Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva 27
21000 Split
P-2612/2023
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja OD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupan po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb zastupana po punomoćniku Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 9.ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja te punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 23.travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3212990689 od 10.4.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 116.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 116.000,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 680,64 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3212990689 od 10.4.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 15.398,57 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
na iznos od
2,75 EUR 8.7.2008.
3,82 EUR 8.9.2008.
12,46 EUR 8.10.2008.
27,39 EUR 8.11.2008.
20,25 EUR 8.12.2008.
36,72 EUR 8.1.2009.
47,84 EUR 23.2.2009.
33,49 EUR 17.3.2009.
37,67 EUR 15.4.2009.
38,22 EUR 15.5.2009.
33,46 EUR 15.6.2009.
34,29 EUR 15.7.2009.
30,33 EUR 15.8.2009.
33,94 EUR 16.9.2009.
29,77 EUR 15.10.2009.
34,38 EUR 17.11.2009.
32,82 EUR 15.12.2009.
42,60 EUR 15.1.2010.
47,83 EUR 16.2.2010.
49,02 EUR 17.3.2010.
54,81 EUR 16.4.2010.
65,51 EUR 20.5.2010.
64,65 EUR 16.6.2010.
81,12 EUR 15.7.2010.
87,55 EUR 17.8.2010.
102,82 EUR 13.9.2010.
92,30 EUR 15.10.2010.
112,36 EUR 14.12.2010.
119,91 EUR 20.12.2010.
115,27 EUR 15.1.2011.
108,99 EUR 15.2.2011.
110,18 EUR 1.4.2011.
113,12 EUR 30.4.2011.
150,79 EUR 31.5.2011.
149,22 EUR 15.6.2011.
177,26 EUR 15.7.2011.
190,08 EUR 25.8.2011.
158,75 EUR 17.9.2011.
144,36 EUR 19.10.2011.
144,84 EUR 19.11.2011.
162,20 EUR 19.1.2012.
162,20 EUR 19.1.2012.
160,50 EUR 2.4.2012.
159,71 EUR 10.4.2012.
162,57 EUR 2.5.2012.
161,62 EUR 14.5.2012.
165,41 EUR 13.6.2012.
161,61 EUR 13.8.2012.
161,61 EUR 13.8.2012.
148,11 EUR 18.9.2012.
157,80 EUR 15.10.2012.
162,02 EUR 12.11.2012.
160,79 EUR 11.12.2012.
163,51 EUR 8.1.2013.
154,57 EUR 9.2.2013.
156,30 EUR 6.3.2013.
162,59 EUR 15.4.2013.
157,32 EUR 4.5.2013.
150,27 EUR 10.6.2013.
143,32 EUR 2.7.2013.
145,26 EUR 6.8.2013.
152,35 EUR 3.9.2013.
159,08 EUR 7.10.2013.
156,13 EUR 7.11.2013.
160,85 EUR 9.12.2013.
158,07 EUR 7.1.2014.
126,03 EUR 5.2.2014.
128,59 EUR 3.3.2014.
127,49 EUR 2.4.2014.
124,72 EUR 7.5.2014.
123,04 EUR 7.6.2014.
124,46 EUR 2.7.2014.
126,97 EUR 6.8.2014.
128,89 EUR 4.9.2014.
130,78 EUR 2.10.2014.
133,27 EUR 6.11.2014.
134,67 EUR 8.12.2014.
134,91 EUR 10.1.2015.
135,17 EUR 10.2.2015.
135,17 EUR 4.3.2015.
135,17 EUR 8.4.2015.
135,17 EUR 11.5.2015.
135,17 EUR 5.6.2015.
135,17 EUR 14.7.2015.
135,17 EUR 10.8.2015.
135,17 EUR 7.9.2015.
135,17 EUR 13.10.2015.
135,17 EUR 21.11.2015.
135,17 EUR 9.12.2015.
135,17 EUR 15.1.2016.
5.154,00 EUR 26.1.2016.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 5.163,62 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 5.lipnja 2023. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.
2. U tužbi se navodi da je tužitelj dana 10.4.2008., s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 3212990689, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 116.000,00 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB-a te Dodatak Ugovoru o kreditu dana 26.1.2016. godine kojim je provedena konverzija kredita u valutu Euro.
3. Nadalje, da je tuženik u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 2. i čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,80% godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.
3.1. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.
3.2. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
4. Slijedom navedenog, tužitelj temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, podnosi predmetnu tužbu.
5. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da nije samo tužitelj aktivno legitimiran jer su uplate vršile i treće osobe, nadalje, osporava status potrošača tužitelja, u pogledu konverzije da isti nema interes za vođenje ove parnice jer je osnovni kredit konvertiran u eurski kredit,a u ovom slučaju konverzija je provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, te ističe prigovor zastare.
8. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu od 10.travnja 2008., Dodatka Ugovora o kreditu od 26.siječnja 2016., knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Ines Lozić, saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 3212990689 od 10.travnja 2008. u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do dana konverzije temeljem ništetnih odredbi spornog ugovora.
10. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 10.travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 116.000,00 CHF, uz rok otplate od 360 mjeseci s početnom redovnom kamatnom stopom od 5,80 % godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva (čl.2), a što se utvrđuje odlukom kreditora odnosno tuženika. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu tražbinu. Odmah u svezi s tim navodi se da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije iz razloga što su uplate vršile treće osobe kada je tužitelj nesporno korisnik s kojim je tuženik sklopio ugovor i prema kojem je tuženik imao potraživanje, a navedena okolnost ( da su treći ( mama, tata)) vršili uplatu pojedinih rata u ime i za račun tužitelja ne utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom parničnom postupku koji je u konačnici korisnik kredita i koji je kao takav u knjigovodstvenoj dokumentaciji tuženika i terećen za sve uplaćene anuitete.
11. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
12. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare.
13. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1. - listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
14. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1. -7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
15. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.
16. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.
17. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora.
18. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.
19. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
20. Nadalje, u samoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (str. 79) navodi se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo, a tuženici (banke) nisu ni tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju utjecati. Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih (i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tužitelja) da se ima uzeti da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu odredbu.
21. Naposljetku, činjenica da li se o predmetnoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo nije od značaja budući je ugovorna odredba utvrđena ništetnom što ima dalekosežnije posljedice od činjenice da li se o tom ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.
22. Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u presudi (str. 81) navedeno kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije ni osporio), ali ista nije razumljiva iz razloga jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije u tom postupku ni osporeno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti način utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome nije razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za kriterije iz općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke.
23. Budući je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati da li predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Po ocjeni Visokog trgovačkog suda (str. 58.) ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.
24. Odredba čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi (str. 62) zaključno se navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle protivne zakonu, a prema tome i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.
25. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
26. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".
27. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
28. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
29. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
30. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštena, i prema tome ništetna.
31. Nadalje, ističe se kako je Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-6632/17) odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.
32. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
33. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
34. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.
35. Prema odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja i odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
36. Odredbom čl. 81. ZZP propisano je da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pritom se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenicu da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je dokazati trgovac, dok su čl. 82. ZZP navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Pritom nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP), a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništavost (čl. 87. ZZP).
37. Naime, odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je promjena kamatne stope i valutne klauzule isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te promjene, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te dovodi korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na promjenu kamatne stope i valutne klauzule, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj promjeni odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o takvoj novoj visini kamatne stope, o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku.
38. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
39. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Shodno tome, tužitelj u svom iskazu navodi da su mu u banci odmah ponudili sklapanje ugovora o kreditu u švicarcima kao najpovoljniji kredit, a nisu objasnili ni da će se anuitet mijenjati niti koliko odnosno rečeno je da će biti oscilacija, ali nije rečeno da će biti velike razlike u odnosu na početne rate. Nadalje, su prilikom konverzije razgovaralo samo o tome da se mijenja valuta iz CHF u EUR, te da mu nisu nikakav novac na ime preplate isplatili.
40. U konkretnom slučaju, iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao radi rješavanja stambenog pitanja u banci u kojoj je imao otvoren tekući račun, a niti prije niti poslije nije imao svoj obrt, a sukladno odredbama ZZP potrošač je uvijek fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, prema tome, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač jer osim što se radi o namjenskom kreditu za kupnju stana, tuženik (na kojoj je teret dokaza da tužitelj nije potrošač) niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio ugovor nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
41. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.
42. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
43. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.
44. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
45. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
46. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
47. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku je ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati.
48. Kako je sud utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj broj 3212990689 od 10.travnja 2008., a zbog primjene valutne klauzule i to za obračunsko razdoblje od 8.srpnja 2008. do 26.siječnja 2016.
49. Nadalje, valjalo je raspraviti je li tužitelju prestalo pravo potraživati razliku između anuiteta obračunatih po početnoj stopi ugovorenih kamata i promjenjivoj stopi koju je tuženica primjenjivala zbog konverzije.
49.1. Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Dodatka ugovoru o kreditima između stranka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 26.siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
50. Naime, na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj s tuženikom dana 10.travnja 2008. sklopio ugovor o kreditu broj 3212990689 temeljem kojeg je tuženik odobrio kredit od 116.000,00 CHF sa rokom otplate od 360 mjeseci. Nadalje, da je tuženik na dan raspolaganja kredita uručio i početni otplatni plan temeljem kojeg bi tužitelj platio tuženiku s osnova Ugovora uz obračun kamata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,80 % i otplatu u 360 mjesečna anuiteta manji iznos nego je doista platio.
51. Nadalje, da je tijekom trajanja otplate kredita tuženik mijenjao kamatne stope što je utjecalo na povećanje kamata odnosno anuiteta izraženih u CHF, a time i na usporavanje otplate glavnice kredita. Budući je glavnica vezana za švicarski franak, a kredit je otplaćivan u kunskoj protuvrijednosti, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom vremena povećali su se i iznosi anuiteta izraženi u kunama.
51.1. Iz nalaza i mišljenja u Tablici br.1. utvrđena je razlika od 83.725,28 kuna koje je tužitelj kroz uplatu anuiteta više uplatio tuženiku na ime kamate zbog promjenjive kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i na niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjenjive kamatne stope odnosi iznos 6.558,39 kuna, te zbog promjene tečaja iznos od 77.166,89 kuna.
51.2 Nadalje, u Tablici br.2. utvrđena je preplata u iznosu od 10.244,57 eura zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita te preplata u iznosu od 1.032,22 eura koji je više plaćen zbog promjene kamatne stope.
51.3 Nadalje, vještak u istoj Tablici 2. utvrdio koliko je tužitelj manje platio zbog toga što su kamata i tečaj u razdoblju od isplate kredita do konverzije bili niži u odnosu na početno ugovorene te izračunao da se radi o iznosu od 164,60 eura od čega je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 161,78 eur a zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 2,82 eura.
51.4 Slijedom navedenog, primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita do dana 31.12.2014. a od 1.siječnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu od 3.23 % te zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno je preplaćeno 11.112,19 eur, a od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjene kamatne stope odnosi iznos od 870,44 eura, a na preplatu zbog rasta tečaja iznos od 10.241,75 eura.
51.3. U konverziji je tuženik priznao tužitelju pretplatu u iznosu od 34.01,97 kuna odnosno 4.456,45 eura.
51.4 Nadalje, vještak je u Tabeli 3. prikazao izračun razlike glavnice koliko bi ista iznosila po prilagođenom otplatnom planu ( da se nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu do 31.12.2013., a od 1.1.2014. uz zakonsku kamatnu stopu od 3,23 % ) to bi preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 26.siječnja 2016. iznosila 448.124,76 kuna dok je prema izračunu tuženika u konverziji ista iznosila 488.276,98 kuna, slijedom čega je utvrđena razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog otplatnog plana u iznosu od 5.154,00 eura.
52. Budući je tuženik imao primjedbu na nalaz i mišljenje u odnosu izračun razlike glavnice u kojem navodi da je vještak pogrešno izračunao visinu razlike glavnice primjenom izračuna konverzije jer je nedospjela glavnica prema inicijalnom otplatnom planu u CHF iznosila 103.063,26 CHF što množeno s tečajem na datum isplate kredita daje iznos od 459.056,37 kuna, a što daje razliku od 30.699,11 kuna odnosno preračunato u EUR 4.074,47 eura, vještak se očitovao podneskom od 12.lipnja 2025. na način da je otklonio prigovor tuženika navodeći da je tuženik pogriješio prilikom obračuna jer razlika iznosa koje tuženik oduzima ( 498.755,48 i 459.056,37) iznosi 39.699,11 kn odnosno 5.268,98 eura, a ne 4.074,47 eura.
53. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao argumentiran, objektivan, te izrađen sukladno pravilima struke, a iz istog proizlazi preplata anuiteta temeljem ugovora o kreditu, zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 83.725,28 kuna.
52. Budući tuženik prigovara tome da se tužitelju plati na ime razlike zbog rasta tečaja više od onoga što mu je isplaćeno u konverziji navodi se da je i vještak u svom nalazu i mišljenju naveo to da je za iznos utvrđene preplate Dodatkom ugovora o kreditu nakon provedene konverzije umanjena obveza tužitelja plaćanja po kreditu u EUR nakon konverzije te da izračun i način izračuna preplate tuženika se nikako ne odnose na preplate po kreditu u CHF posljedično na rast tečaja za otplatu CHF već na više plaćeno po simuliranom otplatnom planu za kredit u EUR.
53. Podneskom od 30.travnja 2025. tužitelj specificira svoje potraživanje spram tuženika nakon provedenog financijskog vještačenja te potražuje iznos od 10.244,57 eura (na ime više plaćene tečajne razlike) te iznos od 5.154,00 eura na ime razlike glavnice.
54. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba ništetna ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila budući za ono što je ništetno uzima se da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
55. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj 35/05,41/08; dalje ZOO) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze , a kako je presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. s kojim datumom je postala i pravomoćna i presuda navedenog Trgovačkog suda u Zagrebu od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, zbog čega nije istekao rok iz čl. 230. st.1. ZOO jer je tužba u ovom predmetu podnesena 11.06.2019. U istoj pravnoj stvari odlučivala je brojna sudska praksa npr. presudi ŽS u Varaždinu Gž-620/17 -2 od 23. studenog 2017. kojom je odbijena žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, ŽS u Splitu Gž-379/2019 od 11. ožujka 2019., presuda ŽS u Osijeku Gž-1231/2019. od 19. rujna 2019.
55.1 Nadalje u vezi prigovora zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate, dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.
55.2. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje, te su potraživanja tužitelja zastarjela i to ona koja su dospjela do 04.04.2007., a kako tužitelj tužbom potražuje isplatu od 2007. očigledno je da je prigovor zastare neosnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 11. lipnja 2019. razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.
56. U odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru sudske prakse Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 O od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).
57. Dakle, konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu i u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužitelj anuitetno preplatio tuženiku na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c ZID ZPK/15 bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EURO kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unatoč provedenoj konverziji vještakinja je utvrdila i obrazložila da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.
58. Ukazati je na odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.
59. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
60. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
61. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.
62. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.
63. Isto tako, kondemnatorni dio pobijane presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu i da u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužitelj anuitetno preplatio tuženici na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.
64. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 O protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C- 118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.
65. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
66. Treba ukazati i na recentnu odluku Suda Europske unije u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.
67. Dakle, iako tuženik tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/07 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/07 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženik neutemeljeno brani tezu da su sklapanjem dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.
68.Cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u Euru. Dakle, sklapanjem Aneksa regulirala se otplata budućih nedospjelih rata, a nipošto se nije riješilo pitanje ništetnih odredaba u osnovnom Ugovoru!
69. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja ( tzv negativne razlike) navodi se najprije da je tuženik u konverziji tužitelju priznao preplatu u iznosu od 34.011,97 kuna ( koja razlika je nastala prema izračunu konverzije je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunato u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do dana 30.rujna 2015.) a ista je iskorištena za podmirenje 50 % mjesečnih preostalih anuiteta (budućih) dospjelih ubuduće što nije niti sporno, pa tuženik ne može u ovom postupku, u kojem se utvrđivala razlika onoga što je tužitelj preplatio na osnovu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu do konverzije, a što se nije utvrđivalo u konverziji, zahtijevati od tužitelja da vrati nešto što je, temeljem ugovora o konverziji, stekao odnosno što je ukalkulirano i iskorišteno za otplatu budućih obroka dospjelih nakon konverzije. Nadalje, tuženik nema pravnu osnovu za isticanje svog potraživanja prema tužitelju temeljem preplate iz konverzije jer je ista provedena sukladno zakonu te nije došlo do umanjenja imovine tuženika u odnosu na imovinu tužitelja jer je sve uplate izvršio tužitelj, a primio tuženik, a pri konačnom obračunu utvrđena je pretplata tužitelja u odnosu na tuženika, a ne obrnuto.
69.1. Osim toga, u presudi proširenog vijeća br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. navedeno je da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj Chf bio niži od tečaja Chf na dan isplate u slučaju kada tuženi samo općenito, kao u tom slučaju (a istovjetno i u predmetu br. Rev-1277/2022) stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u Chf. U istoj presudi br. Rev- 549/2023 Vrhovni je sud Republike Hrvatske dao odgovor koji glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o Chf valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – Chf bio manji od tečaja HRK – Chf na dan isplate kredita.
69.2 Stoga tuženikov prigovor kojim osporava visinu tražbine tužitelja s tvrdnjom da tužitelj nema pravo na isplatu dijela otplaćenog kredita kada je tečaj Chf za njega bio povoljniji nije osnovan.
69.3 Konačno, Dodatak nema nikakav utjecaj na pravo tužitelja da mu se temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, koji je konvertiran iz valute CHF u valutu euro, pruži puno obeštećenje do konverzije.
70. Naime, nesporno je da je kredit preplaćen uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rasta tečaja u odnosu na tečj koji je vrijedio na dan isploate kredita za iznos od 11.276,79 eura od čega se na preplatu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi iznos od 10.244,57 eura kojeg tužitelj ovom tužbom potražuje.
71.Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. kao opće pravilo i članak 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja).
72. I kod ovoga pitanja treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir presude Suda Europske unije, konkretno presudu F. G. N. i. A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V.A.S. u spojenim predmetima C- 154/15, C- 307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.
72.1.Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.
73. Odredbom članka 323. stavkom 1. ZOO/05 je naime propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorena strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, ali, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, da bi to ostvarila mora postaviti odgovarajući zahtjev.
74. Tuženik u konkretnom slučaju nije postavio odgovarajući zahtjev niti je bilo moguće primijeniti građanskopravni prijeboj jer tuženik ne priznaje tužiteljevu tražbinu u bilo kojem dijelu, a hrvatsko pravo ne poznaje prijeboj ex lege.
75. Ovdje se naime radi o postojanju tražbine i protutražbine, dakle o dvostranom ispunjenju, a ne o tome da iznos na koji tuženik ima pravo po osnovi potplate kredita predstavlja djelomično ispunjenje tužiteljeve tražbine po osnovi preplate kredita pa zato nije bilo moguće izvršiti obračunavanje bez odgovarajućeg zahtjeva tuženika.
76. Tuženik je doduše zahtijevao da se od ukupno priznate preplate tužitelju odbije iznos kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog, međutim osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima jeste postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema.
77. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Osim toga, prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, kao i prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09 i 78/12), koji je bio na snazi za vrijeme otplate kredita, ne može tuženica u parnici u kojoj je utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, ostvariti korist. Plaćanjem predmetnih otplatnih anuiteta tužitelj ništa nije primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primila tužena. Slijedom toga, ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.
78. Slijedom navedenog, sukladno čl.338.st 3 ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
79. Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu koja je ništetna, valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 15.398,57 EUR na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.
90. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa) koja se primjenjuje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 250 bodova, sastav podneska od 4.ožujka 2024. 250 bodova, zastupanje na ročištu od 14.ožujkia 2024. 250 bodova, sastav podneska od 30.travnja 2025. 250 bodova, zastupanje na ročištu od 8.svibnja 2025. 250 bodova, ročištu od 24.studenog 2025. 250 bodova te zastupanje na ročištu od 9.ožujka 2026. 250 bodova te pristup ročištu za objavu presude 50 bodova što sveukupno iznosi 1800 bodova, što pomnoženo sa vrijednosti boda ( 1 bod = 2,00 EUR) iznosi 3.600,00 eura, uvećano za PDV 25 % iznosi 900,00 EUR, iznosi 4.500,00 eura uvećano za troškove vještačenja 663,62 eura ukupno iznosi 5.163,62 eura.
91. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Splitu, 23. travnja 2026.
Sutkinja
Maja Anušić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Dna:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika
- u spis
