REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br. P-13/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Vesni Horvat, u pravnoj stvari tužitelja PL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Milan Rimay, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska Cesta 69, Zagreb, radi utvrđenja, dana 23. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništava (ništetna) odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj 029-50-2673999, sklopljenog dana 21.02.2005. godine, između tužitelja: PL iz [adresa] i tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita.
II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 303,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 23. travnja 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 02.01.2026. godine navodi da su dana 21.02.2005. godine, parnične stranke sklopile potrošački Ugovor o kreditu, broj 029-50-2673999 (dalje: Ugovor) i to tuženik kao kreditor i trgovac, a tužitelj kao korisnik kredita i potrošač. U članku 3. Ugovora određeno je plaćanje jednokratne naknade, u visini 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Spomenuta odredba članka 3. Ugovora, ugovorena je na način koji je protivan zakonu. U konkretnom slučaju, radi se o ugovoru o potrošačkom kreditiranju jer je tužitelj potrošač. Predmetni Ugovor predstavlja standardizirani, tipski ugovor, koji je tuženik unaprijed sastavio, te se o spornoj odredbi među ugovornim stranama nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik niti prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora, tužitelja nije informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi sporne naknade. Tako tuženik nije tužitelja informirao o tome na što se ta naknada točno odnosi i zašto ista iznosi upravo tih fiksnih (paušalnih) 3,30% od iznosa kredita, kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega, te kakva je struktura tih troškova. Također, tužitelju nisu bili uručeni nikakvi drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano. Na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se radi o odredbi koju je, kako je ranije rečeno, tuženik unaprijed stipulirao u svoj standardizirani obrazac ugovora. Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava. Uglavljivanjem i nametanjem neodređenih i netransparentnih odredaba u ugovor, a na koje odredbe tužitelj, kao potrošač i slabija ugovorna strana, nije imao utjecaj, tuženik je postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 12. tada važećeg ZOO-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što je, obzirom na sve navedeno, u konkretnom slučaju izostalo. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) određeno je sljedeće: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik je, na prethodno opisani način, tužitelju nametnuo plaćanje nejasnih, neodređenih i nedefiniranih troškova, uz mogućnost jednostranog određivanja njihove visine, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja, kao potrošača pa se takve ugovorne odredbe smatraju - nepoštenima. Sukladno odredbi članka 87. ZoZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava (ništetna). Ništetna je, stoga, zbog načina kako je ugovorena, odredba članka 3. Ugovora, kojom je određena obveza tužitelja da plati jednokratnu naknadu, u visini od 3,30% od iznosa kredita. Iz Potvrde tuženika, od 17.12.2025. godine, proizlazi da je sporna naknada iz članka 3. Ugovora naplaćena iz samog iznosa kredita. To je uzrokovalo i dodatnu neravnotežu u pravima i obvezama, na štetu tužitelja, te time i nepoštenost sporne odredbe, iz razloga što je tužitelj na taj iznos (naknade) plaćao dodatno još i ugovorenu redovnu kamatu, kroz cijelo razdoblje otplate kredita, na što također nije bio upozoren. To znači da je tužitelj, na ime sporne naknade, kada se ista uveća za ugovorenu kamatu, u konačnici platio još i više nego što je ta naknada nominalno iznosila. Slijedom svega izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.
2. Svojim rješenjem od 13.01.2026. godine sud je pozvao tuženika da u roku od 45 dana od dana dostave tužbe podnese pismeni odgovor na tužbu.
3. Tuženik nije postupio sukladno rješenju suda i u određenom roku podnio odgovor na tužbu.
4. Kako su ispunjeni svi uvjeti iz čl. 331. b stavak 1., točka 1. do 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev te odlučiti kao u izreci presude.
5. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to temeljem Tbr. 7 toč. 1 te Tbr. 42 i 48. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR te 25% PDV-a 50,00 EUR ili ukupno 250,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu 26,55 EUR, te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 303,10 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.
U Zagrebu, 23. travnja 2026. godine
Sudac:
Vesna Horvat
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u 5 primjerka.
Dna:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku
