P-4019/2019-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: RL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik iz Splita, Trg Hrvatske bratske zajednice 8, protiv tužene:

Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. iz Splita, Lovretska 25, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Srđana Kalebote, odvjetnika iz Splita i zamjenice punomoćnika tuženika FL, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o., 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba:

- članak 1. Ugovora o kreditu broj 9010737852 od 22. rujna 2005., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita - članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom)

- članak 5. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate - članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit od 38.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba:

- članak 4. Ugovora o kreditu broj 9010737852 od 22. rujna 2005., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila

- članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te u dijelu u kojem je ova obavijest sastavni dio ovog ugovora.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplati tužitelju iznos od 7.293,77 eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatoj po stopi 15% do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena i to kako slijedi:

– na iznos 18,03 eura od 7. rujna 2007.

– na iznos 17,93 eura od 16. listopada 2007.

– na iznos 17,84 eura od 19. studenoga 2007.

– na iznos 17,74 eura od 17. prosinca 2007.

– na iznos 17,64 eura od 11. siječnja 2008.

– na iznos 19,30 eura od 31. siječnja 2008.

– na iznos 32,27 eura od 6. ožujka 2008.

– na iznos 32,10 eura od 4. travnja 2008.

– na iznos 31,93 eura od 7. svibnja 2008.

– na iznos 31,75 eura od 5. lipnja 2008.

– na iznos 31,58 eura od 3. srpnja 2008.

– na iznos 31,40 eura od 12. kolovoza 2008.

– na iznos 31,22 eura od 5. rujna 2008.

– na iznos 31,04 eura od 9. listopada 2008.

– na iznos 30,86 eura od 26. studenoga 2008.

– na iznos 71,26 eura od 13. siječnja 2009.

– na iznos 1,08 eura od 31. siječnja 2009.

– na iznos 37,62 eura od 5. veljače 2009.

– na iznos 39,94 eura od 28. veljače 2009.

– na iznos 36,79 eura od 31. ožujka 2009.

– na iznos 37,07 eura od 30. travnja 2009.

– na iznos 33,00 eura od 31. svibnja 2009.

– na iznos 29,51 eura od 30. lipnja 2009.

– na iznos 29,88 eura od 31. srpnja 2009.

– na iznos 0,20 eura od 3. kolovoza 2009.

– na iznos 16,92 eura od 31. kolovoza 2009.

– na iznos 15,47 eura od 1. rujna 2009.

– na iznos 29,62 eura od 2. listopada 2009.

– na iznos 0,04 eura od 31. listopada 2009.

– na iznos 29,31 eura od 2. studenoga 2009.

– na iznos 31,73 eura od 5. prosinca 2009.

– na iznos 34,05 eura od 5. siječnja 2010.

– na iznos 63,06 eura od 11. ožujka 2010.

– na iznos 53,78 eura od 16. travnja 2010.

– na iznos 40,28 eura od 30. travnja 2010.

– na iznos 26,51 eura od 11. svibnja 2010.

– na iznos 22,13 eura od 11. lipnja 2010.

– na iznos 0,07 eura od 30. lipnja 2010.

– na iznos 58,30 eura od 2. srpnja 2010.

– na iznos 0,08 eura od 31. srpnja 2010.

– na iznos 50,14 eura od 4. kolovoza 2010.

– na iznos 64,79 eura od 6. rujna 2010.

– na iznos 0,81 eura od 30. rujna 2010.

– na iznos 8,31 eura od 14. listopada 2010.

– na iznos 113,12 eura od 24. studenoga 2010.

– na iznos 1,00 eura od 30. studenoga 2010.

– na iznos 214,84 eura od 15. travnja 2011.

– na iznos 39,85 eura od 11. svibnja 2011.

– na iznos 42,42 eura od 17. lipnja 2011.

– na iznos 40,05 eura od 7. srpnja 2011.

– na iznos 0,36 eura od 31. srpnja 2011.

– na iznos 81,03 eura od 16. rujna 2011.

– na iznos 34,22 eura od 21. listopada 2011.

– na iznos 0,01 eura od 31. listopada 2011.

– na iznos 36,87 eura od 2. studenog 2011.

– na iznos 36,59 eura od 21. prosinca 2011.

– na iznos 0,16 eura od 31. prosinca 2011.

– na iznos 86,71 eura od 11. siječnja 2012.

– na iznos 0,35 eura od 31. siječnja 2012.

– na iznos 88,67 eura od 09. veljače 2012.

– na iznos 76,35 eura od 07. ožujka 2012.

– na iznos 13,05 eura od 17. ožujka 2012.

– na iznos 87,69 eura od 31. ožujka 2012.

– na iznos 0,01 eura od 30. travnja 2012.

– na iznos 8,33 eura od 8. lipnja 2012.

– na iznos 164,63 eura od 3. srpnja 2012.

– na iznos 155,03 eura od 16. srpnja 2012.

– na iznos 518,17 eura od 8. veljače 2013.

– na iznos 86,59 eura od 28. veljače 2013.

– na iznos 0,08 eura od 31. ožujka 2013.

– na iznos 86,68 eura od 2. travnja 2013.

– na iznos 2.054,35 eura od 30. travnja 2013.

– na iznos 39,87 eura od 31. svibnja 2013.

– na iznos 39,69 eura od 30. lipnja 2013.

– na iznos 1.892,62 eura od 23. srpnja 2013.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu iznosa od 172,42 eura.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.346,18 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 23. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 12. lipnja 2019., navodi se da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu ovjeren kod Javnog bilježnika Tea Karabotić-Milovac broj: OU- 404/2005 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 38.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, a za izgradnju i dovršenje stambenog objekta. Istim ugovorom tuženik je svoju tražbinu (povrat kredita) osigurano sa dvije bjanko mjenice tužitelja i zasnivanjem založnog prava na nekretnini u vlasništvu tužitelja odnosno založnog dužnika i to na nekretnini upisanoj u ZK u Općinskom sudu u Starom Gradu i to u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], čest. br. 2991/2. Predmetnim Ugovorom i to točka 4. ugovorena je kamatna stopa u visini od 4,65% kao promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj i tuženik su zaključili Prvi dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu 30. studenoga 2010. te Drugi dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu od 9. svibnja 2013. Prednjim dodacima Ugovora povećana je kamatna stopa u odnosu na osnovni Ugovor o kreditu. Člankom 4. Ugovora o kreditu od 22. rujna 2005. korisnik kredita, ovdje tužitelj, bio je obvezan platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Dakle, ovime je ugovoreno da jedna ugovorna strana, ovdje tuženik, jednostrano određuje visinu kamatne stope, odnos plaćanja tužitelja. Ova odredba je ništetna. Pravni osnov ništetnosti te odredbe odredili su Visoki trgovački sud RH i Vrhovni sud RH, a na čije se odluke tužitelj i poziva. Naime, 16. srpnja 2014. Visoki trgovački sud RH donio je presudu broj Pž-7129/13 u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač, kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 4. travnja 2012. pokrenuo i vodio protiv 8 banaka, između ostalih i ovdje tužene banke. Pravomoćnom presudom utvrđeno je u točki II. sljedeće: "Potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. travnja 2013. u dijelu točke 3. izreke, kojim se utvrđuje da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedile kolektivne interese i pravca potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenama u skladu sa jednostranom Odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovarala, a koja je ništetna." Temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivno sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Posebno se ističe kako je Vrhovni sud RH postupajući po reviziji između ostalog i ovdje tuženika potvrdio naprijed označenu odluku Visokog trgovačkog suda RH, odnosno u odluci po reviziji Vrhovni sud RH je u cijelosti podržao pravni stav izražen u presudi Visokog Trgovačkog suda RH te je u bitnom utvrdio ništetnost odredbi po kojima su se promjene kamatnih stopa vršile voljom samo jedne ugovorne strane, a o čemu je i u konkretnom slučaju riječ te dao za pravo korisnicima kredita da pojedinačnim tužbama vrate one iznose koje su im banke temeljem ništetnih odredbi ugovora na ime kamate neosnovano naplatile. U pogledu zastare potraživanja temeljem ove tužbe dostavlja se presuda Vrhovnog suda RH broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom presudom je Revizijski sud str. 7 obrazloženja pretposljednji pasus obrazložio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a/2005 te zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.). Tužitelj je 31. srpnja 2013. isplatio cjelokupna iznos kredita (glavnica i kamate i nuztroškovi) pa je od tuženika zatražio dostavu cjelokupne dokumentacije koja se odnosi na obračun glavnice i kamata tuženika po kreditu te je od tuženika i dobio pregled uplata po kreditu na dan 29. travnja 2019., plan otplate i knjigovodstvenu karticu za ovu partiju (9010737852) od 29. travnja 2019. Tužitelj je izradio knjigovodstveno- financijski izračun kojim je utvrđeno da je 31. srpnja 2013. (prema otplatnome planu) razlika između ugovorene i promjenjive kamatne stope iznosio ukupno 56.253,98 kuna.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 2. ožujka 2022., tuženik se protivi tužbi i tužbom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Suviše, tuženik ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije. Istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4.1. Ugovora o kreditu broj 9010737852 zaključenog između tužitelja i tuženika 22. rujna 2005. kojom je ugovoreno da je kamatne stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, kao i isplatu iznosa od 56.253,98 kuna uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Svoje traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, presudom VSRH, Revt-249/14 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama te odgovarajućim odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kredit broj 9010737852 22. rujna 2005. kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.000,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4.65%. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 5. rujna 2013., a koja činjenica isplate kredita je nesporna među strankama. Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnike kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Ne samo sud već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u RH u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013., tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametra promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činimo. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. koji je na snazi od 1. siječnja 2014. pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2005. u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj: 96/2003.) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 1. studenoga 2004. do 14. srpnja 2009., koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnica tuženika. Člankom 59. ZPP-a propisan je obavezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriterij promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u članku 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno članku 306. stavak 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno članku 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope od 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijesti dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obaveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema promjenjivim kriterijima europskog prava. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika to je sukladno Direktivi Vijeća 92/13 EEZ od 5. travnja 1993., takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija.

Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čga su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat s svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da dostavljeni financijski izračun na koji se tužitelj poziva nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa.

Kako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu VS RH drži u cijelosti osnovanim. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2005. – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240.-246. ZOO-a). Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojim povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu dan ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu članka 241. ZOO-a i članka 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: ... jer u protivnom vođenje postupaka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupaka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZPP-a ne uređuje pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO- a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zatare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba na zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012. to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009. i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok pa tuženik osim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009. dakle, prije isteka roka od 3 godine do 4. travnja 2012. , a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu članka 226. i u vezi s člankom 245. ZOO-a.

3. Podnescima od 13. rujna 2024. i 2. ožujka 2026. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem uplata o kreditu na dan 29. travnja 2019., ugovora o kreditu broj: 9010737852, I. dodatka ugovoru o kreditu broj 9010737852 od 30. studenoga 2010., II. dodatka ugovoru o kreditu broj 9010737852 od 9. svibnja 2023., plana otplate, drugog dodatka ugovoru o kreditu od 9. svibnja 2013., općih uvjeta poslovanja s građanima, vještačenjem po vještaku za financije Ante Beusa, saslušanjem tužitelja.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi

– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope

8. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 9010737852 od 22. rujna 2005., ovjeren kod javnog bilježnika Tea Karabotić Milovca iz Splita pod poslovnim brojem OU-404/2005. od 30. ožujka 2007., I. dodatka ugovoru o kreditu broj 9010737852 od 30. studenoga 2010., II. dodatka ugovoru o kreditu broj 9010737852 od 9. svibnja 2023., na temelju kojih je odobrena isplata 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 156 mjeseci

– da se kredit otplaćuje u 156 jednakih mjesečnih rata u kunskoj protuvrijednosti

– da je ugovor o kreditu zatvoren

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.

10. Istaknut je i prigovor zastare.

11. Čitanjem ugovora o kreditu broj 9010737852 od 22. rujna 2005. ovjerenim kod javne bilježnika Tea Karabotić Milovca iz Splita pod poslovnim brojem OU-404/2005. od 30. ožujka 2007. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između Privredne Banke Zagreb d.d., kao kreditora i RL kao korisnika kredita

– da se korisniku kredita odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečaju kreditora na dan korištenja kredita

– da je rok otplate 156 mjeseci

– da je kamatna stopa promjenjiva, a na dan zaključenja iznosi 4,65 % godišnje

– da je kredit odobren za izgradnju i dovršetak stambenog objekta

–

12. Čitanjem I. dodatka ugovoru o kreditu broj 9010737852 od 30. studenoga 2010. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između Privredne Banke Zagreb d.d., kao kreditora i RL kao korisnika kredita

– da kamatna stopa na dan sklapanja dodatka iznosi 6,15% i promjenjiva je.

13. Čitanjem II. dodatka ugovoru o kreditu broj 9010737852 od 9. svibnja 2023. utvrđeno je:

- da istim stranke utvrđuju uvjete prijevremene djelomične otplate kredita

- da preostala glavnica iznosi 11. 308,71 CHF i otplaćuje se u 66 mjesečnih anuiteta s rokom otplate 31. listopada 2018.

14. Iz pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Ante Beusa od 7. rujna 2025. proizlazi da zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku, temeljem predmetnog ugovora o kreditu, više kredita u iznosu od 5.752,95 eura, bez utjecaja promjene kamatnih stopa. Zbog promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita platio je tuženiku više kamata u iznosu od 1.540,82 eura bez utjecaja promjene valutne klauzule.

15. Iz iskaza tužitelja RL od 9. ožujka 2026. proizlazi da je 2005. podigao kredit kod PBZ banke. Kredit mu je trebao kako bi mogao srediti krov na kući i to u protuvrijednosti oko 20.000,00 eura. Kako je bio dugogodišnji klijent banke, to se obratio baš toj banci i rekao da može podmirivati mjesečnu ratu do 1.500,00 tadašnjih kuna. Od strane djelatnika banke mu je savjetovano da podigne kredit u CHF kao najpovoljniji i kredit u to vrijeme. Čak su mu rekli da se radi o svjetskoj valuti koja je stabilna sa povoljnom kamatnom stopom u to vrijeme i da će mu rata biti u okvirima koje može platiti. Kako je bio dugogodišnji klijent banke to je imao povjerenje, a nije ni pravnik ni ekonomist da bi se razumio u pojmove kao što su valutna klauzula. Od strane djelatnika banke nije upozoren na moguće rizike podizanja takvog kredita, značenje pojmova valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa. Također ističe da nije mogao niti zamisliti, a ovo pogotovo nakon objašnjena od djelatnika banke, da će rata sa prvotnih 1.500,00 kuna doći na gotovo 2.000,00 kuna. U konačnici je morao prodati kuću da bi mogao vratiti dug. Nije mogao utjecati na niti jednu stavku ugovora, radilo o tipskom ugovoru.

16. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane.

Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

17.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno članku 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 57/2011., 25/2013.; dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu sa članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

17.3. Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik ponavlja u ovom postupku svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to navodi da se pojedinačno pregovaralo sa strankama, da se radi o razumljivoj odredbi, ali u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je utvrđeno da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu.

Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

17.4. Međutim, polazeći od toga da se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.). Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja.

17.4.1.Tužitelj, potrošač, tvrdi da nije bio obaviještena o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi, dok tuženik nije predložio saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kada u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sam tužitelj tvrdi da nije dobio odgovarajuće obavijesti.

18. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja sud zaključuje da se o osporenoj ugovornoj odredbi nije moglo pojedinačno pregovarati, niti je prosječnom, niti pojedinačnom potrošaču, tužitelju, razumljiva uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti, uzrokuje znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne, a sve na temelju članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003.), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača.

19. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF jer je navedena odredba bila ništetna i nepoštena već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH- a.

20. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

21. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po Anti Beusu te je sudski vještak 7. rujna 2025. izradio pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, argumentiran, temeljit i objektivan te ga u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

21.1. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa 7.293,77 eura pa je odlučeno kao u izreci.

22. Prigovor zastare nije osnovan.

22.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 7129/13. od 13. lipnja 2014. i od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 22. rujna 2005.

22.2. U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (Revd-1038/2023. od 5. lipnja 2024.)

Navedeno znači da bi po ovoj osnovi prigovor zastare bio neosnovan.

23. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž ZD-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

24. S obzirom da se tuženik poziva na Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2013. ističe se i sljedeće:

S obzirom da se na predmetni ugovor o kreditu primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, prema članku 11. a) stavak 5. navedenog Zakona za sve postojeće ugovore u kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog Zakona, u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, propisana je obveza vjerovnika definirati parametre promjene kamatne stope, fiksni dio kamatne stope te razdoblja promjena kamatnih stopa. Sukladno odredbama spomenutog Zakona o potrošačkom kreditiranju (Prijelazne i završne odredbe "Narodne novine" broj: 143/2013.) tuženik je bio obvezan o tome izvijestiti dužnika te spomenute parametre uskladiti s dužnikom, a što je tuženik u ovom slučaju očito propustio učiniti. Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik jednostranim određivanjem parametara i načina promjene kamatne stope, postupio suprotno zakonskim odredbama te je u ovom slučaju očigledno kako je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe. Dodatno se napominje kako je pitanje kamatnih stopa nakon 2013. već riješeno revizijom VSRH-a Rev-1172/18., a u kojoj je jasno rečeno da običnim slanjem obavijesti tužitelja tuženiku nije s istim ugovoreno na pravilan način izmjene kamatnih stopa, odnosno da se na takav način ne može ispraviti nepoštena i ništetna ugovorna odredba.

25. Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbe iz podneska od 13. rujna 2024. Prema članku 190. stavak 1. ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Prema članku 190. stavak 2. ZPP/2019. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje za preinaku je potreban pristanak tuženika (3.). Člankom 117. ZID ZPP/2019. propisano je da se navedena odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku. Iako se tuženik usprotivio preinaci, preinaka je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, a tužitelj je istim podneskom u deklaratornom dijelu dodao ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli pa je sud na temelju članka 190. ZPP-a istu dopustio.

26. Vrhovni sud RH je 26. travnja 2021. zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) je potreban pristanak tuženika). Tužitelj je podneskom od 2. ožujka 2026., nakon provedenog vještačenja, postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 7.293,77 eura, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 172,42 eura (u tužbi je potraživao 7.466,19 eura). Tuženik se nije izričito usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe niti je potraživao trošak za smanjeni dio.

Slijedom iznesenog, sud je dužan odlučiti i o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva, radi čega je, a na temelju članka 193. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I. (tako i ŽS Pula Gž-1405/2021. i ŽS ZG Gž-1341/2022. od 13. prosinca 2022.).

27. Odluka o parničnom trošku se temelji na članku 154. stavak 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 25. rujna 2024., 12. lipnja 2025. i 9. ožujka 2026. po 100 bodova, za zastupanje na ročištu za objavu 50 bodova, za sastav podnesaka od 13. rujna 2024., i 2. ožujka 2026. po 100 bodova, odnosno ukupno 650 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 2,00 eura daje iznos od 1.300,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 325,00 eura pa se dolazi do iznosa od 1.625,00 eura. Tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 600,00 eura i trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 121,18 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 2.346,18 eura koji je dosuđen tužitelju na ime troškova postupka.

28. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/2022.).

29. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 23. travnja 2026.

Sutkinja

Jelena Lončar

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis