REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P-5042/2023-38
Gundulićeva 27, Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice CT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici Ani Tućan-Kljaković odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Addiko bank d.d. iz [adresa], OIB: 14036333877 zastupane po punomoćniku Branku Bulatu odvjetniku iz Zagreba radi utvrđenja ništetnosi i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 9. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ane Tućan-Kljaković te zamjenika punomoćnika tuženika Jurice Tomića odvjetnika u Splitu na ročištu za objavu dana 23. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 216-29/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojeg je solemnizirala javna bilježnica Mr. sc. Zoja Puljiz iz Splita broj: OU-47/05 dana 25.01.2005. godine sklopljenog između tužiteljice CT iz, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877 i to:
- u dijelu članka 2. u kojem se ugovara da se stambeni kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.100,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,
- u dijelu članka 3. u kojem je ugovoreno da se protuvrijednost mjesečnog anuiteta u iznosu od 397,00 CHF podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, te u dijelu u kojem je ugovoreno da se interkalarna kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan plaćanja
- u dijelu članka 6. stavak 1. gdje je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. te da korisnik kredita svojim potpisom tome Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.
II. Dužan je tuženik, ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 8.392,52 € uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate kako slijedi:
na iznos od 4,96 € od dana 30.09.2007. pa do isplate
na iznos od 4,95 € od dana 31.10.2007. pa do isplate
na iznos od 5,01 € od dana 30.11.2007. pa do isplate
na iznos od 4,99 € od dana 31.12.2007. pa do isplate
na iznos od 5,08 € od dana 31.01.2008. pa do isplate
na iznos od 0,00 € od dana 29.02.2008. pa do isplate
na iznos od 14,49 € od dana 31.03.2008. pa do isplate
na iznos od14,13 € od dana 30.04.2008. pa do isplate
na iznos od 13,99 € od dana 31.05.2008. pa do isplate
na iznos od 14,17 € od dana 30.06.2008. pa do isplate
na iznos od 13,91 € od dana 31.07.2008. pa do isplate
na iznos od 13,92 € od dana 31.08.2008. pa do isplate
na iznos od 14,07 € od dana 30.09.2008. pa do isplate
na iznos od 15,22 € od dana 31.10.2008. pa do isplate
na iznos od 14,45 € od dana 30.11.2008. pa do isplate
na iznos od 27,38 € od dana 31.12.2008. pa do isplate
na iznos od 30,21 € od dana 31.01.2009. pa do isplate
na iznos od 31,49 € od dana 28.02.2009. pa do isplate
na iznos od 27,98 € od dana 31.03.2009. pa do isplate
na iznos od 28,65 € od dana 30.04.2009. pa do isplate
na iznos od 25,23 € od dana 31.05.2009. pa do isplate
na iznos od 24,88 € od dana 30.06.2009. pa do isplate
na iznos od 24,98 € od dana 31.07.2009. pa do isplate
na iznos od 25,16 € od dana 31.08.2009. pa do isplate
na iznos od 25,14 € od dana 30.09.2009. pa do isplate
na iznos od 24,96 € od dana 31.10.2009. pa do isplate
na iznos od 25,31 € od dana 30.11.2009. pa do isplate
na iznos od 27,29 € od dana 31.12.2009. pa do isplate
na iznos od 31,80 € od dana 31.01.2010. pa do isplate
na iznos od 30,77 € od dana 28.02.2010. pa do isplate
na iznos od 36,90 € od dana 31.03.2010. pa do isplate
na iznos od 35,73 € od dana 30.04.2010. pa do isplate
na iznos od 38,00 € od dana 31.05.2010. pa do isplate
na iznos od 57,61 € od dana 30.06.2010. pa do isplate
na iznos od 53,57 € od dana 31.07.2010. pa do isplate
na iznos od 65,91 € od dana 31.08.2010. pa do isplate
na iznos od 61,64 € od dana 30.09.2010. pa do isplate
na iznos od 54,79 € od dana 31.10.2010. pa do isplate
na iznos od 69,25 € od dana 30.11.2010. pa do isplate
na iznos od 81,49 € od dana 31.12.2010. pa do isplate
na iznos od 68,69 € od dana 31.01.2011. pa do isplate
na iznos od 73,61 € od dana 28.02.2011. pa do isplate
na iznos od 67,90 € od dana 31.03.2011. pa do isplate
na iznos od 68,94 € od dana 30.04.2011. pa do isplate
na iznos od 93,13 € od dana 31.05.2011. pa do isplate
na iznos od 95,48 € od dana 30.06.2011. pa do isplate
na iznos od 115,70 € od dana 31.07.2011. pa do isplate
na iznos od 105,31 € od dana31.08.2011. pa do isplate
na iznos od 93,95 € od dana 30.09.2011. pa do isplate
na iznos od 80,69 € od dana 31.10.2011. pa do isplate
na iznos od 79,85 € od dana 30.11.2011. pa do isplate
na iznos od 85,09 € od dana 31.12.2011. pa do isplate
na iznos od 89,66 € od dana 31.01.2012. pa do isplate
na iznos od 90,27 € od dana 29.02.2012. pa do isplate
na iznos od 87,11 € od dana 31.03.2012. pa do isplate
na iznos od 89,83 € od dana 31.10.2012. pa do isplate
na iznos od 91,92 € od dana 30.11.2012. pa do isplate
na iznos od 90,39 € od dana 31.12.2012. pa do isplate
na iznos od 82,16 € od dana 31.01.2013. pa do isplate
na iznos od 89,16 € od dana 28.02.2013. pa do isplate
na iznos od 89,77 € od dana 31.03.2013. pa do isplate
na iznos od 87,02 € od dana 30.04.2013. pa do isplate
na iznos od 78,49 € od dana 31.05.2013. pa do isplate
na iznos od 78,28 € od dana 30.06.2013. pa do isplate
na iznos od 80,37 € od dana 31.07.2013. pa do isplate
na iznos od 83,74 € od dana 31.08.2013. pa do isplate
na iznos od 88,39 € od dana 30.09.2013. pa do isplate
na iznos od 85,98 € od dana 31.10.2013. pa do isplate
na iznos od 87,69 € od dana 30.11.2013. pa do isplate
na iznos od 89,61 € od dana 31.12.2013. pa do isplate
na iznos od 76,83 € od dana 31.01.2014. pa do isplate
na iznos od 79,27 € od dana 28.02.2014. pa do isplate
na iznos od 78,47€ od dana 31.03.2014. pa do isplate
na iznos od 75,77 € od dana 30.04.2014. pa do isplate
na iznos od 74,91 € od dana 31.05.2014. pa do isplate
na iznos od 75,30 € od dana 30.06.2014. pa do isplate
na iznos od 78,36 € od dana 31.07.2014. pa do isplate
na iznos od 80,94 € od dana 31.08.2014. pa do isplate
na iznos od 80,40 € od dana 30.09.2014. pa do isplate
na iznos od 82,63 € od dana 31.10.2014. pa do isplate
na iznos od 84,14 € od dana 30.11.2014. pa do isplate
na iznos od 83,25 € od dana 31.12.2014. pa do isplate
na iznos od 83,50 € od dana 31.01.2015. pa do isplate
na iznos od 83,50 € od dana 28.02.2015. pa do isplate
na iznos od 83,50 € od dana 31.03.2015. pa do isplate
na iznos od 83,50 € od dana 30.04.2015. pa do isplate
na iznos od 83,50 € od dana 31.05.2015. pa do isplate
na iznos od 83,50 € od dana 30.06.2015. pa do isplate
na iznos od 83,50 € od dana 31.07.2015. pa do isplate
na iznos od 83,50 € od dana 31.08.2015. pa do isplate
na iznos od 83,50 € od dana 30.09.2015. pa do isplate
na iznos od 2.306,21 € od dana 30.09.2015. pa do isplate
na iznos od 677,00 € od dana 30.09.2015. pa do isplate
III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 4.373,26 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 23. travnja 2026. donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 12. lipnja 2019. podnijela tužbu u ovom predmetu protiv gore naznačenog tuženika u kojoj je navela da je dana 22. siječnja 2005. sa prednikom tuženika zaključila Ugovor o kreditu na iznos od 65.100,00 CHF protuvrijednost u kunama na rok otplate od 23 godine. Da joj je tada i uručen plan otplate. Isto tako je i navedeno da se radi o tipskom ugovoru, također je navedeno da je u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 donijeta presuda po kolektivnoj tužbi u postupku kolektivne zaštite. Isto tako je tužitelj naveo da potražuje nezakonito obračunate i neplaćene kamate, štetu koju trpi zbog primjene devizne klauzule u CHF te naplaćen naknade za obradu kredita.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 7. listopada 2021. naveo:
Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Iz tužbe naime proizlazi kako tužitelj kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, a iako su strane ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku.
Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim su konvertirali kredit a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača.
Navedenim ZIDZPK u čl. 19.b određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.
U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu.
ZIDZPK je i pogledu presumiranih nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu a čija je ništetnost je predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku ali i ostalim bankama , ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu , a koje radi navedenog ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom 8 I radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF) te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Prilikom sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc.
Dodatno tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu dopuštenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekcije visine kamatne stope ( koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja. Uzevši u obzir navedeno, tuženik predlaže Naslovnom sudu pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog kondemnatornog zahtjeva isti nije restituiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem u Aneksa ugovora o kreditu.
Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, ako posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu ( koje se odnose na valutnu klauzulu a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi) to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, a kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer u čemu bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji?. Kao i tražiti povrat nečega a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način.
Također i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu. Naime upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje ju ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prislini8h odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Sukladno navedenom svi učinci nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. To bi značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji. Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenog predmetom postupak može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu.
Slijedom navedenog predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja određuje čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 8 dana od dana donošenja presude.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu i aneks tog ugovora, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, otplatni plan, specifikaciju uplata, pregled prometa za klijenta, obavijest o provedenoj konverziji, otplatne planove, knjigovodstvene kartice, pregled promjene kamatnih stopa specifikaciju uplata, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića, i iskaz tužiteljice CT.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Punomoćnici stranka su popisali parnični trošak.
6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su stranke zaključile ugovor o kreditu te da je zaključen Aneks tog ugovora te je da je predmetni ugovor konvertiran.
7. Iz ovako provedenog dokaznog postupka se ukazalo spornim da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu vezano za tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu te da li tužitelj ima pravo potraživati razliku zbog promjene tečaja te promjenjive kamatne stope.
8. Tuženik u dosadašnjem tijeku postupka u bitnom navodi kako navodno tužitelj „nema pravni interes“ za vođenje ovog postupka te kako tužitelj navodno ne može po osnovnom ugovoru o kreditu potraživati isplatu.
9. Zajedničko tvrdnjama tuženika je to da jednostavno nisu točne jer:
- Tužitelj ima pravni interes nakon provedene konverzije
- Tužitelj nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom
10. Naprotiv, tužitelj ima pravni interes i nakon provedene konverzije osporavati osnovni ugovor te ima pravo temeljem toga ostvarivati svoja prava, prije svega pravo na isplatu, odnosno povrat sve koristi koju je tuženik stekao temeljem nepoštenog ugovora i nepoštenih ugovornih odredbi.
11. Da tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje, odnosno pravo na sudsku zaštitu i pravo na povrat sve koristi koju je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu potvrđuju dvije presude na koje je u dosadašnjem tijeku postupka tužitelj već ukazao, a to su:
- odluka Suda Europske unije u predmetu C-118/17, C i odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine a sada ističe kako su u međuvremenu donesene i još dvije značajne odluke i to:
- odluka Suda Europske unije u predmetu C-452/18, Ibercaja Banco
- odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020.godine
12. U pogledu ovih dvaju odluka tužitelj je već u svom pripremnom podnesku ukazao kako iz istih proizlazi da konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno obeštećenje potrošača temeljem Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) i to obeštećenje povratom sve koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužitelja, a upravo temeljem nepoštenog ugovora, odnosno odredbi ugovora.
13. Tužitelj je o tim presudama i u njima zauzetim pravnim shvaćanjima detaljno izložio u svojim dosadašnjim podnescima pa se upućuje na iste radi nepotrebnog ponavljanja.
14. Tužitelj ističe kako je dana 9.7.2020. godine Sud Europske unije donio je obvezujuću presudu C-452/18, Ibercaja Banco.
15. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je konverzija bila dobrovoljna, a Sud unije je u ovom predmetu upravo odlučivao o slučaju kada je izmjena ugovora poduzeta dobrovoljno, a ne izravno na temelju zakona.
16. Sud unije je u takvoj situaciji utvrdio da potrošač može sklopiti dobrovoljni sporazum kojim zamjenjuje nevaljanu ugovornu odredbu drugom ugovornom odredbom, međutim zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač se ne može odreći, odnosno može se odreći samo pod da uvjetom ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne na što ukazuje t. 30 presude:
17. Nadalje, Sud Europske unije zaštitu potrošača u ovoj presudi tumači na način da navodi kako se bilo koja odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu pa se potrošač nikada valjano ne može ugovoriti odricanje od buduće sudske zaštite, na što ukazuje t. 77.:
18. Drugim riječima, Sud unije utvrđuje da se bilo koja odredba bilo glavnog, bilo novog (ili dodatka ugovora) može utvrditi nepoštenom i ništetnom pogotovo ukoliko bi se bilo koja odredba Dodatka ugovora o konverziji, odnosno on sam kao takav tumačio na način da isključuje pravo potrošača na sudsku zaštitu u kojem slučaju je takav Dodatak/Sporazum/Novi ugovor nepošten i ništetan i sud ga u skladu s Direktivom 93/13ima isključiti iz primjene.
19. U bitnom, ukoliko dvije presude Suda unije, već ranije navedenu presudu C-118/17 C i sada presudu C-452/18, Ibercaja Banco, sagledamo kao cjelinu sasvim jasnim proizlazi kako ni izravna zakonska intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos, kao ni dobrovoljna intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos ne može potrošaču uskratiti zaštitu koju mu pruža Direktiva 93/13, a to je povrat sve koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi.
20. Ukratko, presuda C-118/17, C, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora rezultat zakonodavne intervencije, a presuda C- 452/18, Ibercaja Banco, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora dobrovoljna.
21. U oba slučaja potrošač ima pravo na povrat sve koristi koju je trgovac stekao.
22. Posebno ukazuje i na to kako se u ovom predmetu treba voditi računa u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (dalje Povelja), odnosno činjenici kako je konkretni predmet u dosegu prava Unije što znači to da u odnosu na njega treba primjenjivati i garancije koje potrošačima daje Povelja, posebice pravom na djelotvornu sudsku zaštitu predviđenim njenim člankom 47. koji pojedincima dodjeljuje prava na koja se mogu pozivati pred sudovima država članica, uključujući u sporovima između privatnih stranaka, a koje načelo djelotvorne sudske zaštite bi pogrešnim tumačenjem Dodatka ugovora ili odluke iz oglednog postupka na način da zakonodavna intervencija per se prekludira zaštitu temeljem Direktive 93/13, bilo povrijeđeno te bi takvo tumačenje predstavljalo povredu prava Unije.
23. Sud unije eksplicitno je primjerice u predmetu C-34/13, S, utvrdio da uvjete iz članaka 38. o zaštiti potrošača i 47. Povelje o djelotvornoj pravnoj zaštiti treba poštovati i od primjene Direktive 93/13, navodeći, t. 47.:
24. S jedne strane, valja podsjetiti da članak 38. Povelje određuje da politike Unije osiguravaju visoku zaštitu potrošača. Članak 47. Povelje odnosi se na pravo na učinkovit pravni lijek. Te uvjete treba poštovati i kod primjene Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu Č, EU:C:2014:101, t. 52.).“a ukazuje se i na presudu Suda Unije od 17. travnja 2018., C-414/16, Z, t. 70. do82., u kojoj je ovaj Sud dao sljedeće tumačenje:„71. S druge strane, valja naglasiti da je, poput članka 21. Povelje, njezin članak 47. koji se odnosi na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu dovoljan sam za sebe i da ne mora biti pojašnjen odredbama prava Unije ni nacionalnog prava kako bi se na temelju njega pojedincima dodijelilo pravo na koje se kao takvo mogu pozivati.“„82. Slijedom navedenog, na drugo pitanje valja odgovoriti da je nacionalni sud pred kojim se vodi postupak između dvoje pojedinaca dužan, kad primjenjivo nacionalno pravo ne može protumačiti na način koji je u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78 (o kojoj se u tom postupku radilo, op. Podn.), osigurati, u okviru svojih nadležnosti, pravnu zaštitu koja za pojedince proizlazi iz članaka 21. i 47. Povelje te zajamčiti puni učinak tih članaka, po potrebi odbijanjem primjene svake protivne nacionalne odredbe.
25. Dakle, čak i ako bi se ZID ZPK 2015 pogrešno i protivno pravu Unije tumačio na način da je, a nije, slijedom njegove primjene, odnosno zaključenja Dodataka Ugovora o kreditima, izgubljeno pravo potrošača na sudsku zaštitu, utvrđenje ništetnosti ugovora i potraživanje potpunog obeštećenja i povrata svega što je stečeno na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora i nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, ovaj sud kao i svi sudovi, dužni su u skladu s pravom Europske unije i načelom djelotvorne sudske zaštite, čl. 47. Povelje, zajamčiti puni učinak Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača i to odbijanjem primjene svake protivne odredbe ZID ZPK 2015 te, drugim riječima, ukoliko ga se protumači na taj način ZID ZPK 2015 ne bi bio primjenjiv te bi ponovno potrošač imao pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora i potpuno obeštećenje.
26. Tužitelj ukazuje na presudu Suda unije C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring, i ostalu pripadajuću sudsku praksu, u kojoj Sud unije navodi kako se nepoštenost i ništetnost procjenjuju i utvrđuju prema trenutku zaključenja samog ugovora o kreditu, što je uostalom i izričito propisano čl. 4. stavak 1. Direktive 93/13. U konkretnom slučaju čak se radilo o tome da je tamo zakonodavac s obvezujućim i
1 0
ex tunc učinkom, izmijenio određene odredbe sadržane u ugovorima o kreditu pa je svejedno Sud unije naveo kako to nije od utjecaja na procjenu i utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti, na što ukazuje točka 83. te presude:
27. Stoga na četvrto pitanje treba odgovoriti da članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“ odnosno isto potvrđuje i primjerice presuda Suda unije, C-260/18, Đ, točka 52.: „52. To utvrđenje ne dovodi u pitanje činjenica, koju je istaknuo Raiffeisen, da članak 4. stavak 1.Direktive 93/13 ocjenu nepoštenosti neke odredbe vezuje, „u vrijeme kada je ugovor sklopljen”, za sve popratne okolnosti sklapanja ugovora, jer se svrha te ocjene suštinski razlikuje od svrhe posljedica poništavanja ugovora.“kao i druga pripadajuća sudska praksa primjerice presuda Suda unije, spojeni predmeti CC- 482/13 do 487/13, Unicaja banko i Caixabank, t. 37.: U tom kontekstu valja podsjetiti da se u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju narav robe ili usluga na koje se ugovor odnosi kao i sve popratne okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora. Iz toga proizlazi da se u tom smislu također moraju procijeniti posljedice koje navedena ugovorna odredba može imati u okviru nacionalnog prava koje se primjenjuje na ugovor, a to podrazumijeva ispitivanje nacionalnog pravnog sustava (vidjeti rješenje V, C-342/13,EU:C:2014:1857, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
28. Tužitelj dakle ističe da sve kada bi se Dodatak ugovora i ZID ZPK 2015 protumačio protivno pravu Unije kako je to gore iskazano, sud tada takve odredbe Dodatka ugovora i ZID ZPK2015 na takav način ne smije primijeniti na što ga obvezuje zakonodavstvo Europske unije, a kako je to objasnio Sud Europske unije primjerice u presudi C-414/16, Z, a na što sada jasno ukazuje i najnovija odluka Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-18/2018od 26. svibnja 2020. godine
29. Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH dana 26.5.2020. godine donio odluku poslovni broj Rev-18/2018-2 kojom je revizijskom odlukom prihvatio reviziju potrošača koji je proveo konverziju kredita sukladno ZID ZPK 2015 te odlučio u bitnom kako potrošači i nakon provedene konverzije imaju pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu kako bi ostvarili svoja prava.
30. Ova odluka je značajna stoga što Vrhovni sud RH sada nakon provedenog oglednog postupka jasno navodi kako konverzijom valute kredita nipošto nije "sve riješeno" između banke i potrošača niti je točno da tužitelj „nema pravni osnov“ kako to pogrešno navodi tuženik, te jasno navodi kako se tužbe potrošača, kao ovdje tužitelja, nipošto ne mogu zbog provedbe konverzije odbiti.
31. Takvu odbijajuću presudu u konkretnom predmetu Vrhovni sud RH je ukinuo.
32. VSRH u svojoj reviziji pojašnjava kako se ima primjenjivati njegova odluka poslovni broj Rev-2868/2018 te kako potrošač koji je proveo konverziju ima pravo utvrđivati ništetnim i osnovni ugovor i ugovorne odredbe kako bi ostvario svoja prava,
1 1
a temeljno pravo potrošača, neodvojivo od utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti, jest upravo pravo na povrat sve neosnovano stečene koristi koju je tuženik stekao.
33. Vrhovni sud RH jasno i navodi kako su netočne interpretacije tuženika o tome da bi navodno osnovni ugovor „prestao postojati“ pa da stoga tužitelj navodno nema pravni osnov ni pravo na obeštećenje pa VSRH navodi kako je osnovi ugovor: „proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.“
34. Prema tome, Vrhovni sud jasno navodi kako je pravni učinak ugovora o kreditu bio upravo to što je tužitelj plaćao, a tuženi stjecao novčane iznose, temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
35. Kao što je tužitelj to već naveo, tuženik je neosnovano stekao 134.100,51 kuna koje tužitelju nije još uvijek vratio, a iznos neosnovano stečenog utvrđen je upravo financijskim vještačenjem po sudskom vještaku.
36. Zadržavanje takve stečene koristi od strane nepoštenog trgovca, ovdje tuženika, a usprkos zahtjevu tužitelja na povrat, protivno je pravu Europske unije.
37. Dakle, sukladno jasnim i obvezujućim stajalištima kako Suda Europske unije, tako i Vrhovnog suda RH sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes te ima pravo na potpuno obeštećenje koje potpuno obeštećenje nije dobio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu.
38. Tužitelj je naime slijedom nepoštenih ugovornih odredbi oštećen i to do provedbe konverzije i uvažavajući provedenu konverziju, upravo za utuženi iznos i to za iznos 51.602,86 kuna na ime više naplaćenog po anuitetima od zaključenja ugovora do provedbe konverzije i za iznos od 11.227,78 kuna koji se iznos odnosi na razliku u glavnici kredita, odnosno razliku između glavnice kako je postavljena nakon provedene konverzije i glavnice kako je stvarno trebala iznositi na dan provedbe konverzije ukoliko eliminiramo primjenu nepoštenih ugovornih odredbi o kamati i valuti.
39. Prema tome konverzijom kredita nije udovoljeno zahtjevu Direktive 93/13, koja zahtjeva potpunu restituciju i povrat u stanje kao da nepoštenih odredbi nema. Konverzijom je naime, i to uvažavajući efekte konverzije u umanjenju glavnice, tužitelj još uvijek ostao oštećen upravo za utuženi iznos od ukupno 62.830,64 kn jer konverzija nije tužitelja dovela u početni pravni i činjenični status u kakvom bi bio na dan 30.9.2015., kao dan kada je konverzija provedena pa prema tome tužitelj nije u cijelosti obeštećen.
40. Za vrijeme trajanja ovog postupka Vrhovni sud RH je proveo tzv. „ogledni postupak“ međutim taj postupak nije od značaja u ovom predmetu, a zasigurno nema značaj za ovaj postupak na način kako to potpuno pogrešno interpretira tuženik.
41. Vrhovni sud RH u oglednom postupku naime nije odlučivao i izričito se ogradio od davanja odgovora na pitanje obeštećenja potrošača na temelju nepoštenih i ništetnih pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Štoviše, sva
1 2
razmatranja VSRH dana su u kontekstu valjanosti dodatka ugovora, a ne obeštećenja, pa time i ona o primjeni presude C.
42. Ovo je sasvim jasno iz same odluke VSRH, a izričito stoji u trećem pasusu od kraja na posljednjoj stranici ove odluke kada Vrhovni sud RH navodi kako o pitanju jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon što su sklopili sporazum o konverziji valja odlučiti u svakom pojedinom slučaju, a kako je obrazloženo u pasusu o pravnom interesu u istoj odluci kada se navodi:
43. U tom pak pasusu VSRH navodi kako ostaje kod svoje ranije odluke Rev- 2868/18 o postojanju pravnog interesa kod potrošača koji su konvertirali svoje kredite i tužili na isplatu te kako se kod ovakvih konkretnih zahtjeva za isplatom pravni interes potrošača ne može isključiti te da bi suprotno trebao dokazivati u svakoj parnici tuženik: a što je sada potvrđeno i u novoj revizijskoj odluci VSRH, poslovni broj Rev-18/2018-2.pa prema tome Vrhovni sud nije naveo kako se navodno pravni interes tužitelja „ne bi mogao isključiti jedino u slučaju“ konverzija koje nisu provedene suglasno ZID ZPK 2015.
44. VSRH navodi kako se u takvim slučajevima pravni interes nikako ne bi mogao isključiti, a u drugim bi mogao ako tuženik dokaže da takvog interesa nema. Uostalom, nakon oglednog postupka Vrhovni sud RH je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. izričito naveo kako konverzija kredita nije prepreka utvrđenju ništetnim ugovora o kreditu niti ništetnosti pojedinih odredbi ugovora pa VSRH navodi:
45. Prema tome u ovoj parnici tuženik ne samo da nije dokazao da tužitelj nema pravni interes već je upravo suprotno sasvim jasno da tužitelj sukladno pravu Unije i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. ima pravni interes za utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti kao i za ostvarenjem prava temeljem toga, odnosno povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliku je korist tuženik stekao u konačnici se očitovao i sudski vještak u svom nalazu i mišljenju iz kojeg jasno proizlazi kako tužitelj konverzijom uopće nije u cijelosti obeštećen zbog čega tuženik nikako ne može dokazati da pravni interes tužitelja ne postoji.
46. Kod takvog stanja stvari u ovoj parnici za pitanje utvrđenja ništetnosti i obeštećenja jedino je važno je li konverzija ispunila uvjet Direktive 93/13 i osigurala povrat sve koristi koju je tuženik stekao, a irelevantno je pritom je li konverzija retroaktivna ili nije, a to je Sud unije jasno izrekao u predmetu C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring.
47. Tužitelj posebno napominje i to kako je konverzija bila retroaktivna isključivo u smislu da je zakon zahvatio ugovore koji su u trenutku stupanja zakona na snagu bili u tijeku. Naime, da nije bilo toga, zakon bi vrijedio od dana stupanja na snagu, 30.9.2015., i odnosio se samo na ugovore o kreditu koji su zaključeni nakon 30.9.2015., dakle ne bi imao nikakvog učinka. Upravo stoga je zakonodavac pribjegao ovoj tzv. prividnoj retroaktivnosti što je uostalom Ustavni sud obrazložio u svojoj odluci U-I-3685/2015 i dr.: „Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavno pravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, "Temelji prava Europske zajednice" Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko
1 3
izdanje/uredio N, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. - 150.), nije riječ o "pravoj (actual)" nego o "prividnoj (apparent)", odnosno" nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti" kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni.“
48. Konkretno je to značilo da se ZID ZPK 2015 odnosio i na tužitelja čiji ugovor u trenutku stupanja na snagu zakona još uvijek nije bio ispunjen.
49. Štoviše, Ustavni sud jasno navodi:
„ZIDZOPK-om normirana prava odnosno dužnosti i obveze pojedinih adresata (vjerovnika, potrošača, jamaca) koja proizlaze iz građanskopravnih, porezno pravnih i prekršajno pravnih učinaka konverzije (čija provedba nastupa s danom 30.9.2015. kao danom stupanja na snagu zakona) ostvaruju se i izvršavaju tek nakon stupanja na snagu osporenog zakona pa odredbe koje reguliraju pojedine pravne situacije u njegovoj primjeni djeluju tek pro futuro, a nepovratno.“
50. Za ovaj postupak irelevantno je pritom čak i to je li konverzija bila retroaktivna jer je jedino važno je li konverzija ispunila uvjet povrata sve koristi, a irelevantno je pritom za pitanje obeštećenja i to je li Dodatak ugovora nova pravna osnova, radi li se o izravnoj intervenciji zakonodavca ili se radi o volji stranaka itd. itd., a što dokazuju presude C-118/17, C, i C-452/18, Ibercaja Banco. 48. Potpunosti izlaganja radi, tužitelj ponovno upućuje na suglasnu volju stranaka, a ona je bila takva da zaključe dodatak glavnom ugovoru, što jasnim proizlazi iz samog sadržaja Dodataka ugovora te čl. 1. i čl. 24. istog Dodatka, kao što se upućuje na činjenicu da se tužitelj nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koju mu pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13.Uostalom, čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava koja mu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne: Članak 41. (1) Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. (2) Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Dokaz:
Uvid u Dodatak ugovora o kreditu
51. Uostalom ovo potvrđuje i sam VTSRH u gore citiranoj odluci Pž- 6632/2017-2 u kojoj navodi:
„Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“
52. Prema tome naravno da tužitelj ima svako pravo tražiti da se takva konkretna odredba utvrdi ništetnom.
Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502. c. (dalje ZPP9 te Zakona o zaštiti potrošača čl. 138 a (sada lk. 118, dalje ZZP) ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan za pravno utvrđenje ove presude o
1 4
ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima, a što ukazuje i Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj Rev.3142/2018-1 od 19.3.2019. godine kada upozorava na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.
53. U pogledu Općih uvjeta također tuženik neosnovano prigovara jer je i to tom pitanju odlučio Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. u kojoj odluci je VSRH, po izvanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d. jasno ustvrdio kako je kamatna stopa utvrđena na ovaj način također samovoljno i protuzakonito određena od strane tuženika i to baš na identičan način na koji je tuženik od početka ugovornog odnosa samovoljno određivao kamatne stope. Sukladno iznijetom jasno je da je tuženik i nakon donošenja bilo kakvih dokumenata, Općih uvjeta promjene kamatnih stopa nezakonito naplaćivao kamatnu stopu koja je veća od početne kamatne stope te neosnovano stjecao mjesečne iznose koje tužitelj sada potražuje u ovoj tužbi tim više što je ponovno samovoljno odredio i maržu i parametar i to na način da je "zatečenu kamatnu stopu" naprosto samovoljno podijelio na proizvoljno određenu maržu i parametar.
54. Prigovor zastare je neosnovan pošto je i tom pitanje riješeno odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/17-2 u kojoj je najviši sud dana 20.03.2018 zauzeo pravno shvaćanje u vezi pitanja zastare u istovjetnim predmetima, i to po izvanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d. kako je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u sporu kolektivne pravne zaštite te da nikakve zastare u ovom predmetu nema niti može biti. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je smatrao da je pravomoćno utvrđeno da je tužena kao poslovna banka povrijedila prava tužiteljice kao potrošača, tj. korisnika kredita u smislu da je ugovorila nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita i valutu kredita iskazanu u švicarskom franku pa da joj je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta na ime promjenjive kamatne stope na ime valutne klauzule sve sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine") br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu :ZOO) koja visina tužbenog zahtjeva da je utvrđena provedenim financijskim vještačenjem sukladno kojem je tužiteljica i uredila tužbeni zahtjev. Pri tome sud je primijenio odredbe članak 81. stavka 1. i 2. članka 83., članka 84. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, u daljnjem tekstu Zakon o potrošačima) ukazujući i na odredbe članka 241. 215., 323 i 1115 ZOO.
55. Dakle u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak, a što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Rev.3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga jer prema odredbi članka 502. stavak 1 ZPP-a druge, tijela ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim
1 5
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
56. Odredbom čl. 502 b. ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502., ZPP , dok je u članku 502 c ZPP propisan učinak presude donije po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.. stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a stavak 1. ZPP. Dakle imajući u vidu direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama koje kao takve obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, uz odgovarajuću primjenu citiranih odredaba čl. 502.c. ZPP-a ovaj sud prihvaća kao pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da i u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači, upravo radi isplate temeljem posljedica ništetnih ugovornih odredaba ( a tužena nije dovela u pitanje da se ovdje radi o postupku kojeg je pokrenula tužiteljica kao potrošač) , nije nužno provoditi poseban dokazni postupak. što je sukladno i recentnoj praksi revizijskog suda. Vezano za presudu Europske unije broj C 81/19 od 9. srpnja 2020 te isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13 EEZ, tuženoj ponovno valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Tužena je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u navedenim postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja je utvrđenja vezan sud u ovome postupku, temeljem naprijed spomenutih odredaba članka 502.a članka 502 .h. ZPP. Utoliko u navedenom dijelu nisu ostvareni žalbeni prigovori tužene. S obzirom da učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc unatrag od trenutka sklapanja Ugovora smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nje bila ugovorena tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača i ne može imati učinak (Što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite nepoštenih odredaba. U konkretnom slučaju kod utvrđenja nepoštenim a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i jednostranom odlukom tužene banke i o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franka , tužiteljica je stekla pravo od tužene zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništetnih odredaba. Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevima zatražila isplatu upravo novčanih iznosa koje je tužena isplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalazi i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženu kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici
1 6
isplati tražene novčane iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje tijeku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koji reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.
57. Sud smatra da nije osnovan prigovor radi prebijanja. manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i niže) a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja cijeneći naprijed navedeno nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice.
58. U svom nalazu i mišljenju od 16.02.2024. sudski vještak Marijan Jović je naveo:
Dana 12.06.2019. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope, a naknadno i tečaja švicarskog franka od strane kreditora. Kredit pod brojem 216-29/2005 je ugovoren dana 21.01.2005. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=65.100,00 na rok od 276 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=65.100,00. Isplaćen je u kunama 28.01.2005. prema srednjem tečaju kreditora 1CHF=4,886176 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 4,99% postotnih poena godišnje koja se po ugovoru povećala nakon 3 godine, a početni anuitet 397,00 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja. Prvi anuitet je dospio 28.02.2005. godine. Banka je od 29.02.2008. godine povisila kamatnu stopu, te ju je kroz otplatu višekratno mijenjala i kroz cijelo je razdoblje bila veće stope od početno ugovorene. Po kreditu je ugovoren poček u otplati od 31.03.2012. do 30.09.2012. Zakonski je kamatna stopa od 01.01.2014. određena na 3,23%, nakon kojeg je datuma anuitet u valuti CHF bio niži od početnog. Tužitelj i tuženik su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju konvertirali kredit u kredit s valutnom klauzulom EUR, te je stoga izračun rađen do anuiteta pred izračun konverzije, odnosno 30.09.2015. Tuženik je po provedenoj konverziji utvrdio manjak uplata sa saldom od 30.09.2015. u iznosu od 677,00 Eur, a za koji je iznos kroz povećanje ostatka glavnice tužitelj terećen. Kredit u valuti CHF je konverzijom prestao postojati, a jedina poveznica s kreditom u valuti EUR je plasirani kunski iznos i rok otplate. Stoga je bez svrhe računati razliku ostatka glavnice na dan konverzije. Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukadno promjeni tečaja švicarskog franka. U tablicama koje prileže ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene
1 7
početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Priložene su dvije verzije tablice, jedna s uključenim negativnim razlikama za vrijeme nižeg tečaja i kamatne stope i jedna bez uključenih negativnih razlika. Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u CHF u stupcu br 5, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na dan plaćanja u stupcu 9. Različito plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 10, a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Pojedini su anuiteti dijelom i manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita. Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan dospijeća/plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu. Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 08. prosinca 2023. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-5042/2023. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam: Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 216- 29/2005. U razdoblju od 29.02.2008. do 31.12.2013. tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan dospijeća/plaćanja.
Opcija 1: u izračun su uključeni iznosi manje plaćenih anuiteta za vrijeme nižeg tečaja i kamate (negativne razlike):
Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju otplate platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=3.987,86 (529,28 Eura). Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, uključujući i manje plaćene iznose za vrijeme nižeg tečaja, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Kn=25.332,57 (3.362,21 Eura). Ukupan iznos preplate iznosi 3.891,49 Eura.
59. Sudski vještak Marijan Jović u svom dopunskom nalazu i mišljenju od 11. travnja 2025. je naveo:
Tužitelj je u svom podnesku prigovorio nalazu i mišljenju vještaka po dvije stavke:
1. Tužitelj smatra kako je pogrešno utvrđen manjak uplata po izračunu konverzije u iznosu od 677,00 Eura, već je ispravan iznos 5.171,49 Kn, odnosno 686,37 Eura po fiksnom tečaju konverzije. Iznos od 677,00 Eura sam preuzeo iz anexa ugovora kojim je kredit konvertiran, a s obzirom da je navedeni iznos pripisan ostatku glavnice Eura kredita smatram kako je ispravnije koristiti iznos koji sam naveo u svom nalazu i mišljenju od kunskog iznosa kojeg traži tužitelj i konvertira ga po fiksnom tečaju konverzije.
2. Tužitelj prigovara da vještak nije utvrdio iznos razlike utvrđenog ostatka glavnice po konverziji na dan 30.09.2015. od ostatka glavnice koja bi preostala po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, a koji izračun dajem u nastavku:
1 8
Na dan 30.09.2015. tuženik je tužitelju utvrdio ostatak glavnice konvertiranog kredita u iznosu od 31.113,70 Eura. Ostatak glavnice CHF kredita primjenom početnog tečaja i kamatne stope bi na dan 30.09.2015. iznosio 45.036,51 CHF, odnosno 220.056,31 Kn, tj. 29.206,49 Eura po fiksnom tečaju konverzije. Razlika glavnice tako iznosi 1.907,21 Eura, na štetu tužitelja.
60. Sudski vještak Marijan Jović u svom dopunskom nalazu i mišljenju od 13. studenog 2025. je naveo:
Tužitelj je u svom podnesku prigovorio nalazu i mišljenju vještaka na način obračuna ostatka glavnice po kreditu sukladno početnom tečaju i kamatnoj stopi. Nije sporno kako bi ostatak glavnice iznosio 220.056,31 Kn, ali tužitelj smatra da vještak pri preračunavanju u eure nije trebao koristiti fiksni tečaj konverzije, već tečaj Eura/Kn važeći na dan konverzije i to 7,638832.Prvenstveno se očitujem kako je u osnovi prigovor pravne prirode koji tečaj primijeniti, te ukoliko Sud odluči na način kako traži tužitelj, točan je njegov izračun razlike glavnice od 2.306,11 eura. Međutim, smatram kako je jedino ispravno primijeniti fiksni tečaj konverzije kako sam izračunao u 1. podnesku i ostajem pri istom.
Objašnjenje: Dana 30.09.2015. je dan izračuna konverzije, ali je kredit konvertiran retroaktivno i to od dana isplate kada je izračunat iznos kredita u Eurima i to po tečaju 7,552074. Ukoliko se ne bi primjenjivao fiksni tečaj konverzije pravilnije bi bilo koristiti tečaj na dan isplate kredita. Također, razlika glavnice nije nastala zbog tečajnih razlika, već zbog više kamatne stope eurskog kredita. Tužitelj traži ostatak glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja, a jedini iznos koji se može izračunati je iznos u kunama, ne postoji iznos u eurima po početnom ugovoru o kreditu. S obzirom kako je kuna zamijenjena eurom, pretvaranje se vrši po fiksnom tečaju konverzije.
61. Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića čije vještvo je stručno i argumentirano i isti je vještak utvrdio razliku zbog promjene kamatne stope kao i promjene tečaja CHF, a u svojoj dopuni vještva gore navedeni vještak je otklonio sve prigovore stranaka.
62. U svom iskazu tužiteljica, CT je navela:
Mogu kazati da sam ja 2004 g odlučila riješiti svoje stambeno pitanje te sam pronašla ovaj stan gdje i sada živim, [adresa]. Mogu kazati i to da je kupovna cijena stana bila nekih 51.525,00 eura. Mogu kazati i top da sam ja odabrala upravo banku prednika tuženika Hypo banku i to upravo iz razloga što mi ova banka nije tražila sudužnika. Raspitivala sam se i u drugim bankama i svugdje su tražili sudužnika. Kada ja dolazim u poslovnicu Hypo banke meni je ponuđen ovaj ugovor u valuti CHF i to nekih 65.000,00 CHF. Ugovor o k4reditu je zaključen u 1 mj. 2005 god na 23 godine. Djelatnik banke koji je vršio obradu kredita je meni Dao samo tipski ugovor i nije mi ga pročitao niti me je upozorio na rizike promjenjive kamatne stope i promjene tečaja CHF. Mogu kazati da niti javni bilježnik mi nije pročitao ugovor niti me je upozorio na rizike promjenjive kamatne stope i promjene tečaja CHF. Isto tako mogu kazati da sub meni u banci kazali da je ovaj ugovor o kreditu u valuti CHF najpovoljniji i što se tiče kamata i što se tiče tečaja CHF. Mogu kazati i to da sam ja konvertirala ovaj ugovor 2016 u eure i također prilikom zaključenja ugovora nisam mogla pregovarati o ničemu nego m eje također dočekao
1 9
tipski ugovor. Predmetnu nekretninu sam koristila i dan danas koristim isključivo za stanovanje mene i moje obitelji a nikada se ista nije iznajmljivala u turističke svrhe nit se davala u najam drugim osobama.
Mogu kazati da niti ja nisam pročitala ni ugovor ni dodatak ugovoru. Mogu kazati da je meni početna rata bila nekih 1.900,00 kn da bi narasla na iznos do2.400,00 kn. Mogu kazati da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nisam imala u vlasništvu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Također mogu kazati da ja nisam znala u vrijeme zaključenja ugovora što su termini promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.
Na posebno pitanje pun. tuženika da li je tužiteljica prilikom sklapanja ugovor ponuđen neki ugovor u drugoj valuti npr. u eurima. Tužiteljica odgovara da nije nego isključivo ovaj u valuti CHF.
Na posebno pitanje zam .pun. tuženika je li tužiteljica shvatila posljedice sklapanja ugovora a vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i da li je tražila objašnjenje s tim u vezi. Tužiteljica odgovara da je ona tražila kredit u eurima ponuđen joj je isključivo ovaj kredit u valuti CHF iz razloga što su joj u banci kazali da je ta valuta stabilna i da se tečaj neće mijenjati pa ja i nisam tražila neka dodatna pojašnjenja.
63. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužiteljice CT iz kojeg iskaza bi proizlazi da je tuženik nije upozorio prilikom zaključenja ugovora o kreditu na rizike valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te da nije pročitan ugovor ni od strane osobe koje je obrađivala kredit niti od strane javnog bilježnika te da se nije moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora.
64. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
65. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje ZPP) a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 200,00 eura, sastava podneska od 9.07.2019. 200,00 eura, sastava tužbe 200,00 eura, sastav podneska od 19.7.19 200,00 eura, sastav žalbe 9.10.2020 100,00 eura, sastav podneska 3.05.2020. 200,00 eura , sastav podneska od 25.04.2022. 200,00 eura, zastupanje na ročištu od 6.05.2022. 200,00 eura, sastav podnesaka 13.09.2024. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 28.10.2024. 200,00 eura, sastav podneska 29.10.2024. 200,00 eura, zastupanje na ročištu od 4.05.2025 50,00 eura, zastupanje na ročištu 5.03.2025 200,00 eura, zastupanje na ročištu 23.04.2025. 200,00 eura, sastava podneska 9.05.2025 200,00 eura, zastupanje na ročištu 19.02.2025. 200,00 eura, sastav podneska od 14.01.2026. 200,00 eura zastupanja na 9.03.2026. 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eura, odnosno ukupno 3.050,00 uvećano za 25% PDV-a odnosno 762,50 eura sudske pristojbe tužbe 130,38 eura sudskih pristoji presude 130,38 eura trošak vještačenja 300,00 eura, odnosno ukupno 4.373,26 eura.
U Splitu, 23. travnja 2026.g.
2 0
S U D A C
DRAGAN RAMLJAK
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se podnosi putem ovog suda za županijski sud u 3 primjerka.
DNA:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika
- u spis
