Zakon.hr

l s

t S

Posl.br. P-360/2021-30

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski i Mandić iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 11. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 23. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 7.735,83 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku kako slijedi:

- na iznos od 1,27 EUR od dana 1. rujna 2005. pa do isplate

- na iznos od 0,12 EUR od dana 1. listopada 2005. pa do isplate

- na iznos od 0,67 EUR od dana 1. prosinca 2005. godine pa do isplate

- na iznos od 12,18 EUR od dana 1. studenog 2008. pa do isplate

- na iznos od 13,91 EUR od dana 1. siječnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 18,08 EUR od dana 1. veljače 2009. pa do isplate

- na iznos od 19,91 EUR od dana 1. ožujka 2009. pa do isplate

- na iznos od 14,16 EUR od dana 1. travnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 15,07 EUR od dana 1. svibnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 7,57 EUR od dana 1. lipnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 1,17 EUR od dana 1. srpnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 2,61 EUR od dana 1. kolovoza 2009. pa do isplate

- na iznos od 6,29 EUR od dana 1. rujna 2009. pa do isplate

- na iznos od 5,88 EUR od dana 1. listopada 2009. pa do isplate

- na iznos od 2,36 EUR od dana 1. studenog 2009. pa do isplate

- na iznos od 8,95 EUR od dana 1. prosinca 2009. pa do isplate

- na iznos od 13,75 EUR od dana 1. siječnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 21,45 EUR od dana 1. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 19,44 EUR od dana 1. ožujka 2010. pa do isplate

- na iznos od 29,40 EUR od dana 1. travnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 27,22 EUR od dana 1. svibnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 31,77 EUR od dana 1. lipnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 61,92 EUR od dana 1. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 55,48 EUR od dana 1. kolovoza. 2010. pa do isplate

- na iznos od 72,86 EUR od dana 1. rujna 2010. pa do isplate

- na iznos od 67,27 EUR od dana 1. listopada 2010. pa do isplate

- na iznos od 55,44 EUR od dana 1. studenog 2010. pa do isplate

- na iznos od 77,71 EUR od dana 1. prosinca 2010. pa do isplate

- na iznos od 105,99 EUR od dana 1. siječnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 86,50 EUR od dana 1. veljače 2011. pa do isplate

- na iznos od 93,57 EUR od dana 1. ožujka 2011. pa do isplate

- na iznos od 84,07 EUR od dana 1. travnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 85,50 EUR od dana 1. svibnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 122,66 EUR od dana 1. lipnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 125,19 EUR od dana 1. srpnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 157,64 EUR od dana 1. kolovoza 2011. pa do isplate

- na iznos od 141,23 EUR od dana 1. rujna 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 123,97 EUR od dana 1. listopada 2011. pa do isplate

- na iznos od 121,81 EUR od dana 1. studenog 2011. pa do isplate

- na iznos od 120,28 EUR od dana 1. prosinca 2011. pa do isplate

- na iznos od 127,87 EUR od dana 1. siječnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 135,84 EUR od dana 1. veljače 2012. pa do isplate

- na iznos od 136,44 EUR od dana 1. ožujka 2012. pa do isplate

- na iznos od 131,10 EUR od dana 1. travnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 133,74 EUR od dana 1. svibnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 136,24 EUR od dana 1. lipnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 132,27 EUR od dana 1. srpnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 133,61 EUR od dana 1. kolovoza. 2012. pa do isplate

- na iznos od 131,37 EUR od dana 1. rujna 2012. pa do isplate

- na iznos od 125,69 EUR od dana 1. listopada 2012. pa do isplate

- na iznos od 131,69 EUR od dana 1. studenog 2012. pa do isplate

- na iznos od 135,00 EUR od dana 1. prosinca 2012. pa do isplate

- na iznos od 133,85 EUR od dana 1. siječnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 121,00 EUR od dana 1. veljače 2013. pa do isplate

- na iznos od 131,94 EUR od dana 1. ožujka 2013. pa do isplate

- na iznos od 132,47 EUR od dana 1. travnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 127,87 EUR od dana 1. svibnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 115,61 EUR od dana 1. lipnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 115,29 EUR od dana 1. srpnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 117,93 EUR od dana 1. kolovoza 2013. pa do isplate

- na iznos od 122,89 EUR od dana 1. rujna 2013. pa do isplate

- na iznos od 130,46 EUR od dana 1. listopada 2013. pa do isplate

- na iznos od 126,56 EUR od dana 1. studenog 2013. pa do isplate

- na iznos od 128,80 EUR od dana 1. prosinca 2013. pa do isplate

- na iznos od 131,37 EUR od dana 1. siječnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 131,44 EUR od dana 1. veljače 2014. pa do isplate

- na iznos od 134,78 EUR od dana 1. ožujka 2014. pa do isplate

- na iznos od 133,77 EUR od dana 1. travnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 129,85 EUR od dana 1. svibnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 128,24 EUR od dana 1. lipnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 128,67 EUR od dana 1. srpnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 133,74 EUR od dana 1. kolovoza 2014. pa do isplate

- na iznos od 137,43 EUR od dana 1. rujna 2014. pa do isplate

- na iznos od 136,59 EUR od dana 1. listopada 2014. pa do isplate

- na iznos od 140,11 EUR od dana 1. studenog 2014. pa do isplate

- na iznos od 142,58 EUR od dana 1. prosinca 2014. pa do isplate

- na iznos od 141,27 EUR od dana 1. siječnja 2015. pa do isplate

- na iznos od 143,02 EUR od dana 1. veljače 2015. pa do isplate

- na iznos od 143,02 EUR od dana 1. ožujka 2015. pa do isplate

- na iznos od 143,02 EUR od dana 1. travnja 2015. pa do isplate

- na iznos od 143,02 EUR od dana 1. svibnja 2015. pa do isplate

- na iznos od 143,03 EUR od dana 1. lipnja 2015. pa do isplate

- na iznos od 143,03 EUR od dana 1. srpnja 2015. pa do isplate

a koje se do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku do 15 dana.

U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija.

III Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužitelju ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 1.418,45 EUR u roku od 15 dana, i to uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u dijelu iznad dosuđenog.

V Zahtjev tuženika za naknadom troška se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je isti, u svojstvu potrošača i korisnika kredita, s tuženicom (u svojstvu kreditora) sklopio Ugovor o kreditu broj 9010574156 dana 03. lipnja 2005. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Tanje Ferenc iz [adresa] pod posl.br. OU-737/05 (dalje: Ugovor), na iznos od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Temeljem citiranog Ugovora, tuženica da je odobrila i isplatila tužitelju kao potrošaču namjenski kredit za adaptaciju stambenog objekta u kunskoj protuvrijednosti od 62.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate od 120 mjeseci (10 godina). Tužitelj temelji ovu tužbu na pravnim utvrđenjima iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl.br. P-1401/12 odnosno na pravomoćnoj presudi toga suda posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Navodi da je navedena presuda potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine. Navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu da je utvrđeno da su banke koje su tužene u tom postupku, a među njima i ovdje tuženica Privredna banka Zagreb d.d., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici (uključujući i ovdje tuženicu) postupali suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Predmetni ugovor o kreditu da je sklopljen između tuženice i tužitelja dana 03. lipnja 2005. godine (dakle, u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine za koje da je razdoblje utvrđeno da je tuženica u istome povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način naveden u točki II. ove tužbe) te da je tuženica u taj ugovor koji je sklopila sa tužiteljem unijela nepoštene i ništetne odredbe kojima da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj da je u cijelosti isplatio predmetni kredit zaključno s danom 30.06.2015. godine. Dakle, predmetni ugovor sklopljen između tužitelja i tuženice da sadrži nepoštene i ništetne odredbe kojim da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (a koje su odredbe već pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl.br. P-1401/12), a tužitelj da je, uslijed promjene (povećanja) tečaja švicarskog franka u odnosu prema kuni u razdoblju otplate kredita, po predmetnom ugovoru o kreditu odnosno s osnova ništetnih odredbi tog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula, preplatio tuženici ukupni iznos od 65.925,98 kuna (8.749,88 EUR) odnosno tužitelj je tuženici preplatio pojedinačne iznose kako slijedi: dana 31.03.2010. godine iznos od 162,25 kn, dana 30.04.2010. godine iznos od 205,08 kn, dana 31.05.2010. godine iznos od 239,33 kn, dana 30.06.2010. godine iznos od 1.390,59 kn, dana 31.07.2010. godine iznos od 418,02 kn, dana 31.08.2010. godine iznos od 548,99 kn, dana 30.09.2010. godine iznos od 506,88 kn, - dana 31.10.2010. godine iznos od 417,69 kn, dana 30.11.2010. godine iznos od 585,52 kn, dana 31.12.2010. godine iznos od 798,57 kn, dana 31.01.2011. godine iznos od 651,72 kn, dana 28.02.2011. godine iznos od 705,01 kn, dana 31.03.2011. godine iznos od 633,42 kn, dana 30.04.2011. godine iznos od 644,18 kn, dana 31.05.2011. godine iznos od 924,17 kn, dana 30.06.2011. godine iznos od 1.889,70 kn, dana 31.07.2011. godine iznos od 1.187,69 kn, dana 31.08.2011. godine iznos od 1.064,07 kn, dana 30.09.2011. godine iznos od 934,01 kn, dana 31.10.2011. godine iznos od 917,79 kn, dana 30.11.2011. godine iznos od 906,23 kn, dana 31.12.2011. godine iznos od 963,39 kn, dana 31.01.2012. godine iznos od 1.023,50 kn, dana 29.02.2012. godine iznos od 1.028,03 kn, dana 31.03.2012. godine iznos od 987,73 kn, dana 30.04.2012. godine iznos od 1.007,68 kn, dana 31.05.2012. godine iznos od 1.026,51 kn, dana 30.06.2012. godine iznos od 1.958,45 kn, dana 31.07.2012. godine iznos od 1.006,66 kn, dana 31.08.2012. godine iznos od 989,81 kn, dana 30.09.2012. godine iznos od 947,01 kn, dana 31.10.2012. godine iznos od 992,22 kn, dana 30.11.2012. godine iznos od 1.017,15 kn, dana 31.12.2012. godine iznos od 1.008,45 kn, dana 31.01.2013. godine iznos od 911,64 kn, dana 28.02.2013. godine iznos od 994,11 kn, dana 31.03.2013. godine iznos od 998,09 kn, dana 30.04.2013. godine iznos od 963,41 kn, dana 31.05.2013. godine iznos od 871,07 kn, dana 30.06.2013. godine iznos od 1.825,06 kn, dana 31.07.2013. godine iznos od 888,54 kn, 4 dana 31.08.2013. godine iznos od 925,87 kn, dana 30.09.2013. godine iznos od 982,95 kn, dana 31.10.2013. godine iznos od 953,54 kn, dana 30.11.2013. godine iznos od 970,45 kn, dana 31.12.2013. godine iznos od 989,77 kn, dana 31.01.2014. godine iznos od 990,31 kn, dana 28.02.2014. godine iznos od 1.015,51 kn, dana 31.03.2014. godine iznos od 1.007,88 kn, dana 30.04.2014. godine iznos od 978,33 kn, dana 31.05.2014. godine iznos od 966,27 kn, dana 30.06.2014. godine iznos od 1.939,83 kn, dana 31.07.2014. godine iznos od 1.007,68 kn, dana 31.08.2014. godine iznos od 1.035,44 kn, dana 30.09.2014. godine iznos od 1.029,16 kn, dana 31.10.2014. godine iznos od 1.055,70 kn, dana 30.11.2014. godine iznos od 1.074,28 kn, dana 31.12.2014. godine iznos od 1.064,40 kn, dana 31.01.2015. godine iznos od 1.077,62 kn, dana 28.02.2015. godine iznos od 1.077,62 kn, dana 31.03.2015. godine iznos od 1.077,59 kn, dana 30.04.2015. godine iznos od 1.077,63 kn, dana 31.05.2015. godine iznos od 1.077,64 kn, dana 30.06.2015. godine iznos od 5.411,09 kn. Posljedice ništetnosti da su propisane odredbom čl. 323. ZOO-a koja propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora (u ovom slučaju djelomične ništetnosti) svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj (ugovornoj strani) sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Temeljem citirane odredbe tužitelj traži povrat onoga što je tuženica primila odnosno onoga što je tuženici preplatio na temelju ugovornih odredaba kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i koje su ugovorne odredbe ništetne te su iste već utvrđene ništetnim pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od dana 13.06.2014. godine i Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni preplaćeni iznos od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže naslovnom sudu da, po provedenom postupku, donese presudu kojom se tuženici nalaže isplatiti tužitelju iznos od 65.925,98 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se od dospijeća svakog iznosa do 31. srpnja 2015. godine određuje po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja zakonska zatezna kamata teče kako slijedi: na iznos od 162,25 kn od dana 31.03.2010. godine pa do isplate, na iznos od 205,08 kn od dana 30.04.2010. godine pa do isplate, na iznos od 239,33 kn od dana 31.05.2010. godine pa do isplate, na iznos od 1.390,59 kn od dana 30.06.2010. godine pa do isplate, na iznos od 418,02 kn od dana 31.07.2010. godine pa do isplate, na iznos od 548,99 kn od dana 31.08.2010. godine pa do isplate, na iznos od 506,88 kn od dana 30.09.2010. godine pa do isplate, na iznos od 417,69 kn od dana 31.10.2010. godine pa do isplate, na iznos od 585,52 kn od dana 30.11.2010. godine pa do isplate, na iznos od 798,57 kn od dana 31.12.2010. godine pa do isplate, na iznos od 651,72 kn od dana 31.01.2011. godine pa do isplate, na iznos od 705,01 kn od dana 28.02.2011. godine pa do isplate, na iznos od 633,42 kn od dana 31.03.2011. godine pa do isplate, na iznos od 644,18 kn od dana 30.04.2011. godine pa do isplate, na iznos od 924,17 kn od dana 31.05.2011. godine pa do isplate, na iznos od 1.889,70 kn od dana 30.06.2011. godine pa do isplate, na iznos od 1.187,69 kn od dana 31.07.2011. godine pa do isplate, na iznos od 1.064,07 kn od dana 31.08.2011. godine pa do isplate, na iznos od 934,01 kn od dana 30.09.2011. godine pa do isplate, na iznos od 917,79 kn od dana 31.10.2011. godine pa do isplate, na iznos od 906,23 kn od dana 30.11.2011. godine pa do isplate, na iznos od 963,39 kn od dana 31.12.2011. godine pa do isplate, na iznos od 1.023,50 kn od dana 31.01.2012. godine pa do isplate, na iznos od 1.028,03 kn od dana 29.02.2012. godine pa do isplate, na iznos od 987,73 kn od dana 31.03.2012. godine pa do isplate, na iznos od 1.007,68 kn od dana 30.04.2012. godine pa do isplate, na iznos od 1.026,51 kn od dana 31.05.2012. godine pa do isplate, na iznos od 1.958,45 kn od dana 30.06.2012. godine pa do isplate, na iznos od 1.006,66 kn od dana 31.07.2012. godine pa do isplate, na iznos od 989,81 kn od dana 31.08.2012. godine pa do isplate, na iznos od 947,01 kn od dana 30.09.2012. godine pa do isplate, na iznos od 992,22 kn od dana 31.10.2012. godine pa do isplate, na iznos od 1.017,15 kn od dana 30.11.2012. godine pa do isplate, na iznos od 1.008,45 kn od dana 31.12.2012. godine pa do isplate, na iznos od 911,64 kn od dana 31.01.2013. godine pa do isplate, - na iznos od 994,11 kn od dana 28.02.2013. godine pa do isplate, na iznos od 998,09 kn od dana 31.03.2013. godine pa do isplate, na iznos od 963,41 kn od dana 30.04.2013. godine pa do isplate, na iznos od 871,07 kn od dana 31.05.2013. godine pa do isplate, na iznos od 1.825,06 kn od dana 30.06.2013. godine pa do isplate, na iznos od 888,54 kn od dana 31.07.2013. godine pa do isplate, na iznos od 925,87 kn od dana 31.08.2013. godine pa do isplate, na iznos od 982,95 kn od dana 30.09.2013. godine pa do isplate, na iznos od 953,54 kn od dana 31.10.2013. godine pa do isplate, na iznos od 970,45 kn od dana 30.11.2013. godine pa do isplate, na iznos od 989,77 kn od dana 31.12.2013. godine pa do isplate, na iznos od 990,31 kn od dana 31.01.2014. godine pa do isplate, na iznos od 1.015,51 kn od dana 28.02.2014. godine pa do isplate, na iznos od 1.007,88 kn od dana 31.03.2014. godine pa do isplate, - na iznos od 978,33 kn od dana 30.04.2014. godine pa do isplate, na iznos od 966,27 kn od dana 31.05.2014. godine pa do isplate, - na iznos od 1.939,83 kn od dana 30.06.2014. godine pa do isplate, na iznos od 1.007,68 kn od dana 31.07.2014. godine pa do isplate, na iznos od 1.035,44 kn od dana 31.08.2014. godine pa do isplate, na iznos od 1.029,16 kn od dana 30.09.2014. godine pa do isplate, na iznos od 1.055,70 kn od dana 31.10.2014. godine pa do isplate, na iznos od 1.074,28 kn od dana 30.11.2014. godine pa do isplate, na iznos od 1.064,40 kn od dana 31.12.2014. godine pa do isplate, na iznos od 1.077,62 kn od dana 31.01.2015. godine pa do isplate, na iznos od 1.077,62 kn od dana 28.02.2015. godine pa do isplate, na iznos od 1.077,59 kn od dana 31.03.2015. godine pa do isplate, na iznos od 1.077,63 kn od dana 30.04.2015. godine pa do isplate, na iznos od 1.077,64 kn od dana 31.05.2015. godine pa do isplate, na iznos od 5.411,09 kn od dana 30.06.2015. godine pa do isplate, sve to u roku od 15 dana kao i da naloži tuženici da tužitelju naknadi troškove ovog postupka uvećane za zakonsku zateznu kamatu.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica je navela da u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom da traži isplatu iznosa od 65.925,98, a koji da iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora da je pravno je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime da se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Ujedno, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Ugovor o kreditu da je u potpunosti konzumiran i otplaćen čime da je predmetni ugovorni odnos okončan. Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. da jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača da se odnose na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, da je očito da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima. Utvrđenja iz kolektivne parnice da se ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Nadalje, tuženik kao najbitnije i kao polaznu pretpostavku za raspravljanje u ovom postupku ističe da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba), odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Stoga da je ključno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača) i banke kao tuženika u toj kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom (ovdje tuženikom) nalazila u određenom ugovornom odnosu. U prvom slučaju da se radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“. U drugom slučaju da se radi o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu da su upravno nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti. Dakle, da u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu da nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci da se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već da je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva da nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. Dakle, zadatak ovog suda je da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Ujedno, prilikom ocjene navedenih uvjeta, sud da svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive. Nadalje, navodi da je notorno da živimo u vremenu lako dostupnih informacija pa da stoga tužitelj ni u tom pogledu nije mogao ostati uskraćen. Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu da je u cijelosti netočan. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik da je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj da je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj da je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega da nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12. Prilog: Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama br. 12. Iz navedenog priopćenja da je vidljivo kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U predmetnoj analizi HNB da je ukazao i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te da je utvrdio moguće povećanje rate kredita iz ožujka 2006. godine u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. godine za 17,8%. Dakle, HNB da je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom svega navedenog, u cijelosti da je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer da je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već da je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali da je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj da ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti da može tvrditi da nije bio informiran, jer da su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj da je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Nadalje, navodi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik da je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu, npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj da je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga da tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već da mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što da je tužitelj nesporno i učinio. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba koji da je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te da je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka da mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Nadalje, iz obrazloženja presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine da proizlazi: „Prema tome, zaključak je ovoga suda da je blagi do umjereni rast tečaja Švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, što je izjavio i prof. dr. Ivan Lovrinović kao savjetnik tužitelja, a što prihvaća i ovaj sud kao stručnu i objektivnu procjenu, no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“ Dakle, da je jasno da se mogla predvidjeti blaga do umjerena promjena tečaja i kamate, što da je očekivano i opravdano obzirom na samu bit predmetnog ugovornog odnosa. Štoviše, da bi bilo sasvim iluzorno očekivati da do takvih promjena neće doći, tim više što da je upravo u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu isti bio izrazito povoljan za tužitelja. Međutim, događaji koji su stvarno nastupili da su bili izvanredne prirode te da iste baš nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao predvidjeti. Iz svega navedenog da proizlazi da u ovom sporu kao bitno treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tuženikom te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj. U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj da zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što da je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula da je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, da je očito da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To da je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju. Zakon o obveznim odnosima da valutnu klauzulu izričito dopušta. Navodi da je nesporno da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti da su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno - pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kao tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu da ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti da je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru da jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja da je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica da je uvezana uz ugovor i da čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja da je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), da su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj, da nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica da ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari da je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Navodi da nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, da je jedni ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO- a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U- I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj da se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Nadalje, navodi da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB da regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske da nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, navodi da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Nema mjesta direktnoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude. Tuženik posebno naglašava da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine i vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, već da je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa, odnosno pojedinog nastalog spora. Tuženik nadalje ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), gdje da je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji da su bili su na snazi od 01.11.2004. god. do 14.07.2009. god., dakle i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji da su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, isti da su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Zaključno, tuženik u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz sljedećih razloga: jer da je nastupila zastara potraživanja tužitelja; jer da se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primijeniti na konkretan predmet; jer da nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude; jer da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka da je ugovaranje upravo kredita s valutnom klauzulom; jer da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stanaka; jer da nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja. Prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik da je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i da nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2.1. U podnesku od 14. veljače 2022., tuženik se dodatno očitovao o istaknutom prigovoru zastare, navodeći, u bitnom, da ne postoje EU propisi o zastari, nego da se primjenjuje nacionalno pravo država članica sukladno načelu postupovne autonomije, stoga da je u konkretnom predmetu potrebno primijeniti postojeća nacionalna pravila o prekidu zastarnog roka. Naveo je da odluka VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. nije u skladu s nacionalnim pravom niti da je u skladu s dugogodišnjim stajalištima Suda EU što da proizlazi iz brojnih sudskih odluka Suda EU. Prema uspostavljenoj sudskoj praksi Suda EU utvrđivanje „razumnih” rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti da je u skladu s pravom EU-a. Sud EU da je prepoznao vrijednost pravne sigurnosti u pravnom poretku EU i država članica, te je na toj osnovi potvrdio da djelotvornost potrošačkog prava u načelu ne zahtijeva ukidanje nacionalnih pravila o rokovima zastare. Sud EU da je u brojnim presudama utvrdio da se rokovi zastare od 3 godine i od 5 godina propisani nacionalnim odredbama država članica smatraju razumnim zastarnim rokovima, pa da je za zaključiti da je zastarni rok od 5 godina propisan nacionalnim pravom Republike Hrvatske razuman zastarni rok (suprotno stavu VSRH koji smatra da se radi o prekratkom roku). Nadalje, da ne postoji odredba u zakonodavstvu Europske unije koja propisuje da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare za podnošenje individualne tužbe, da ne postoji odredba u zakonodavstvu Republike Hrvatske koja propisuje da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare za podnošenje individualne tužbe, da postoji inicijativa za uvođenjem takve odredbe, no propis koji bi sadržavao takvu odredbu da još nije na snazi niti na razini EU niti na razini RH, a kada i ako bude na snazi da neće moći biti retroaktivno primjenjiv na ovopredmetni spor,. Naveo je da tužitelj nije pravovremeno iskoristio zakonske mogućnosti koje da su mu stajale na raspolaganju, a čime da je vlastitom pasivnošću doprinio da nastupi zastara. Sud EU da je utvrdio da zaštita potrošača nije apsolutna nego da se od potrošača očekuje da koriste dostupna pravna sredstva, te da ne budu pasivni kako bi iskoristili zaštitu, Sud EU da je utvrdio da se načelo djelotvornosti pravnih sredstava ne može proširiti do te mjere da se od nacionalnog suda zahtijeva da u potpunosti nadoknadi potpunu pasivnost potrošača u predmetima u kojima mogu u razumnim okolnostima koristiti djelotvorna pravna sredstva. Sukladno nacionalnom pravu, do eventualnog prekida zastare u konkretnom slučaju, da je došlo tek podnošenjem ovopredmetne tužbe (a ne podnošenjem kolektivne tužbe). Budući da tužitelj potražuje iznose za je ističe da ih je tuženik stekao bez osnove, sukladno nacionalnom zakonodavstvu, zastara za svaki plaćeni anuitet da nastupa protekom roka od 5 godina nakon isplate svakog pojedinog anuiteta. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu usvojiti istaknuti prigovor zastare, te odbiti tužbeni zahtjev.

2.2. U podnesku od 4. travnja 2022. tuženik obavještava sud da je Sud EU donio novu presudu koja da ima utjecaj na postojeću praksu hrvatskih sudova po pitanju zastare. Tuženik ustraje u prigovoru zastare uzimajući u obzir da trenutni stavovi hrvatskih sudova nisu u skladu sa stajalištima Suda Europske unije po tom pitanju. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske ima već zauzete stavove po pitanju zastare, te da su niži sudovi dužni poštivati ta shvaćanja, međutim nakon što je VSRH zauzeo stavove po pitanju zastare da je donesena presuda Suda EU u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 koja ima utjecaj na stavove VSRH. Naime, analizom i usporedbom i stavova VSRH i stavova Suda EU, da je vidljivo da su stavovi tih dvaju sudova neusklađeni. Uzimajući u obzir da je EU pravo nadređeno nacionalnom pravu, kao i da postoji obveza da se nacionalni sudovi usklade svoju praksu sa praksom suda EU, da je potrebno uskladiti postojeću sudsku praksu hrvatskih sudova o zastari.

3. Tužitelj je podneskom od 31. listopada 2024. tužbeni zahtjev za isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka na način da sada na ime preplaćenog tečaja potražuje iznos od 7.735,83 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (kao što je navedeno u tč. I izreke).

4. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 6-8), otplatna tablica (str. 9-11), plan otplate (str. 12-13), knjigovodstvena kartica (str. 14-21), pregled uplata po kreditu na dan 22.03.2021. (str. 22-23) te nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke Tomislava Prpića (str. 165-180).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih mjesečnih anuiteta u iznosu od ukupno 7735,83 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je tužitelj, u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženicom, kao kreditorom, dana 03. lipnja 2005. Ugovor o kreditu broj 9010574156 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Tanje Ferenc u [adresa], pod posl. broj: OV-737/05, kojim je ugovorom tuženica odobrila tužitelju kredit za adaptaciju stambenog objekta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF

- da je predmetni Ugovor o kreditu ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF

- da je kredit u cijelosti isplaćen.

8. Sporno je i u ovom postupku valja utvrditi je li tužitelj potrošač, jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženica od njega naplatila na temelju takvih odredbi, a ukoliko ima, je li njegovo potraživanje zastarjelo.

9. Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

9.1. Namjena kredita iz ugovora o kreditu je adaptacija stambenog objekta tužitelja. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužitelja, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

10. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9010574156 od 3. lipnja 2005. utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženik, kao davatelja kredita i tužitelja, kao korisnik kredita. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa], pod brojem potvrde: OV-737/05.

10.1. Sukladno članku 1. Ugovora o kreditu, tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 62.000 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Tuženik je tužitelju odobrio kredit adaptaciju stambenog objekta a tužitelj se obvezao sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu (čl. 2. Ugovora o kreditu).

11. Iz pregleda uplata po kreditu, otplatnu tablicu, knjigovodstvenu tablicu i plan otplate vidljiva je dinamika uplata tužitelja po predmetnom ugovoru.

12. S obzirom na navode iz tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev (radi isplate) valjalo je kao prethodno pitanje utvrditi jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 1. ugovora o kreditu ništetne.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.). U tom je postupku utvrđeno da je, između ostalog i tuženica, u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica je na taj način postupila suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 važećeg u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., 75/2009., 79/2009., 89/2009 i 133/2009., u nastavku: ZZP/07) važećeg od 7. kolovoza 2007.

13.1. Tom presudom je utvrđeno da je i tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13.2. Navedena presuda je, u odnosu na tuženicu, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pravna utvrđenja iz tih presuda primjenjuju se i u ovom postupku.

15. Prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022., u nastavku: ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i čl. 126. ZZP-a) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

18. Međutim, tuženica je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

19. U konkretnom slučaju tuženica (na kojoj je teret dokaza o obaviještenosti potrošača) nije dokazala da je prije sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli. Štoviše, tuženica na tu okolnost nije predložila ni jedan dokaz. Ista, dakle, nije dokazala da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i ugovaranja promjenjive kamatne stope. Drugim riječima, tuženica nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

20. Ugovaranje valutne klauzule je u vrijeme sklapanja ugovora bilo dopušteno jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., u nastavku: ZOO/05). Međutim, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Slijedom navedenog, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz CHF je nepoštena, budući da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ništetna.

22. Ništetnost navedene ugovorne odredbe ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez te odredbi, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

23. Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

24. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24.1. Tužitelj, po pravilima o stjecanju bez osnove, ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženice kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1115. ZOO/05) do isplate. To stoga što je tuženica na temelju navedenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Tuženica je, prema mišljenju ovog suda, nepošten stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne, pa da joj, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primila, ne pripada. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

25. S obzirom na to da je utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početni tečaj kao jedini tužitelju poznat, a time i valjano određen te pošten.

26. Stoga je, radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću. Od vještaka je zatraženo da se očituje o razlici između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF.

26.1. Vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio visinu novčane razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita, odnosno da je tužitelj uzeo kredit u iznosu 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je početni tečaj na dan puštanja kredita iznosio 1 CHF = 4,555032 kuna te je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koje dospijevaju u razdoblju od 31. srpnja 2007. do 30. lipnja 2015.

26.2. Primjenom navedenih parametara vještak je utvrdio da je tužitelj, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, na ime tečajnih razlika, više uplatio iznos od 7.735,83 EUR

26.3. Pojedinačne iznose na ime tečajne razlike u odnosu na početni plan, vještak je specificirao po mjesecima u tablici 6 nalaza i mišljenja (str. 174-175).

27. Tužitelj je prihvatio izračun sudskog vještaka te je u skladu s istim i uskladio tužbeni zahtjev za isplatu.

28. Tuženica nije osporila matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka ali je navela, u bitnom, da prigovara nalazu i mišljenju budući da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već da se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana. Tuženik još jednom napomenuo da je među stranama ugovorena valutna klauzula, a što da je dopušteno pozitivnim pravnim propisima, stoga da izračun eventualne preplate nije točan, da je proturječan volji ugovornih strana i da nije utemeljen na svim relevantnim okolnostima. Naveo je i da je vještak u svom nalazu i mišljenju sačinio izračun uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike u odnosu na datum korištenja kredita, koje da iznose 678,31 EUR, a što da je potrebno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva.

29. Sud je nalaz i mišljenje vještaka financijske struke prihvatio u cijelosti jer je izrađen na objektivan i stručan način.

30. Prema stajalištu izraženom u presudi Vrhovnog suda RH u ovakvim slučajevima ima se primijeniti početni tečaj jer je jedino on odrediv, a u protivnom kada tečaj ne bi bio poznat tada ugovor ne bi ni nastao jer ne bi bio ugovoren ni predmet, niti cijena koji su bitni sastojci ugovora o kreditu. Dakle, predmet ovog spora je povrat uplata za koje se neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva za isplatu (a suprotno zahtjevu tuženika) nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

31. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare.

31.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

31.2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženicu), slijedom čega (u odnosu na valutnu kaluzulu) do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 7. svibnja 2021., nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. i 241. ZOO-a).

32. Slijedom svega navedenog, valjalo je naložiti tuženici da tužitelju na ime pozitivnih pretplata zbog ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli isplati iznos od 7.735,83 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana svake izvršene uplate (tč. I. izreke presude). Tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate za razdoblje od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog iznosa anuiteta pa sve do isplate, sukladno odredbi čl. 323. i čl. 29. st. 2. ZOO.

33. S obzirom na činjenicu da je tužitelj podneskom od 31. listopada 2024. djelomično povukao tužbu kada je tužbeni zahtjev za isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka na način da je umjesto tužbom prvotno zatraženih 8.749,88 EUR na ime preplaćenog tečaja u konačnici zatražio iznos od 7.735,83 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (kao što je navedeno u tč. I izreke), a da se tuženik na ročištu održanom 11. ožujka 2026. tom povlačenju usprotivio, valjalo je u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev na način naveden u tč. II izreke.

34. Odluka o trošku (t. III izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

34.1. S obzirom na navedeno, tužitelj je u ovom postupku uspio s 88,41% a tuženik s 11,59 %, iz čega proizlazi da tužitelju pripada 76,82 % priznatog parničnog troška.

35. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, 107/2025, dalje: tarifa) i to za sastav tužbe iznos od 250,00 EUR sukladno Tbr. 7.1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: tarifa), za zastupanje na ročištu od 6. travnja 2022. iznos od 62,50 EUR (Tbr. 9.5. tarife i Tbr. 46. tarife), za zastupanje na ročištu od 10. svibnja 2022, iznos od 250,00 EUR (Tbr. 9.1. tarife Tbr. 46. tarife), za zastupanje na ročištu od 11. ožujka 2026. iznos od 250,00 EUR (Tbr. 9.1. tarife i Tbr. 46. tarife) te za sastav podneska od 9. ožujka 2026. iznos od 250,00 EUR (Tbr. 8.1. tarife i Tbr. 46. tarife). Na sve obavljene radnje obračunat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima (tbr. 46. tarife). Tužitelju na ime troškova vještačenja pripada iznos od 650,00 EUR. Priznat mu je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,98 EUR kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,98 EUR, budući da će se tužitelju presuda dostaviti elektroničkim putem i da u skladu s čl. 7. st. 2. ZSP-a ima mogućnost u roku tri dana od dana dostave odluke platiti pristojbu u visini polovice propisanog iznosa pristojbe.

35.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 30. travnja 2024. u kojem je specificirao zadatak vještaku, s obzirom na to da zadatak određuje voditelj postupka, pa isti nije bio potreban za vođenje parnice.

35.2. Tužitelju je, dakle, priznat trošak u sveukupnom iznosu od 1.846,46 EUR. Imajući u vidu da tužitelju pripada 76,82 % priznatog parničnog troška, tuženik mu je dužan naknaditi trošak u iznosu od 1.418,45 EUR.

36. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u tč. III i IV izreke.

37. S obzirom na to da tuženik nije uspio u parnici, istom ne pripada ni pravo na trošak slijedom čega je o njegovom zahtjevu odlučeno kao u tč. V izreke.

U Poreču, 23. travnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.

DNA

- tužitelju p.p.

- tuženici p.p.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte