Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-1207/2020-34

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠP iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupana po punomoćnici Ines Bilandžija Arbutina, odvjetnici iz Garešnice, Vladimira Nazora 13 protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Damiru Metelku i drugi iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 22,, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 13.401,94 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 10. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice ŠP i zamjenice punomoćnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., dana 23. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102337675 koji su dana 13.04.2005. u Daruvaru sklopili tužiteljica ŠP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnica kredita i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB 2305703932.

II. Odbija se preostali tužbeni zahtjev tužiteljice ŠP koji glasi:

Utvrđuje se da je ništetan Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102337675 koji su dana 18.01.20016. u Darauvaru sklopili tužiteljice ŠP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnica kredita i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB 2305703932.

Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski Trg 3/a Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljici ŠP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 9.196,34 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15% godišnje do 31.12.2007., a od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. nadalje u visini kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećane za tri postotna poena, koja se obračunava na iznos od 0,21 eura od 02.05.2005., na iznos od 1,11 eura 02.06.2005., na iznos od 2,88 eura od 02.09.2005., na iznos od 0,70 eura od 02.10.2005., na iznos od 14,25 eura od 02.11.2008., na iznos od 19,58 eura od 02.01.2009, na iznos od 18,94 eura od 02.02.2009 na iznos od 31,52 eura 02.03.2009 na iznos od 12,11 eura od 02.04.2009 na iznos od 13,80 eura od 02.05.2009 na iznos od 8,18 eura 02.06.2009. na iznos od 7,83 eura od 02.07.2009 na iznos od 4,97 eura od 02.08.2009 na iznos od 11,15 eura od 02.09.2009. na iznos od 4,83 eura od 02.10.2009 na iznos od 4,55 eura od 02.11.2009., na iznos od 9,64 eura od 02.12.2009., na iznos od 16,05 eura od 02.01.2010.,na iznos od 24,92 eura od 02.02.2010. , na iznos od 23,11 eura od 02.03.2010., na iznos od 34,27 eura od 02.04.2010., na iznos od 40,46 eura od 02.05.2010., na iznos od 48,17 eura od 02.06.2010., na iznos od 67,42 eura od 02.07.2010., na iznos od 49,78 eura od 02.08.2010.na iznos od 93,46 eura od 02.09.2010., na iznos od 75,19 eura od 02.10.2010. na iznos od 69,79 eura od 02.11.2010., na iznos od 93,29 eura od 02.12.2010., na iznos od 114,95 eura od 02.01.2011., na iznos od 92,36 eura od 02.02.2011., na iznos od 100,30 eura od 02.03.2011., na iznos od 93,97 eura od 02.04.2011., na iznos od 108,44 eura od 02.05.2011., na iznos od 139,65 eura od 02.06.2011., na iznos od 143,92 eura od 02.07.2011., na iznos od 182,40 eura od 02.08.2011., na iznos od 176,59 eura od 02.09.2011., na iznos od 144,32 eura od 02.10.2011., na iznos od 141,82 eura od 02.11.2011, na iznos od 139,59 eura od 02.12.2011., na iznos od 147,84 eura od 02.01.2012., na iznos od 157,05 eura od 02.02.2012., na iznos od 157,27 eura od 02.03.2012., na iznos od 151,51 eura od 02.04.2012., na iznos od 153,40 eura od 02.05.2012., na iznos od 158,98 eura od 02.06.2012., na iznos od 153,58 eura od 02.07.2012., na iznos od 153,93 eura od 02.08.2012., na iznos od 146,42 eura od 02.09.2012., na iznos od 144,17 eura od 02.10.2012., na iznos od 152,14 eura od 02.11.2012., na iznos od 153,67 eura od 02.12.2012., na iznos od 153,62 eura od 02.01.2013., na iznos od 143,33 eura od 02.02.2013., na iznos od 143,95 eura od 02.03.2013., na iznos od 154,45 eura od 02.04.2013., na iznos od 137,01 eura od 02.05.2013., na iznos od 135,41 eura od 02.06.2013., na iznos od 136,17 eura od 02.07.2013., na iznos od 137,29 eura od 02.08.2013., na iznos od 141,22 eura od 02.09.2013., na iznos od 151,25 eura od 02.10.2013., na iznos od 145,73 eura od 02.11.2013., na iznos od 151,91 eura od 02.12.2013., na iznos od 144,83 eura od 02.01.2014., na iznos od 148,35 eura od 02.02.2014., na iznos od 150,44 eura od 02.03.2014., na iznos od 147,34 eura od 02.04.2014., na iznos od 146,65 eura od 02.05.2014., na iznos od 144,29 eura od 02.06.2014., na iznos od 146,03 eura od 02.07.2014., na iznos od 150,71 eura od 02.08.2014., na iznos od 154,25 eura od 02.09.2014., na iznos od 152,49 eura od 02.10.2014., na iznos od 157,55 eura od 02.11.2014., na iznos od 160,17 eura od 02.12.2014., na iznos od 160,91 eura od 02.01.2015., na iznos od 161,32 eura od 02.02.2015., na iznos od 161,32 eura od 02.03.2015., na iznos od 161,32 eura od 02.04.2015., na iznos od 161,32 eura od 02.05.2015., na iznos od 161,32 eura od 02.06.2015., na iznos od 161,32 eura od 02.07.2015., na iznos od 161,32 eura od 02.08.2015., na iznos od 161,32 eura od 02.09.2015., pa sve do isplate.

Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski Trg 3/a Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljici ŠP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 3.302,30 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanom za tri postotna poena koja se obračunava od 01. listopada 2015. pa sve do isplate.

Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski Trg 3/a Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljici ŠP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 274,61 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanom za tri postotna poena koja se obračunava od 01. listopada 2015. pa sve do isplate.

Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski Trg 3/a Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljici ŠP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana nadoknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanom za tri postotna poena koja se obračunava od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate."

III. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Dana 23. rujna 2020. zaprimljena je tužba tužiteljice ŠP koja tvrdi da ue u svojstvu korisnika kredita s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. dana 13. travnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102337675 kojim je u točki 2. ugovoren iznos kredita od 99.960,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. U točki 7. Ugovora ugovoren je iznos anuiteta 789,96 CHF a ugovorena je i valutna klauzula, to jest da će se povrat obveza iz Ugovora - iznos kredita, pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja, naknade i drugi eventualni troškovi obračunavati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja. Točka 8. Ugovora sadrži odredbe o početnoj kamatnoj stopi od 4,990 % promjenjivoj u skladu sa odlukama Banke. Točka 10. Ugovora sadrži odredbu o pravu Banke na naplatu jednokratne naknade za slučaj prijevremenog povrata kredita. Prema tvrdnjama tužiteljice ŠP dana 18.01.2016. stranke su zaključile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102337675 kojim je temeljem bančinog izračuna konverzije promijenjen način ispunjenja iz Osnovnog ugovora u CHF radi usklađenja sa ZID ZPK, pa je shodno tome kreditna obveza primjenom valutne klauzule izražena u valuti EUR, uz kamatnu stopu koju Banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tužiteljica ŠP predlaže uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005. te Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102337675 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP od 18. siječnja 2016. Prema tvrdnjama tužiteljice ŠP prilikom zaključenja Ugovora, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi se nije pojedinačno pregovaralo niti je njoj suprotno načelu savjesnosti i poštenja bila u potpunosti informirana o svim parametrima bitnim za donošenje odluke koji se tiču valutne klauzule osobito tečaja CHF i promjenjive kamatne stope a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. U dokaz navedene tvrdnje tužiteljica ŠP predlaže njezino saslušanje u svojstvu stranke. Nadalje se navodi da presudom Visokog trgovačkog suda RH u predmetu broj Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. pravomoćno je proglašena nepoštenom i ništetnom valutna klauzula vezana uz švicarski franak obzirom da je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u pogledu ništetnosti i nedopuštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi dana 13. lipnja 2014. kada je donesena drugostupanjska presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 kojom je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda. Erste&Steiermärkische bank d.d. je bila trećetužena u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12 , a vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljicom ŠP je obuhvaćeno izrekom presude u kolektivnom sporu. U smislu odredba članka 502. c Zakona o parničnom postupku a u vezi članka 502. a stavak 1. istog Zakona, kao i temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača citirane odluke vezuju Sud i u ovoj parnici. (Rev-3142/2018-2 od 19.ožujka 2019.) U presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 2.ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužiteljica ŠP naglašava da je ona u cijelosti otplatila kredit 01. lipnja 2020. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/1012 podnesena je 4. travnja 2012., kada je prekinuta zastara, dočim je presuda u tom predmetu u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. kada je zastara počela iznova teći. Pored toga Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. je zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 stavak 1. ZOO/05 kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tvrdnjama tužiteljice ŠP ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli dovode do ništetnosti čitavog Ugovora o kreditu obzirom da je ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli definiran predmet ugovora odnosno visina kredita, dočim je ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi određena cijena . Radi se o bitnim sastojcima tog pravnog posla bez kojih pravni posao ne može postojati. O tome je Sud Europske unije u predmetima C-118/17 (HP) i C-260/18 (Š). Tužiteljica ŠP naglašava da ona ima pravo na potpuno obeštećenje bez obzira što je konvertirala kredit primjenom odredaba ZID ZPK. To pravno pitanje konačno je riješio Sud Europske unije u predmetu broj C-452/18 rješidbom od 09. srpnja 2020. koja je na tragu ranije zauzetih pravnih stavova suda EU u predmetima C-81/19, C-51/17 i C- 118/17. Primijenjeno na ZID ZPK i tužiteljičinu pravnu situaciju vezano uz konverziju, po mišljenju tužiteljice ŠP važno je naznačiti da je u vrijeme sklapanja Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 18.01.2016. (konverzija) - glavni predmet – valuta CHF – tretirana kao valjana iako je zapravo bila ništetna od samog početka. U vrijeme sklapanja sporazuma o konverziji iz Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu egzistirala je prvotna odluka Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. kojom je u kolektivnom sporu pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za ništetnost valute CHF: Tu je odluku potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske također prije sklapanja sporazuma o konverziji (Aneksa broj 1) svojom odlukom Revt-240/14 od 9.travnja 2015. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti CHF u kolektivnom sporu postao je pravomoćan u korist potrošača tek odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 10.06.2018. koju je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019. Sporazum o konverziji sadržan u Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu zaključen je gotovo tri godine prije ( 18.01.2016.) nego li je pravomoćno potvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF. Dakle u vrijeme sklapanja Aneksa broj 1 koji sadrži sporazum o konverziji, egzistirala je pravomoćna sudska odluka da je valuna klauzula u CHF valjana . Tužiteljici ŠP stoga nije bilo poznato niti joj je jasno prikazano koja prava za nju u pravnom i ekonomskom smislu nepoštena odredba o valuti CHF predstavlja, odnosno kojeg se točno novčanog iznosa odriče pristajanjem na konverziju u smislu odredaba ZID ZPK, koji propis pak također ne tretira odredbu o valutnoj klauzuli u CHF kao ništetnu. Zbog toga tužiteljici ŠP u smislu naprijed citiranih presuda Suda EU pripada pravo na potpuno obeštećenje jer sporazum o konverziji sadržan u Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu ne udovoljava kriterijima testa transparentnosti pošto tužiteljica ŠP nije bila svjesna neobvezujuće naravi nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli pa stoga i nije mogla dati slobodan i informiran pristanak na sporazum o konverziji, a potrošač se nikada ne može unaprijed odreći zaštite koja mu pripada temeljem Direktive. Stoga tužiteljica ŠP smatra da je pitanje obeštećenja potrošača po konvertiranim kreditima zapravo matematičko pitanje i da izvjesno postoji sasvim konkretan ekonomski interes tužiteljice ŠP da ostvari restituciju koja joj pripada temeljem ništetnih ugovornih odredbi pa čak i temeljem ništetnosti kreditnog ugovora u cijelosti. Po osnovu ništetnog Ugovora o kreditu broj partije 5102337675 tužiteljica ŠP je primila iznos od 99.660,00 CHF. Prema njoj dostupnim podacima tužiteljica ŠP cijeni da je kako bi otplatila dug po osnovu ništetnog Ugovora o kreditu tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. ukupno isplatila: približno 95.074,56 CHF po kreditnoj partiji 5102337675, približno 21.718,39 € po kreditnoj partiji 5114135482, i približno 57.068,38 kn po kreditnoj partiji 5114281627. Ujedno je tužiteljica ŠP preplatila kredit i za tečajnu razliku između početnog tečaja CHF i kasnijih povećanja za približno 65.000,00 kn. Tužiteljica ŠP cijeni da je na opisani način tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. isplatila približno 250.000,00 kn više nego što je primila. Tužiteljica ŠP ističe da će konačno formulirati tužbeni zahtjev u pogledu glavnice i tijeka zakonske zatezne kamate na pojedini mjesečni iznos preplate nakon provedenog knjigovodstvenog i financijskog vještačenja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tužiteljica ŠP predlaže uvid u slijedeću dokumentaciju i to: 1) početni otplatni plan, 2) obavijest o promjeni kamatne stope od 01.04.2009., 3) obavijest o promjeni kamatne stope od 03.05. 2011., 4) obavijest o promjeni kamatne stope od 06.10.2011., 5) obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30.12.2013., 6) obavijest o kreditu od 15.01.2014., 7) pregled prometa po partiji kredita 5102337675 za razdoblje 26.04.2005

- 30.09.20015., 8) obavijest o kreditu za razdoblje do 30.06.2016., 9) pregled prometa popartiji kredita 5114135482 za razdoblje 01.09.2015. -18.02.2016., 10) potvrda o uvjetima otplate od 01.03.2016., 11) pregled prometa po partiji kredita 5114281627 za razdoblje od 11.02.2016. -30.01.2019. i 12) vještačenje po vještaku knjigovodstveno- financijske struke. Na temelju svega iznesenog tužiteljica podnosi ovu tužbu i predlaže da sud donese slijedeću presudu: "I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102337675 koji su dana 13.04.2005. u [adresa] sklopili tužiteljica ŠP, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnica kredita i tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB 2305703932. II. Utvrđuje se da je ništetan Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102337675 koji su dana 18.01.20016. u Darauvaru sklopili tužiteljica ŠP, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnica kredita i tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB 2305703932. III. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB 2305703932 da tužiteljici ŠP , iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 250.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na mjesečno otplaćene iznose anuiteta od slijedećeg dana od dana uplate pa sve do isplate. IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate." Za slučaj da sud ne prihvati pravno stajalište tužiteljice o ništetnosti čitavog Ugovora o kreditu pa shodno tome odbije prvo postavljeni tužbeni zahtjeve, tužiteljica ŠP predlaže da sud donese slijedeću presudu: "I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe točke 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102337675 koji su dana 13.04.2005. u [adresa] sklopili tužiteljica ŠP , iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnica kredita i tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a Rijeka, OIB 23057039320, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, da je ništetna i bez pravnog učinka odredba točke 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa važećim odlukama Banke, da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za slučaj prijevremenog povrata kredita. II. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB 2305703932 da tužiteljici ŠP , iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 65.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na mjesečno otplaćene iznose anuiteta od slijedećeg dana od dana uplate pa sve do isplate. III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate .

2. U svom odgovoru na tužbu 13. siječnja 2022. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. prije svega ističe da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice ŠP i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Prije upuštanja u raspravu povodom ove pravne stvari, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. k skreće pozornost sudu na sljedeće. Odredba članka 186.b, Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: ZPP), izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. K tome, prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Imajući u vidu sve navedeno, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna. Shvaćanje da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik već dostavio svu potrebnu dokumentaciju za postavljenje određenog tužbenog zahtjeva proizlazi i iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovnog broja Gž-2770/2020 od dana 16. prosinca 2020. godine. Dok Općinski sud u Zadru u rješenju poslovnog broja P- 153/2020 od 24. veljače 2020. godine odlučuje da se tužbeni zahtjev za isplatu smatra povučenim, jer da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te da je pravilno postavljeni tužbeni zahtjev procesna pretpostavka za meritorno suđenje, a kako tužitelj nakon što je upozoren na posljedice iz odredbe članka 109. stavka 4. ZPP-a, nije u ostavljenom roku postupio po nalogu suda, isti se tužbeni zahtjevi smatraju povučenim. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužiteljici ŠP da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. Nakon toga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice ŠP u zastari. Prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na zahtjev tužiteljice ŠP za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica ŠP vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 23. rujna 2020. godine, to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica ŠP vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U dokaz prethodno navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u pregled prometa po partiji kredita. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da bi potraživanje tužiteljice ŠP po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila bi opet dana 14.06.2019. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 23. rujna 2020. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Da je potraživanje tužitelja po osnovi navodne ništetne kamatne stope u zastari potvrdio je i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u rješenju poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem se navodi: „Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.“ Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. skreće pozornost da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova te se tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. poziva na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. godine. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. također ističe da se predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK jer se zapravo radi o kreditu čija namjena je kupovina nekretnine na adresi [adresa] u [adresa], i to u svrhu iznajmljivanja. Dakle, činjenica je da je tužiteljica ŠP ugovorila predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se tužiteljica ŠP ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama. Na ovu okolnost tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže saslušanje tužiteljice ŠP i službenika banke koji je ugovarao ovaj kredit, gđe. UP, a kojemu se tužiteljica ŠP obratila s idejom ugovaranja ovoga kredita. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. također na navedenu okolnost predlaže sudu da se službenim putem pribave podaci od Ministarstva financija, Porezne uprave na okolnost je li tužiteljica ŠP obveznik poreza na dohodak od imovine. Naglašava se da ZZP u odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila kupnja stana za iznajmljivanje, tužiteljica ŠP nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. Shvaćanje da u konkretnoj situaciji tužitelju ne pripada pravo na zaštitu po odredbama ZZP-a potvrđeno je i u odlici Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-196/2020 od 22. rujna 2021. godine. U pogledu tumačenja pojma „potrošač“ tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. upućuje i na recentnu presudu Suda EU u predmetu C-630/17 OP protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, koju dostavlja u privitku, a u kojoj presudi je Sud EU, odgovarajući na treće pitanje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu, kojim je taj sud pitao Sud EU za tumačenje pojma potrošača iz perspektive pravne stečevine EU, utvrdio: “Pojam „potrošač” treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini. S obzirom na ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem.” Slijedom navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužiteljici ŠP otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužiteljica ŠP se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužiteljice ŠP uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u. Slijedom navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je u ovom postupku tužiteljica ŠP dužna dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužiteljica ŠP i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dana 18.01.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). U dokaz navedene tvrdnje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvidu u: a) Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102337675 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP od 18. siječnja 2016., b) prihvat konverzije i c) obračun konverzije. Naglašava se da tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice ŠP je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe se da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - HP) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: 1) Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; 2) Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice ŠP i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice ŠP kao potrošača i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao trgovca; 3) Tužiteljica ŠP kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove i 4) Tužiteljica ŠP je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. jasno je da tužiteljica ŠP nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužiteljica ŠP uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužiteljica ŠP osporavala provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice ŠP vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklaratorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom te se tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. pozva na: 1) presuda Županijski sud u Splitu, Gž-2460/17 od 04.03.2020., 2) presuda ŽS Pula, Gž-9/19 od 16.03.2020., 3)presuda ŽS Pula, Gž-925/17 od 20.03.2020., 4) presuda ŽS Karlovac, Gž-73/19 od 28.04.2020., 5) presuda Županijski sud u Sisku, Gž-604/17 od 08.05.2020., 6) presuda Županijski sud u Splitu, Gž-2427/18 od 10.06.2020. i 7) presuda Županijski sud u Varaždinu, Gž-1658/18 od 07.12.2020. Dodatno, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice ŠP (a što se osporava u cijelosti), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. U prilog ovakvom pravnom stavu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se poziva na: 1) presudu Županijski sud u Varaždinu, Gž-1780/19 od 07.07.2020., 2) prosudu Županijski sud u Varaždinu, Gž-1938/19 od 19.05.2020. i c) presudu Županijski sud u Dubrovniku, Gž- 706/19 od 29.04.2020. Potom se tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osvrće na odluku Suda EU u predmetu C-81/19 od 9. srpnja 2020. g. te naglašava da dana 9. srpnja 2020. godine Sud EU objavio je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019. U odnosu na presudu Suda EU u predmetu C-452/18 XZ c/a Ibercaja Banco SA na koju se poziva tužiteljica ŠP ističe se da je u tom predmetu bila je riječ o sklapanju svojevrsne nagodbe između banke i potrošača, koja je bila rezultat isključivo volje ugovornih strana (bez ikakve zakonske intervencije), i kojim su ugovorne strane postigle određeni sporazum u vezi prava i obveza po sklopljenom ugovoru o kreditu. Pred Sudom EU bile su sporne dvije odredbe navedenog sporazuma i to odredba kojom se zamjenjivala odredba ugovora o hipotekarnom kreditu o najnižoj kamatnoj stopi i odredba ugovora kojom se stranke uzajamno odriču osporavanja odredbi navedenog zajma pred sudom. Odredba ugovora o hipotekarnom kreditu o najnižoj kamatnoj stopi imala je isključivo budući učinak, tj. počela se primjenjivati od sljedećeg mjesečnog obroka sve do kraja tog zajma, ne uzimajući u obzir učinke i posljedice ranije odredbe koja je bila zamijenjena tom odredbom. Sud EU je ovom odlukom odgovarao na nekoliko pitanja španjolskog suda koji je uputio zahtjev, i to sljedeća pitanja: 1. Da li se Direktivi protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili trgovac i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog trgovca i potrošača, kojim se potrošač odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom? (prvo pitanje) 2. Da li se Direktiva može tumačiti na način da se za odredbu ugovora koji su sklopili trgovac i potrošač kako bi izmijenili potencijalno nepoštenu odredbu prethodno sklopljenog ugovora odnosno kako bi uredili posljedice nepoštenosti može smatrati da se i o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da se prema potrebi može proglasiti nepoštenom? (drugo pitanje) 3. Da li Direktivu treba tumačiti na način da zahtjev transparentnosti koji na temelju Direktive obvezuje trgovca podrazumijeva da trgovac, kada s potrošačem sklapa ugovor o hipotekarnom zajmu uz promjenjivu kamatnu stopu kojom se utvrđuje „najniža kamatna stopa“, potrošaču mora pružiti potrebne informacije kako bi isti shvatio ekonomske posljedice koje za njega u trenutku sklapanja tog ugovora proizlaze iz mehanizma koji pokreće odredba o „najnižoj kamatnoj stopi“? (četvrto pitanje) 4. Da li se Direktiva mora tumačiti na način da valja smatrati „nepoštenom“ odredbu ugovora o obnovi kojom se mijenja odredba prethodnog ugovora i kojom se trgovac i potrošač uzajamno odriču podnošenja tužbi kako bi istaknuli zahtjeve osobito u pogledu prvotne odredba koja se mijenja tim ugovorom o obnovi i nove odredbe? (treće i peto pitanje) . Na prvo pitanje Sud EU je dao odgovor da se načelno potrošač može odreći učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje određene odredbe nepoštenom, ali samo pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što je na nacionalnom sudu da provjeri. U odnosu na drugo pitanje, kojim se propituje eventualna nepoštenost odredbe kojom je zamijenjena ranija odredba ugovora, Sud EU je istaknuo da su za ispitivanje nepoštenosti te odredbe prije svega relevantne okolnosti koje su dovele do ugovaranja te nove odredbe, tj. bitno je za utvrditi da li je potrošač mogao utjecati na sadržaj te nove odredbe te da li je trgovac potrošaču dao dovoljno informacija vezano za sklapanje tog novog ugovora. U konkretnom slučaju, sud zaključuje da Banka u postupku nije dostavila potrošaču presliku ugovora niti mu dopustila da tu presliku ponese sa sobom kako bi se upoznao sa sadržajem ugovora, pa da bi ta okolnost bila bitna za utvrđivanje informiranosti potrošača. Na četvrto pitanje (pitanje na koje je Sud EU odgovarao kao treće) Sud EU je dao odgovor koji je u skladu s već izraženom praksom suda, a vezano za utvrđivanje nepoštenosti odredbi koje čine predmet ugovora. Naime, sud je ponovio da zahtjev transparentnosti podrazumijeva da odredba potrošaču nije samo gramatički i formalno razumljiva, nego i da takva odredba izloži potrošaču konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje (konkretno, mehanizam najniže kamatne stope) i to na način da je potrošač u mogućnosti shvatiti ekonomske posljedice takvog ugovaranja. Stoga, Sud ističe da je na nacionalnom sudu da utvrdi da li su potrošaču prilikom sklapanja toga ugovora učinjeni dostupnim svi elementi koji bi mogli utjecati na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, među ostalim, ukupni trošak svog zajma. Sud je dodatno naveo, da nepoštenost ugovorne odredbe, posebno treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je trgovac (Banka) mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati naknadno na izvršenje spomenutog ugovora, obzirom da ugovorna odredba može unositi neravnotežu između stranaka koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora. Sud EU je u paragrafu 52 ove odluke, po prvi puta naveo jednu dodatnu okolnost i time proširio svoja ranija pravna stajališta ističući da, ukoliko je odredba ugovora vezana uz izračun na temelju indeksa, dakle na temelju određenog varijabilnog elementa koji ovisi o određenim budućim tržišnim kretanjima, ne može se od trgovca zahtijevati pružanje preciznih informacija o financijskim posljedicama povezanim s promjenama obroka tijekom trajanja ugovora. Drugim riječima, ako promjene u visini potrošačeve obveze ovise o budućim događajima koje nije moguće predvidjeti i koji ne ovise volji trgovca, ne može se od trgovca očekivati da predvidi fluktuaciju u iznosima budućih obroka. U tom dijelu, sud zaključno ističe da se dovoljnom informiranošću potrošača smatra pružanje informacija o ranijim kretanjima tog indeksa i na temelju tih informacija on postaje svjestan činjenice da mu obveza može fluktuirati. Na treće i peto pitanje (pitanje na koje je Sud EU odgovarao zajednički kao na četvrto pitanje), Sud EU je odgovorio da je za odricanje od podnošenja tužbi opet relevantan informirani pristanaka potrošača, ali i činjenica da li je trgovac (Banka) znao da bi odredba u odnosu na koju se potrošač odriče prava na podnošenje tužbe bila nepoštena, a što je na nacionalnom sudu da ocijeni. Ukoliko se stavovi Suda EU iz ovo predmeta primijene na konverziju provedenu u RH, postoji nekoliko razlika zbog kojih po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. takvi stavovi ne bi vrijedili. Prvenstveno, ugovor o obnovi zaključen između potrošača i trgovca u ovom slučaju podrazumijevao je samo izmjenu postojeće odredbe, koja bi eventualno mogla biti nepoštena, ali isključivo s budućim učinkom. S druge strane, konverzija provedena u RH imala je retroaktivni učinak, tj. potrošači su stavljeni u položaj EURskih korisnika kredita od samog početka. Drugim riječima, svi obroci koje je potrošač plaćao od početka ugovornog odnosa zamijenjeni su obrocima koji su vrijedili za EURski kredit uzimajući u obzir stvarne uplate potrošača i obroke simuliranog EURskog kredita te se dobivena razlika uračunavala u buduće obveze potrošača po EURskom kreditu ili u određenoj mjeri isplaćivala ovisno o zakonskim odredbama i okolnostima pojedinog slučaja. Nadalje, sporazumi o konverziji u RH su zaključivani na temelju zakona, tj. jasnog zakonskog okvira koji je propisivao sve potrebne elemente na strani Banke i na strani potrošača, koji, nakon što se ispune, dovode do valjanog sklapanja sporazuma. Ti elemen ti su uključivali obvezu svake Banke da uputi potrošaču ponudu radi izmjene ugovora, te u okviru toga dostaviti izračun konverzije, sve pretpostavke po kojima se ima izvršiti preračunavanje obveze, povijesni pregled kamatnih stopa, a potrošač je imao dovoljno vremena razmotriti ponudu, i eventualno izjaviti prihvat. Stoga se u smislu svih gore prethodno navedenih presuda Suda EU, konverziju provedenu u RH treba više povezivati s presudom Suda EU u predmetu C-81/19 iz koje proizlazi, kako je gore pojašnjeno, da ugovorna odredba koja predstavlja odraz kogentnih (prisilnih) normi nacionalnog zakonodavca ne ulazi u područje primjene Direktive, odnosno ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti upravo stoga što se podrazumijeva da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Upravo stoga što je sadržaj aneksa/sporazuma o konverziji bio zadan strogim zakonskim okvirom kojeg su banke bile dužne slijediti, ne može biti govora o tome da bi se mogla dovesti u pitanje valjanost aneksa o konverziji, a o čemu je svoj stav iznio i Vrhovni sud RH u oglednom postupku.Vezano za pozivanje tužitelja na presudu Suda EU u predmetu C-118/17 (HP protiv Erste Bank Hungary Zrt), tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da valja podsjetiti da je VSRH u oglednom postupku dao osvrt na tu odluku ističući sljedeće: „U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Zauzeto je pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena. Međutim, istovremeno kada se govori o posljedicama koje trebaju nastati - proizaći iz eventualne nepoštenosti odredbi, Europski sud je između ostalog naveo da se člankom 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Naime čl. 6. st. 1. glasi: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Nastavno je rečeno da se taj ugovor u načelu mora nastaviti bez bilo koje druge izmjene, osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.“ Ovaj stav VSRH-a mogao bi se nadopuniti i drugim činjeničnim okolnostima koje su postojale u Mađarskoj, ali ne i u Republici Hrvatskoj. Mađarski Vrhovni sud (Kuria) utvrdio je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu prema kojima se za isplatu sredstava kredita primjenjuje kupovni tečaj, dok se za otplatu primjenjuje prodajni tečaj. Osim toga, namjera zakonodavne intervencije u mađarskim slučajevima bila je uspostaviti „ravnotežu“ utvrđivanjem „pravičnog“ srednjeg tečaja, a koji način otplate kredita je upravo bio ugovoren u kreditima u Republici Hrvatskoj, kao što je ugovoren u kreditu između ovdje tužiteljice ŠP i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Drugim riječima, Mađarska je imala za cilj zakonom uspostavljati stanje između potrošača i Banaka onako kako je u Republici Hrvatskoj već inicijalno bilo ugovoreno. Dodatno se ističe da ta vrsta konverzije u Mađarskoj nije imala retroaktivni učinak (a što je vidljivo u para. 14. odluke) i to iz razloga što je provedena na način da je ukupni postojeći dug na temelju ugovora o kreditu ili ukupni postojeći dug koji iz njih proizlazi, kako je utvrđen na temelju obračuna (kamate, troškovi, naknade i provizije izražene u stranim valutama) – konvertiran u zajam u mađarskim forintama uz primjenu prosječnog tečaja strane valute koji je Mađarska narodna banka službeno odredila u razdoblju od 16. lipnja 2014. godine do 07. studenog 2014. godine ili tečaja strane valute koji je Mađarska narodna banka službeno odredila 7. studenog 2014. godine. S druge strane, a promatrajući odredbu čl. 19.b ZIDZPK/15 i način na koji je provedena konverzija u Republici Hrvatskoj jasno je da uopće nema dodirnih točki između slučaja u Mađarskoj i u RH. Naime, kao što se navodi i u gornjem tekstu navedenom odredbom propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju koja se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, provedenom konverzijom tužiteljica ŠP je stavljena u položaj EURskog korisnika kredita, kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te su sve uplate tužiteljice ŠP, kao i navodne preplate, uzete u obzir prilikom konverzije, čime je u konačnici uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana, a što je bit zaštite potrošača koja je i bila predmetom te presude Suda EU. Stoga je u tom kontekstu Sud EU, ali i Vrhovni sud RH u oglednom postupku, i naveo da je u skladu sa pravom EU nastojanje očuvanja valjanosti ugovora o kreditu uspostavljanjem ravnoteže između ugovornih strana, a što je upravo i napravljeno konverzijom na način kako je to učinjeno u Republici Hrvatskoj. Osim toga, Sud EU je u gore spomenutoj odluci C-118/17 već i ranije izrazio stav da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, kao što je to ponovio u prethodno navedenoj odluci C-81/19. U paragrafima 36 i 37 odluke C-118/17 Sud EU navodi: „36 U tom pogledu kao prvo, s obzirom na to da se radi o tečajnoj razlici koja je predmet glavnog postupka, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da zakonodavstvo iz prva tri pitanja obuhvaća zakone DH 1, DH 2 i DH 3, kako su izloženi u točkama 9. do 14. ove presude, koji su bili doneseni nakon sklapanja ugovora o zajmu, koje pokrivaju u svrhu provedbe odluke Kúrije (Vrhovni sud) donesene nakon presude od **.**.2014. H i AP (C-26/13, EU:C:2014:282). Ti zakoni osobito kvalificiraju kao nepoštene i ništave odredbe koje se odnose na tečajnu razliku umetnute u ugovore o zajmu kako su definirani u navedenim zakonima, s retroaktivnim učinkom zamjenjuju te odredbe odredbama koje primjenjuju službeni tečaj koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka, i s budućim učinkom konvertiraju iznos zajma koji je preostao u zajam u nacionalnoj valuti. 37 Što se potonjih odredbi tiče, koje su na temelju navedenih zakona retroaktivno postale sastavni dio predmetnih ugovora o zajmu, Sud je ocijenio u točkama 62. do 64. svoje presude od 20. rujna 2018., OTP Bank i OTP Faktoring (C-51/17, EU:C:2018:750), da takve odredbe, koje su odraz prisilnih zakonskih odredbi, ne mogu biti obuhvaćene područjem primjene Direktive 93/13, jer se ta direktiva na temelju članka 1. stavka 2., ne primjenjuje na uvjete iz ugovora između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača koji su određeni nacionalnim propisom.“ Razlog zašto je Sud EU uopće nakon ovog razmatranja ulazio u pitanje ranijih odredbi o tečaju koji su konvertirani po mađarskim zakonima proizlazi iz činjenice, a kao što je i objašnjeno u gornjem tekstu, da konverzija u Mađarskoj nije imala retroaktivni učinak kao u Republici Hrvatskoj, nego isključivo budući učinak. Slijedom navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. smatra da među strankama pojedinačnih potrošačkih sporova u kojima je provedena konverzija iz CHF u EUR, pa tako i između ovdje tužiteljice ŠP i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. jedino može biti sporno da li je ovo-predmetna konverzija kredita iz CHF u EUR provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 pa stoga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ustraje u već predloženom zadatku za vještaka, a to je da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužiteljice ŠP, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužiteljice ŠP i naloži tužiteljici ŠP da tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice ŠP iz prethodno navedenih razloga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se očituje kako slijedi. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u cijelosti osporava navode tužiteljice ŠP da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Naime, možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Nadalje, odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Slijedom navedenog, ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli, a što se u cijelosti osporava, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Dakle, odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora. Štoviše, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je i stav recentne sudske prakse da eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna (valutna) klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa ne bi povlačila ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost ugovora s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih. Čak je i VTS RH u odluci od 14. lipnja 2018. godine (posl.br. Pž-6632/2017) utvrdio da je predmet tužbenog zahtjeva u kolektivnom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Stoga je VTS RH istaknuo da, budući da su prema odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Na jednak način utvrđuje i Vrhovni sud RH je 4. ožujka 2020. godine u oglednom postupku pod posl. br. Gos 1/2019-36 koji u svom rješenju jasno zaključuje kako je “presudama u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.“ S obzirom na navedeno, neosnovan je tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim cijeli ugovor o kreditu. U odnosu na postavljeni eventualni tužbeni zahtjev tuženik ističe sljedeće. Nakon toga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. konstatira da dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, koja se vezano za konverziju razmatra u prethodnoj točki ovog odgovora na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se očituje kako slijedi. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako su tužiteljici ŠP bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mog la shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: a) u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); b) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužiteljicu ŠP na bilo koju opciju iz ponude; c) težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; d) isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužiteljica ŠP mora biti svjesna i e) na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004 . Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužiteljici ŠP prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužiteljica ŠP je mogla dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je tužiteljicu ŠP kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: 1) Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. U dokaz prethodno navedenog predlaže se izvršiti uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005. 2) Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na prom jenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. informira potrošače pa tako i tužiteljicu ŠP da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. 3) Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta i 4) Svaki korisnik kredita pa tako i tužiteljica ŠP također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužiteljica ŠP bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U dokaz prethodno navedenog predlaže se saslušanje tužiteljice ŠP. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužiteljici ŠP je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljicom, gđe. UP., na adresi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Osim toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. ZP (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji) ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj: OV-1386/2020, koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužiteljici ŠP odnosno da je tužiteljica ŠP bila sasvim dovoljno informirana o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. ZP svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. U dokaz navedenog predlaže se izvršiti uvid u mail korespondencija gđe SP upućena nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Isto tako tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 9.996,00. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 26.04.2006. godine) depozit od CHF 9.996,00 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 47.429,02 (CHF 9.996,00 x 4,7448 – srednji tečaj tuženika). Iznos depozita je korišten za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu i to dana 10.02.2016. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 10.049,37 (iznos depozita uvećan za pripis pasivne kamate od CHF 53,37) koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 69.957,28, a da je isplaćen po tečaju na dan 26.04.2006. godine vrijedio bi kn 47.682,25 – razlika u iznosu od kn 22.275,03. Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je kako je tužiteljica ŠP unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita pa do njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirala na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 22.275,03 pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužiteljica ŠP preuzela ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica ŠP mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno tužiteljica ŠP je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužiteljica ŠP i profitirala ugovaranjem oročenog depozita. Nadalje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako on niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatva rao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće činjenice: a) promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), b) banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) i c) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u: a) dopis HNB-a, b) očitovanje HNB-a na neke CHF činjenice od 21.01.2015 i c) grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Po potrebi predlaže se financijsko vještačenje. Dakle iz svega po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužiteljica ŠP, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Zaključno odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužiteljica ŠP, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljici ŠP kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužiteljica ŠP nije znala za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužiteljici ŠP kako je ranije opisano. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica ŠP i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužiteljica ŠP se već sigurno susretala s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužiteljica ŠP je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužiteljici ŠP, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužiteljici ŠP je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Nadalje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Naime, prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da je bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je to u ovoj stvari uredno činio što bi trebalo biti nesporno, a po podredno predlaže se izvršiti uvid u obavijesti o promjeni kamatne stope. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužiteljici ŠP rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. posebno napominje da je tužitelju za cijelo vrijeme otplate kredita kamatna stopa bila manja od početno ugovorene. Tužiteljici ŠP je početno ugovorena kamatna stopa od 4,99% vrijedila sve od ugovaranja kredita pa do dana 01.11.2005. godine kada je snižena, i to ispod početno ugovorene na 4,50 %, pa je dana 01.04.2009. godine povišena na 4,85 % (što je i dalje ispod početno ugovorene) , a zatim je dana 01.10.2011. ponovno snižena na 4,50 % te je 01.01.2014. godine fiksirana na 3,230 %. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. drži da je prethodno navedeno nesporno odnosno podredno se predlaže uvid u obavijesti o promjeni kamatnih stopa te po potrebi financijsko vještačenje. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužiteljici ŠP, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužiteljici ŠP kamatna stopa za vrijeme otplate kredita nije rasla preko početno ugovorene, te tužiteljici ŠP šteta po kamatnoj stopi uopće nije nastala jer je ukupno platila manje kamata nego što je trebala po početno ugovorenoj kamatnoj stopi. U svezi metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. isto tako ističe kako je tužiteljici ŠP pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Me todologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se uvid u citiranu metodologiju te obavijest o usklađenju kamatne stope. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. i učinio. Slijedom navedenog, prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužiteljica ŠP nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Naglašava se da je potrebno istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt- 294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužiteljici ŠP pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Nadalje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. skreće pozornost da ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužiteljici ŠP, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Prethodno navedeno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. drži nespornim, a podredno predlaže se uvid u pregled prometa po kreditu kao i uvid u HNB-ova objava o prosječnoj ponderiranoj stopi od 9. prosinca 2013. (NN 149/13). Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužiteljici ŠP, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužiteljica ŠP osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,99%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužiteljica ŠP se odrekla uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice ŠP, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da deklaratorna zaštita koju traži tužiteljica ŠP u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Naime, dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,99 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (RP, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. spori da bi na strani tužiteljice ŠP nastupila šteta, kao i da bi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici ŠP. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužiteljica ŠP se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužiteljicu ŠP nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njezine slobodne volje. Ukoliko pak tužiteljica ŠP želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, ona time više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da ona nije niti željela pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htjela što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužiteljicu ŠP o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužiteljica ŠP imala pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Tužiteljica ŠP također predmetnom tužbom zahtijeva i utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu, a kojom odredbom je ugovoreno pravo Banke naplatiti jednokratnu naknadu za slučaj prijevremenog povrata kredita. Odredbom čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu propisano je da za slučaj povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u cijelosti osporava navode tužiteljice ŠP da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Naime, naknada za prijevremenu otplatu kredita koji tužiteljica ŠP potražuje ovom tužbom nije nikada niti naplaćena. Stoga, ukoliko je sudska praksa pokazala da se neka odredba smatra nepoštenom ako nije razumljiva potrošaču, a to podrazumijeva da nije mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja neke odredbe, to onda tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se načelo transparentnosti neke odredbe u ovom slučaju ne može niti primijeniti jer nisu ni postojale ekonomske posljedice koje je tužiteljica ŠP trebala razumjeti, a sve budući da naknada nikada nije niti naplaćena. Osim toga, nije jasno na koji način bi takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, osim što je tužbeni zahtjev tužiteljice ŠP na utvrđenje ništetnim navedene odredbe bespredmetan, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da tužiteljica ŠP nije dokazala i pravni interes za utvrđenjem ništetnosti navedene odredbe, a što je dužan dokazati jer se radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu. Stoga, predlaže se naslovnom sudu odbacivanje tužbe tužiteljice ŠP u ovom dijelu, odnosno odbijanje tužbenog zahtjeva. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor radi prijeboja u slučaju da se utvrdi da je ništetan cijeli ugovor o kreditu, a za što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. opetovano ističe da je u cijelosti neosnovano i apsurdno. Naime, u tom slučaju tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine na vraćanje cjelokupnog iznosa danog kredita zajedno s pripadajućim kamatama. Prethodno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. smatra nespornim odnosno podredno predlaže se uvid u pregled prometa po partiji kredita koji prileži spisu te po potrebi financijsko-knjigovodstveno vještačenje sa zadatkom izračuna cjelokupnog iznosa danog kredita na dan isplate kredita dana 26.04.2005. godine. Slijedom toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tužiteljici ŠP koja iznosi kn 474.290,20 (CHF 99.960,00 x 4,7748 – početni tečaj na dan isplate kredita) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 27.07.2005. godine pa do 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB—a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s tražbinom tužiteljice ŠP. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava u cijelosti, tada se ističe prigovor radi prebijanja tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 5.650,36 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). U dokaz prethodno navedene tvrdnje predlaže se uvid u pregled prometa po partiji kredita koji prileži spisu te po potrebi financijsko vještačenje. Slijedom toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tužiteljici ŠP koja iznosi kn 5.560,36 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini specificirani iznos od dospijeća pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. sa tražbinom tužiteljice ŠP. Nadalje, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava u cijelosti, tada tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio kn 22.275,03 više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu te predlaže naslovnom sudu da utvrdi tražbinu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i to u iznosu od kn 22.275,03 zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 11.02.2016. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s tražbinom tužiteljice ŠP. Ukoliko bi tužiteljica ŠP osporavala visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica ŠP platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica ŠP stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja; te - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice ŠP kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu (a što se osporava u cijelosti), tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da bi imao protutražbinu prema tužiteljici ŠP budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužiteljica ŠP više ne bi imala pravo na sniženje kamatne stope niti bi uživala zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužiteljica ŠP bi izašla iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. S obzirom na navedeno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tužiteljici ŠP, koja iznosi CHF 3.983,10 odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 22.125,47 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini specificirani novčani iznos od njegovog dospijeća pa do isplate i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s tražbinom tužiteljice ŠP. Ukoliko bi tužiteljica ŠP osporavala visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: - izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužiteljica ŠP platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. naglašava da zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužiteljice ŠP kao neosnovane te naloži tužiteljici ŠP da naknadi tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005. (list sudskog spisa od broja 7 do 10), Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102337675 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP od 18. siječnja 2016. (list sudskog spisa od broja 106 do 110), Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj: 2402006 - 1031262160 / 85406010 - 8300686378 od 24. ožujka 2005. (list sudskog spisa broj 263) kao i svu ostalu dokumentaciju koja je priložena u spis i koja je kao takva vjerodostojna nezavisno od toga tko je od stranaka istu uložio u spis. Također je izvršen uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. odd 14. studenog 2025. (list sudskog spisa od broja 302 do 356). Također na ročištu dana 26. studenog 2024. u svojstvu stranke saslušana je tužiteljica ŠP (list sudskog spisa broj 291 i 292).

4. U svom nalazu i mišljenju od 14. studenog 2025. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. ističe da joj je naloženo po prijedlogu tužiteljice ŠP: 1) izraditi izračun preplaćenih kamata koji se dobije tako da se u svakom pojedinom anuitetu od naplaćenih kamata odbiju kamate kakve su trebale biti naplaćene po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, s time da obzirom da se radi o stambenom kreditu za razdoblje od 1.1.2014. treba uzeti redovnu kamatnu stopu od 3,23%. Razliku kamata vještak treba izračunati na temelju početnog tečaja CHF -a po kojemu je isplaćen kredit, kako se ne bi dvaput računale tečajne razlike , 2) izraditi izračun preplaćenog tečaja u svakom pojedinom anuitetu na način da se u svakom naplaćenom anuitetu izračuna razlika cijelog anuiteta koji je naplaćen i anuiteta kakav je trebao biti naplaćen po tečaju realizacije kredita , 3) izraditi izračun razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi ona bila na dan konverzije kada se CHF glavnica pomnoži tečajem realizacije kredita, 4) prikazati zbrojeni iznos izračuna pod 1. i 2., 5) napraviti izračun ukupnih zateznih kamata koje su tekle na iznose pod 1. i 2. od dana uplate pojedinog anuiteta pa sve do dana konverzije, 6) napraviti izračun razlike koja se dobije tako da se od ukupnih zateznih kamata pod 5.odbije preplata priznata u konverziji, sve u smislu pravila o uračunavanju iz članka 172. Zakona o obveznim odnosima. Ukoliko iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata ne bude dovoljan da bi se prebila preplata iz konverzije, ostatak treba prebiti s glavnicom preplaćenih iznosa iz točke 1. i 2., 7) iskazati iznos i datum naplate naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i 8) iskazati iznos i datum naplate jednokratne naknade za prijevremeni povrat kredita. Nadalje po prijedlogu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. potrebno je: a) očitovati se da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), b) izračunati novčani iznos, izraženog u kunama i eurima po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja; c) izračunati novčani iznos, izraženog u kunama i eurima po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita i d) izračunati novčani iznos, izraženog u CHF, HRK i EUR po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. konstatira da ŠP (ovdje: tužiteljica) zaključila je u svojstvu korisnika kredita s Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka (ovdje: tuženik) dana 13.04.2005. godine Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102337675 (prilog 2 uz tužbu od 23.09.2020.godine) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: 1) U čl. 2. ugovoren je iznos kredita od 99.960,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF banke na dan puštanja kredita u tečaj. 2) U čl. 3. ugovorena je namjena kredita: stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu- stambeni krediti. Korisnik kredita je suglasan da se iz iznosa kredita isplati depozit sukladno čl.11, a u iznosu od 10,00% odobrenog kredita, te da se u istom iznosu sklopi Ugovor o oročenom depozitu , 3) U čl. 6. ugovoren je rok vraćanja od 180 mjeseci od puštanja kredita u tečaj, 4) U čl. 7. ugovorena je otplata kredita 180 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos mjesečnog anuiteta je 789,96 CHF. Povrat svih obveza po ugovoru obračunat će se po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro računa banke, 5) U čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i u trenutku ugovaranja iznosi 04,990% p.a., promjenjiva. Kamata se obračunava primjenom direktne metode, 6) U čl. 10. ugovorena je za obradu kreditna i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,0% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom Ugovora. Za slučaj prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke i 7) U čl. 11. ugovoreni su instrumenti osiguranja, između ostalih, i oročeni depozit u visini 10,00% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] u iznosu od 9.996,00 CHF. Nadalje se konstatira da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je primjenom Općih uvjeta poslovanja Erste&Steiermärkische Bank d.d. s građanima koji su u primjeni od 01.08.2013. godine obračunavao kunsku protuvrijednost obveza u valuti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke (izvor: https://www.erstebank.hr/hr/opci-uvjeti- i-metodologija/gradjanstvo/2013). Dana 01.01.2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. godine iznosi 3,23% do dana obračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiran ju, odnosno do 27.01.2016. godine. Dana 18.01.2016. godine zaključen je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102337675 sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (Prilog 12 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: 1) U čl. 2.2. ugovoreno je da se mijenja partija kredita u 5114135482., 2) U čl. 3.1. ugovoren je izračun konverzije na način da se otplata obveza po ugovoru veže valutnom klauzulom uz EUR i otplaćuje prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR , 3) U čl. 3.3. usuglašeno je da je banka kreditor dostavila korisniku kredita izračun konverzije. U čl. 4.1. usuglašeno je da korisnik kredita izjavljuje da na dan 30.09.2015. godine prije provedbe konverzije duguje banci kreditoru: - 0,00 CHF dospjele glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, - 0,00 CHF dospjele ugovorne kamate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, - 0,00 CHF dospjele zatezne kamate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja i - nedospjele glavnice kredita iznos 38.358,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, 4) U čl. 5.2. ugovoreno je da obveza korisnika kredita po provedbi konverzije na dan 30.09.2015. godine na ime nedospjele glavnice kredita iznosi 27.107,03 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, 6) U čl. 5.3. utvrđeno je da po provedbi konverzije kredita na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa postoji više uplaćen iznos (preplata) u iznosu od 198,05 HRK čije korištenje/isplata će se regulirati sporazumom iz čl. 7. te da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 01.10.2015. godine do dana potpisa ovog Aneksa uzete u obzir pri izračunu ovog iznosa, 7) U čl. 7.1. utvrđen je način korištenja više uplaćenog iznosa za vrijeme važenja ovog Aneksa i 8) U čl. 7.2. utvrđeno je suglasno da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3., a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine uzimajući u obzir izmjene u prije laznom razdoblju, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. konstatira da tužiteljica ŠP je u svojstvu deponenta zaključila s tuženikom u svojstvu banke dana 24.03.2005. godine Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj: 2402006 - 1031262160/85406010-8300686378 (Prilog 38 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: 1) U čl. 1. ugovor se zaključuje na temelju pologa deponenta u korist banke , 2) U čl. 2. ugovoren je iznos depozita od 9.996,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, 3) U čl. 3. ugovoreno je oročenje uz valutnu klauzulu. Depozit služi kao instrument osiguranja tražbine banke koja proizlazi iz Ugovora o kreditu , 4) U čl. 4. ugovoren je rok oročenja 181 mjesec računajući od dana uplate Depozita iz točke 2. ovog Ugovora, 5) U čl. 5. ugovoren je istek oročenja na način da će banka vratiti deponentu oročena sredstva po isteku roka oročenja, odnosno nakon podmirenja svih tražbina banke koja proizlazi iz Ugovora o kreditu, 6) U čl. 6. ugovoren je beskamatni oročeni depozit i 7) U čl. 7. ugovoreno je da deponent izričito ovlašćuje banku da sva dospjela potraživanja iz ugovora o kreditu može naplatiti iz depozita oročenog po ovom Ugovoru. Po isteku ugovorenog roka oročeni depozit i kamate banka isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan isplate deponentu. Temeljem podataka iz dokumenta Izračun konverzije kredita broj 5102337675 na dan 30.09.2015. godine (Prilog 16 Podnesaka tuženika od 14.01.2022. godine ) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je utvrdila da je kredit isplaćen dana 26.04.2005. godine u iznosu od 96.960,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti te da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. pri isplati kredita primijenio tečaj 1 CHF= 4,815900 HRK. Kunska protuvrijednost isplaćenog kredita iznosila je 466.949,67 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5102337675 za razdoblje od 26.04.2005. do 30.09.2015. godine (Prilog 4 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine ) i Izračun konverzije kredita broj 5102337675 na dan 30.09.2015. godine (Prilog 16 Podnesaka tuženika od 14.01.2022. godine ) i Pregled prometa po partiji kredita 5114135482 za razdoblje od 01.09.2015. do 18.02.2016. godine (Prilog 1 Nalaza i mišljenja) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je utvrdila da je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR prema ZID ZPK. Temeljem podataka o početnim elementima kredita iz Ugovora o kreditu u Tabeli br. 1 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala prikaz početnog otplatnog plana do obračuna konverzije kredita dana 30.09.2015. godine. Prema početnom otplatnom planu sve do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine tužiteljičina obveza s osnova redovne kamate iznosila bi 37.455,63 CHF, do tada dospjele glavnice 60.568,69 CHF, a što bi činilo ukupan do tada dospjeli dug od 98.024,63CHF, dok bi nedospjela glavnica kredita iznosila 39.391,31 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. U odnosu na zadaću vještačenja s primjenom kamatne stope 3,23% p.a., u Tabeli br. 2 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala projekciju početnog otplatnog plana kredita s kamatnom stopom od 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine do obračuna konverzije dana 30.09.2015. godine. Prema početnom otplatnom planu s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine sve do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine obveza tužiteljice ŠP s osnova redovne kamate iznosila bi 36.098,07 CHF, dospjele glavnice 61.097,45 CHF, a što bi činilo ukupan do tada dospjeli dug od 97.195,52 CHF, dok bi nedospjela glavnica kredita iznosila 38.862,55 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. U odnosu na zadaću vještačenja u početnom otplatnom planu primijeniti kamatnu stopu 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine osnovni elementi kredita početnih uvjeta kredita koji će se koristiti u izračunu su sljedeći: a) Iznos kredita = 99.960,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, b) Početna kamatna stopa = 4,99% p.a. do 31.12.2013., a od 01.01.2014. godine 3,23% p.a. i c) Početni tečaj = tečaj na dan isplate kredita 1 CHF = 4,81590 HRK. Temeljem podataka iz dokumenata: Obavijest o promjeni kamatne stope (Prilog 1, 6 i 7 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine), Obavijest o kreditu ( Prilog 3 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine) i Obavijest o usklađivanju kamatne stope( Prilog 8 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine) vještak je utvrdio primjenjivane kamatne stope po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dok je iznose obračunatih anuiteta u valuti kredita utvrdio iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5102337675 za razdoblje od 26.04.2005. do 30.09.2015. godine (Prilog 4 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine). U Tabeli br. 3 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala pregled kamatnih stopa po kreditu sve u CHF s razdobljima važenja istih, kao i iznose anuiteta u valuti kredita s datumima njihove primjene. Prikaz realiziranog otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u CHF angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala u Tabeli br. 4. Prema realiziranom otplatnom planu kredita s valutnom klauzulom u CHF do obračuna konverzije 30.09.2015. godine tužiteljičina obveza s osnova redovne kamate dospjela je u iznosu od 33.472,72 CHF, s osnova glavnice 61.601,84 CHF što je s glavnicom činilo ukupan do tada dospjeli dug od 95.074,56 CHF, dok je nedospjela glavnica kredita iznosila 38.358,16 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Dakle, uslijed promjena kamatne stope u odnosu na početni otplatni plan s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine razdoblju do 30.09.2015. godine tužiteljici je obveza s osnova kamate s pozitivnim i negativnim razlikama umanjena za 2.625,35 CHF, dok je glavnica više otplaćena u iznosu od 504,39 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Temeljem podataka iz Pregled prometa po partiji kredita 5102337675 za razdoblje od 26.04.2005. do 30.09.2015. godine (Prilog 4 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine), vještak je utvrdio datume i iznose obračunatih i naplaćenih anuiteta po kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Uvid u tečajeve tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i HNB-a na dan podmirenja svakog pojedinog anuiteta angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista na internet stranicama tuženika na adresi: https://www.erstebank.hr/hr/tecajna-lista. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. je primjenom Općih uvjeta poslovanja Erste & Steiermärkische Bank d.d. s građanima koji su u primjeni od 01.08.2013. godine obračunavao kunsku protuvrijednost obveza u valuti po srednjem tečaju za CHF

Hrvatske narodne banke (izvor: https://www.erstebank.hr/hr/opci-uvjeti-i- metodologija/gradjanstvo/2013). Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Uvjete oročenog depozita po kreditu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je utvrdila iz Ugovora o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 8300686378 (Prilog 38 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine), dok je iznos i datum isplate depozita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. utvrdila iz dokumenta Izvod prometa po računu broj 8300686378 (Prilog 11 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine). U odnosu na provedenu konverziju kredita vještak je elemente konverzije utvrdio iz dokumenata : Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102337675 (Prilog 12 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine), Pregled prometa po partiji kredita 5102337675 za razdoblje od 26.04.2005. do 30.09.2015. godine (Prilog 4 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine), Izračun konverzije kredita broj 5102337675 na dan 30.09.2015. god ine (Prilog 16 Podnesaka tuženika od 14.01.2022. godine), Obrazac za prihvat Izračuna konverzije (Prilog 21 Podnesaka tuženika od 14.01.2022. godine) i Pregled prometa po partiji kredita 5114135482 za razdoblje od 01.09.2015. do 18.02.2016. godine (Prilog 5 Podneska tuženika od 14.01.2022. godine). Naglašava se da izračuni se odnose na razdoblje do obračuna konverzije kredita iz kredita s vk u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine, a tijek poslovnih događaja prikazan je kronološk im redoslijedom po mjesecima. U svezi same metodologije izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. ističe da u otplati kredita s valutnom klauzulom kunska protuvrijednost anuiteta može se promijeniti s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kredita, ukoliko je nepromijenjen rok otplate kredita. Da bi se razlučilo koliko je više ili manje plaćeno s osnova promjene kamatne stope eliminira se utjecaj promjene tečaja, i obrnuto, da bi se razlučilo koliko je plaćeno više ili manje s osnova promjene tečaja isključuje se utjecaj promjene kamatne stope na otplatu. Kod kredita s valutnom klauzulom, ovdje u CHF, promjenom kamatne stope mijenja se iznos anuiteta i u anuitetu se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan, i obrnuto. Iz tog razloga u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan plaćanja i stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Dakle, razlika plaćenog anuiteta u HRK i početnog anuiteta u HRK po tečaju na dan isplate kredita jednaka je zbroju: a) razlika kamate CHF po tečaju na dan isplate kredita plus b) razlika otplatne kvote CHF po tečaju na dan isplate kredita i c) tečajna razlika (razlika između uplaćenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja i uplaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita. U odnosu na zadaću vještačenja, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je u početnom otplatnom planu simulirala primjenu kamatne stope 3,23% p.a. nakon 01.01.2014. godine. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu iskazivanja vrijednosti u valuti EUR vještak će provesti preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala

povećava se za jedan. Fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. daje izračune po prijedlogu tužiteljice ŠP. Izračun preplate s osnova promjene kamatnih stopa koja predstavlja razliku nastalu uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužiteljica ŠP bila u obvezi platiti primjenom ugovorne kamate 4,99% p.a. do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine primjenom kamatne stope 3,23% p.a., sve specificirano po mjesecima angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala u Tabeli br. 5. Izračun preplata s osnova valutne klauzule kao tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate CHF kredita, specificirano po mjesecima angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala Tabeli br. 6. Izračun visine preostale glavnice kredita na dan konverzije primjenom početno ugovorene kamatne stope te početnog tečaja švicarskog franka te izračun razlike između glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja na dan 30. rujna 2015. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala u Tabeli br. 7. Izračun razlike u nedospjelim glavnicama kredita, kao razlike između kunske protuvrijednosti konvertirane glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR i glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na početni tečaj kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala u Tabeli br. 8. Rekapitulaciju konverzije kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala u Tabeli br. 9. Prikaz obračuna jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala u Tabeli br. 10. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. navodi izračune po prijedlogu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Izračun manje plaćene kamate, tj. novčana razlika između iznosa kamate koju bi tužiteljica ŠP u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje, a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje u odnosu na iznos kamate koju je tužiteljica ŠP po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platila, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala u Tabeli br. 11. Izračun razlike manje plaćene kamate, odnosno po mjesecima izračun razlike između iznosa kamate koju bi tužiteljica ŠP bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% p.a. i stvarno naplaćene kamate po kreditu, iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na dan dospjele obveze/isplate anuiteta za razdoblje do 30.09.2015. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala Tabeli br. 12. Izračun manje plaćenih anuiteta s osnova promjene tečaja u odnosu na početni tečaj kredita, kao tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i plaćenog anuiteta po tečaju kreditora na dan plaćanja, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala u Tabeli br. 13. Izračun novčanog iznosa po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF naspram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista plaćen po tečaju CHF naspram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je dala u Tabeli br. 14. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. utvrdila više plaćene kamate, tj. novčanu razliku između iznosa kamate koju je tužiteljica ŠP po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platila tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. i iznosa kamate koju bi tužiteljica ŠP u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje, a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje stope u ukupnom iznosu od *0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. utvrdila preplatu s osnova valutne klauzule kao tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate CHF kredita, u ukupnom iznosu od 9.196,34 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. objašnjava konverziju kredita iz valutne klauzule u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. U Tabeli br. 7 je izračun kunske razlike u nedospjelim glavnicama kredita na dan 30.09.2015. godine u odnosu na početni otplatni plan s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. i početni tečaj. Kunska protuvrijednost nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. i obračunata po početnom tečaju iznosi 184.395,03 HRK. Razlika između glavnica nakon konverzije 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu do 31.12.2013. godine, a nadalje kamatnu stopu 3,23% p.a., odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. i početnom tečaju iznosi 2.984,66 EUR, u kojem iznosu je viša konvertirana glavnica kredita. Međutim, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. ističe da nedospjele glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj prema prijedlogu tužiteljice ŠP nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga: a) utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima iz prve i druge alineje zadaće vještačenja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja kako je utvrđeno predmetnim vještačenjem u suštini se otplaćivan kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža i b) dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF koja je konvertirana, koja je iznosila 38.358,16 CHF i nedospjele glavnice konvertiranog kredita kako angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. prikazuje u Tabeli br. 8. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. ističe da u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti 60.886,60 HRK (sa 267.769,57 HRK na 206.882,97 HRK). U odnosu na početni tečaj kredita, izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. utvrdila, na dan 30.09.2015. godine, razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR 27.107,03 EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF 38.358,16 CHF obračunate po početnom tečaju u iznosu od 3.302,30 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je utvrdila da su prilikom izračuna konverzije uzete u obzir sve tužiteljičine kunske uplate vršene po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po njemu do 30.09.2015. godine, a koji ukupan iznos plaćenih anuiteta je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. prikazala u stupcu 14 Tabele br. 6 u iznosu od 514.760,45 HRK. (manja razlika je nastala uslijed uplate troškova i zateznih kamata). Dakle, u obračun konverzije izvršen je uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, odnosno iznosi utvrđeni pod prvom i drugom alinejom zadaće vještačenja. Pri izračunu konverzije nije uzeta u obzir uzeta valuta kredita ( CHF-EUR) već kune s valutnom klauzulom u CHF i kune s valutnom klauzulom u EUR, a s obzirom da su u obračunu konverzije uzeti u obračun kunski iznosi uplata po kreditu s valutnom klauzulom u CHF za namirenje kunskih obveza po kreditu s valutnom klauzulom u EUR. U obračunu konverzije tužiteljičine realizirane uplate nisu bile dostatne za namirenje obveza po simuliranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, stoga je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u konverziji na dan 30.09.2015. godine tužiteljici ŠP utvrdio manjak u iznosu od - 274,61 EUR, za koji je aneksom kojim je regulirana konverzija ugovoreno da će se namiriti uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. konstatira da tužiteljica ŠP je tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. podmirila jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 628,69 EUR dana 21.04.2005. godine. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. utvrdila manje plaćene kamate tj. novčanu razliku između iznosa kamate koju bi tužiteljica ŠP u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužiteljica ŠP po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platila tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iskazano u kunama iskazano primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze/isplate anuiteta za razdoblje do 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od 1.653,29 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 11. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. utvrdila manje plaćene kamate tj. novčanu razliku između iznosa kamate koju bi tužiteljica ŠP bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% p.a., iskazano u kunama iskazano primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze/isplate anuiteta za razdoblje do 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od 2.508,20 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 12. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. utvrdila manje plaćene anuitete s osnova tečajnih razlika kao manje plaćenu razliku između plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od 748,42 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 13. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. utvrdila novčani iznos, po isplati s računa oročenog depozita, kao razliku između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK kada je korišten na ime podmirenja kredita u iznosu od *2.861,57 EUR kako je prikazano u Tabeli br. 14. U pogledu utvrđenja ispravnosti izračuna konverzije, u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), temeljem analize dokumenata priležećih spisu koji reguliraju konverziju kredita, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je utvrdila da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. izračun konverzije izvršio na način da je: 1) na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunao iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR 2) umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijenio je kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF 3) početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati anuiteti u CHF, tuženik je zamijenio novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2., i na temelju kojeg su izračunati novi anuiteti u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta , 4) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih anuiteta (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je pretvorio u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja. Takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su novu osnovu za namirenje anuiteta u EUR utvrđenih po novom EUR otplatnom planu iz točke 3., pri čemu je poštivan redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., bez obračuna zatezne kamate 5) ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. manji od ukupnog iznosa anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga, utvrđen je tužiteljici ŠP sukladno njihovom sporazumu, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR ugovorene su da će se nastaviti ispunjavati od strane tužiteljice 6) iznos preostale neotplaćene glavnice EUR kredita utvrdio je na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4., pri čemu se manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 5) namiruje sukladno sporazumu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i tužiteljice ŠP i 8) učinak konverzije utvrdio je kao razliku: – stanja neotplaćene glavnice CHF kredita evidentirane u poslovnim knjigama na dan 30. rujna 2015. godine izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je tuženik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 6. Slijedom navedenog,angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je utvrdila da je - izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Sukladno gore navedenim utvrđenjima i izračunima angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. po prijedlogu tužiteljice ŠP: 1) više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužiteljica ŠP po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platila tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. i iznosa kamate koju bi tužiteljica ŠP bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje do 31.12.2013. godine, a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje stope ukupno iznose *0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5, 2) više plaćene tečajne razlike, tj. novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, kao pozitivne tečajne razlike ukupno iznose 9.196,34 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6 Dakle, ukupna preplata u anuitetima s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja (uključujući samo pozitivne razlike) u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno iznosi 9.196,34 EUR, 3) nije sačinjen izračun zateznih kamata radi ekonomičnosti, a slijedom činjenice da u konverziji kredita nije utvrđena preplata, već manjak, 4) kunska protuvrijednost nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. i obračunata po početnom tečaju iznosi 184.395,03 HRK. Razlika između glavnica nakon konverzije 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu do 31.12.2013. godine, a nadalje kamatnu stopu 3,23%, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. i početnom tečaju iznosi 2.984,66 EUR, u kojem iznosu je viša konvertirana glavnica kredita. Međutim, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. ističe da nedospjele glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj prema prijedlogu tužiteljice ŠP nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga: a) utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima iz prve i druge alineje zadaće vještačenja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja kako je utvrđeno predmetnim vještačenjem u suštini se otplaćivan kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža i b) dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana, koja je iznosila 38.358,16 CHF i nedospjele glavnice konvertiranog kredita. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 3.302,30 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji, 5) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je tužiteljici ŠP u konverziji kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio manjak u iznosu od - 274,61 EUR, kojeg je tužiteljica ŠP namirila uvećanjem nedospjele glavnice kredita po provedenoj konverziji u poslovnim knjigama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i 6) tužiteljica ŠP je tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. podmirila jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 628,69 EUR dana 21.04.2005. godine. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. navodi izračune po prijedlogu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i to: 1) manje plaćene kamate, odnosno po mjesecima izračun razlike između iznosa kamate koju bi tužiteljica ŠP bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% p.a. primjenom početno ugovorene kamatne stope do 31.12.2013. godine, a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje i stvarno naplaćene kamate po kreditu, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose 1.653,29 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 11, 2) manje plaćena kamata koja predstavlja razliku nastalu između kamate koju bi tužiteljica ŠP bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu i plaćene kamate po ugovoru o kreditu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita tj. negativne razlike kamate ukupno iznose 2.508,20 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 12, 3) manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćena razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, odnosno negativne tečajne razlike za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose 748,42 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 13, 4) novčani iznos, po isplati s računa oročenog depozita, kao razlika između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja konvertiranog kredita iznosi 2.861,57 EUR kako je prikazano u Tabeli br. 14 i 5) Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s valutnom klauzulom u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s valutnom klauzulom u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica ŠP uplatila po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose razlike anuiteta s osnova promjene kamatne stope i tečaja utvrđene ovim vještačenjem. Nitko od stranka nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. od 14. studenog 2025., a istog je u cijelosti prihvatio i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

5. Saslušana na ročištu dana 26. studenog 2024. tužiteljica ŠP je učinila nespornim da je zaključila Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005., a kako bi riješila svoje stambeno pitanje budući se je tada razvodila od svog bivšeg supruga. Kontaktirala je više banaka, a odlučila se je za tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz razloga što je njihov dugogodišnji štediša. Prema tvrdnjama tužiteljice ŠP ona ima završen pravni fakultet i radi kao sudac na Općinskom sudu u Bjelovara, Stalna služba u Garešnici, na prekršajnom odjelu. Znala je da strane valute variraju ali kod valute CHF ona je očekivala neke manje oscilacije. Kada se raspitivala kod tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. za kredit tražila je kunski kredit ali joj je pojašnjeno da joj mogu ponuditi samo stambeni kredit uz valutnu klauzulu i to EUR ili CHF. Odlučila se je za valutu CHF budući je bila niža kamatna stopa i mjesečni anuiteti su bili dosta niži u odnosu na valutu EUR. Čak i šef poslovnice u [adresa] je imao kredit vezan uz valutu CHF što je nju dodatno uvjerilo da je to stabilna valuta, a i sami službenici banke su je uvjeravali da je to najpovoljniji kredit koji se nudi na tržištu u to vrijeme. Što se tiče promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom same banke ona je kod promjene kamatne stope dobivala obavijesti na kućnu adresu. Naime, obavještavana je samo kad se kamatna stopa povećala, a ne kada se i snižavala. Međutim, tužiteljica ŠP napominje da sam ugovor o kreditu je bio tipski ugovor o kojim se ni na koji način nije pregovaralo nego je on to mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Također kod promjene kamatne stope tužiteljica ŠP tvrdi d joj je potpuno nepoznato na temelju čega je dolazilo do promjene te kamatne stope. Nadalje tužiteljica ŠP je učinila nespornim da je platila neku ulaznu naknadu, a čini joj se da se radilo o iznosu od oko 4.000 kn. Tužiteljica ŠP napominjem da ona nije očekivala da će tijekom vremena tečaj CHF u odnosu na kunu naglo i ne kontrolirano narasti, a niti ju je itko upozorio da bi takvo nešto bilo moguće. Upravo iz navedenog razloga ona je kasnije zaključila Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102337675 i od 18. siječnja 2016. pa su joj rate malo smanjene. Tužiteljica ŠP je učinila nespornim da kod zaključenja samog ugovora o kreditu i kasnije kod zaključenja aneksa tome ugovoru o kreditu ona je bila radi solemnizacije kod javnog bilježnika ali joj niti javni bilježnik ništa nije objašnjavao u svezi valutne klauzule ili promjenjive kamatne stope. Taj ugovor o kreditu je u cijelosti otplaćen. S navedenim ugovorom o kreditu ona je kupila stan u [adresa]. Naime, ona se je tada namjeravala se preseliti u Zagreb te raditi kod javnog bilježnika Duška Sudara budući je imala položeni javnobilježnički ispit. Navedeni stan se koristio isključivo za stambene potrebe i on je i danas u njezinom vlasništvo te taj stan nije nikada korišten za neke poslovne svrhe. Taj stan su koristila njezina djeca za vrijeme studija i specijalizacije u Zagrebu. Sada u tom stanu živi njezina kćerka koja još nije završila specijalizaciju iz medicine na kardiologiji. Prema tvrdnjama tužiteljice ŠP kada je potpisala Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102337675 od 18. siječnja 2016. ona tada nije smatrala da je u potpunosti obeštećena, a taj aneks je potpisala isključivo iz razloga kako bi smanjila anuitete koji su se drastično povećali i znatno su je financijski opterećivali. Primjera radi početna rata od 3.800 kn, ona je kod konverzije došla na iznos od oko 5.400 kn. Nadalje tužiteljica ŠP je iskazala da je ona točno znala koji iznos ulazne naknade mora platiti ali napominje da o tome nije bilo pregovora kao uostalom niti o drugim odredbama ugovora budući je tu ulaznu naknadu ona morala platiti inače ne bi mogla sa tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. zaključiti ugovor o kreditu. Posebno ističe da 10.000 CHF njoj nije niti isplaćeno, tj. umjesto 99.960 CHF njoj je stvarno isplaćeno 10% manje od navedenog iznosa, tj. 89.964 CHF. Naime, ta razlika je ona morala ostaviti kao polog u banci i na taj polog je njoj također naplaćivana kamata. Taj depozit je uzet u obzir kod konačne otplate, a ne kod konverzije dana 18.1.2016. Konačna uplata je bila tek negdje polovicom travnja 2020.

6. Svojim podneskom od 27. veljače 2026. sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. od 14. studenog 2025. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je između ostaloga izvršio konačno preciziranje svoga prigovora radi prijeboja.

7. Svojim podneskom od 2. ožujka 2026. sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. od 14. studenog 2025. tužiteljica ŠP je precizirala svoj tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži isplata.

8. Na ročištu dana 10. ožujka 2026. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnike stranaka da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 10. ožujka 2026. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi zamjenica punomoćnice tužiteljice ŠP je je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti dok je zamjenica punomoćnika tuženika U&Steiermärkische bank d.d. predložila odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice ŠP u cijelosti kao neosnovanog.

9. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda prvo postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice ŠP je djelomično osnovan.

10. Odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005. te i iz iskaza same tužiteljice ŠP proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Iskaz tužiteljice ŠP ovaj sud je prihvatio u cijelosti kao istinit. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. koji ničim ne dokazuju svoju tvrdnju da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru.

11. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021.

12. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anu iteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF -a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužiteljica ŠP nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005. budući joj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost tih ugovora o kreditu je bila samo za tužiteljicu ŠP iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

14. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

15. U odnosu na informiranost tužiteljice ŠP i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužiteljica ŠP bila u potpunosti informirana u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.

16. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

17. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

18. Nadalje valja naglasiti da je točno da prema čl. 107. st. 2. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZOO) je bilo propisano ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati odnosno sukladno čl. 326. st. 2. novoga Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 te u daljnje tekstu skraćeno: NZOO) ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Po prosudbi ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužiteljice ŠP kao korisnika kredita u odnosu na tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužiteljice ŠP na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetnih odredba naplaćeno. Točno je da iz nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. je razvidno da ne postoje neke preplate tužiteljice ŠP s osnova više plaćene kamate iz anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope.

19. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

20. Valja naglasiti da odredbe čl. 1065 i 1066 tada važećeg ZOO-a jasno propisuju da su bitni sastojci ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu. Na isti način je to propisano i čl. 1021. i 1022. NZOO-a. Po prosudbi ovoga suda odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti su zahvaćeni ništetnošću, takav ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini njegov bitni sastojak. Primjera radi Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Gzz- 105/2002 i Rev-907/2002 od 27. veljače 2003. između ostaloga navodi: "...Naime, iako je odredbom čl. 105. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) predviđena djelomična ništavost neke ugovorne odredbe, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim dijela ugovorene odredbe o cijeni kada bi se prihvatio, sporni ugovori ne bi mogli opstati, već bi to imalo za posljedicu ništavosti cijelog ugovora, a što se ovdje ne traži...." Identičan je stav Suda Europske unije u predmetu C-118/17 (HP protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019.godine) gdje u točki 52. presude zauzet je stav da ugovorna odredba koja se odnosi na tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora te da se bez postojanja valutne klauzule održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće. Prethodno je u točki 48. iste presude dodatno pojašnjeno kako se radi o ugovornim odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora o zajmu, obuhvaćene čl. 4. stavkom 2. Direktive 93/13, pri čemu se neće ocjenjivati njihova nepoštenost samo ako nacionalni sud smatra da ih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sastavio jasno i razumljivo. Uostalom da da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženih banaka, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nisu bitni sastojci ugovora o kreditu onda se očito neka parnica pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem broj P-1401/2012 ne bi niti vodila. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom I.

21. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102337675 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP od 18. siječnja 2016. prijašnji Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005. prestao je postojati pa tužiteljica ŠP kao korisnica kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Aneksom broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102337675 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP od 18. siječnja 2016. Tim Aneksom broj 1. Ugovoru o kreditu broj 5102337675 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP od 18. siječnja 2016. su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljica ŠP koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice ŠP je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne -sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev - 2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102337675 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP od 18. siječnja 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužiteljica ŠP i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uredili svoj međusobni odnos.

22. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredi ta za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijen jena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.....“ 23. Točna je da bi za tužiteljici ŠP bilo povoljnije da nije prihvatila ponudu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da sklopi Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102337675 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP od 18. siječnja 2016. Međutim tužiteljica ŠP nije bila dužna sklopiti taj aneks ugovora te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bila je u potpunosti informirana kakve će to pravne i ekonomske posljedice za njega polučiti.

24. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska m jera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio O, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi - retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata.....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

25. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je bio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Sukladno svemu prethodno navedenom neosnovano je potraživanje tužiteljice ŠP s osnova preplaćenih tečajnih razlika u iznosu od 9.196,34 €, zatim s osnova nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji u iznosu od 3.302,30 € i iznosa od 274,61 € koliko je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. utvrdio manjak u konverziji na dan 30. rujna 2015. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.

26. Na temelju provedenog vještačenja po angažiranoj vještakinji za financije i bankarstvo ŠPF dipl. oec. ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica ŠP dana 21. travnja 2005. platila tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 628,69 €. Po prosudbi ovoga suda u konkretnom slučaju čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005. o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, prouzročio je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tužiteljica ŠP niti na koji način mogla utjecati na sadržaj čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005. u svezi visine ulazne naknade za obradu kredita u visini od 1% nego joj je to ponuđeno po načelu „uzmi ili ostavi“.

27. Po prosudbi ovoga suda tužiteljica ŠP uopće nije bila kao potrošač informirana o parametrima koji utječu na visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice ŠP. Za ovaj sud nije sporno da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određenih troškova tj. razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u aplikaciju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. za obradu kreditnih zahtjeva i slično. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita očito znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu tj. da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta savjetnika za građanstvo ili nekog sličnog naziva se notorno ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. niti ne tvrdi da bi plaća djelatnika banke koji je s klijentima radio na zaključenju ugovora o kreditu uopće ovisila o broju kreditnih zahtjeva ili visini kredita koje je ukupno uspio plasirati taj mjesec, ili da bi oni dobivali nikakve bonuse, već očito im je plaća bila fiksna nezavisno od prethodno navedenih okolnosti. Prema shvaćanju ovog suda, nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Odredbom čl. 269. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005 te u daljnjem tekstu skraćeno ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki I. Zaključno primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a po prosudbi ovoga suda odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ŠP broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102337675 od 13. travnja 2005. kojom je ugovoreno plaćanje tkz. ulazne naknade za obradu kredita je ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora tužiteljica ŠP bila upoznat sa parametrima koji utječu na visinu navedene naknade o čemu je tužiteljica ŠP kao potrošač morala biti informirana. Naime, odluke o visini te naknade je jednostrano donosio sam tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., a o tome sa tužiteljicom ŠP nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice ŠP kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Naime, na ugovor o kreditu kao dvostrani pravni posao se primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava. U navedenom smislu očitovao se je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama poslovni broj Rev 673/2023-2 13. veljače 2024. i Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. te iz svih navedenih razloga valjalo je u cijelosti prihvatiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice ŠP.

28.. Ovaj sud prihvaća pravni stav dr. sc. FP dipl.iur. u članku “Stjecanje bez osnove” koji je objavljen u Aktualnostima hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27., Zagreb, 2020. u kojem se navodi: “...Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.....” Štoviše po mišljenju ovoga suda to bi moglo čak i poticati takovog vjerovnika da namjerno što duže prolongira neku parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili radi postavljenja restitucijskog zahtijeva zbog povrata svih novčanih iznosa koje je dužnik stekao bez pravne osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog takovog pojedinog novčanog iznosa pa do isplata. Budući su zakonske zatezne kamate daleko veće od kamata koje bilo koja banka daju na neku oročenu štednju pa čak i daleko više nego što banke ugovaraju visinu kamate kod odobravanja kredita svojim klijentima od takvog svoga nesavjesnog postupanja očito je da bi takav vjerovnik samo neosnovano stjecao imovinsku korist.

29. U odnosu na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., ovaj sud napominje da je upoznat s tim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i s kasnijim pravnim shvaćanjem tog suda sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. prema kojem pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, no upravo zbog toga što u postupku koji je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, se uopće nije odlučivalo o ništetnosti ugovornih odredbi o ništetnosti tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva to se potonje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u ovom sporu.

30. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao prvo valja primijetiti da kod svojih pravnih shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće svoja pravna shvaćanja ne obrazlaže kao niti to zbog čega je došlo do promijene njegovih pravnih shvaćanja iako se sami propisi nisu mijenjali. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecan ju bez osnove u smislu članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO -a, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda se sukladno članku 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.

31. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. ZOO- a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).

32. Naime, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se u potpunosti dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila odnosno nastupila bi kada to jednostrano odluči sam vjerovnik, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.

33. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada b i sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.

34. Naime, odredbe o ništetnosti ugovornih odredbi u svezi tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije uopće bila predmet raspravljanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 a niti neke druge kolektivne tužbe tako da do nekog prekida zastare nikada nije niti došlo. Kada bi se doslovno shvatilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora nejasno je kako bi se to moglo suvislo povezati s kasnijim pravnim stavom sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. u kojem se između ostaloga tvrdi da pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO -a. Naime, nejasno je kako se može prekinuti zastara koja nije niti počela teći. Da bi zastara uopće počela teći po prirodi stvari potrebno je najprije da dođe do prekida zastare. Prema čl. 240. st. 1. ZOO-a zastara se prekida kad dužnik prizna dug. odnosno sukladno čl. 241. st. 1. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U smislu čl. 245. st. 1. ZOO -a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Ovaj sud pretpostavlja da je Vrhovni sud Republike Hrvatske želio reći ako je tužitelj u zastarnom roku podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti određenih ugovornih odredbi onda zastara restitucijskog zahtjeva radi isplate neosnovano naplaćenih novčanih iznosa počinje ponovo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi. Nadalje valja naglasiti da ukoliko se spomenuto pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020. smije retroaktivno primijeniti na tzv. okončane pravne situacije, onda i zakonske zatezne kamate također počinju teći tek od dana pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, a ne od dana stjecanja. Naime, da bi zastara počela teći, dužnik mora biti u zakašnjenju sa ispunjenjem dospjelog potraživanja. Ako će zastarni rok u ovome predmetu početi teći tek s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tada do tog dana ne postoji obveza tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na plaćanje zakonskih zateznih kamata jer do tog dana ne postoji njegovo zakašnjenje s obzirom na to da tužiteljevo potraživanje nije dospjelo. Svoju tužbu u ovoj parnici je tužiteljica ŠP u svezi tkz. ulazne naknade podnijela tak dana 2. ožujka 2026. kada je konačno precizirala svoj tužbeni zahtjev tako da je nastupila zastara njezinog potraživanja u smislu citiranog čl. 225. ZOO-a budući je već odavno prošao zastrani rok od 5 godina, a nikakvog prekida zastare do podnošenja navedenog tužbenog zahtjeva tužiteljice ŠP u ovoj parnici nije bilo. Iz svih navedenih razloga osnovan je prigovor zastare tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.. te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

35. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice A i Z, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh....“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

U Rijeci 23. travnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice ŠP i

- pun. tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte