Poslovni broj 19 P.876/2019-20

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužitelja ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Juraju Magud, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 zastupana po odvjetniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba u Ugovoru o kreditu pod br. 818-50-4004417 koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđen dana 29. ožujka 2007. godine, broj OV-5012/07, u dijelu čl. 2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s osnova preplaćenoga po promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati tužiteljici iznos od 1.279,26 EUR sa zateznom kamatom koja teče

- na iznos od 10,37 EUR od 01.12.2007 do naplate

- na iznos od 10,25 EUR od 01.01.2008 do naplate

- na iznos od 10,37 EUR od 01.02.2008 do naplate

- na iznos od 10,40 EUR od 01.03.2008 do naplate

- na iznos od 10,50 EUR od 01.04.2008 do naplate

- na iznos od 10,17 EUR od 01.05.2008 do naplate

- na iznos od 15,46 EUR od 01.06.2008 do naplate

- na iznos od 15,54 EUR od 01.07.2008 do naplate

- na iznos od 15,15 EUR od 01.08.2008 do naplate

- na iznos od 15,15 EUR od 01.09.2008 do naplate

- na iznos od 15,11 EUR od 01.10.2008 do naplate

- na iznos od 16,22 EUR od 01.11.2008 do naplate

- na iznos od 15,28 EUR od 01.12.2008 do naplate

- na iznos od 16,19 EUR od 01.01.2009 do naplate

- na iznos od 16,21 EUR od 01.02.2009 do naplate

- na iznos od 16,16 EUR od 01.03.2009 do naplate

- na iznos od 25,86 EUR od 01.04.2009 do naplate

- na iznos od 25,70 EUR od 01.05.2009 do naplate

- na iznos od 25,03 EUR od 01.06.2009 do naplate

- na iznos od 24,47 EUR od 01.07.2009 do naplate

- na iznos od 24,35 EUR od 01.08.2009 do naplate

- na iznos od 24,31 EUR od 01.09.2009 do naplate

- na iznos od 24,09 EUR od 01.10.2009 do naplate

- na iznos od 23,69 EUR od 01.11.2009 do naplate

- na iznos od 21,74 EUR od 01.12.2009 do naplate

- na iznos od 23,83 EUR od 01.01.2010 do naplate

- na iznos od 23,97 EUR od 01.02.2010 do naplate

- na iznos od 23,65 EUR od 01.03.2010 do naplate

- na iznos od 23,90 EUR od 01.04.2010 do naplate

- na iznos od 23,56 EUR od 01.05.2010 do naplate

- na iznos od 23,49 EUR od 01.06.2010 do naplate

- na iznos od 24,74 EUR od 01.07.2010 do naplate

- na iznos od 24,17 EUR od 01.08.2010 do naplate

- na iznos od 24,82 EUR od 01.09.2010 do naplate

- na iznos od 24,22 EUR od 01.10.2010 do naplate

- na iznos od 23,42 EUR od 01.11.2010 do naplate

- na iznos od 24,20 EUR od 01.12.2010 do naplate

- na iznos od 25,22 EUR od 01.01.2011 do naplate

- na iznos od 23,98 EUR od 01.02.2011 do naplate

- na iznos od 23,99 EUR od 01.03.2011 do naplate

- na iznos od 23,27 EUR od 15.04.2011 do naplate

- na iznos od 23,02 EUR od 04.05.2011 do naplate

- na iznos od 24,36 EUR od 10.06.2011 do naplate

- na iznos od 24,17 EUR od 03.07.2011 do naplate

- na iznos od 22,80 EUR od 20.08.2011 do naplate

- na iznos od 21,83 EUR od 10.09.2011 do naplate

- na iznos od 20,83 EUR od 05.10.2011 do naplate

- na iznos od 14,07 EUR od 06.11.2011 do naplate

- na iznos od 13,80 EUR od 03.12.2011 do naplate

- na iznos od 13,77 EUR od 05.01.2012 do naplate

- na iznos od 13,71 EUR od 05.02.2012 do naplate

- na iznos od 13,48 EUR od 03.03.2012 do naplate

- na iznos od 13,11 EUR od 06.04.2012 do naplate

- na iznos od 12,93 EUR od 03.05.2012 do naplate

- na iznos od 12,74 EUR od 09.06.2012 do naplate

- na iznos od 12,38 EUR od 03.07.2012 do naplate

- na iznos od 12,15 EUR od 04.08.2012 do naplate

- na iznos od 11,82 EUR od 05.09.2012 do naplate

- na iznos od 11,42 EUR od 06.10.2012 do naplate

- na iznos od 11,29 EUR od 13.11.2012 do naplate

- na iznos od 11,03 EUR od 04.12.2012 do naplate

- na iznos od 10,77 EUR od 04.01.2013 do naplate

- na iznos od 10,25 EUR od 09.02.2013 do naplate

- na iznos od 10,18 EUR od 08.03.2013 do naplate

- na iznos od 9,92 EUR od 05.04.2013 do naplate

- na iznos od 9,56 EUR od 04.05.2013 do naplate

- na iznos od 9,06 EUR od 05.06.2013 do naplate

- na iznos od 8,77 EUR od 03.07.2013 do naplate

- na iznos od 8,54 EUR od 03.08.2013 do naplate

- na iznos od 8,34 EUR od 06.09.2013 do naplate

- na iznos od 8,15 EUR od 06.10.2013 do naplate

- na iznos od 7,79 EUR od 12.11.2013 do naplate

- na iznos od 7,53 EUR od 05.12.2013 do naplate

- na iznos od 7,27 EUR od 04.01.2014 do naplate

- na iznos od 6,99 EUR od 14.02.2014 do naplate

- na iznos od 6,73 EUR od 06.03.2014 do naplate

- na iznos od 6,40 EUR od 03.04.2014 do naplate

- na iznos od 6,10 EUR od 02.07.2014 do naplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.812,50 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 23. travnja 2026. do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1.Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom dana 29. ožujka 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu, broj Ugovora 818-50-4004417, za iznos kredita od 22.154,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja u svrhu kupnje novog vozila, a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđen iz Dubrovnika, pod posl. Br. OU-5012/07 dana 29. ožujka 2007. godine. Predmetnim ugovorom je ugovorena redovna kamata od 5,20 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

1.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. Br Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, koja je donesena u kolektivnom sporu po zahtjevu tužitelja Potrošač-Hrvatski savez za zaštitu potrošača, protiv više tuženika utvrđeno je da su u potrošačkim ugovorima o kreditiranju nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tako je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2018. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u istima ništetne i nepoštene Ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju crtica- ugovorima po kreditima, na način da je ugovorena redovna stopa tijekom postojanja bolovima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora isti nije sa korisnikom kredita ili usluge pregovarao i utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.3. Smatra da sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i članku 502. c navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

1.4. S obzirom na to da ne raspolaže dokumentacijom za postaviti određeni tužbeni zahtjev, zahtijeva da sud rješenjem naloži tuženiku dostavljanje dokumentacije, a potom po provedenom postupku donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, naložiti isplata iznosa kojeg će naknadno odrediti, sve uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u prvom redu ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti te osporava tužiteljeve navode. Smatra da se presuda iz kolektivnog spora ne može automatski izravno primijeniti na konkretni ugovor o kreditu., već da se u ovom postupku treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u samom ugovoru o kreditu. Nadalje, tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, objektivnih tržišnih okolnosti, u skladu sa svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima.. Primjena i promjena kamatne stope su izvršavane u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužba je neuredna jer tužitelj traži isplatu paušalnog iznosa koji ničim nije preciziran i obrazložen, a ni ne dostavlja isprave kojima bi se mogla utvrditi osnova i visina zahtjeva.. Ne dosatvlja podatak o uplatama koje je vršio tuženiku. Nema osnove za donošenje rješenja kojim bi se tuženiku naložilo dostaviti dolumentaciju. Ističe prigovor zastare potraživanja. Slijedom navedenoga, predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

2.1. U tijeku postupka tuženik osporava status tužiteljice kao potrošača, čime da je sporna njezina aktivna legitimacija i pozivanje na utvrđenja iz kolektivnog spora.

3. Podneskom od 11. travnja 2022. tužiteljica precizira svoj tužbeni zahtjev s obzirom da joj je tuženik nakon podnošenja tužbe dostavio isprave koje je tužiteljica zatražila prije podnošenja tužbe. Precizira zahtjev za isplatom po osnovi pretplate po promjenjivoj kamatnoj stopi na način da traži isplatu iznosa od 8.171,05 HRK s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

4. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu broj 818-50-4004417 od 29. ožujka 2007. (stranica 6-8 spisa), zahtjevi za izdavanje dokumentacije od 4. lipnja i 6. lipnja 2019. (str. 9-10 spisa), Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom (str. 20-26 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada (stranica 27-62 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 24. rujna 2019. za predmetni kredit (stranica 72-78 spisa), otplatni plan (szt. 79-86 spisa), udsku praksu koju su stranke dostavile (stranica 91-116, 120-123, 125-144 spisa), preslika prometne dozvole za tužiteljicu (str. 145-146 spisa), proveo je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jeleni Ćurlica (stranica 163-174spisa) koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje (stranica 184 spisa) te je sesalušao tužiteljicu (stranica 184-185 spisa).

5. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je isti ocijenio neosnovanim. Naime, čl. 70. st. 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 dalje: ZPP) propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st. 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, te st. 5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu kojim je u čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora, a što je u trenutku podnošenja ove tužbe nesporno sud u Zagrebu. Međutim, ocjena je ovog suda da takva ugovorna klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP/03 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika slijedom čega potrošač ovdje tužitelj nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj odnosno o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužitelj koji ugovor sklapa u Dubrovniku odabrao mjesnu nadležnost suda u Zagrebu (koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta njegovog prebivališta), a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj mora putovati pred sud u Zagreb što mu, obzirom da živi u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara i obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, uzrokuje značajne financijske troškove kao i obzirom na udaljenost za to potrebno vrijeme, to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna odredba. Identično utvrđenje iznosi i Županijski sud u Splitu u rješenju poslovni broj Gž-2033/2019-2 od 25. listopada 2019. odlučujući o pitanju mjesne nadležnosti u sporu istovrsne pravne i činjenične osnove. Tome treba dodati da je čl. 59. ZPP-a određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, nadležan i sud na čijem se području nalazi ta jedinica. Kada se navedena odredba, koja je bila na snazi u vrijeme ugovaranja nadležnosti, dovede u vezu s činjenicom da je tužitelj ugovor potpisao i solemnizirao u mjestu svog prebivališta, očito je da isti ne bi pristao na istu da se o njoj pregovaralo i da je sam mogao utjecati na njen sadržaj jer je potpuno nelogično da bi ugovor sklapao u mjestu svog prebivališta a u slučaju spora putovao u mjesto sjedišta banke. Obzirom je navedena odredba nepoštena iz prethodno navedenih razloga, ocjena je ovog suda je da je upravo ovaj sud nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari po tužbi tužitelja.

6. U odnosu na navode tuženika o neurednosti tužbe jer da je u istoj tužbeni zahtjev paušalno naveden te nije preciziran ni obrazložen, sud ističe da čl. 186. ZPP propisuje da tužba treba sadržavati određen tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te da je tužitelj postavio upravo određeni tužbeni zahtjev koji je jasno određen te se stoga prigovor ocjenjuje neosnovanim. Osim toga sud ističe da tužba sadrži detaljan opis činjeničnog stanja na kojem tužitelj temelji tužbeni zahtjev, prijedlog dokaza izvođenjem kojih tužitelj dokazuje tužbene navode te je iz tužbe nedvojbeno jasno na što se odnosi potraživanje tužitelja, kako u odnosu na osnovu tako i na visinu njenog traženja. Osim toga, tužiteljica je odmah po primitku potrebne dokumentacije od strane tuženika postavila određeni tužbeni zhatjev u pogledu njegove visine.

7. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile dana 29. ožujka 2007. Ugovor o kreditu br. 818-50-4004417, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena pod posl. br. OV-5012/07, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 22.145,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata 5,20 % koja je promjenjiva, da se člankom 1. Ugovora o kreditu otplata kredita veže uz tečaj CHF, da je ugovorena otplata kredita na rok od 84 mjeseci, da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit i da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora o kreditu.

8. 1. Sporno je:

- primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,

- ništetnost odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi,

- je li osnovan prigovor zastare,

- visina potraživanja,

- status tužiteljice kao potrošača

9. U odnosu na status tužiteljice u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno svojstvo potrošača, ukazuje se da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica isti sklopila kao fizička osoba, s namjenom kredita kupnja novih vozila SEAT. Nadalje, saslušana tužiteljica je u svojem iskazu navela da je kredit uzela u svrhu kupnje vozila za osobne potrebe, a koje i danas još uvijek koristi.

9.1. Naime, člankom 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, 125/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

9.2. Tužiteljica je ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba u kupnje vozila za osobne potrebe, a ista ne može dokazati negativnu činjenicu da sredstva po kreditu nije koristila za poslovnu djelatnosti, dapače na tuženiku je, ako tvrdi da su ista korištena u svrhe namijenjena poslovnoj djelatnosti tužitelja, da isto dokaže sukladno općem načelu tereta dokaza. Tuženica ničim ne dokazuje da bi tužitelj uopće obavljao poslovnu djelatnost, a niti navedeno proizlazi iz provedenih dokaza.

9.3. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj samim ugovorom o kreditu odnosno njegovim sadržajem dokazao da je pravni posao sklopio kao fizička osoba, isti je time stvorio predmnjevu da je potrošač, a kako tuženica nije oborila ovu predmnjevu, zaključuje se da je prigovor tuženice o ulozi tužitelja kao potrošača neosnovan.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik (u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu.

12. Tvrdnja tuženika da tužiteljica nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

13. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

14. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

15. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristala platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tuženik i sam tvrdi da je u pogledu procjene rizika tečaja i kretanja kamatnih stopa stručnija od tužiteljice jer je banka, time financijska ustanova kojoj je kreditiranje potrošača profesionalna djelatnost, pa je isti mogla i shvatiti znatne rizike vezivanja otplate kredita uz tečaj do tada strane valute u financijskom poslovanju u Republici Hrvatskoj, te informirano pristati na iste, no tužiteljica kao nestručni potrošač zasigurno nije bila u istovjetnom položaju, dapače ista je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogla samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bila svjesna rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužiteljici isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristala, očito isključivo na njenu štetu.

17. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

17.1. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

17.2. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici (konkretna i po tuženiku imenovana osoba) protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

18. Tužiteljica je saslušana kao parnična stranka iskazala da je sklopila ugovor o kreditu s tuženikom 2007. u svrhu kupnje auta za vlastite potrebe, a kojeg još uvijek danas vozi. Pošla je u autokuću te su joj oni predložili da ode u banku raspitati se o kreditu. Izabrala je RBA banku, a tamo su joj ponudili ugovor u CHF kao najpovoljniji. Kako joj je to ponuđeno kao najpovoljnija opcija, ona je prihvatila. Nitko iz banke joj nije govorio o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli niti je pojasnio značenje tih pojmova. Rečeno joj je da je to najpovoljniji kredit tj. Da joj je rata najmanja. Uzela je ugovor o kreditu, pošla kod javnog bilježnika radi solemnizacije, a ni tamo joj nitko nije ništa pojasnio o mogućnosti promjene kamatne stope ni o rastu tečaja. Početna rata je iznosila oko 1.100,00 kuna, a s vremenom se uduplala i iznosila oko 2.000,00 kuna. Kako joj je plaća ostala ista, navodi da joj je bilo jako teško vraćati kredit čija rata je iznosila više od polovice plaće. Pročitala je ugovor o kreditu te joj je bio jasan u osnovnim odredbama. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nudila joj se jedino promjenjiva kamatna stopa, rečeno joj je da je to tako i da nema mogućnosti uzimanja kredita s fiksnom kamatnom stopom. Spasila se kad je otplatila kredit. Navodi da banka nije imala volju objasniti joj značenje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Na upit suda je li bila mogućnost uzimanja kredita u drugoj valuti navodi da su joj samo ponudili kredit u CHF kao najpovoljniju opciju u tom trenutku. Nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora već se radilo o ugovoru koji je banka pripremila. Na upit zam. pun. tuženika je li tužiteljici bilo poznato da s promjenom tečaja može doći do promjene visine anuiteta, tužiteljica odgovara da nije. Na daljnji upit je li išla kod drugih banaka, tužiteljica odgovara da nije, da ovo što je ponuđeno kod tuženika je bilo povoljno i ona je to prihvatila.

19. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te odlučio kao u točki I. izreke presude.

20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

20.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

21. Prigovor zastare nije osnovan.

21.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

21.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka:

- od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke,

- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

21.3. S obzirom da je tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu po presudi Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/2012 koja se odnosi na promjenu kamatne stope koja je postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe protekao nije opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

22. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta, i to u visini razlike između iznosa kamate naplaćene tužitelju po predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa kamate koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik kamatu u otplatnom razdoblju obračunavao primjenom kamatne stope od 5,20 % godišnje.

23. Na okolnost utvrđenja visine novčane tražbine, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jeleni Ćurlica.

23.1 Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Jelena Ćurlica proizlazi da sukladno Ugovoru o kreditu broj 818-50-4004417 (u daljnjem tekstu Ugovor) korisniku kredita je isplaćen novčani iznos od 22.145,68 CHF u kunama po srednjem tečaju Banke. važećem na dan isplate kredita. Kredit je odobren uz kamatnu stopu od 5,20 % uz rok otplate 84 mjeseci odnosno uz otplaćivanje 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaj uz CHF tečajne liste Banke važećem na dan dospijeća anuiteta. U tablici br. 2. prikazane su razlike između kamata po nalogu suda i plaćenih kamata. Ista je priložena uz ovaj nalaz i mišljenje i njegov je sastavni dio. Važno je napomenuti da je Banka primjenjivala od početka pa do kraja otplate kredita promjenjivu kamatnu stopu i ista je tijekom otplate kredita, kako je to vidljivo iz tablice br. 2 stupac 13, uvijek bila veća od prvobitno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje. Tako da u izračunu nema negativnih razlika uslijed primjene promjenjive kamatne stope odnosno u niti jednom trenutku Banka nije tijekom otplate kredita primijenila kamatnu stopu nižu od prvobitno ugovorene u iznosu od 5,20%. godišnje.

23.2. Sukladno nalazu mišljenje vještakinje je da razlika, između iznosa kamate naplaćene tužitelju po Ugovoru o kreditu br. 818-50-4004417 sklopljenog 29. ožujka 2007. godine (l.s 66) i iznosa kamate koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik kamatu u otplatnom razdoblju obračunavao primjenom kamatne stope od 5,20 % godišnje, iznosi 9.638,60 HRK odnosno po fiksnom konverzijskom tečaju za EUR, 1.279,26 EUR.

24. Podneskom tužitelja od 12. prosinca 2025. tužiteljica se očituje na vještačenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Jelene Ćurlice. Tužiteljica nema primjedbi na provedeno vještačenje s time što se ističe da je predmet ove parnice potraživanje tužiteljice po stečenome bez osnove temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu o jednostranim promjenama kamatne stope. Sukladno provedenom vještačenju, tužiteljica precizira svoj tužbeni zahtjev (u točki II) na način da potražuje isplatu iznosa od 1.279,26 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

25. Usmeno saslušana, stalna sudska vještakinja je u cijelosti ostala kod danog pisanog nalaza i mišljenja. NI tuženik nije imao prigovora ni primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje.

26. Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Jelena Ćurlica, koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i stručan, sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 1.279,26 EUR na ime pretplate po osnovi promjenjive kamatne stope. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na uplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljima pravo na iste. Iz prometa po kreditu (specifikacija uplate) su razvidni datumi uplate te da je tužitelji redovito po dospijeću plaćao anuitete. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

26.1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja, kao prvo treba reći da isti nije preciziran ni određen do zaključenja prethodnog postupka, a u odnosu na prijedlog tuženika da se uzmu u obzir razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početne te to uračunati u izračunu, valja reći da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje jasno proizlazi da u izračunu nema negativnih razlika uslijed primjene promjenjive kamatne stope odnosno u niti jednom trenutku Banka nije tijekom otplate kredita primijenila kamatnu stopu nižu od prvobitno ugovorene u iznosu od 5,20%. godišnje.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa).

28.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe Tarife, i to za sastav tužbe 75 bodova (Tbr.7/1), za sastav podnesaka od 27. travnja 2020., 8. tranja 2022., 12. prosinca 2025. (Tbr.8.t.1.) svaki po 75 bodova, zastupanje na ročištima od 6. srpnja 2022., 13. rujna 2022., 12. ožujka 2026. (Tbr.9.t.1.) svako po 75 bodova, ukupno 525 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife i PDV od 25 % iznosi 1.312,50 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti kao nužan i neovisan o uspjehu u sporu pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 EUR- a. Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.

28.2 Stoga je tužitelju priznat iznos od 1.812,50 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 23. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Srhoj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika