrivljenog postupanja osiguranika tužitelja, odnosno ne smatra se protupravnom radnjom koja bi bila u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom.

17.2. Kako dakle, u ponašanju vozača vozila osiguranim kod tužitelja kritične zgode nema protupravnosti, tada nema niti govora o postojanju njegove krivnje za nastanak štetnog događaja. Adekvatno ili neadekvatno reagiranje u vožnji automobilom, koje se zasniva na ocjeni reagiranja prosječnog vozača na iznenadno nepravilno ponašanje u vožnji drugog vozača, sadrži u sebi elemente objektivne odgovornosti pa kao takvo ne može predstavljati pretpostavku za odgovornost u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom po osnovi krivnje. Drugim riječima, pojam "neadekvatne reakcije" u kojem tuženik vidi skrivljeno ponašanje osiguranika tužitelja, odnosno umanjenje odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak prometne nezgode, nema zakonsku osnovu jer bi za postojanje suodgovornosti osiguranika tužitelja u nastanku prometne nezgode ponašanje osiguranika tužitelja kao vozača moralo biti protupravno i u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Dakle, osiguranik tužitelja se neposredno prije prometne nezgode vozio svojim kolničkim takom i praktički dozvoljenom brzinom te svojim ponašanjem nije doprinio nastanku prometne nezgode. Ovdje posebno valja imati u vidu i činjenicu da se vozilo osigurano kod tužitelja kritične zgode kretalo glavnom prometnicom, a na koju se sa parkirališta pored glavne prometnice dakle, uključivalo vozilo osigurano kod tuženika i upravo je njegovo, ranije opisano protupravno postupanje, primarni uzrok nastanka prometne nezgode. Prometni vještak je jasno naveo da - da je vozač vozila osiguranim kod tuženika prije izlaska sa parkirališta, propustio vozilo osiguranika tužitelja, do nesreće ne bi došlo.

17.3. Upravo zbog svega navedenog sud smatra da su opisane radnje osiguranika tuženika isključivi i primarni odnosno neposredni uzrok nastanka štetnog događaja te da je isti isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja u smislu odredbe čl. 1072. st. 1. ZOO/05 dok neadekvatna reakcija osiguranika tužitelja, kao posljedica protupravnih radnji osiguranika tuženika, u konkretnom slučaju ni na koji način ne predstavlja doprinos nastanku štetnog događaja. Ponavlja se, doprinos osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja ne može se gledati u očekivanju da, u konkretnoj situaciji, neizostavno i trenutno reagira bez pogreške (pa i intenzivnim kočenjem) kod primarnog odnosno neposrednog uzroka nastanaka štetnog događaja za nastanak kojeg je dakle, isključivo odgovoran osiguranik tuženika.

18. Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 963. st.1. ZOO/05 isplatom naknade osiguranja na tužitelja su po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, prešla sva osiguranikova prava prema tuženiku koji je odgovoran za nastanak štetnog događaja. Tužitelj je 16. lipnja 2006. isplatio svom osiguraniku iznos 524.664,72 kn dok tužbenim zahtjevom preciziranim na ročištu 8. studenog 2018. potražuje iznos u visini 508.515,22 kn, a koji iznos uključuje iznos nastale štete na vozilu u visini utvrđenoj prometnim vještačenjem 502.998,62 kn te troškove vuče vozila i vađenja vozila iz mora u ukupnoj visini 5.516,60 kn, a koje je tužitelj opravdano isplatio svome osiguraniku na temelju odredbe čl. 4. toč. 2. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska, a prema prethodno opisanim računima - račun 2492 B (umanjen za 30,00 kn za čuvanje vozila) 982,60 kn; račun 35/06 T 2.704,00 kn i 5. račun 07/06 Ad Sub 1.830,00 kn, a koje tuženik nije posebno osporio. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 963. st.1. ZOO/05 prihvatiti zahtjev za isplatu potraživanih 508.515,22 kn odnosno 67.491,57 eur (iskazano u važećoj valuti, podnesak od 10. listopada 2025.) i odlučiti kao u izreci.

19. Neosnovan je prigovor zastare tuženika za troškove vuče vozila i vađenja istog iz mora, istaknut na ročištu 8. studenog 2018., uz tvrdnju da isti nisu potraživani u tužbi jer upravo suprotno proizlazi iz navode tužbe i dokaza priloženih uz tužbu iz kojih jasno slijedi da se uz trošak isplate štete na vozilu, potražuju i opisani sporni troškovi. Inače, prigovor zastare je neosnovan na temelju odredbe čl. 215. st.1. u vezi čl. 230. st.1. i čl. 234. st. 6. ZOO/05. Budući da je oštećeni osiguranik saznao za štetu i štetnika u svakom slučaju 7. lipnja 2006. kada je kao osiguranik i zastupan po punomoćniku (punomoć, list 17-18 spisa) sa tužiteljem kao osigurateljem, sklopio izvansudsku nagodbu u pogledu naknade štete (list 382 spisa), a tužba je podnesena sudu preporučenom pošiljkom 16. siječnja 2007. i na sudu je zaprimljena 17. siječnja 2007., to proizlazi da, u konkretnom slučaju, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja (čl. 230. st.1. ZOO/05).

20. Činjenica da je tijekom ovosudnog postupka došlo do izmjene raspravnog suca, ne opravdava prijedlog tuženika da novi raspravni sudac ponovno odlučuje o prijedlogu tužitelja od 11. ožujka 2011. za povrat u prijašnje stanje jer za to ne postoji uporište u odredbama ZPP.

21. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st.1. u vezi čl. 963. st.1. ZOO/05. Budući da je tužitelj isplatu izvršio 16. lipnja 2006., a zateznu kamatu potražuje od 19. lipnja 2006., dakle za kraće razdoblje, ista mu je tako i dosuđena. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04) te na čl. 29. st.2. i 8. ZOO/05.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je suđen tužitelju. Tako je istom priznat trošak uplaćena dva predujma za pristup vještaka na ročišta 9. lipnja 2016. i 14. lipnja 2017., u zatraženim iznosima od po 32,18 eur i 33,18 eur , trošak uplaćene pristojbe na žalbu 1.327,23 eur te trošak pristojbe na presudu 663,61 eur, ukupno 2.056,20 eur.

23. Odluka o zateznoj kamati na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 24. travnja 2026.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- tužitelj

- punom. tuženika