Poslovni broj: P-359/2023-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Mirni Franić Rapajić, u pravnoj stvari ĆŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, Bužanova 4, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 4. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, 24. travnja 2026. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) platiti tužitelju ĆŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) svotu od 16.991,28 EUR sa zateznom kamatom kako slijedi:

-na iznos od 192,37 EUR od 30.travnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 337,82 EUR od 31.svibnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 348,48 EUR od 30.lipnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 437,85 EUR od 1.kolovoza 2011.godine do isplate,

-na iznos od 392,42 EUR od 31.kolovoza 2011.godine do isplate,

-na iznos od 342,58 EUR od 30.rujna 2011.godine do isplate,

-na iznos od 338,48 EUR od 31.listopada 2011.godine do isplate,

-na iznos od 334,85 EUR od 30.studenog 2011.godine do isplate,

-na iznos od 359,16 EUR od 4.siječnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 380,42 EUR od 7.veljače 2012.godine do isplate,

-na iznos od 13.526,85 EUR od 7.veljače 2012.godine do isplate,

i to računajući zateznu kamatu za svaki pojedini iznos do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023.godine u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu u iznosu od 2.285,33 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od donošenja presude naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 3.670,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 3.670,00 EUR teku od 24. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 21. travnja 2023. te tijekom postupka tvrdi da je s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria bank d.d. sklopio ugovor o kreditu broj: 266-78/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini potvrđen od javnog bilježnika Nikše Viđena pod brojem: OU-261/05-1 2. ožujka 2005. u iznosu od 180.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, a da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne jer je banka u ugovor unijela odredbu bez da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo odnosno bez da se tužitelja, kao potrošača, informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Poziva se na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. 4. srpnja 2013. Ističe kako je u navedenim sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga da su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno niti pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe i da je dana 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Ukazuje i na ništetnost ugovorene odredbe o mjesnoj nenadležnosti. Kako je zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pretplatio iznos koji bi imao platiti da nije bila unesena ovakva odredba, zahtijeva isplatu preplaćenog iznosa od 19.276,61 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana preplate pojedinog iznosa do isplate, sve uz nadoknadu troška ovog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

1.1. Tužitelj je po zaprimanju nalaza i mišljenja vještaka uskladio tužbeni zahtjev na način da isti sada glasi kao i u točki I. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost zahtjeva tužitelja kao i visinu, te predlaže tužbeni zahtjev odbiti. Tvrdi da predmetne presude u postupcima kolektivne zaštite potrošača nemaju izravni učinak na ugovorni odnos ovdje stranaka te da je potrebno utvrditi da bi predmetne odredbe bile nepoštene u konkretnom ugovoru . Tvrdi da predmetne odredbe nisu ništetne te da se o ovoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te da je tužitelj taj koji je u svemu bitnome odredio sadržaj ugovora. Osim toga tvrdi da je tužitelj od strane tuženika ozbiljno i potpuno informiran o smislu i sadržaju ove odredbe pa da je ista tužitelju bila razumljiva. Smatra da u konkretnom slučaju ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na š tetu tužitelja, te da nema mjesta tvrdnji da se postupalo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje tvrdi da se radi o jasnim, lako uočljivim i razumljivim odredbama. Prigovara zastari potraživanja navodeći kako ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, a smatra da kolektivni spor potrošača nije od utjecaja na tijek zastare potraživanja tužitelja. Osporava tužitelju svojstvo potrošača te se protivi potraživanju tužitelja s osnove zateznih kamata koje bi, prema postavljenom tužbenom zahtjevu, tekle od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

2.1. U odnosu na uređenje tužbe izvršeno podneskom od 8. kolovoza 2025., tuženik navodi da se u predmetnom slučaju ne radi o uređivanju tužbenog zahtjeva već o smanjenju tužbenog zahtjeva s osnova glavnice potraživanja s iznosa od 19.276,61 EUR na iznos od 16.991,28 EUR kojem povlačenju se on ne protivi, ali predlaže da sud donese utvrđenje o tome da je tužba u tom dijelu povučena uz naknadu razmjernog parničnog troška tuženiku.

3. Kako je tužitelj tužbom zahtijevao isplatu ukupnog iznosa od 19.276,61 EUR da bi potom, nakon primitka nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje, podneskom od 8. kolovoza 2025., uskladio svoj zahtjev tako da sada glasi na isplatu ukupno 16.991,28 EUR, radi se o smanjenju tužbenog zahtjeva koji ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe .

3.1. S obzirom na to da je tuženik pristao na ovakvo djelomično povlačenje tužbe, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

4. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari pročitan je ugovor o kreditu broj: 266- 78/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini potvrđen od javnog bilježnika Nikše Viđena pod brojem: OU-261/05-1 2. ožujka 2005. (list 20-30 spisa), otplatni plan (list 8-11 spisa), izračun tečajnih razlika po kreditu izrađen od vještaka Jurice Dobrinića (list 12-18 spisa), rješenje Ministarstva obrane od 10. listopada 1995. (list 31-32 spisa), novinske članke (list 43-59 spisa), stručni članak (list 60- 72 spisa), tablicu (list 73-76 spisa), izjavu (list 77-81 spisa), a izveden je i dokaz saslušanjem parničnih stranaka, odnosno tužitelja koji je pristupio na ročište radi saslušanja (list 95-96 spisa) te vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Stefani Gardašanić te je pregledan pisani nalaz i mišljenje (list 109-121 spisa), a vještakinja je i usmeno saslušana (list 144 spisa).

5. Predmet ovog postupka je, nakon što je tužitelj uskladio svoje potraživanje s nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno djelomično povukao tužbu, isplata iznosa od 16.991,28 EUR na ime preplaćenih anuiteta, a radi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj: 266-78/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini potvrđen od javnog bilježnika Nikše Viđena pod brojem: OU-261/05-1 2. ožujka 2005. o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika zaključili ugovor o kreditu broj: 266-78/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini potvrđen od javnog bilježnika Nikše Viđena pod brojem: OU- 261/05-1 2. ožujka 2005., da su ovim ugovorom glavnicu kredita vezali za valutu CHF te da je kredit u cijelosti otplaćen.

8. Ono što tužitelj tvrdi u ovom postupku je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica kredita vezana za tečaj švicarskog franka, dakle odredbe o valutnoj klauzuli, nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, pa kako je tužitelj vršio plaćanja anuiteta obračunatih po ništetnim odredbama smatra da je tuženik dužan vratiti novčani iznos stečen temeljem ništetnih odredbi, odnosno stečen bez osnove. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, kao sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredbe o valutnoj klauzuli) sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne. Osim toga, sporno je ima li tužitelj status potrošača, sporna je primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, pa time je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna, odnosno sporno je jesu li stranke o ovoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale te je li pravni prednik tužitelja prilikom pregovora tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je li isto imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sporno je i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

9. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

9.1. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

9.2. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi, dok odredba stavka 3. istog članka propisuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, odredba članka 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Već pregledom sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, kojim su međusobna potraživanja iz tog ugovora vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF u odnosu na kunu, te s obzirom na vrijeme sklapanja i nespornu činjenicu da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojem je predmetu presudom utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu Korisnike kredita kao potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i što takvu ugovornu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Činjenica potrošačkog karaktera predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da je tužitelj kao Korisnik kredita potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/37) budući je predmetni Ugovor o kreditu sklopio na tržištu kao fizička osoba za potrebe kupnje i adaptacije kuće (stambeni kredit) koji je koristio za osobne potrebe (što proizlazi iz iskaza tužitelja u kojem navodi da je ugovor podigao za kupnju i adaptaciju kuće, odnosno za rješavanje stambenog pitanja sebe i svoje obitelji).

12. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i, radi navedenog, sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u predmetnom sporu. Činjenica da se ovaj spor vodi radi vraćanja stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje je li ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, i kod povrata stečenog bez osnove, odnosno stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, i kod naknade štete, naglasak je na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Ističe se da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je tuženik, time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio, ne samo kolektivne interese, već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava i ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik, upravo u razdoblju koje je predmet kolektivne tužbe, nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa potrošačima poput ovdje tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama, odnosno da potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti prot ivno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja, a što tužitelj u sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

13. Iako tako, već iz označenih, i za ovaj sud obvezujućih presuda, proizlazi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepoštene i ništetne, ističe se da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, ocjenom kojih dokaza sud kao nedvojbeno utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak, tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru švicarskog franka utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

14. Naime, odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu , kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, nije pojedinačno pregovaralo te da on nije utjecao na sadržaj istih. Tuženik, pak, nije predložio niti jedan dokazni prijedlog iz kojeg bi se moglo utvrditi suprotno, a od ranije predloženih dokaza saslušanjem svjedoka je odustao. Za napomenuti je i kako pisana izjava jednog od njegovih djelatnika, koji uostalom nije sudjelovao u postupku zaključenja konkretnog ugovora, ne može utjecati na drukčiju odluku jer je zakonom propisano da se svjedoci saslušavaju usmeno pred sudom, a iz svih drugih izvedenih dokaza ne proizlazi da bi ĆŽN imala ikakvih saznanja o pregovorima za zaključenje ovog konkretnog ugovornog odnosa.

15.1. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije sudu uvjerljiv navod tuženika da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora te štoviše uopće mogućnost ostvarenja kredita.

15.2. Ovo proizlazi i iz iskaza samog tužitelja (list 95-96 spisa) koji sudu u potpunosti uvjerljivo, životno i logično iskazuje kada navodi da je on 2005. potpisao predmetni ugovor o kreditu, radi kupnje i adaptacije kuće u svrhu stambenog zbrinjavanja sebe i svoje obitelji, te da je razgovarao s gospođom Ć koja je tada bila zaposlenica banke, a koja mu je rekla da je kredit u švicarskim francima jedina moguća, ali i najbolja opcija za njega, da se taj kredit brže odobri, da ima najmanju stopu i da je, sve u svemu, najpovoljniji. Ističe i kako ga ni ona niti netko drugi nije upozorio ni na kakve posebne rizike, dapače da mu je upravo kredit u CHF prezentiran kao najbolji. Tužitelj je iskazao kako se nije razgovaralo ni pregovaralo o odredbama, već da je on rekao koliko novaca treba, a da je sve ostale odredbe sastavila banka i dala mu ugovor na potpis. Navodi da je ugovor pročitao, gledao je kolika mu je kamata, koliko novaca dobiva i koliko mjesečno mora plaćati. Ističe da je to bio ugovor po principu uzmi ili ostavi, te da nije stekao dojam da se o nečemu uopće moglo pregovarati. Osim toga, tužitelj navodi i da je kredit tražio u kunama, jer je u kunama zarađivao, no da banka nije udovoljila njegovom zahtjevu i da mu je odobren ovaj kredit u CHF. Tužitelj iskazuje kako mu je prvotna rata bila cca 7.800,00 kuna, dok se s vremenom popela na preko 12.600,00 kuna, što mu je bilo nemoguće vraćati i da je u konačnici bio prisiljen prodati nekretninu i vratio je kredit u cijelosti. Navodi kako, da mu je netko na početku rekao do kojeg će se iznosa popeti rata, ni za živu glavu ne bi takav kredit podigao, jer je podigao kredit koji je bio u granicama njegovih mogućnosti. Ističe i da je, a kako je kredit prijevremeno otplatio, morao još platiti i kaznu za prijevremenu otplatu od 3%, a ističe i kako je za vrijeme otplate kredita išao u banku i upozoravao ih i tražio objašnjenje o tome što se događa s divljanjem rate, međutim da nisu htjeli niti razgovarati s njim. Naveo je da se osjeća opljačkano i pokradeno i smatra da se radilo o zakonitom lihvarenju i pljački građana.

16. Nadalje, odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

16.1 Čitanjem spornih odredbi Ugovora o kreditu, kojima je glavnica i posljedično tome i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da je iz sadržaja tih odredbi tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Takva odredba, koja je sadržana u predmetnim člancima Ugovora, ujedno je i lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, prema ocjeni ovog suda , ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takve odredbe.

17. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika, sud je dalje ocjenjivao je li propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

17.1. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, no izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti), budući mu postojeći rizici ove valute, kao financijskom stručnjaku kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera, nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak, prema ocjeni suda, je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka u utuženom razdoblju i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (iskaz tužitelja, list 95-96 spisa). Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odredbe ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo na štetu tužitelja.

18. S obzirom na to da je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, sukladno čl. 296. ZOO-a i čl. 323. ZOO-a, tuženik je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnoj ugovornoj odredbi, a što konkretno predstavlja razlike u iznosu mjesečnih anuiteta kredita koje je primio od tužitelja temeljem primjene ništetne ugovorne odredbe, u odnosu na iznos anuiteta koji je tužitelja pristao plaćati po u ugovoru o kreditu.

19. Tuženik je visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa tužitelji postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od ukupno 19.276,61 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od trenutka uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Tuženik je osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, pa je sud u ovom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje. Stalna sudska vještakinja Stefani Gardašanić izradila je nalaz i mišljenje objektivno, jasno i sukladno pravilima struke te je uzela u obzir da se pretplata kamate po istom kreditu u parničnom postupku vođenom pred ovim sudom pod poslovnim brojem: P-790/2019 računala po tekućem tečaju, pa je od tečajne razlike oduzela tečajnu razliku uključenu u pretplatu kamate, da se izbjegne dupliranje . Na matematički izračun tuženik nije imao nikakvih prigovora, već su njegovi prigovori bili pravne prirode (a koje je prigovore sud otklonio), dok tužitelj nije imao nikakvih prigovora. Prema nalazu i mišljenju vještaka, razlika između iznosa anuiteta koje je tuženik naplatio tužitelju po predmetnom Ugovoru o kreditu i onih koje bi tužitelj platio da je tuženik anuitet izračunavao prema tečaju valute CHF važećem na dan korištenja kredita odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, iznosi 19.553,78 EUR (pozitivne razlike), s tim da su prikazane i negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, u iznosu od 2.542,50 EUR, čime je neto pretplata tečaja izračunata na 16.991,28 EUR. Vještakinja je ujedno jasno i pregledno prikazala razlike za svaki mjesec otplate kredita.

19.1. Tužitelj je, nakon zaprimanja nalaza i mišljenja, uskladio svoj tužbeni zahtjev na način da sada predlaže isplatu iznosa od 16.991,28 EUR (neto pretplata tečaja), o kojem zahtjevu, a nakon što je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe te je utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena (točka II. izreke i 3. i 3.1. obrazloženja) je valjalo odlučiti.

19.2. Kako stranke nisu imale prigovora na pravilnost i stručnost navedenog obračuna te je tužitelj zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, isti je u pogledu izračuna u cijelosti prihvaćen.

20. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja.

20.1. Sukladno članku 214. stavku 1. do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze s tim da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

20.2. Odredba članka 215. stavka 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok odredba članka 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

20.3. U pogledu prigovora zastare, ističe se da je predmet spora klasificiran kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega je zastaru prava tužiteljice potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužiteljica potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi, povrat kojih potražuje, nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužiteljica ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez valjane pravne osnove, a radi čega je pravo tužiteljice tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

20.4. Sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. je zauzela pravno shvaćanje da zastarni rok, u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20.5. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužitelja postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od 14. lipnja 2018 . kao dana donošenja odluke u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan. Ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu plaćenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 21. travnja 2023. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji se računa od 14. lipnja 2018.

21. Slijedom svega navedenog, utvrdivši tako da je prigovor zastare neosnovan, te da je, uslijed odredbi kojima su glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezani za švicarski franak, tužiteljica platila 19.533,78 EUR više nego što bi platila da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužiteljice na isplatu anuiteta kredita vršio primjenom tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita, odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, te uzimajući u obzir da je tužitelj 8. kolovoza 2025. smanjio svoj tužbeni zahtjev uskladivši ga s izračunom neto pretplate tečaja od 16.991,28 EUR, sud je ovom presudom naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.991,28 EUR sa zatraženom i pripadajućom zateznom kamatom (točka I. izreke).

22. Odluku o zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate sud je uzeo dane uplate svakog pojedinog anuiteta budući je tuženik koji je obračunao i tužitelju naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja. Tuženik je, kao jača ugovorna strana, ugovor pripremio i u njega inkorporirao nepoštene ugovorne odredbe, te je takav ugovor, bez potrebnih razjašnjenja tužiteljici dan na potpis. Primijenivši u poslovanju nepoštenu poslovnu praksu na štetu tužiteljice, potrošača, tuženik je nepošten od dana primitka preplaćenih iznosa, pa upravo od dana primitka svakog pojedinog anuiteta (odnosno, preplaćenog iznosa), teku zatezne kamate (na svaki pojedini preplaćeni iznos). Time je odlučeno i o prigovoru tuženika za u pogledu tijeka kamate.

23. Tužitelj je po usklađenom tužbenom zahtjevu u potpunosti uspio u postupku, a kada se uzme u obzir da u pogledu dijela za koji je povukao tužbu nisu nastali posebni troškovi da troškovi zastupanja spadaju u isti platni razred, te da vrednujući vrijednost povučenog dijela, se radi o razmjerno neznatnom dijelu prvotno postavljenog zahtjeva, tako se odluka o trošku temelji na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj ima pravo nadoknadu troškova postupka – zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema važećoj Odvjetničkoj tarifi ("Narodne novine" broj: 138/2023, 107/2025, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora. Tužitelju su prema ocjeni suda kao osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to troška sastava tužbe dostavljene sudu 21. travnja 2023. (1 x 250 bodova x 2,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), troška zastupanja na ročištima održanim 2. srpnja 2024., 17. rujna 2024. i 5. ožujka 2026. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (3 x 250 bodova x 2,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podneska dostavljenog sudu 8. kolovoza 2025. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje tužbu (1 x 250 bodova x 2,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude 24. travnja 2026. (50 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife), a što sveukupno, uz zatraženi i pripadajući PDV od 25% (sukladno Tbr. 46. Tarife) te uz materijalni trošak nastao za potrebe vještačenja u ovoj pravnoj stvari u visini od 420,00 EUR ukupno iznosi 3.670,00 EUR. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. Izreke.

U Dubrovniku 24. travnja 2026.

Sutkinja

Mirna Franić Rapajić

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku