Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Trg Ljudevita Posavskog 5
44000 Sisak
P-492/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice HV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marina Konrad, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Oreškovićeva 6 D/1, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan ročišta za glavnu raspravu, 24. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51404607-5105560312 od 14. veljače 2011. sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d., kao kreditora i tužiteljice HV, kao korisnika kredita, koja glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje Kredita Korisnik kredita dužan je u korist banke prije korištenja Kredita uplatiti naknadu u iznosu od 2,000 % (dvaposto) iznosa Kredita, odnosno minimalno =250,00 kuna
(dvjestopedesetkuna) obračunate s datumom ugovora.“
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d. isplatiti tužiteljici HV iznos od 321,99 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 23. veljače 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d. naknaditi tužiteljici HV troškove parničnog postupka u iznosu od 75,78 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica HV podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
2. U tužbi tužiteljica navodi da je s tuženikom 14. veljače 2011. sklopila Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404607-5105560312, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.370,00 EUR, prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 10. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 2,00 % iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prvog korištenja kredita Ugovorna odredba iz članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ je nepoštena i ništetna. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnost i ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 96. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. Dodatno tužitelj ističe kako je čl. 96. st. 1. tada važećeg Zakona o zaš titi potrošača (Narodne novine 79/07) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano: (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja; o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, čl. 102. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja; tužitelju je zaračunata naknada za kredit u visini 2,00 % iznosa kredita što je iznosilo 327,40 EUR. Iz dopisa tuženika od 23. srpnja 2025. proizlazi da je gore navedena naknada naplaćena dana 22. veljače 2011. u kunskoj protuvrijednosti od 2.426,03 kn; a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 321,99 EUR. Isto predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja.
3. Tuženiku je dostavljena tužba 9. prosinca 2025. temeljem čl. 284. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu. U pozivu je sud upozorio tuženika na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu.
4. Budući tuženik nije podnio odgovor na tužbu, a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te stoga što činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio i sa činjenicama koje su općepoznate, donesena je temeljem čl. 331.b ZPP, presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe).
5. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odnosno stoga što je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu tuženik joj je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti i to prema vrijednosti predmeta spora sukladno odredbi čl. 35. st. 1. ZPP, uzimajući u obzir samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju utvrđene ugovorne odredbe ništetnom) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.
6. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 7.st.1.), PDV u iznosu od 12,50 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eur i na presudu u iznosu od 6,64 eur, ukupno 75,78 eur.
U Sisku, 24. travnja 2026.
Sutkinja
Sanda Navara Sladović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostavna naredba:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku
