REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1563/2025-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužiteljice HUT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, koga zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2026., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužitelja odvjetničke vježbenice HU i punomoćnika tuženika IU, odvjetničkog vježbenika, 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj br. 00892, sklopljenog 4. rujna 2007. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita i tužiteljice kao korisnika kredita i to u:

- točki III. u dijelu kojom je određen iznos troškova zaključenja Ugovora o kreditu u iznosu od 1.156,07 CHF povezano s točkom 3.2. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica:

CHF- 2007-02 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita Davatelja kredita opunomoćuje te mu istodobno nalaže iznos kredita naveden u tč. II. Ugovora, umanjen za troškove zaključenja Ugovora navedene u čl. III. Ugovora, isplatiti H. Korisniku kredita ne pristoji pravo zahtijevati drukčiji način isplate kredita.“

- točki III. Ugovora povezano sa točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica:

CHF- 2007-02 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 496,75 CHF obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja;

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 688,44 eura sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 6. rujna 2007. koja teče do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 6.111,73 eura te zatezne kamate koje teku na iznose od

- 0,39 eura od 30.09.2007.

- 2,09 eura od 30.11.2007.

- 6,28 eura od 31.01.2008.

- 3,68 eura od 29.02.2008.

- 13,46 eura od 31.03.2008.

- 6,33 eura od 30.04.2008.

- 2,43 eura od 30.06.2008.

- 3,70 eura od 31.07.2008.

- 4,12 eura od 30.09.2008.

- 14,67 eura od 31.10.2008.

- 19,65 eura od 30.11.2008.

- 8,19 eura od 31.12.2008.

- 36,90 eura od 31.01.2009.

- 39,12 eura od 28.02.2009.

- 27,02 eura od 31.03.2009.

- 30,49 eura od 30.04.2009.

- 31,61 eura od 31.05.2009.

- 26,12 eura od 30.06.2009.

- 27,48 eura od 31.07.2009.

- 25,13 eura od 31.08.2009.

- 25,14 eura od 30.09.2009.

- 22,26 eura od 31.10.2009.

- 28,04 eura od 30.11.2009.

- 26,47 eura od 31.12.2009.

- 32,95 eura od 31.01.2010.

- 35,29 eura od 28.02.2010.

- 37,18 eura od 31.03.2010.

- 40,88 eura od 30.04.2010.

- 47,74 eura od 31.05.2010.

- 52,40 eura od 30.06.2010.

- 59,75 eura od 31.07.2010.

- 63,95 eura od 31.08.2010.

- 69,74 eura od 30.09.2010.

- 67,60 eura od 31.10.2010.

- 70,79 eura od 30.11.2010.

- 86,39 eura od 31.12.2010.

- 85,71 eura od 31.01.2011.

- 84,84 eura od 28.02.2011.

- 92,62 eura od 31.03.2011.

- 83,09 eura od 30.04.2011.

- 92,28 eura od 31.05.2011.

- 107,42 eura od 30.06.2011.

- 129,63 eura od 31.07.2011.

- 144,53 eura od 31.08.2011.

- 116,84 eura od 30.09.2011.

- 106,84 eura od 31.10.2011.

- 106,96 eura od 30.11.2011.

- 114,40 eura od 31.12.2011.

- 121,12 eura od 31.01.2012.

- 122,50 eura od 29.02.2012.

- 119,57 eura od 31.03.2012.

- 118,44 eura od 30.04.2012.

- 122,27 eura od 31.05.2012.

- 122,57 eura od 30.06.2012.

- 119,64 eura od 31.07.2012.

- 117,49 eura od 31.08.2012.

- 109,59 eura od 30.09.2012.

- 119,39 eura od 31.10.2012.

- 120,60 eura od 30.11.2012.

- 119,54 eura od 31.12.2012.

- 107,96 eura od 31.01.2013.

- 113,31 eura od 28.02.2013.

- 114,32 eura od 31.03.2013.

- 120,43 eura od 30.04.2013.

- 107,27 eura od 31.05.2013.

- 108,17 eura od 30.06.2013.

- 109,99 eura od 31.07.2013.

- 109,10 eura od 31.08.2013.

- 112,57 eura od 30.09.2013.

- 115,66 eura od 31.10.2013.

- 115,83 eura od 30.11.2013.

- 119,62 eura od 31.12.2013.

- 115,84 eura od 31.01.2014.

- 121,02 eura od 28.02.2014.

- 124,13 eura od 31.03.2014.

- 121,57 eura od 30.04.2014.

- 117,37 eura od 31.05.2014.

- 119,28 eura od 30.06.2014.

- 121,73 eura od 31.07.2014.

- 123,25 eura od 31.08.2014.

koja teče po stopi do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj br. 00892, sklopljenog 4. rujna 2007. između tuženika kao davatelja kredita i tužiteljice kao korisnika kredita i to u točki II. kojom je određen iznos kredita u iznosu od 34.186,60 CHF.

i

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 17. ožujka 2025.

V. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.782,66 eura sa zateznim kamatama koje teku od 23. travnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi je tužitelj naveo da je 4. rujna 2007. između tuženoga i tužitelja sklopljen ugovor o kreditu br. 00892 prema kojem je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 34.186,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima. U predmetnom Ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obavješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospjevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati sa tuženim, pa je tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjan na štetu tužitelja.Tuženik kao trgovac nije informirao tužiteljicu kao potrošača, niti prije sklapanja, niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/17 od 14.6.2018. Kao dokaze je predložio Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, financijsko vještačenje i saslušanje tužiteljice.

2. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom od 17. ožujka 2025. umjesto početnih 6.119,99 eura glavnice tužiteljica je zatražila 6.111,73 eura glavnice, oboje sa zateznim kamatama. Uz navedeno, tužiteljica je zatražila i isplatu 688,74 eura na ime ulaze naknade, odredbe kojih je tražila da se utvrde ništetnima već u tužbi.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare, prigovor aktivne legitimacije, osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Osporava osnovu i visinu, ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži troškove postupka.

4. U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, tuženik je prvo u podnesku od 4. travnja 2025. naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva koja proizlazi iz predmetnog podneska no onda je u podnesku od 16. travnja 2025. naveo da se u podnesku od 4. travnja 2025. omaškom protivio povećanju tužbenog zahtjeva jer da je riječ o povlačenju tužbenog zahtjeva te da se zapravo protivi takvom smanjenju.

5. Podneskom od 17. ožujka 2025. tužitelj je preinačio tužbu s obzirom na to da je povećao tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev postavljen u tužbi na način da je ukupno potraživanje povećao, s obzirom na to da je specificiranim tužbenim zahtjevom tražio isplatu i tzv. plaćene ulazne naknade što u tužbi nije naveo. S druge strane, tuženik je povukao svoje protivljenje preinaci (rekavši da je riječ o omašci) te se stoga smatra da protivljenje preinaci nije ni istaknuto. Sud je preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao precizno postaviti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Ističe se i da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021 usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Preinaka je dopuštena rješenjem od 14. veljače 2025. na ročištu. K tome, dodaje se da je preinaka tužbe kako je konačno postavljena i svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama. Zbog navedenog sud nije odlučivao o djelomičnom povlačenju tužbe jer je ukupno gledano zahtjev preinakom povećan.

6. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu (stranice 10-14 spisa), financijsku dokumentaciju (15-30) proveo je financijsko vještačenje (116-122) i saslušao je tužitelja (148).

7. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su suglasno navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi. Stoga sud nije pozivao vještaka da usmeno iznese nalaz i mišljenje jer su se tako stranke usuglasile na ročištu 10. ožujka 2026. Tuženik je povukao prijedlog za saslušanje svjedoka.

8. Među strankama nije sporno da je su sklopile ugovor naveden u izreci presude kao i da se sporne ugovorne odredbe iz točke I presude odnose na valutnu klauzulu i plaćanje ulazne naknade.

9. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kao i uz ulaznu naknadu. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje tužitelj traži naknadu, a sporna je i visina potraživanja. Sporan je status potrošača i pripada li tužitelju naknada preplaćenih iznosa.

10. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

11. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne niti dokaze koji ne sadrže činjenice bitne za donošenje odluke u ovom postupku.

12. U svom je iskazu tužiteljica navela da je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje osobnog automobila koji nije nikad korišten za poslovne svrhe, obrt nije nikad imala. Ugovor o kreditu je sklopljen u autokući gdje su joj rekli da nije potrebno ići u banku, ugovor je u CHF s čim sam se prvi put tada susrela. Ugovor je bio pripremljen, kad su odabrali auto, sljedeći put ih je ugovor dočekao pripremljen. Ugovor je pročitala i uglavnom ga razumjela. U autokući joj nisu ništa objašnjavali, samo su mi rekli da se nemam što brinuti. Rekli su joj da je stabilna valuta i nisam očekivala da bi rata kredita mogla ovoliko porasti. Primjetila je naknadu za obradu kredita prilikom potpisivanja i to joj je bilo čudno jer to nisu prije spominjali. Pitala je što je to, rekli su joj da je to tako i da se to mora platiti. Kredit je otplaćen.

13. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati. Tuženik nije doveo u sumnju činjenicu da je tužitelj potrošač te je iz ovog iskaza i utvrđeno da je potrošač.

14. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da ukupno ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi 46.048,65 kn, zaobroke koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju koja iznosi 6.111,73 eura s anuitetima kako su navedeni u tablici nalaza.

15. Nalaz i mišljenje navedenog financijskog vještaka prihvaćeni su u cijelosti, jer je vještačenje provedeno nepristrano i stručno, u skladu s priloženom dokumentacijom, a stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti su tražile da se vještaka dodatno sasluša.

16. Iako predmetni Ugovor sklopljen između stranaka nosi naziv "Ugovor o kreditu", prema čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) koja se primjenjuje u konkretnom slučaju jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 31. svibnja 2007, ovaj sud je utvrdio da se ne radi o Ugovoru o kreditu jer u skladu s navedenom odredbom davatelj kredita može biti samo banka, što tuženik nedvojbeno nije, već se radi o ugovoru o potrošačkom zajmu.

17. Vezano za odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, ističe se da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima pa time ni pravo osobe da pred nadležnim sudom pokrene postupak radi utvrđivanja ništetnosti odredbe sklopljenog ugovora i za vraćanje primljenog po osnovi te odredbe ugovora.

18. Osnovana je tvrdnja da se presuda iz potrošačkog spora ne može primijeniti u konkretnoj situaciji jer tuženik nije jedna od banaka (tuženika) iz predmetnog kolektivnog spora, no, ništetnost ugovorne odredbe potrebno je ocijeniti prema okolnostima svakog pojedinog slučaja.

19. Nesporno je da tuženik nije banka, ali je trgovačko društvo koje se bavi financiranjem i to putem zajmova (u sudskom registru navedeno " kreditiranje"), što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužiteljica potrošač te se u konkretnom slučaju na njihov odnos primjenjuje kako ZOO, tako i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP). Također tuženik kao pravna osoba registrirana za poslove davanja zajmova (u sudskom registru navedeno " kreditiranje, ….") komunicira s bankama, a uostalom i osnovala ga je banka tj. Porsche Bank Aktiengesellschaft, Austrija, i s bankom ima ustaljenu komunikaciju u svom redovnom poslovanju, za razliku od tužiteljice koja je fizička osoba, koja svakako nema toliko iskustva, kontakata, znanja i saznanja u financijskom smislu. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. te odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

20. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. tog članka propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

21. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o potrošačkom zajmu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate zajma, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da izabere hoće li pristati na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Stoga je sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

22. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke u odnosu na odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula.

23. Iz navedenog proizlazi zaključak i da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

24. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

25. Nadalje, Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Pojedine direktive ne primjenjuju se izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

26. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

27. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, proizlazi zaključak da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Stoga je ovaj na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP utvrdio da je sporna odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nepoštena, a time i ništetna te je odlučeno kao u preostalom dijelu točke I izreke.

29. Prigovor zastare nije osnovan jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka Ugovora, kako je navedeno u točki I izreke presude. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora koji počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti (isti je stav zauzet i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020).

30. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

31. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovorne odredbe koja su utvrđene ništetnima, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta te promjenjive kamatne stope, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

33. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

34. Ponavlja se da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

35. U odnosu na odbijeni dio pod točkom IV izreke ističe se da nije ništetna odredba kojom je kredit uzet u kunskoj protuvrijednosti, već samo u dijelu da se rate kredita otplaćuju po tečaju CHF. Stoga je odlučeno kao pod točkom IV izreke presude. Navedeni odbijajući dio nije utjecao na omjer uspjeha u sporu jer se o njemu nije ni posebno raspravljalo niti je utjecao na odluku o obvezi isplate.

36. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak pristupa na 14. siječnja 2025. i 10. ožujka 2026. po 200,00 eura za svako te za sastav podnesaka od 2. travnja 2024. i 19. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura svaki (Tbr. 8/1 Tarife). Ukupno je riječ o 1.000,00 eura, odnosno, 1.250 eura s PDV-om. Tome treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura i pristojbe na presudu u iznosu od 53,83 eura i 53,83 eura na presudu što sve zajedno iznosi 1.657,66 eura. Navedenom je pribrojen i trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 125,00 eura.

37. Tužitelju ne pripada trošak sastavljanja ostalih podnesaka jer nisu bili potrebni za donošenje odluke. Tužba, dva podneska i dva ročišta koji je trošak priznat predstavljaju sasvim dovoljno prostora stranci da iznese sve potrebno u predmetu ove vrste gdje je sudska praksa ustaljena i predvidiva.

38. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 23. travnja 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na ročište pristupila, odnosno - od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku, uz pristojbu na presudu

2. tuženiku po punomoćnici