Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-1120/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari 1. tužitelja ĆR, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice CR, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje na adresi [adresa], zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Horvat & Zebec & Bajsić Bogović iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 12. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, te objave presude 23. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva radi isplate kako je to precizirano podneskom tužitelja od 4. veljače 2026.

II. Utvrđuje se da je povučen tuženikov prigovor radi prebijanja.

i  p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102775312 sklopljenom između tužitelja ĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, CR iz [adresa], 42000 Varaždin, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, dana 21. prosinca 2005. i solemniziranog od strane javnog bilježnika Biserke Čmrlec Kišić iz Varaždina dana 22. prosinca 2005. pod brojem OU-292/2005-1 u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u Ugovoru o kreditu bro j 2402006- 1031262160 / 51400607-5102775312 sklopljenom između tužitelja ĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, CR iz [adresa], 42000 Varaždin, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, dana 21. prosinca 2005. i solemniziranog od strane javnog bilježnika Biserke Čmrlec Kišić iz Varaždina dana 22. prosinca 2005. pod brojem OU-292/2005-1 u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora za CHF, pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da 1. tužitelju ĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. tužiteljici CR iz [adresa], 42000 Varaždin, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove promjenjive kamatne stope i s osnove promjene tečaja CHF u roku od 15 dana solidarno isplati ukupan iznos od 6.473,01 EUR (šest tisuća četiristo sedamdeset tri eura i jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos 3,95 EUR od 01.02.2006. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.03.2006. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.04.2006. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.05.2006. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.06.2006. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.07.2006. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.08.2006. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.09.2006. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.10.2006. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.11.2006. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.12.2006. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.01.2007. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.02.2007. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.03.2007. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.04.2007. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.05.2007. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.06.2007. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.07.2007. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.08.2007. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.09.2007. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.10.2007. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.11.2007. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.12.2007. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.01.2008. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.02.2008. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.03.2008. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.04.2008. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.05.2008. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.06.2008. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.07.2008. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.08.2008. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.09.2008. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.10.2008. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.11.2008. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.12.2008. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.01.2009. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.02.2009. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.03.2009. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.04.2009. godine

- iznos 3,95 EUR od 01.05.2009. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.06.2009. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.07.2009. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.08.2009. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.09.2009. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.10.2009. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.11.2009. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.12.2009. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.01.2010. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.02.2010. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.03.2010. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.04.2010. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.05.2010. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.06.2010. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.07.2010. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.08.2010. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.09.2010. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.10.2010. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.11.2010. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.12.2010. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.01.2011. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.02.2011. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.03.2011. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.04.2011. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.05.2011. godine

- iznos 55,73 EUR od 01.06.2011. godine

- iznos 109,68 EUR od 01.07.2011. godine

- iznos 149,50 EUR od 01.08.2011. godine

- iznos 163,84 EUR od 01.09.2011. godine

- iznos 127,60 EUR od 01.10.2011. godine

- iznos 113,00 EUR od 01.11.2011. godine

- iznos 109,68 EUR od 01.12.2011. godine

- iznos 110,48 EUR od 01.01.2012. godine

- iznos 122,43 EUR od 01.02.2012. godine

- iznos 121,63 EUR od 01.03.2012. godine

- iznos 117,65 EUR od 01.04.2012. godine

- iznos 119,06 EUR od 01.05.2012. godine

- iznos 122,43 EUR od 01.06.2012. godine

- iznos 118,31 EUR od 01.07.2012. godine

- iznos 120,57 EUR od 01.08.2012. godine

- iznos 116,45 EUR od 01.09.2012. godine

- iznos 113,40 EUR od 01.10.2012. godine

- iznos 118,58 EUR od 01.11.2012. godine

- iznos 117,38 EUR od 01.12.2012. godine

- iznos 120,04 EUR od 01.01.2013. godine

- iznos 111,81 EUR od 01.02.2013. godine

- iznos 111,98 EUR od 01.03.2013. godine

- iznos 120,72 EUR od 01.04.2013. godine

- iznos 113,93 EUR od 01.05.2013. godine

- iznos 109,68 EUR od 01.06.2013. godine

- iznos 109,68 EUR od 01.07.2013. godine

- iznos 109,68 EUR od 01.08.2013. godine

- iznos 109,68 EUR od 01.09.2013. godine

- iznos 109,68 EUR od 01.10.2013. godine

- iznos 109,68 EUR od 01.11.2013. godine

- iznos 118,31 EUR od 01.12.2013. godine

- iznos 112,87 EUR od 01.01.2014. godine

- iznos 58,32 EUR od 01.02.2014. godine

- iznos 65,89 EUR od 01.03.2014. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.04.2014. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.05.2014. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.06.2014. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.07.2014. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.08.2014. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.09.2014. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.10.2014. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.11.2014. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.12.2014. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.01.2015. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.02.2015. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.03.2015. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.04.2015. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.05.2015. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.06.2015. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.07.2015. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.08.2015. godine

- iznos 63,23 EUR od 01.09.2015. godine

na svaki od iznosa do isplate, i to:

- po stopi od 15% godišnje od 1. veljače 2006. do 31. prosinca 2007.,

- po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u dijelu kojim se traži da se između ugovornih strana ima primijeniti ugovorna kamata od 4,75%.

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da tužiteljima ĆR i CR u roku od 15 dana solidarno naknadi parnične troškove u iznosu od 2.429,59 EUR (dvije tisuće četiristo dvadeset devet eura i pedeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2026. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelji ĆR i CR podnijeli su 12. lipnja 2019. tužbu protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u kojoj navode da su s tuženikom kao kreditorom dana 21. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102775312, solemniziran po javnom bilježniku Biserki Čmrlec Kišić iz [adresa] dana 22. prosinca 2005. pod brojem OU-292/2005-1 temeljem kojeg je 1. tužitelju ĆR tuženik isplatio stambeni kredit u iznos od 102.691,34 CHF u protuvrijednosti kuna obračunatoj po srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj uz redovnu kamatnu stopu od 4,75% na rok otplate od 20 godina tj. 240 mjesečnih anuiteta u iznosu od 586,48 CHF. Kredit je u cijelosti otplaćen o čemu je tuženik 11. ožujka 2016. izdao potvrdu .

1.2. U tužbi se navodi da predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Naime, ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika, dakle ugovorena je jednostrana promjena kamatnih stopa kao i načina obračuna i naplate sukladno odlukama tuženika temeljem kojih je tuženik kao kreditor nekoliko puta, bez da je o tome prethodno pregovarao s tužiteljem kao korisnikom kredita, samoinicijativno i jednostrano mijenjao kamatnu stopu te je o tome kratko obavijestio tužitelja. Ugovorena je i valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz ugovora o kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa tuženika. Prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije informirao ni obavijestio tužitelja o značenju promjenjive kamatne stope ni mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te rizicima ugovaranja istih, već je navedeno ponudio tužitelju kao jedinu mogućnost dobivanja kredita i ujedno najpovoljniju opciju za tužitelja. Tužitelju je kao potrošaču ponuđen ugovor tipskog karaktera bez mogućnosti mijenjanja ugovornih odredbi te je mogao jedino prihvatiti ponuđeni ugovor ili od njega, a time i od kredita, odustati. Tužitelji ističu da je kamata cijena te da je ona bitan element ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno odrediva. Tužitelji smatraju da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja odredba ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i na temelju koje se cijena određuje jednostrano prema odluci banke bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu. Iz ugovora o kreditu tužitelj je jedino mogao saznati da ugovorna kamatna stopa u trenutku sklapanja iznosi 4,75% godišnje, dok mu je u odnosu na valutnu klauzulu bila poznata jedino visina tečaja u trenutku sklapanja ugovora. Tužitelju ni na koji način nisu predočeni kriteriji niti mu dana objašnjenja i razlozi temeljem kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati rizike koje takav ugovor nosi niti je mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja istog budući da nije raspolagao takvim stručnim znanjem. Tuženik je kao financijska ustanova te pošten i savjestan gospodarstvenik trebao tužitelju priopćiti sve podatke o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao i o rizicima i posljedicama ugovaranja istih, nakon čega bi tužitelj mogao sagledati o kakvim se ugovornim odredbama radi te što znači njihovo ugovaranje. Takvim ugovaranjem došlo je do neravnoteže u ugovornom odnosu na štetu tužitelja koju je tuženik mogao i morao spriječiti da je prilikom ugovaranja predočio tužitelju sve podatke i rizike kao i činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR te činjenicu da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR. Da je tuženik o svemu navedenom informirao tužitelja kao potrošača, tužitelj zasigurno ne bi pristao na takve ugovorne odredbe odnosno ne bi sklopio pravni posao koji nosi takve rizike i neizvjesnosti, a u konačnici i štetu za tužitelja. Naime, od trenutka plasmana kredita uz jednostrano mijenjanu kamatnu stopu od strane tuženika, vrijednost CHF enormno je rasla što je rezultiralo znatnim povećanjem mjesečnog anuiteta u kunama na štetu tužitelja.

1.3. Navedenim ugovornim odredbama tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, pa tako i tužitelja, na način kako to proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. koje su donesene u kolektivnom sporu pokrenutom po ovlaštenom tužitelju protiv tuženika i drugih banaka, a kojima je utvrđeno da je tuženik svojim postupanjem povrijedio više zakona i to Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o potrošačkom kreditiranju i Zakon o obveznim odnosima, sve kako to proizlazi iz izreke presude donesene u kolektivnom sporu čiji sadržaj se iznosi u tužbi.

1.4. Ugovorne strane sklopile su 13. siječnja 2016. Aneks broj 1 predmetnog Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da korisnici kredita u CHF, pa tako i tužitelji, koji su kredite konvertirali, i to bez obzira jesu li ti krediti otplaćeni ili su zatvoreni, imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Kod toga tužitelji ističu da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla te da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, zbog čega tužitelji imaju pravni interes da traže utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava koja im pripadaju. Unatoč provedenoj konverziji kredita tužiteljima nije u cijelosti podmireno potraživanje koje imaju prema tuženiku. Naime, ukoliko se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan korištenja kredita - 4,75% godišnje i obveze izraze po tečaju na dan korištenja kredita, u razdoblju od plasmana kredita pa do 30. rujna 2015., tužitelji su preplatili ukupni iznos od 43.766,25 kn u koji je iznos uračunata konverzija. Stoga tužitelji traže da sud presudom utvrdi ništetnima odredbe ugovora o kreditu kako je to navedeno u točkama I., II. i IV. izreke presude te primjenom instituta stjecanja bez osnove od tuženika solidarno potražuju ukupni iznos od 43.766,25 kn (5.808,78 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose preplate kao i parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu te osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja za koje se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) budući da je zakonodavac jasno predvidio da se radi o postupcima naknade štete . Uzimajući u obzir da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., tuženik ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.3. Tuženik ukazuje na odredbu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("NN" 96/2003, dalje: ZZP) koja definira pojam potrošača te ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi i dokazati status potrošača koji teret dokaza pada na tužitelja.

2.4. Tuženik ukazuje da sud treba uzeti u obzir da su tužitelj i tuženik 13. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK/15). Tim Aneksom parnične stranke stvorile su novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Kod toga se tuženik poziva na odluke Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019 i Rev-1114/2018 u kojima VSRH zauzima pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15 o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da želi li stvoriti novu pravnu osnovu odnosno imao je pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem korisnika kredita koji su sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, ali samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava, bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, a koje razloge izvan režima ZIDZPK/15 tužitelji u tužbi ne iznose . U svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji je odnos naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. U odluci broj Rev-1014/18 VSRH utvrdio je da se ne mogu smatrati osnovanima potraživanja potrošača navodeći da je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima. Tuženik se poziva na odluke Suda EU u predmetima broj C-81/19 i C-243/20 te na mišljenje nezavisne odvjetnice Kokott u predmetu C-547/20 prema kojima konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti kao ugovorne odredbe koje se odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba ili međunarodnih konvencija kao što je to slučaj sa konverzijom kredita prema ZIDZPK/15 kojim je zakonskim odredbama zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza potrošača i trgovca.

2.5. Što se tiče same valutne klauzule, u odnosu na odluke VSRH broj Rev- 2221/18 i VTS RH broj Pž-6632/2017, kojima je utvrđeno da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, tuženik ističe da su one nepravilne i nezakonite te suprotne ranije spomenutim odlukama Suda EU. Ukazuje na čl. 22. ZOO prema kojem je dopuštena valutna klauzula te je i predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz upravo te dispozitivne zakonske odredbe te je sukladno stajalištu Suda EU isključena od ispitivanja poštenosti čak i ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. U pogledu informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Kod toga tuženik navodi sadržaj reklamnog materijala i oglasa, dokumenta pod nazivom Informacija Pojam "valutna klauzula" te brošura Stambeni krediti Erste banke, Hipotekarni krediti i brošure s grafičkim prikazom kretanja tečajeva ; napominje da su tužitelju prilikom savjetovanja uručivani obrasci u kojima se pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama te da je tužitelj svakodnevno mogao provjeriti tečaj strane valute u poslovnicama banke, na besplatnom info telefonu ili internet stranici banke. Pri tome se tuženik poziva i na "pisani iskaz" MR koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ovakve vrste ugovora o kreditu, kojim želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju. Stoga tuženik smatra da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF te ističe i da je navedena odredba o valutnoj klauzul i jasna, lako uočljiva i razumljiva te tužiteljima kao prosječno opreznim i pažljivim potrošačima nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Kod toga detaljno obrazlaže kako banka nije ostvarila ekstra profit na tečajnim razlikama.

2.6. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik detaljno opisuje kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, posebno ukazuje da je sukladno Noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. donio novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja je po toj metodologiji strukturirana i u predmetnom ugovornom odnosu od 1. siječnja 2014. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Posebno napominje da je tužiteljima već 1. listopada 2011. kamatna stopa snižena (4,70%) ispod početno ugovorene (4,75%), te je 1. siječnja 2014. fiksirana na 3,23% sukladno Noveli ZPK.

2.7. Tuženik navodi da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti, a da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača te načelu slobode ugovaranja.

2.8. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik tužitelju svojim postupanjem prouzročio ikakvu štetu, a sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, postoji njegov doprinos takvoj šteti. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 u skladu s praksom suda Europske unije definira potrošača kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj i se stoga ne mogu prikazivati kao osobe kojima je moguće "nametnuti" ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelje nitko nije silio da sklope ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njihove slobodne volje. Tuženik je tužitelje obavijestio o izmijeni kamatne stope, a tužitelji su imali pravo na raskid ugovora.

2.9. Tuženik se protivi i tužiteljevom zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja pojedinačnih iznosa, pozivajući se na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima te mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice 5. ožujka 2004. smatrajući da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tj. tužbe.

2.10. Tuženik ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova "potplaćenih i povlaštenih anuiteta" (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) u iznosu od 3.988,92 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Isto tako, ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužiteljima budući da bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,75% (koja bi postala fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita) te u tom slučaju tužitelji više ne bi imali pravo na sniženje kamatne stope od dana 1. listopada 2011. niti zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% ustanovljenu odredbom čl. 11.a ZPK . Tuženik je snosio ovaj teret zakonskog fiksiranja kamatne stope i to za razliku između primjene početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope od 3,23% i to prema izračunu tuženika za iznos od 12.655,20 kn. S obzirom na navedeno tuženik predlaže da se utvrdi postojanje ovih tražbina tuženika te da se konstitutivnom odlukom izvrši njihov prijeboj s tražbinom tužitelja.

2.11. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te potražuje naknadu parničnih troškova.

3. U podnesku od 4. lipnja 2022. tuženik ponavlja i dodatno obrazlaže svoje navode koji se tiču provedene konverzije kredita sukladno ZIDZPK/15 i njezinim učincima na kojima temelji svoje stajalište kako potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo osporavanja odredbi ugovora o kreditu i aneksa niti pravo povrata navodnih preplata.

4. U podnesku od 3. travnja 2023. tužitelji se protive tuženikovom prigovoru zastare pozivajući se na presudu Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem je zastara utuženja po predmetnom osnovu nastupila tek pravomoćnošću presude iz kolektivnog spora (14. lipnja 2019.). Protive se i tuženikom navodima o obvezi tužitelja da dokazuje svoj status potrošača jer je iz samog ugovora vidljivo da se radi o stambenom kreditu koji je tužitelj iskoristio za kupnju nekretnine za svoje osobne, privatne potrebe te ukazuju da je prema stavu Vrhovnog suda RH (Rev-18/18) teret dokaza da tužitelj nije potrošač u pojedinačnom sporu na banci kao kreditoru. Protive se tuženikovim navodima u pogledu konverzije kredita kao suprotnima Zakonu o zaštiti potrošača, sudskoj praksi i utvrđenjima iz kolektivnog postupka te sudskoj praksi Europskog suda. Ukazuju na presudu Vrhovnog suda RH broj Rev-2254/17 u kojoj je taj sud zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača pozivajući se na presude Suda EU te na čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača iz čega proizlazi da tužitelj kao potrošač ima pravo na potpunu i punu restituciju bez obzira je li svoj kredit konvertirao, što potvrđuje i odluka VSRH broj Rev-2868/2018-2. Tužitelji naglašavaju kako cilj zakonodavca donošenjem ZIDZPK/15 nije bio zamjena i konvalidacija ništetnih odredbi u ugovoru jer u trenutku donošenja zakona i provođenja konverzije nije bila utvrđena ništetnost CHF valutne klauzule po kolektivnoj tužbi. Dakle, konverzija uopće nije imala za cilj konvalidaciju ništetnih odredbi u ugovoru niti konvalidaciju cijelog ugovora. Cilj je bio djelovati zakonskom intervencijom kako bi se potrošače zaštitilo od daljnjih iscrpljivanja uzrokovanih rastom tečaja te da im se da izvjesno vrijeme kako bi mogli svoja prava zaštiti pred sudovima. Dakle, bila je zapravo riječ o opravdanoj socijalnoj mjeri za veliki broj pogođenih potrošača rastom CHF tečaja, što je narušavalo i nacionalnu i ekonomsku sigurnost države. Konverzija je dala samo djelomičnu restituciju onoga što oštećenim potrošačima pripada, a potrošači imaju pravo na potpunu restituciju. U tom smislu tužitelji ukazuju i na pravna shvaćanja iz odluka Vrhovnog suda broj Rev-18/2018-2, Gos-1/2019-36, Rev-3142/2018 te na presude Suda EU broj C-118/17, C-452/18 iz kojih proizlazi da se potrošači konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao. Potrošači su se takve zaštite mogli odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valutna klauzula CHF bila je valjana pa prema tome potrošači nisu znali niti mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču. Predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnosti Sporazuma o konverziji , već ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i isplata preplaćenih iznosa koje je tuženik primio po osnovi takvih ništetnih odredaba. Izvršenom konverzijom tužitelji nisu u cijelosti namireni u pogledu preplaćenih iznosa, a što je i predmet ovog postupka i činjenica koju tužitelji dokazuju predloženim financijskim vještačenjem. Navedenim oglednim postupkom i rješenjem nije riješeno pitanje prava na punu restituciju i to kako zbog forme postavljenog pitanja, tako i zbog činjenice da je Vrhovni sud odgovorio isključivo na tako postavljeno pitanje bez da ga je proširio na ono ključno, a to je pravo potrošača na restituciju u slučaju kada je provedena valjana konverzija. Nadalje, tužitelji se protive i tuženikovim navodima o valutnoj klauzuli navodeći da tuženik u potpunosti ignorira presude iz kolektivnog spora, a za koja je utvrđenja iz kolektivnog spora sud u ovoj parnici vezan temeljem čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača zbog čega su navodi tuženika da ta odredba nije ništetna u potpunosti bespredmetni i neosnovani. Također se protive i navodima tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope ponavljajući u bitnome navode odgovora na tužbu, posebno naglašavajući da tužitelji u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju te da ih je tuženik propustio ozbiljno informirati o navedenom, već je koristio nedorečene i nerazumljive formulacije unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Posebno ukazuju na sljedeće ključne činjenice: da je odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika; da se o predmetnoj odredbi kojom je određena promjenjiva kamatna stopa nije s tužiteljima kao potrošačima pojedinačno pregovaralo; da tužitelji nisu ni na koji način imali utjecaja na sadržaj ugovora pa tako ni na sadržaj odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; da je predmetnom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljima nametnuta obveza koju oni objektivno nisu mogli sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom navedenog takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku (trgovca) kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelji se protive tuženikovom prigovoru radi prebijanja navodeći da nije jasno o kakvom se potraživanju i po kojem osnovu radi. Naime, navode da su već prilikom utuženja uzeli u obzir iznos preplate priznate u konverziji i za isti umanjili ukupno potraživanje zbog čega prijeboj nije moguće izvršiti jer ne postoji potraživanje tuženika po tom osnovu. Također ističu da su prilikom izračuna potraživanja uzete u obzir sve oscilacije, kako u pogledu kamata tako i u pogledu tečaja, pa ne može postojati potraživanje tuženika ni po toj osnovi.

5. Daljnjim podnescima u postupku stranke ostaju kod svojih ranije iznesenih navoda koje dodatno obrazlažu.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu , provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Nataliji Jambrečić iz Čakovca, pročitan je nalaz i mišljenje vještakinje od 6. prosinca 2025. te je vještakinja saslušana na glavnoj raspravi 12. ožujka 2026. , a provedeno je i saslušanje tužitelja.

8.1. Nakon provedenog vještačenja tužitelji su podneskom od 4. veljače 2026. uskladili svoj tužbeni zahtjev radi isplate s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuju iznos od 6.473,01 EUR. Budući da su time tužitelji povećali tužbeni zahtjev radi isplate, u tom su smislu preinačili tužbu sukladno čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), a unatoč protivljenju tuženika toj preinaci (u podnesku od 26. veljače 2026.), sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP dopustio te odlučio kao u točki I. izreke rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

8.2. Nadalje, nakon saslušanja vještakinje na ročištu za glavnu raspravu 12. ožujka 2026. tuženik je povukao istaknuti prigovor radi prebijanja, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

9. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

10. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika te valutna klauzula u CHF kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ovih ugovornih odredbi.

11.1. Nije sporna činjenica da je između stranaka, i to tuženika kao kreditora i 1. tužitelja ĆR kao korisnika kredita te 2. tužiteljice CR kao sudužnika (koji odgovara banci za ispunjenje svih tražbina iz Ugovora solidarno s korisnikom kredita i to pod istim uvjetima i na isti način kao i korisnik kredita) dana 21. prosinca 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102775312 kojim je banka korisniku kredita odobrila kredit u iznosu od 102.691,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj uz redovnu kamatu promjenjivu sukladno odlukama banke (koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,75 % godišnje) te se korisnik kredita navedeni iznos obvezao tuženiku platiti u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, sve kako je to utvrđeno i uvidom u navedeni Ugovor. Nadalje, iz čl. 3. Ugovora proizlazi da se radilo o stambenom kreditu građana.

11.2. Nesporno je i da su ugovorne strane 13. siječnja 2016. sklopile Aneks br. 1. navedenog Ugovora o kreditu (dalje: Aneks) kojim je provedena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, kako to proizlazi iz čl. 1. i 3. Aneksa. Ovim Aneksom stranke su u čl. 2. utvrdile da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 5102775312 (Osnovni ugovor). U čl. 4. Aneksa stranke su utvrdile visinu nedospjele glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. (76.142,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja) odnosno u čl. 5. Aneksa visinu nedospjele glavnice kredita nakon provedene konverzije u iznosu od 50.449,59 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz ovog Aneksa kao i manjak uplata nakon provedene konverzije u iznosu od 1.068,07 EUR čije se podmirenje regulira Sporazumom iz čl. 7. Aneksa. Nadalje, stranke su utvrdile način promjene kamatne stope, visinu mjesečnih obroka i novi otplatni plan (čl. 6., 8. i 9. Aneksa).

12. Iz naprijed navedenog proizlazi, dakle, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Tako je u čl. 19.b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK/15) propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 19c. st. 1. ZPK propisan je i način na koji se vrši i izračunava konverzija, pa se tako prema točki 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR) ; prema točki 2. umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita u CHF primjenjuje se kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu u CHF); prema točki 4. početno utvrđen otplatni plan kredita u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom na temelju kojeg se izračunava novi obroci odnosno anuiteti u EUR; prema točki 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu po tečaju primjenjivom na datum uplate te takvi iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu; u točki 5. propisuje se način korištenja preplate tj. ukupnih uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3.; u točki 6. regulira se način namirenja ukoliko su ukupno uplaćeni iznosi u EUR manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR; u točki 7. propisuje se da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30.09.2015.g. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. i uplaćenih iznosa sukladno toč. 4.; prema točki 8. učinak konverzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine. Prema odredbi čl. 19.e st. 1 ZPK vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s čl. 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a prema stavku 5. istog članka u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. tog Zakona, sukladno čl. 19.e st. 6. ZPK otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

13. Sporna je, u bitnome, primjena pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u ovom postupku odnosno status potrošača tužitelja, nadalje jesu li sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne – jesu li jasne, lako uočljive i razumljive, jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao i je li tuženik tužiteljima dao sve potrebne informacije prilikom sklapanja ugovora o spornim ugovornim odredbama. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva , tijek zatraženih zakonskih kamata kao i je li nastupila zastara potraživanja radi isplate. Sporno je i imaju li tužitelji pravni osnov za svoje potraživanje imajući u vidu da je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15.

14.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdob lju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

15.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

15.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

15.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

15.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19; koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama ne samo za naknadu štete, već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

16.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 21. prosinca 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i valutna klauzula u CHF na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF te da se radi o potrošačkom ugovoru, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao trgovca, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

17.1. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na tu spornu okolnost kao i na okolnost svojstva potrošača tužitelja provedeno je saslušanje tužitelja, dok tuženik nije predlagao nikakve personalne dokaze (npr. saslušanje svojih djelatnika koji su neposredno sudjelovali u predugovornoj fazi kao svjedoka).

17.2. U odnosu na priložen dokument pod nazivom "Pisani iskaz" MR valja istaknuti da u postupku pred općinskim sudom odredbama ZPP nije predviđena mogućnost davanja pisanih izjava svjedoka, a osim toga iz sadržaja istog proizlazi kako je ovaj dokument i nebitan za predmetni postupak budući da imenovana s obzirom na svoje radno mjesto unutar banke u predmetnom razdoblju očigledno niti nema bilo kakva neposredna saznanja o upravo ovdje predmetnom ugovoru o kreditu, a sukladno ranije spomenutoj odluci Ustavnog suda od 30. lipnja 2022. u pojedinačnom sporu koji pokrene potrošač potrebno je utvrditi okolnosti davanja obavijesti potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu.

18.1. Iz iskaza 1. tužitelja ĆR proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje novog stana u [adresa] koji je korišten isključivo za stanovanje njegove obitelji, i to do 2018. kada je stan prodan radi namirenja ovdje predmetnog duga te u toj nekretnini nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost, nije imao nikakvo trgovačko društvo ni obrt, radio je kao zaposlenik u policiji. Kada je odlučio kupiti stan raspitivao se u više banaka te je tako došao i do Erste&Steiermärkische Bank. U to vrijeme popularne su bile dvije vrste kredita i to krediti u CHF i u EUR, kunskih nije bilo, te se raspitivao o najboljoj opciji. Od osobne bankarice u Erste&Steiermärkische Bank tražio je različite opcije kreditiranja, u to vrijeme imao je i prilično dobru plaću koja je iznosila 9.000,00 do 10.000,00 kn, te mu je bankarica rekla da je trenutno najbolji kredit na tržištu u CHF, da je dobra kamata i tečaj, izračunala mu je i ratu kredita koja mu je bila prihvatljiva. Tražio je da mu da i neku drugu opciju za kredit, ali mu je rekla da za drugu vrstu kredita nije kreditno sposoban. Tako je i prihvatio ugovor o kreditu u CHF, rata mu je bila povoljna, štoviše, nakon otprilike godinu dana digao je još jedan kredit u CHF za vozilo. Međutim, otprilike 2008. ili 2009. počele su rasti kamate i tečaj, tako da mu se i rata povećavala te se tada o tome raspitivao u banci gdje su mu objasnili da je to pitanje inflacije, burze i sl. Budući da mu je rata narasla otprilike dvostruko, misli da je od otprilike početne 1.500,00 kn narasla i do 4.000,00 kn, bilo im je to jako teško razdoblje budući da su imali i malu djecu. Stoga je tražio neke mogućnosti da otplati taj kredit, razmišljao je o prodaji stana, refinanciranju kredita, raspitivao se o tome i u banci, čak je razmišljao i dati otkaz da banka zaplijeni stan da se namiri. Od kredita kojeg je uzeo otprilike u iznosu od 430.000,00 kn ili 450.000,00 kn, u jednom trenutku glavnica je narasla na 1.000.000,00 kn odnosno oko 117.000,00 CHF, a 2018. kada je konačno otplatio kredit, vratio je još 450.000,00 kn, iako je prije toga kredit otplaćivao 12 godina. Banka ga je 2015. zvala i napravila izračun konverzije te su mu taj kredit tako prebacili u EUR, ali glavnica je tada bila veća nego kada je digao kredit, pa je naposlijetku prodao ovaj stan 2018. i zatvorio kredit. Prilikom ugovaranja ovdje predmetnog kredita u banci bilo mu je rečeno kolika je tada kamatna stopa i koliko iznosi tečaj CHF, a ne sjeća se je li tada znao radi li se o fiksnoj ili promjenjivoj kamatnoj stopi. U banci mu nije ništa objašnjavano oko promjene kamatne stope, kako, zašto i po kojim parametrima se ona mijenja, tada se nije objašnjavalo o takvim detaljima kao što to danas banke rade. U pogledu tečaja znao je samo koliko iznosi tečaj kada je sklapao kredit, ali u banci nije bio upozoren ni na kakve rizike promjene tečaja iako je znao da rata kredita ovisi o tečaju CHF. Prilikom ugovaranja rečeno mu je samo da je to najbolja kamata i kredit koji najbolje ide na tržištu. Radi potpisivanja ugovora bili su supruga i on kod javnog bilježnika, no niti tamo nisu dobili nikakve informacije o promjeni kamatne stope odnosno rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, samo im je dan ugovor na potpis. U banci ga je već čekao sastavljeni ugovor, nije ništa mogao pregovarati o sadržaju kredita, bio je spreman za potpis te nisu mogli utjecati na njegov sadržaj. Nije mogao utjecati kada su se mijenjale rate kredita, banka je odredila visinu rata. Ne bi sklapao takav ugovor da je znao za takve okolnosti kredita.

18.2. Drugotužiteljica CR u svom je iskazu u cijelosti potvrdila iskaz svog supruga te je u cijelosti s njim suglasna, u potpunosti podržava sve što je rekao , a saznanja o tome ima iz razloga što je bila neposredno prisutna prilikom potpisivanja ugovora kod javnog bilježnika s obzirom na to da je po kreditu bila sudužnik zbog nekretnine, dok saznanja o tome kakve je informacije suprug dobio u banci ima iz razloga što joj je suprug sve prenio o tim razgovorima, oni su kod kuće o tome razgovarali te su i vjerovali banci koja im je preporučila ovaj kredit i tako su se odlučili uzeti kredit i kupiti stan.

18.3. Oba iskaza tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnima, budući da su iskazivali realno i životno logično.

19. Slijedom navedenih iskaza tužitelja, a imajući u vidu i sadržaj samog Ugovora o kreditu u kojem su kao korisnik kredita i sudužnik navedeni ĆR (1. tužitelj) i SR (2. tužiteljica) zajedno sa svojim osobnim podacima (JMBG i adresa) bez ikakve naznake u ugovoru ili popratnoj dokumentaciji obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, sud utvrđuje kako su u konkretnom slučaju ugovor o kreditu tužitelji sklopili kao fizičke osobe radi financiranja kupnje nekretnine koja je namjena izričito i navedena u čl. 3. Ugovora o kreditu, time da iz iskaza tužitelja, koje je sud ocijenio vjerodostojnima, proizlazi da je navedena nekretnina korištena isključivo u osobne svrhe tužitelja i njihove obitelji, a ne radi obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, dok tuženik ničime nije dokazao suprotno. Stoga sud utvrđuje da su u konkretnom slučaju tužitelji predmetni ugovor o kreditu sklopili u svojstvu potrošača pa se stoga radi o potrošačkom ugovoru.

20.1. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelji i to ĆR kao korisnik kredita (mag. sigurnosti) i CR kao sudužnik (magistra primarnog obrazovanja), dakle oboje kao prosječni potrošači, od strane tuženika uopće nisu bili informirani o egzaktnim parametrima promjene i načinu izračuna kamatne stope te o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, niti su isti navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti je tuženik dokazao da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da korisnik kredita i sudužnik utječu na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da korisnik kredita i sudužnik kao prosječni potrošači prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika nisu na njima razumljiv i transparentan način bili informirani o spornim ugovornim odredbama, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (korisnika kredita i sudužnika kao potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošače kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nisu bili niti svjesni, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

20.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci tuženika te o valutnoj klauzuli u CHF ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

20.3. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o zakonitosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (pri čemu se samo napominje kako među strankama niti nije sporna zakonitost njihovog ugovaranja, niti je njihova nezakonitost utvrđena u kolektivnom sporu, već je zaštita potrošačima dana zbog drugih razloga koji se tiču unošenja u ugovor spornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, već ih je banka unaprijed pripremila, i to uz nedovoljnu informiranost potrošača te posljedično tome prouzročenog narušavanja ravnoteže između prava i obveza stranaka, sve na način kako to proizlazi iz izreke i obrazloženja presuda donesenih u kolektivnom sporu). Iz istog razloga direktnog učinka presuda iz kolektivnog spora u pogledu istovjetnih ugovornih odredbi nisu relevantni ni navodi tuženika o tome da su ovdje sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive i da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao ni navodi da tuženik ugovaranjem valutne klauzule nije ostvario nikakav ekstra profit.

20.4. U odnosu na dokumentaciju koju tuženik prilaže na okolnost općenitog informiranja potrošača o tečajnim rizicima (reklamni materijal, letci, brošure) valja reći da u ovom sporu ona nije relevantna budući da se o navedenom također raspravljalo u kolektivnom sporu.

21. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula u CHF i to na način kako je to odlučeno u točkama I. i II. izreke presude.

22. Međutim, valja reći da pri tome sud ne smatra osnovanim dio zahtjeva za da se između ugovornih strana, uslijed utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti ugovorene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika, ima primijeniti ugovorena kamata od 4,75% godišnje (koje je stopa vrijedila u trenutku sklapanja ugovora), a to iz razloga što sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe niti odrediti kamatu kao fiksnu u situaciji kada je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

23. Što se tiče tuženikovih navoda o izvršenoj konverziji kredita sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, po ocjeni ovoga suda, potpisivanje tog dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se odredbama ZID ZPK/15 niti navedenim dodatkom ugovoru o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja spornih ugovornih odredbi, odnosno ne spominje se na koji bi se način trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a koja je ništetnost nastupila, kako je rečeno, zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF odnosno iz razloga što banka potrošača (korisnika kredita) nije informirala o svim okolnostima potrebnim za donošenje informirane odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je i glavni motiv te svrha ZID ZPK/15 bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje je preplate došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Drugim riječima, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ovdje spornih odredaba, zbog čega nisu osnovani navodi tuženika kako tužitelj neosnovano potražuje isplatu koju bi eventualno imao pravo potraživati da nije prihvatio konverziju. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile prog lašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi. Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu utvrđeno je da se u istom tužitelji ni jednom odredbom tog dodatka nisu odrekli svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Pri tome se napominje i kako je u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu) propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C 452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano, a tužitelji se, kako je rečeno, nisu izričito odrekli svojih prava na potpuno obeštećenje.

24. Zbog navedenog, sud je utvrdio da tužitelji imaju pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci banke te o valutnoj klauzuli u CHF, neovisno o izvršenoj konverziji, za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana izvršene konverzije, i to solidarno od tuženika budući da su isti bili solidarni dužnici po Ugovoru o kreditu, kako to proizlazi iz ugovorne odredbe kojom se 2. tužiteljica kao sudužnik banci obvezala za ispunjenje svih tražbina iz Ugovora solidarno s korisnikom kredita (1. tužiteljem) i to pod istim uvjetima i na isti način kao i korisnik kredita. Napominje se da je jednako pravno shvaćanje o pravu potrošača koji su konvertirali kredit sukladno odredbama ZIDZPK/15 zauzeto i u odluci Vrhovnog suda broj Rev- 1096/2022 od 8. studenoga 2022., a što se tiče sudske prakse koja je različita u odnosu na ovdje navedeno shvaćanje, valja reći da je osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zadatak upravo Vrhovnog suda RH propisan u čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24).

25. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, u pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., to do tog trenutka nije protekao zastarni rok od 5 godina, kako za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni u odnosu na tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Iako su tužitelji tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate precizirali podneskom od 4. veljače 2026. te je i u odnosu na ovaj povišeni tužbeni zahtjev tuženik istaknuo prigovor zastare (podnesak od 26. veljače 2026.), ovaj sud smatra da se kao relevantan trenutak za prosuđivanje nastupa zastare valja uzeti datum podnošenja tužbe budući da su već u tužbi tužitelji zatražili isplatu po istoj osnovi za koju su iznos kasnije precizirali (nakon provedenog vještačenja) te su već u tužbi naveli činjeničnu osnovu za svoje potraživanje. Suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koja potrošači imaju na temelju Direktive 93/13 dovelo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije C-80/21 do C-82/21). Napominje se da je istovjetno pravno stajalište zauzela i sudska praksa npr. u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž -845/2023- 2 od 7. ožujka 2023.

26.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić koja je u svom nalazu i mišljenju od 16. prosinca 2025. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda broj P-1120/2019-22 od 8. listopada 2025. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Za svoj izračun preplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi vještakinja je primijenila sljedeću metodologiju: utvrdila je iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi kao i iznose anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama, utvrdila je sve uplate tužitelja, utvrdila je razlike više (+) / (-) plaćenog koje po osnovi promjene kamatne stope iznose 214,54 EUR, a po osnovi promjene tečaja CHF iznose 6.258,47 EUR specificirano po pojedinačnim iznosima odnosno ukupno 6.473,01 EUR, utvrdila je da je prilikom konverzije kredita u valutu EUR utvrđen manjak uplata u iznosu od 1.068,07 EUR koji je nadoknađivan nakon 30. rujna 2015. Također je navela da su u izračun uključene sve negativne razlike (negativne tečajne razlike odnosno anuiteti plaćeni sukladno odlukama tuženika po kamati nižoj od početno ugovorene). Ujedno je vještakinja utvrdila da je konverzija s financijsko-računovodstvenog gledišta računski točno izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15, te je konverzijom tuženik tužitelja stavio u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom, a ne u poziciju dužnika u valuti HRK s nepromijenjenom kamatnom stopom.

26.2. Tužitelji na nalaz i mišljenje vještakinje nisu imali primjedbe, već su s istim uskladili svoj tužbeni zahtjev radi isplate potražujući ukupni iznos od 6.473,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana pojedinačnih preplata do isplate.

26.3. U podnesku od 26. veljače 2026. tuženik navodi da ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje, već i nadalje ustraje na prigovorima pravne naravi kojima pobija samu osnovu tužbenog zahtjeva, a koji se tiču provedene konverzije i njezinim učincima te zastare koju ističe i u odnosu na preinačeni dio tužbe.

26.4. Vještakinja je i usmeno saslušana na glavnoj raspravi 12. ožujka 2026. na kojoj je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja od 6. prosinca 2025. Pojasnila je da su u nalazu i izračunu preplate uključene negativne razlike koje se tiču promjene kamatne stope i promjene tečaja tako da su u izračun uključena razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate i kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene , što je vidljivo u nalazu u tabeli 2, kolona 6 i 7, gdje se navode negativni brojevi. Za negativne razlike prijeboj je u nalazu izvršen te iznos više plaćenog prezentiran u točki a) zaključka uključuje i taj prijeboj.

26.5. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda te je isti valjano obrazložila, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća. Valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe (zbog čega je i odlučeno kao u točki IV. izreke presude). Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,75 % godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je korisniku kredita isplaćen odobreni iznos kredita.

27. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to je u tom dijelu ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim, pri čemu je njegovu visinu utvrdio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje.

28. Zakonske zatezne kamate tužiteljima su dosuđene, po njihovom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos preplate od datuma preplate, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita i sudužnika kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.

29.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela n isu nastali posebni troškovi. U ovom postupku tužitelji nisu uspjeli samo s dijelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti (u pogledu primjene ugovorne kamate od 4,75%), pa sud smatra da nisu uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

29.2. Kao potrebne troškove sud je tužiteljima priznao troškove:

- sastava tužbe s povećanjem od 10% za zastupanje dva tužitelja u zatraženom iznosu od 220,00 EUR i s PDV u iznosu od 55,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1., tbr. 40. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa, koja se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 52. st. 3. ove Tarife)

- podneska od 3. travnja 2023. (očitovanje na odgovor na tužbu), obrazloženog podneska od 4. veljače 2026. (očitovanje nakon nalaza vještakinje), svakoga sa zatraženim povećanjem od 10%, u iznosu od po 220,00 EUR s PDV u iznosu od po 55,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1., tbr. 40. toč. 1. i tbr. 46. Tarife

- troškove zastupanja na ročištima 7. travnja 2022., 4. veljače 2025., 18. ožujka 2025. i 12. ožujka 2026., svakoga sa zatraženim povećanjem od 10%, u iznosu od po 220,00 EUR s PDV u iznosu od po 55,00 EUR, sve sukladno tbr. 9. toč. 1., tbr. 40. toč. 1. i tbr. 46. Tarife

- trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 104,59 EUR (788,00 kn), dok nije priznat i daljnji trošak sudske pristojbe na rješenje kojim su tužitelji pozvani na platež ove pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR (100,00 kn) budući da su tužitelji mogli i bili dužni platiti sudsku pristojbu već prilikom podnošenja tužbe u kojem slučaju ne bi nastao dodatni trošak sudske pristojbe na rješenje, koji trošak sud stoga ocjenjuje nepotrebnim

- trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR.

29.3. Kao nepotreban za vođenje parnice sud ocjenjuje te ne priznaje trošak sastava podneska od 24. siječnja 2025. kojim su se tužitelji očitovali na podnesak tuženika koji im je dostavljen znanja radi, a ovim svojim podneskom tužitelji u bitnome ponavljaju već ranije iznesene navode, dok su eventualna daljnja nova očitovanja tužitelji mogli iznijeti na sljedećem ročištu za koje im je trošak zastupanja priznat. Nije priznat niti trošak zastupanja na ročištu za objavu presude budući da punomoćnici tužitelja na to ročište nisu pristupili.

29.4. Na taj način tužiteljima su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.429,59 EUR koje im je solidarno dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu, 23. travnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelji po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Horvat & Zebec & Bajsić

Ć iz [adresa]

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba