Poslovni broj: Us I-1364/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja ZI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Vinku Samardžiću, odvjetniku u Splitu, Ruđera Boškovića 21, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja, Trg Nevenke Topalušić 1, Zagreb, OIB: 95131524528, zastupan po generalnom opunomoćeniku Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, Split, Gundulićeva 29a , radi priznavanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 01. travnja 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja a u odsutnosti tuženika, dana 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja, Klasa: UP/II-562-02/25-01/626, Urbroj: 522-4/1-1-1-25-2 od 13. svibnja 2025., za poništenje rješenja Splitsko dalmatinske županije, Upravni odjel za hrvatske branitelje, civilnu zaštitu i ljudska prava, Klasa: UP/I-562-01/23-0001/0132, Urbroj: 2181/1-07-01/01-25-013 od 04. travnja 2025.g. te za priznavanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata temeljem ranjavanja zadobivenog 24. svibnja1993. kao posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

II.Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-562-02/25-01/626, Urbroj: 522-4/1-1-1-25-2 od 13. svibnja 2025. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Splitsko dalmatinske županije, Upravni odjel za hrvatske branitelje, civilnu zaštitu i ljudska prava, Klasa: UP/I-562-01/23- 0001/0132, Urbroj: 2181/1-07-01/01-25-013 od 04. travnja 2025.g., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja, rođenog **.**.1966. za priznavanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata po osnovi ranjavanja zadobivenog dana 24. svibnja 1993.

2.Pravodobno podnesenom tužbom ovome sudu tužitelj pobija navedena rješenja iz svih zakonom predviđenih razloga. Navodi se naime da se u obrazloženju navodi kako tužitelj u vrijeme stradavanje nije bio hrvatski branitelj, te da njegovo stradavanje nije nastalo pod okolnostima članka 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji i da mu nikada nije vršena isplata osobne invalidnine i posebnog doplatka. Ističe se da je presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2148/2023 od 17. veljače 2025. dana uputa prvostupanjskom upravnom tijelu da se pravilno i potpuno utvrdi relevantno činjenično stanje na način da se ocijeni relevantnost svih spisu priloženih materijalnih dokaza, te da se saslušaju svjedoci na okolnost sudjelovanja tužitelja u obrani Republike Hrvatske u vrijeme njegova ranjavanja i da nakon toga, pravilnom primjenom materijalnog prava, odluči o zahtjevu, pridržavajući se pritom izloženih pravnih shvaćanja i primjedba Suda, u skladu s odredbom članka 151. stavka 2. ZUS-a. Tuženik da ponovno u svom obrazloženju isključivo navodi da je tužitelj prema Evidenciji hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od dana 5. lipnja 2023., kao hrvatski branitelj bio pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova od 5. kolovoza 1990. do 10. ožujka 1992., a kako je ranjen dana 24. svibnja 1993. u razdoblju nakon prestanka sudjelovanja u obrani Republike Hrvatske, odnosno prestanka radnog odnosa u Ministarstvu unutarnjih poslova, te da iz tog proizlazi da u vrijeme stradavanja nije bio hrvatski branitelj. Ističe se da je time postupljeno protivno pravnom shvaćanju suda u navedenoj presudi. Prvostupanjsko tijelo da nije izvelo nikakve dokaze, a koje manjkavosti provedenog postupka da potvrđuje drugostupanjsko tijelo, ovdje pobijanim rješenjem. Tuženik da nije utvrdio pravo stanje stvari. Naime, materijalni dokazi koji su priloženi zahtjevu da nisu uopće ocijenjeni (medicinska dokumentacija o ranjavanju tužitelja i drugi dokazi), a što da je u konačnici dovelo do toga da prvostupanjsko upravno tijelo, nije na točan, jasan i nedvojben način utvrdilo odlučne činjenice u upravnom postupku, radi čega da je na tako manjkavo činjenično stanje pogrešno primijenjena zakonska odredba čl.3. ZHBDR, što da tuženik potvrđuje. Tužitelj da je bio pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova - Prvi hrvatski redarstvenik, te da je teško ranjen dana 24. svibnja 1993.god. na „južnom bojištu“. Nadalje se citira odredba članka 3. stavak 2. ZHBDR-a te ističe da je tužitelj zadobio ranjavanje dana 24. svibnja 1993.god. na „južnom bojištu“, kada je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata jer da je isti sudjelovao u obrani njezina suvereniteta u okviru redarstvenih snaga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Tužitelj da je rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata [adresa], Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područna jedinica Centar, Klasa: UP/I-562-02/99-01/855, Urbroj: 519- 110-99-2 od 01.09.1999.god. priznat ratnim vojnim invalidom IV. Grupe s 80 % oštećenja organizma, za stalno, s osnove ranjavanja zadobivenog dana 24.05.1993.god. na „južnom bojištu“, obavljajući ratne dužnosti, uslijed aktivne ratne obrane. Rješenjem Ministarstva branitelja, Klasa: UP/II-562-02/13-0015/3264 Urbroj:

522-04/1- 1-2-13-2, od 02. prosinca 2013.god. da se oglašava ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata [adresa], Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područna jedinica Centar, KLASA: UP/I-562-02/99-01/855, URBROJ: 519-110-99-2, od 01.09.1999.god. Iščitavanjem citiranog rješenja da proizlazi da prijava stradavanja, kao temeljna činjenica za ostvarivanje statusa HRVI od 13. prosinca 1997., nije izdana sukladno službenoj evidenciji Ministarstva obrane i nije potpisana od ovlaštene osobe, odnosno sadržaj navedene prijave da ne odgovara podacima sadržanim u službenim evidencijama Ministarstva obrane o priznatim statusima hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Tužitelj da se obratio i Ministarstvu unutarnjih poslova Policijskoj upravi Splitsko-dalmatinskoj Sektoru pravnih, financijskih i tehničkih poslova radi izdavanja potvrde o pripadnosti postrojbi i stradavanju hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Međutim, dopisom Ministarstva unutarnjih poslova Policijske uprave splitsko-dalmatinske Sektora pravnih, financijskih i tehničkih poslova broj: 511- 12-14-84/206-2022, od 07.06.2022.g. odbija se zahtjev tužitelja kao neosnovan budući je isti bio zaposlenik Policijske uprave splitsko-dalmatinske u vremenu od 05.08.1990. do 10.03.1992. godine, a da je ranjavanje zadobio u razdoblju nakon prestanka radnog odnosa u Ministarstvu unutarnjih poslova. Tužitelj da je nesporno sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i u vrijeme stradavanja. Prigodom stradavanja da je zadobio teške i po život opasne ozljede, da mu je uništeno zdravlje i život zbog ranjavanja koje da se dogodilo u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Tužitelj da je teški invalid zbog sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Sve navedeno da je razvidno iz njegove obimne medicinske dokumentacije. Tužitelj da je odlikovan Odlukom Predsjednika Republike [adresa] dr. UI Spomenicom Domovinskog rata1990. -1992. od 27. kolovoza 1994.g., da mu je uručena Zahvalnica Ministarstva unutarnjih poslova Prvi hrvatski redarstvenik 05.08.1990. za iskazano domoljublje i doprinos obrani suvereniteta Republike Hrvatske od 05.08.1995.g.. Nadalje, Odlukom Predsjednika Republike Dr. UI da je odlikovan redom hrvatskog križa dana 24. prosinca 1996.g. Ističe se da postoji uzročno – posljedična veza između ranjavanja tužitelja i obrane suvereniteta RH, njegove bolesti i teške invalidnosti, čime da su se ispunile zakonske pretpostavke za priznavanje ovdje tužitelja ratnim vojnim invalidom IV grupe s 80% oštećenja organizma za stalno s osnova ranjavanja zadobivenog 24.05.1993.g. na južnom bojištu, s pravom na osobnu invalidninu i druga prava koja ga pripadaju kao ratnog vojnog invalida. Nadalje se navodi da je izdana i prijava stradavanja Specijalne postrojbe MORH-a Klasa: 562-02/97-01/03, Urbroj: 512-21-03-97-1355 od 13. prosinca 1997.g. ovjerena pečatom Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Slijedom navedenog zahtjev tužitelja radi priznavanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida s oštećenjem organizma, za stalno, s osnove ranjavanja zadobivenog na „južnom bojištu“, obavljajući ratne dužnosti, uslijed aktivne ratne obrane u cijelosti da je osnovan, a navedeno da proizlazi nedvojbenim i iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III/4831/2020 od dana 20.12.2022.god. koja odluka da je donesena u svezi identične upravne stvari u postupku ostvarivanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida s oštećenjem organizma, za stalno, s osnove ranjavanja zadobivenog na „južnom bojištu“, obavljajući ratne dužnosti, uslijed aktivne ratne obrane, kojemu je taj status priznat rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a koje rješenje je oglašeno ništavim Rješenjem Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, postupajući po službenoj dužnosti. Slijedom svega navedenog da osnovano priznati tužitelju status hrvatskog ratnog vojnog invalida sukladno Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, posebno imajući u vidu da su sada nakon donošenja Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. UIII/4831/2020 od dana 20.12.2022.god., ostvareni uvjeti da se sukladno zauzetom stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske i aktualnoj praksi priznaju hrvatskim braniteljima prava koja ih pripadaju temeljem zakona i u odnosu na hrvatske branitelja koji su obavljali ratne dužnosti uslijed aktivne ratne obrane i na južnom bojištu. Nadalje se ističe da treba imati u vidu, a što da posebno apostrofira citirana odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, legitiman cilj odredbe članka 139. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata u skladu s kojim se načelo zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca nastojalo dodatno zaštititi stečena prava onih koji su već ostvarili status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu (tužitelj da je ista prava stekao i ostvarivao u razdoblju od 1999.god. do 2013.god., kada se odluka kojom su mu ista prava priznata oglašava ništavom). Nadalje, se ističe da je u konkretnom slučaju postupljeno protivno odredbama članka 120. stavka 2. vezano za članak 98. stavak 5. ZUP-a. Tužitelj da ima pravo dokazivati relevantne činjenice uslijed neadekvatne i manjkave evidencije o sudjelovanju u oružanim snagama Republike Hrvatske, te ranjavanju u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, što da prvostupanjsko i drugostupanjsko upravno tijelo u cijelosti ignoriraju na štetu tužitelja. Prije odlaska u rat tužitelj da je bio zdrav. Stradavanje tužitelja da je uzrokovano je sudjelovanjem u Domovinskom ratu. Druge okolnosti da nisu uzrok bolesti tužitelja (nije jasno temeljem čega tuženik zaključuje protivno). Iz naprijed navedenog da je razvidno da je u konkretnom povrijeđen zakon na štetu tužitelja jer da je tuženik na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenilo materijalno pravo. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, poništi te da se usvoji njegov zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata temeljem ranjavanja zadobivenog 24. svibnja 1993. kao posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Ujedno tužitelj traži da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovog upravnog spora.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome ponavlja navode iz obrazloženja osporavanog rješenja te ukazuje da je u smislu članka 139. ZoHBDR-a/17, nužno kumulativno ispunjavanje oba uvjeta iz tog članka. Tužitelj da ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17 bili na redovnoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine pa da se stoga članak 139. tog Zakona ne odnosi na tužitelja te da se isti ne može smatrati osobom čija je stečena prava zakonodavac zaštitio tom odredbom. Također, tužitelju da nije bila isplaćivana osobna invalidnina, a koja činjenica da proizlazi i iz podataka spisa predmeta. Smatra da je osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, pravilno i zakonito te predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije.

4.Opunomoćenik tuženika se u podnesku od 28. svibnja 2025. u bitnome pridružuje navodima tuženika, osporavano rješenje smatra pravilnim i zakonitim te predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije.

5.U sporu je održavanjem rasprave te razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24 – dalje: ZUS).

6.Na raspravu nije pristupio tuženik odnosno opunomoćenik istoga, iako uredno pozvan, a svoj izostanak nije opravdao. Stoga je sud temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 91. stavak 3. ZUS-a raspravu održao u odsutnosti tuženika odnosno opunomoćenika istog.

7.Tužitelj je po zamjeniku svog opunomoćenika ustrajao u navodima i prijedlozima iz tužbe te u tužbenom zahtjevu.

8.Sud je izveo dokaze čitanjem spisa ovog upravnog spora te spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu dok su odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem tužitelja kao stranke spora, saslušanjem svjedoka MI , da se pribavi i pregleda spis ovoga suda, poslovni broj: UsI-2148/2023, da se pribavi i pregleda zdravstveni karton tužitelja te da se provede dokaz medicinskim vještačenjem po vještacima odgovarajuće struke, kao suvišni i nepotrebni, cijeneći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u istom. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9.Tužitelj je po svom opunomoćeniku zatražio i popisao troškove ovog upravnog spora dok tuženik to nije učinio.

10.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11.Iz navoda stranaka tijekom ovoga spora, obrazloženja osporavan ih rješenja odnosno podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu, je razvidno, te među strankama nije sporno:

-da je rješenjem Ministarstva branitelja Klasa: UP/1I-562- 02/13-0015/3264, Urbeoj: 522-04/1-1-2-13-2 od dana 2. prosinca 2013. oglašeno ništavnim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata [adresa], Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar Klasa: UP/I-562-02/99-01/855, Urbroj: 519-440-99-2 od 1. rujna 1999., a kojim je tužitelj priznat ratnim vojnim invalidom IV skupine s 80% oštećenja organizma za stalno s osnova ranjavanja zadobivenog dana 24. svibnja 1993. na “južnom bojištu” s pravom na osobnu invalidninu i posebni doplatak počevši od 1. lipnja 1993. i dalje, a na temelju nalaza i mišljenja Prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Uredbom o zaštiti vojnih invalida rata za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili rata na području HZ Herceg-Bosne broj: 02-6/1- 691 od 23. ožujka 1994. u Vojno-invalidske Komisije I. stupnja za utvrđivanje tjelesnog oštećenja ranjenih pripadnika HVO u Čitluku, broj: 02-6/1-1686 od 12. listopada 1994. godine a kao dokaz navedenom ranjavanju priložena je prijava stradavanja Specijalne postrojbe MORH-a, Klasa: 562-02/97-01/03, Urbroj: 512-21-03-97-1355 od 13. prosinca 1997. godine potpisana od zapovjednika MI, general bojnika i ovjerena pečatom Ministarstva obrane Republike Hrvatske;

-da je tužitelj zahtjevom od 24. travnja 2024. zatražio priznavanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata (dalje: HRVI) po osnovi ranjavanja zadobivenog 24. svibnja 1993. na „južnom bojištu“;

-da tužitelj prema potvrdi Ministarstva hrvatskih branitelja od 05. lipnja 2023. ima status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata – dragovoljca te da je sudjelovao u Domovinskom ratu u razdoblju od 05. kolovoza 1990. do 10. ožujka 1992.;

-da je prema evidenciji hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 05. lipnja 2023. tužitelj kao hrvatski branitelj bio pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova od 05. kolovoza 1990. do 10. ožujka 1992. te da je ranjen dana 24. svibnja 1993 u razdoblju nakon prestanka sudjelovanja u obrani Republike Hrvatske odnosno prestanka radnog odnosa u Ministarstvu unutarnjih poslova;

-da je prvostupanjskim rješenjem od 9. lipnja 2023. zahtjev tužitelja odbijen, da je tužitelj na to rješenje izjavio žalbu, da je rješenjem tuženika od 13. srpnja 2023. žalba tužitelja odbijena, da je tužitelj protiv tog rješenja pred ovim sudom pokrenuo upravni spor u kojem je presudom, poslovni broj: UsI-2148/2023-8 od 17. veljače 2025. poništeno navedeno drugostupanjsko kao i prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uz nalog da u ponovnom postupku pravilno i potpuno utvrditi relevantno činjenično stanje na način da ocijeni relevantnost svih spisu priloženih materijalnih dokaza (posebice iskaznice koja je tužitelju služila za legitimaciju tijekom službe u Domovinskom ratu, medicinske dokumentacije o ranjavanju tužitelja tijekom Domovinskog rata itd.) te da, po potrebi, sasluša i svjedoke na spornu okolnost sudjelovanja tužitelja u obrani Republike Hrvatske u vrijeme njegovog ranjavanja i da nakon toga, pravilnom primjenom materijalnog prava, ponovno odluči o tužiteljevom zahtjevu, pridržavajući se pritom izloženih pravnih shvaćanja i primjedaba ovog Suda, u skladu s odredbom članka 151. stavka 2. ZUS - a;

-da je u izvršenju navedene presude prvostupanjsko tijelo od Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske zatražilo dostavu potvrde o pripadnosti i potvrdu o okolnostima stradavanja tužitelja;

-da je Ministarstvo unutarnjih poslova postupajući po navedenom traženju prvostupanjsko tijelo dopisom od 17. ožujka 2025. izvijestilo da je tužitelj bio djelatnik Policijske uprave splitsko-dalmatinske u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 19. ožujka 1992. kada je prestao s radom te da to tijelo ne raspolaže podacima o uzroku i okolnostima stradavanja tužitelja;

-da je potom prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje od 4. travnja 2025. kojim je zahtjev tužitelja odbijen, da je tužitelj na to rješenje izjavio žalbu koja je osporavanim drugostupanjskim rješenjem odbijena i potvrđena pravilnost prvostupanjskog rješenja, uz obrazloženje, u bitnome, da spisu predmeta ne prileži potvrda o statusu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u trenutku ranjavanja kao ni potvrda o okolnostima stradavanja, a koju izdaje nadležna postrojba na način kako je to propisano odredbom članka 180. stavak 1. točka d) ZHBDR-a, te da je stoga prvostupanjsko tijelo ispravno, nakon pravilno provedenog upravnog postupka, donijelo na Zakonu osnovano rješenje i odbilo zahtjev tužitelja za priznavanje statusa temeljem ranjavanja koje se dogodilo dana 24. svibnja 1993. na južnom bojištu jer u vrijeme stradavanja nema priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

12.Nadalje, spisu tuženog tijela prileže presuda ovoga suda, poslovni broj. Us I-867/2021-13 od 24. veljače 2021., presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4332/21-2 od 14. prosinca 2021. te presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1735/2024-4 od 18. rujna 2024.

13.Iz navedenih presuda proizlazi da je presudom ovoga suda poslovni broj Us I-867/2021-13 od 24. veljače 2021., odbijen zahtjev istog tužitelja za poništenje gore navedenog rješenja Ministarstva branitelja Klasa: UP/1I-562- 02/13-0015/3264, Urbroj: 522-04/1-1-2-13-2 od dana 2. prosinca 2013. (kojim je oglašeno ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar Klasa: UP/I-562-02/99-01/855, Urbroj: 519-440-99-2 od dana 1. rujna 1999., a kojim je tužitelj priznat ratnim vojnim invalidom IV skupine s 80% oštećenja organizma za stalno s osnova ranjavanja zadobivenog dana 24. svibnja 1993. na “južnom bojištu” s pravom na osobnu invalidninu i posebni doplatak počevši od dana 1. lipnja 1993. i dalje). Tužitelj je na tu presudu izjavio žalbu koja je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4332/21-2 od 14. prosinca 2021. odbijena i potvrđena navedena presuda ovoga suda. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1197/2022 od 14. rujna 2023. je usvojena ustavna tužba tužitelja, ukinute presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4332/21-2 od 14. prosinca 2021. i Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI- 867/21-13 od 24. veljače 2021. donesene u istoj upravnoj stvari i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potom je nakon navedene presude Ustavnog suda Republike Hrvatske, u ponovnom postupku donesena presuda ovoga suda, poslovni broj: 18 UsI-2326/2023-32 od 28. veljače 2024. te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje navedenog rješenja Ministarstva branitelja, Klasa: UP/1I-562- 02/13-0015/3264, Urbroj: 522-04/1-1-2-13-2 od dana 2. prosinca 2013. Tužitelj je na tu presudu izjavio žalbu povodom koje je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1735/2024-4 od 18. rujna 2024. poništena presuda ovoga suda, poslovni broj: 18 UsI-2326/2023-32 od 28. veljače 2024. te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje navedenog rješenja Ministarstva branitelja, Klasa: UP/1I-562- 02/13-0015/3264, Urbroj: 522-04/1-1-2-13-2 od 2. prosinca 2013.

14.Tužitelj se u tužbi poziva na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. navodeći da se u toj odluci posebno apostrofira legitiman cilj odredbe članka 139. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata u skladu s kojim se načelo zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinca nastojao dodatno zaštititi stečena prava onih koji su već ostvarili status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.

15.Navedena Odluka donesena je u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo DI. Tom Odlukom je poništena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3512/19-5 od 15. rujna 2020 i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. Ustavni je sud u odluci broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. kao i kasnijim odlukama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama istaknuo da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12. u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 108/96.; u daljnjem tekstu: ZoPHBDR/96.), to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane (što nije bilo sporno). Ustavni sud naglašava da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi novi ZoHBDR/17. koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Pritom Ustavni sud upućuje na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju odluka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke. Prema shvaćanju Ustavnog suda, u konkretnom je slučaju (kao i u svim usporedivim predmetima) Visoki upravni sud Republike Hrvatske propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR-a/17. u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.

16.Navedena Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. razmatrana je i u gore navedenoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1735/2024-4 od 18. rujna 2024. (kojom je poništena presuda ovoga suda, poslovni broj: 18 UsI-2326/2023-32 od 28. veljače 2024. te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje navedenog rješenja Ministarstva branitelja, Klasa: UP/1I-562- 02/13-0015/3264, Urbroj: 522-04/1-1-2-13-2 od 2. prosinca 2013.).

17. U obrazloženju te navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 18. rujna 2024. se, između ostalog, navodi: „Članak 139. ZoHBDR-a/17., koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju (kao i u svim ostalim, usporedivim slučajevima) propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status Za odnosno Ua iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZoHBDR-a/17. razvidna je iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZoHBDR-a/17., P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi: “Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO -a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu. … Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.” Iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZoHBDR-a/17. nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZoHBDR- a/17. ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji su ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine. Dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu članka 139. ZoHBDR-a/17. (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno je kumulativno ispunjavanje dvaju uvjeta: 1. da je riječ o pripadniku HVO -a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status Za odnosno Ua iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i 2. da je osoba koja ispunjava naprijed navedeni uvjet na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Radi utvrđivanja činjenice primjenjuje li se članak 139. ZoHBDR-a/17. u praksi odnosno postoje li pripadnici HVO-a kojima je priznat status Za odnosno Ua iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, ovaj je Sud u predmetu istovjetnog činjeničnog i pravnog supstrata, poslovni broj: Usž-258/24, dopisom od 26. travnja 2024. zatražio od Ministarstva hrvatskih branitelja očitovanje o tome na koju se kategoriju osoba (u praksi) primjenjuje članak 139. ZoHBDR-a/17. Ako se navedena odredba primjenjuje na određene pripadnike HVO-a, Ministarstvo je pozvano objasniti razliku između tih osoba i onih pripadnika HVO-a koji su također ostvarili status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj, ali na dan stupanja na snagu ZoHBDR a/17. nisu u isplati osobne invalidnine. Drugim riječima, postoji li neko objektivno opravdanje za različitu poziciju jedne skupine osoba (pripadnika HVO) vezano uz isplatu osobne invalidnine. Dopisom od 29. svibnja 2024. Ministarstvo branitelja se očitovalo o zatraženim podacima, u bitnom navodeći da postoje slučajevi u kojima se primjenjuje članak 139. ZoHBDR-a/17. Naime, postoje pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Ta su rješenja donesena na temelju potvrda o statusu hrvatskog branitelja i okolnostima stradavanja koje nisu iz službenih evidencija. Međutim, rješenja su izvršna te su njihovi adresati u isplati, slijedom čega se smatra da je riječ o stečenim pravima. Pored toga se ističe da je intencija zakonodavca uvođenjem članka 139. u ZoHBDR/17. bila zaštita onih koji su na redovnoj isplati odnosno zaštita stečenih prava, bez obzira na pravne nedostatke u trenutku ostvarivanja prava. Ministarstvo je mišljenja da se članak 139. ZoHBDR a/17. ne može primjenjivati u slučajevima u kojima prava nisu nikada stečena, pri čemu naglašava da pravo priznato rješenjem koje nije izvršno i koje nije na redovitoj isplati nije stečeno pravo. Ministarstvo naposljetku napominje da su stradali pripadnici HVO a ostvarili status RVI-a u Bosni i Hercegovini, prema propisima te države, gdje i ostvaruju pripadajuća prava kao i isplatu po osnovi tih prava. Navedeni dopis Ministarstva Sud je dostavio tužitelju na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS) . Razmatrajući konkretni slučaj u svjetlu naprijed navedenoga, a imajući na umu činjenicu koja proizlazi iz podataka iz spisa predmeta i koju tužitelj nije osporio u tijeku postupka da on ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, Sud utvrđuje da se članak 139. ZoHBDR-a/17. ne odnosi na tužitelja odnosno da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio člankom 139. ZoHBDR- a/17. U takvoj situaciji, prema ocjeni ovoga Suda, ne samo da nije bilo pravne zapreke za donošenje rješenja tuženika od 2. prosinca 2013., već je donošenje toga rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12., čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom.“

18.Ovaj sud u cijelosti prihvaća navedeno pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Kada se pođe od svih prednjih utvrđenja a posebno od činjenice da iz spisa predmeta nedvojbeno proizlazi da tužitelj u vrijeme ranjavanja 24. svibnja 1993. nije imao status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, da je tužitelj ranjen kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane te da tužitelj nije u na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, to je bez osnova pozivanje tužitelja na odredbu članka 139. ZoHBDR-a odnosno tvrdnje istoga da su ispunjene pretpostavke da se mu se prizna status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata temeljem ranjavanja zadobivenog 24. svibnja 1993 kao posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

19.Kada se imaju u vidu sva prednja utvrđenja, javnopravna tijela, suprotno tvrdnjama tužitelja, u konkretnom slučaju nisu postupila protivno uputi ovoga suda iz presude poslovni broj: UsI-2148/2023-8 od 17. veljače 2025. Naime, u konkretnom slučaju je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje te nije bilo potrebe za saslušanjem svjedoka na okolnost sudjelovanja tužitelja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u vrijeme ranjavanja. Iz podataka spisa, kako je i gore navedeno, nedvojbeno proizlazi da tužitelj u vrijeme ranjavanja nije imao status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, da je ranjen kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, da nije u na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Iz svih navedenih razloga su u ovom upravnom sporu odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja za saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke spora, saslušanjem svjedoka MI, da se pregleda spis ovoga suda, poslovni broj: UsI-2148/2023, da se pribavi i pregleda zdravstveni karton tužitelja te da se provede vještačenje po vještacima odgovarajuće struke.

20.Javnopravna tijela suprotno tvrdnjama tužitelja utvrdila pravo stanje stvari uz pravilnu primjenu materijalnog prava te su osporavana rješenja u dostatnoj mjeri obrazložena.

21.Slijedom svega navedenog ovaj sud osporavana rješenja ocjenjuje pravilnim i zakonitim. Navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporavanih rješenja niti su isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari. Kako nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je, a kako je osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, zakonito, to je na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo kao neosnovan odbiti te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

22.Obzirom da tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu to je temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti i zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Splitu, 23. travnja 2026.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

-tužitelju putem opunomoćenika,

-tuženiku putem opunomoćenika,

-u spis.