REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2732/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Igora Metelko, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404505-5104744851 od 12. veljače 2010. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedanposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju JS nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.106,18 eur zajedno sa zateznom kamatom od 24. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 12.2.2010. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404505-5104744851 kojim mu je isti odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 3.800,00 eur po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s time da mu je tuženik temeljem odredbe čl. 10. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 36,86 eur. Tužitelj ističe da o navedenoj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale u smislu da bi mu tuženik prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Stoga tužitelj smatra da sporna ugovorna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) odnosno odredba čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14) s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Posljedično tome, tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga predlaže utvrditi navedenu ugovornu odredbu ništetnom te potražuje naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.328,00 eur jer je tužitelju sporna naknada naplaćena u iznosu od 36,86 eur pa smatra da je ovako naznačeni iznos vrijednosti predmeta spora očigledno usmjeren na podizanje troškova postupka, dok u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenog zahtjeva te smatra da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača jer se isti ne presumira. Osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom iz razloga što je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pri čemu je on tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja ove naknade tijekom pregovora i prilikom sklapanja ugovora o kreditu s time da je tužitelju ova informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali istome prije nego što je došlo do sklapanja ugovora. Pri tome tuženik napominje da se radi o naknadi za troškove koji su mu i prouzrokovani uslijed obrade kredita (operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezani regulatorni troškovi). Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade te da ova ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Slijedom svega navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška.

3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužitelj vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.328,00 eur naznačio očito suviše visoko imajući u vidu da mu je temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćen samo iznos od 36,86 eur, sud je rješenjem temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) na pripremnom ročištu održanom dana 2.10.2025. (stranica 54) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 1.328,00 eur imajući u vidu da je tužitelj u ovome postupku postavio tužbeni zahtjev koji se ne odnosi na novčanu svotu pa je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi pri čemu ovaj sud ne smatra da je ista naznačena očito suviše visoko neovisno o tome što se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe temeljem koje je tužitelju naplaćen samo iznos od 36,86 eur jer navedeno ne predstavlja kriterij za određivanje vrijednosti predmeta spora kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 4-9) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 48 i 49), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 158 i 159).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o o kreditu broj 2402006-1031262160/51404505-5104744851 od 12.2.2010. (stranica 4-8, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 3.800,00 eur u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj, a da je u čl. 10. toga Ugovora o kreditu određeno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana

7. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna te ima li tužitelj status potrošača.

8. Tužitelj u svom iskazu (stranica 59 i 60) navodi da je predmetni nenamjenski Ugovor o kreditu sklopio radi uređenja stana koji je koristio za stanovanje s time da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva. Navodi da je od ranije bio klijent tužene banke te da mu je ponuđen već gotov ugovor tako da nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, a kako je ovaj ugovor pročitao prije potpisivanja, to je vidio da je u čl. 10. ugovorena njegova obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Međutim, o toj naknadi mu nije ništa pojašnjeno u smislu zašto ju mora platiti i na što se ista odnosi. U svakom slučaju, ova naknada mu je naplaćena već pri isplati odobrenih sredstava.

9. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarao s tuženikom niti je to mogao, već da mu je predmetni Ugovor o kreditu predočen kao gotov pa ga je takvog samo mogao prihvatiti ili ne prihvatiti, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično, a što pak znači da je navedena ugovorna odredba sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa stoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 1,00% od sredstava koji su mu odobreni.

10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 4-8) kao i uvidom u dokumentaciju koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (stranica 48 i 49), također je utvrđeno da niti u tom Ugovoru o kreditu niti u toj dokumentaciji nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 i 125/07, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud slijedom svega navedenoga spornu odredbu iz čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

11. Pri tome sud nije prihvatio navod tuženika da bi tužitelj trebao posebno dokazivati svojstvo potrošača smatrajući da je na tužitelju teret dokaza o tome u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio jer su mu bila potrebna sredstva za uređenje stana koji koristio za stanovanje s time da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu (stranica 4-8) jasno proizlazi da ga je on u svojstvu korisnika kredita sklopio kao fizička osoba te da se radi o nenamjenskom kreditu građana pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužitelj ovaj odobreni kredit koristio za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužitelj isti nije koristio isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužitelju jer isti ne može dokazivati negativne činjenice.

12. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 16.6.2025. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 2.10.2025. i 13.3.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi 53,09 eur koliko iznosi i trošak sudske pristojbe na presudu pa to onda sveukupno iznosi 1.106,18 eur koliko je tuženiku pod točkom II. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 24.4.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, a po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23). Pri tome tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu 2.2.2026. jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka imajući u vidu da je ovo ročište odgođeno samo iz razloga što tužitelj na to ročište nije pristupio i to bez opravdanog razloga, iako je bio na isto uredno pozvan radi saslušanja.

U Zagrebu, 24. travnja 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnicima tuženika