Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-400/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice VŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 12. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 23. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 155,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

i  p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici VŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 2.344,96 EUR (dvije tisuće tristo četrdeset četiri eura i devedeset šest centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 66,04 EUR od 31. listopada 2011. do plaćanja,

- 65,26 EUR od 30. studenoga 2011. do plaćanja,

- 69,13 EUR od 31.prosinca 2011. do plaćanja,

- 73,21 EUR od 31. siječnja 2012. do plaćanja,

- 73,51 EUR od 29. veljače 2012. do plaćanja,

- 70,78 EUR od 31.ožujka 2012. do plaćanja,

- 72,13 EUR od 30. travnja 2012. do plaćanja,

- 73,41 EUR od 31. svibnja 2012. do plaćanja,

- 71,38 EUR od 30. lipnja 2012. do plaćanja,

- 71,78 EUR od 31. srpnja 2012. do plaćanja,

- 70,64 EUR od 31. kolovoza 2012. do plaćanja,

- 67,75 EUR od 30. rujna 2012. do plaćanja,

- 70,80 EUR od 31. listopada 2012. do plaćanja,

- 72,48 EUR od 30. studenoga 2012. do plaćanja,

- 71,90 EUR od 31. prosinca 2012. do plaćanja,

- 65,62 EUR od 31. siječnja 2013. do plaćanja,

- 71,21 EUR od 28. veljače 2013. do plaćanja,

- 71,48 EUR od 31. ožujka 2013. do plaćanja,

- 69,13 EUR od 30. travnja 2013. do plaćanja,

- 62,87 EUR od 31. svibnja 2013. do plaćanja,

- 62,71 EUR od 30. lipnja 2013. do plaćanja,

- 63,11 EUR od 31. srpnja 2013. do plaćanja,

- 65,10 EUR od 31. kolovoza 2013. do plaćanja,

- 69,24 EUR od 30. rujna 2013. do plaćanja,

- 67,48 EUR od 31. listopada 2013. do plaćanja,

- 74,33 EUR od 30. studenoga 2013. do plaćanja,

- 62,78 EUR od 31. prosinca 2013. do plaćanja,

- 23,56 EUR od 31. siječnja 2014. do plaćanja,

- 25,22 EUR od 28. veljače 2014. do plaćanja,

- 24,94 EUR od 31. ožujka 2014. do plaćanja,

- 23,25 EUR od 30. travnja 2014. do plaćanja,

- 22,55 EUR od 31. svibnja 2014. do plaćanja,

- 22,74 EUR od 30. lipnja 2014. do plaćanja,

- 24,93 EUR od 31. srpnja 2014. do plaćanja,

- 26,52 EUR od 31. kolovoza 2014. do plaćanja,

- 26,23 EUR od 30. rujna 2014. do plaćanja,

- 27,68 EUR od 31. listopada 2014. do plaćanja,

- 28,75 EUR od 30. studenoga 2014. do plaćanja,

- 28,18 EUR od 31. prosinca 2014. do plaćanja,

- 28,95 EUR od 31. siječnja 2015. do plaćanja,

- 28,94 EUR od 28. veljače 2015. do plaćanja,

- 28,94 EUR od 31. ožujka 2015. do plaćanja,

- 28,94 EUR od 30. travnja 2015. do plaćanja,

- 28,93 EUR od 31. svibnja 2015. do plaćanja,

- 28,94 EUR od 30. lipnja 2015. do plaćanja,

- 1,51 EUR od 31. srpnja 2015. do plaćanja,

i to:

- po stopi od 12% godišnje od 31. listopada 2011. do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici VŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 2.025,00 EUR (dvije tisuće dvadeset pet eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je kod ovoga suda 13. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u kojoj navodi da je kao korisnica kredita dana 9. ožujka 2006. s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu br. 9011071579 koji je 13. ožujka 2006. solemniziran kod javne bilježnice Bojane Štimac iz [adresa] pod brojem OU- 349/2006-1. Predmetnim je Ugovorom tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 56.660,67 CHF po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita.

1.2. U članku 7. Ugovora ugovorena je obveza otplate kredita u 312 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tužiteljica navodi da ju tuženik ni u jednom trenutku, pa ni prilikom sklapanja Ugovora, nije obavijestio kao potrošača o svim parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti mu je omogućio da pojedinačno pregovara oko bilo koje od odredbi Ugovora, osobito ju nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak te razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je valuta u kojoj se vrši plaćanje obveza iz Ugovora, a u konačnici nije ni domicilna valuta tužiteljice ili tuženika. Nadalje tužiteljica navodi da ju tuženik nije upozorio da je švicarski franak tzv. "valuta utočišta", odnosno valuta u koju ulagači imaju povjerenje u razdobljima gospodarske krize i da u tim slučajevima zbog povećanog interesa njezina vrijednost u odnosu na druge valute raste, a da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF na način na koji to primjerice štiti u odnosu na EUR, već upravo suprotno, kako tužiteljicu, tako i brojne druge korisnike kredita, kroz reklame i prilikom razgovora u poslovnici poticao je na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o "sigurnoj" valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za korisnika. Pored navedenog, tuženik je visinu anuiteta dodatno vezao uz srednji tečaj CHF za HRK koji je sam određivao i time u ugovorni odnos uveo još jedan parametar o kojem je sam odlučivao i na koji tužitelj nije mogao utjecati. Takvim postupanjem tuženik je rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužiteljicu koja je kredit primila i otplaćivala u hrvatskim kunama i time je za tužiteljicu učinio neizvjesnom njezinu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga odredbe čl. 7. odnosno drugih relevantnih odredbi Ugovora, u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz srednji tečaj za CHF banke na dan plaćanja i u vezi s kojima tuženik također nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke.

1.3. Tužiteljica se poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. kao i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III- 2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016., kao i Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. koja je potvrđena odlukom Ustavnog suda od 3. veljače 2021., donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja protiv, između ostalih, i ovdje tuženika kao jedne od stranaka u postupku te ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz tih presuda i u ovom postupku sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. ZZP/07.

1.4. Tužiteljica navodi i kako su stranke 29. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011071579 (u daljnjem tekstu: Dodatak) kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom koja je utvrđena u iznosu od 1.546,16 EUR. Uzimajući u obzir da ništetne odredbe ugovora kao ni sam ugovor sukladno čl. 326. ZOO ne konvalidiraju čak ni u slučaju kad bi uzrok ništetnosti naknadno nestao, ali i da tuženik nije u cijelosti podmirio svoj dug prema tužiteljici, tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba i ostvarenje pripadajućih prava. Takav je stav zauzela i sudska praksa izražena u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev. 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.

1.5. Tužiteljica navodi da je posljedica navedenih nepoštenih ugovornih odredbi znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice što je posebno vidljivo iz dokumentacije prema kojoj je tužiteljica preplatila iznos od 2.500,00 EUR ako se iz ugovora uklone ništetne odredbe te primjeni početni otplatni plan i izvrši izračun anuiteta prema fiksnoj kamatnoj stopi iz čl. 4. Ugovora i srednjem tečaju CHF koji je važio na dan kada je tužiteljici kredit isplaćen, te kad se tako izračunati iznos preplate i dospjele zakonske zatezne kamate umanji za preplatu priznatu Dodatkom. Stoga tužiteljica ovom tužbom potražuje od tuženika navedeni iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose i to temeljem članaka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

2.2. Tuženik se protivi tužbi prvenstveno iz razloga što je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate te je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos- 1/2019 od 4. ožujka 2020. u tzv. Oglednom postupku odlučeno je kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz čega tuženik zaključuje da je tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan te tvrdi da navedeno proizlazi i iz presude Europskog suda broj C-567/20 od 5. svibnja 2022. kao i stajališta Ustavnog suda RH koji je u okviru postupka ocjene ustavnosti ZID ZPK potvrdio da se radi o valjanoj, javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud odlučio je da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili definitivno je otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, prvenstveno iz razloga što je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. U Oglednom postupku VSRH jasno je definirao opseg prigovora ništetnosti koji se u slučaju provedene konverzije eventualno mogu isticati u sudskom postupku, a koji se mogu ticati isključivo općih pretpostavki ništetnosti ugovora definiranih Zakonom o obveznim odnosima, neovisno o posebnom zakonskom uređenju mehanizma konverzije, te eventualno situacije u kojoj konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK. VSRH utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF, a sudovi nižeg stupnja vezani su pravnim shvaćanjem VSRH iz Oglednog postupka. Tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH te pravu EU. Iz rješenja VSRH u Ogledom postupku kao i spomenute presude Europskog suda jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK. Pri tome se tuženik poziva i na sudsku praksu koja govori u prilog njegovih navoda

2.3. Tuženik nadalje ističe nedostatak interesa tužiteljice za podizanje tužbe sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09) prema kojem taj interes postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti pri čemu ističe da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS RH broj Pž-7129/13 promašeno jer se ista ne odnosi i ne može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao.

2.4. Nadalje iznosi da je pozivanje na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku moguće samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnici radi utvrđenja. Ističe i da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u kolektivnom sporu te budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe iz kolektivnog spora i ugovorne odredbe konkretnog ugovora, individualni potrošač ne može se pozivati na presudu iz kolektivnog spora niti bi to imalo smisla, zbog čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu. Također smatra da bi tužitelj, koji polaže pravo na isplatu preplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu, prethodno trebao zahtijevati sudsku zaštitu podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača.

2.5. U pogledu valutne klauzule tuženik u bitnome navodi da je ugovaranje iste zakonito, da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da ista djeluje prema svim sudionicima, a to pozivajući se na odredbe članka 22. ZOO kao lex specialis prema kojim je valutna klauzula izričito dopuštena, te obrazlaže opravdanost njezine primjene i njezinu dopuštenost.

2.6. Nadalje, tuženik ukazuje da se radi o ugovoru solemniziranom od strane javnog bilježnika koji ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta pa je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba tog ugovora.

2.7. Navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba te je prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te su mu prava i obveze ponovno pojašnjeni od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije, a prilikom razmatranja ponuđenog ugovora niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno niti je tražio razjašnjenja unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke te javnog bilježnika, iz čega se može razumno zaključiti da su mu ugovorne odredbe te prava i obveze bile jasne. Tuženik stoga ističe da ne može preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, tako i za postupanje poslovno sposobnog suugovaratelja, a banka jedino može ponuditi onu uslugu za koju će sam potrošač procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj i učinio.

2.8. Tuženik iznosi opširne navode o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, koje međutim sud ne smatra relevantnima budući da tužitelj ica u predmetnoj tužbi ne iznosi navode o ništetnosti tih ugovornih odredbi niti na tome temelji svoj zahtjev za isplatu.

2.9. Tuženik osporava i visinu utuženog potraživanja te se protivi predloženom financijskom vještačenju kao nepotrebnom, no u slučaju da se isto odredi , smatra da je potrebno izvještačiti jesu li konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR. Kod toga ističe da je kogentnim odredbama ZID ZPK/15 detaljno definiran način utvrđivanja preplate zbog čega se ne može prilikom konverzije niti vještačenja postupati suprotno tim propisima.

2.10. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare ukazujući na kogentnost zakonskih odredbi o zastari koje ugovorne strane ne mogu mijenjati svojom voljom, a to ne može niti treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe), zbog čega niti sud o zastari ne može odlučivati izvan okvira prisilnih propisa. Ukazuje da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi određivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da pokretanje ili vođenje takvog postupka ne sprječava potrošača da pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Posebno ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje nišetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u konkretnom slučaju.

3.1. U podnesku od 10. prosinca 2024., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljica osporava navode tuženikovog odgovora na tužbu.

3.2. U pogledu prigovora tuženika da tužiteljica ne bi imala pravni interes za podnošenje ove tužbe, tužiteljica skreće pažnju kako je sudska praksa izražena u rješenju VSRH br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. već zauzela stav da sklapanjem aneksa ili dodataka ugovoru o kreditu temeljem odredaba ZID ZPK tužiteljica nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora. To iz razloga što tužiteljici konverzijom nije u cijelosti podmiren dug niti joj je pružena restitucija na način i u visini kao da nepoštenih odredaba nije niti bilo. Pored toga, odredbe ZID ZPK i Dodatka Ugovoru o kreditu ne rješavaju pitanje ništetnih odredaba u temeljnom ugovoru niti pitanje povrata preplaćenog iznosa. Također, temeljem čl. 326. ZOO ništetan ugovor i njegove pojedinačne ništetne odredbe ne postaju valjane ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a uvjeti koji predstavljaju iznimku (zabrana manjeg značaja i ispunjenje ugovora u cijelosti) u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Jednako tako, prema stavu izraženom u presudi Suda EU C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu V ca. Erste Bank Hungary Zrt, zakonskim se intervencijama ne smiju umanjiti prava potrošača na restituciju. Umanjujući svoje potraživanje za iznos preplate koji je tužiteljici priznat u konverziji, tužiteljica potražuje samo razliku do ukupnog iznosa koji je tuženik stekao bez osnova temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba koje je ugradio u ugovor koji je sam pripremio te o kojim se uvjetima nije pregovaralo. Kod toga se tužiteljica poziva na sudsku praksu drugostupanjskih sudova kao i na rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-1096/2022.

3.3. Tužiteljica ističe i kako nije bila u prilici pregovarati o bilo kojoj od odredaba ugovora o kreditu, pa tako ni o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao temeljnim odredbama koje definiraju cijenu kredita. Tuženik pritom sam navodi da banka potrošačima može ponuditi onu uslugu za koju će oni procijeniti odgovara li njihovim potrebama i mogućnostima. Međutim, banka je kao trgovac u obvezi pružiti potrošačima potrebne obavijesti za donošenje informirane odluke što je u konkretnom slučaju propustila učiniti, a takva nepoštena praksa pravomoćno je utvrđena odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

3.4. Navodi i da tuženik nastoji iznova problematizirati pitanje valutne klauzule kao instituta obveznog prava, što smatra u cijelosti nepotrebnim budući da pravomoćnim odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača nije dovedena u pitanje zakonitost samog instituta, već način na koji je tuženik ugovarao valutnu klauzulu i time prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita (tužiteljice) kao potrošača.

3.5. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, tužiteljica se poziva na odluku Vrhovnog suda broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. iz koje proizlazi stajalište, koje se oslanja i na praksu Suda EU, da pokretanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i da ona počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je prekinut tijek zastare podnesena je 4. travnja 2012., a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se na nepošten način ugovara valutna klauzula, postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. i od tada ponovno počinju teći zastarni rokovi. Budući da je tužba u ovome predmetu podnesena 13. lipnja 2023., nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Osim toga, tužiteljica ukazuje i na shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

4. U podnesku od 23. travnja 2025. tuženik u bitnome ponavlja i dodatno obrazlaže navode iz odgovora na tužbu koji se tiču provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK zbog čega tuženik smatra da tužiteljica nema pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Nataliji Jambrečić, pročitan je njezin nalaz i mišljenje te je provedeno saslušanje tužiteljice kao stranke.

6. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 23. siječnja 2026. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje ukupni iznos od 2.344,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u nalazu izrazila vještakinja. Budući da je time tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev, u tom je smislu djelomično povukla tužbu, o čemu se tuženik u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljen ovaj podnesak tužiteljice nije očitovao, zbog čega je sukladno čl. 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka koj ima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

9.1. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita dana 9. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u iznosu od 56.660,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora) uz promjenjivu redovnu kamatu (koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,75% godišnje – čl. 4. toč. 1. Ugovora) te se tužiteljica navedeni iznos obvezala tuženiku platiti u 312 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (čl. 7. toč. 1. i toč. 2. Ugovora), sve kako je to utvrđeno i uvidom u navedeni Ugovor. Nesporno je da se radilo o kreditu za kupnju stambenog objekta i adaptaciju stambenog objekta (čl. 2. toč. 1. Ugovora).

9.2. Nadalje, nesporno je i da su stranke 29. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011071579 kojim je provedena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15. Ovim Aneksom stranke su u čl. 1. utvrdile da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011071579 (osnovni ugovor); u čl. 2. Dodatka utvrdile su da se ovim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju; u čl. 3. Dodatka utvrdile su visinu neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. (28.978,10 EUR) kao i da na dan 30. rujna 2015. postoji preplata u iznosu od 1.546,16 EUR te su u čl. 4. utvrdile da je, uslijed otplate kredita nakon 30. rujna 2015., u tom prijelaznom razdoblju do dana sklapanja ovog Dodatka utvrđena razlika u iznosu od 106,24 EUR koja se smatra preplatom, odnosno ukupna preplata iznosi 1.652,40 EUR koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta (čl. 5. Dodatka), odnosno da na dan sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene glavnice iznosi 28.805,00 EUR (čl. 6. Dodatka). Nadalje, stranke su daljnjim odredbama Aneksa utvrdile način promjene kamatne stope te visinu anuiteta i rokove dospijeća prema izmijenjenom otplatnom planu, a koji se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za EUR na dan plaćanja.

10. Iz naprijed navedenog proizlazi, dakle, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Tako je u čl. 19.b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK/15) propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 19c. st. 1. ZPK propisan je i način na koji se vrši i izračunava konverzija, pa se tako prema točki 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR); prema točki 2. umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita u CHF primjenjuje se kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu u CHF); prema točki 4. početno utvrđen otplatni plan kredita u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom na temelju kojeg se izračunava novi obroci odnosno anuiteti u EUR; prema točki 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu po tečaju primjenjivom na datum uplate te takvi iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu; u točki 5. propisuje se način korištenja preplate tj. ukupnih uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3.; u točki 6. regulira se način namirenja ukoliko su ukupno uplaćeni iznosi u EUR manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR; u točki 7. propisuje se da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30.09.2015.g. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. i uplaćenih iznosa sukladno toč. 4.; prema točki 8. učinak konverzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine. Prema odredbi čl. 19.e st. 1 ZPK vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s čl. 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a prema stavku 5. istog članka u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. tog Zakona, sukladno čl. 19.e st. 6. ZPK otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

11. Sporna je, u bitnome, neposredna primjena pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača kao i jesu li sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne . Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja te ima li tužiteljica pravni osnov za svoje potraživanje imajući u vidu da je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15.

12.1. Prije svega, valja reći da prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formul irao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

13.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Tuženik iznosi prigovor kako je u konkretnom slučaju isključena neposredna primjena presuda donesenih u ovom kolektivnom sporu, imajući u vidu vrstu spora (odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete).

14.2. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama ne samo za naknadu štete, već i za isplatu , pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Osim toga, imajuć i u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca rad i ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14.3. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

14.4. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 9. ožujka 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula u CHF na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF te da se radi o potrošačkom ugovoru, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao trgovca, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15.1. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na ove sporne okolnosti tuženik nije predložio izvođenje bilo kakvih personalnih dokaza (npr. saslušanjem osobnog bankara kao svjedoka), pa je po prijedlogu tužiteljice provedeno samo saslušanje tužiteljice.

15.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila s PBZ 2006. godine, radilo se o stambenom kreditu za kupnju i renovaciju obiteljske kuće koju su koristili isključivo za stanovanje tužiteljičine obitelji. Budući da je plaću primala na račun kod PBZ, za kredit se obratila upravo toj banci te niti nije išla u druge banke. S obzirom na njezina primanja tamo joj je ponuđen jedino kredit vezan uz CHF i to u iznosu od 56.600,00 CHF, a nije joj ponuđen nikakav drugi kredit. Ugovor je pročitala, ali u to doba nije imala nekog velikog znanja jer nije ekonomske struke, znala je kolika joj je rata kredita i da ju mora vraćati, znala je na koji je rok zaključen kredit te koja je kamata, a nikakve informacije u banci nije dobila vezano uz nekakve rizike tečaja CHF, a nije ni znala u to vrijeme da joj obveza ovisi o tečaju CHF, niti je bilo koju od tih informacija dobila kod javnog bilježnika gdje je ugovor solemniziran. Prilikom sklapanja ugovora sam ugovor je već bio pripremljen u banci te nije imala mogućnosti pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, a budući da je u to vrijeme bilo i teško dobiti stambeni kredit, ona je kao samohrani roditelj bila sretna da je uopće mogla dobiti kredit da riješi svoje stambeno pitanje. Rate je redovito otplaćivala, pa čak i nakon 2008. kada je ostala bez stalnog zaposlenja, no od 2014. pa nadalje rata je počela naglo rasti te je teško vraćala kredit, čak joj je u pitanju bila egzistencija. Kredit je konvertirala u EUR kada je vidjela da joj rata oduzima skoro čitavu plaću te je to bilo nemoguće vraćati, ali nakon nekoliko mjeseci od konverzije kredit je zatvorila tako što je prodala jednu nekretninu i tim novcima prijevremeno otplatila kredit. Prilikom potpisivanja i solemnizacije ugovor je pročitala, ali u njemu ima puno pojmova koje razumije, a zapravo i ne razumije, znala je kolika joj je rata i da je mora otplaćivati, no nije išla u neku posebnu analizu, a niti službenik u banci ima 4 sata vremena da objašnjava svaku stavku ugovora, a ona nema ekonomskih znanja, tako da nije baš razumjela svaku stavku, radi se o puno pojmova koje laik ne može razumjeti. Ranije nije dizala kredit u nekoj stranoj valuti, a ne zna što generalno utječe na promjenu vrijednosti odnosno tečaja valute. Ne sjeća se je li joj itko prilikom potpisivanja ugovora rekao da će tečaj biti nepromjenjiv kao i rata kredita. Što se tiče provjere vrijednosti neke strane valute u odnosu na kunu iskazuje da su u bankama na zidu postojale tečajne liste.

15.3. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, ne nalazeći u istom namjeru konstruiranja iskaza budući da je iskazivala realno i životno logično.

16.1. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.), zbog čega sud smatra neosnovanima ove navode kao i navode da se ne može utvrđivati ništetnost javnobilježničkog akta budući da ni jedna zakonska odredba isto ne zabranjuje.

16.2. Što se tiče tuženikovih navoda kako se ne može utvrđivati ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen, valja ukazati da prema članku 327. stavak 1. ZOO sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti te se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (odluka Vrhovnog suda RH broj Revt – 150/07 od 30. siječnja 2008.), zbog čega sud ocjenjuje neosnovanima ove tuženikove navode.

17.1. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica, koja kao prosječan potrošač sasvim sigurno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bila informirana o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, niti su isti navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužiteljica utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da tužiteljica kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika nije na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnice kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

17.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

17.3. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o zakonitosti ugovaranja valutne klauzule (pri čemu se samo napominje kako među strankama niti nije sporna zakonitost njihovog ugovaranja, niti je njihova nezakonitost utvrđena u kolektivnom sporu, već je zaštita potrošačima dana zbog drugih razloga koji se tiču unošenja u ugovor spornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, već ih je banka unaprijed pripremila, i to uz nedovoljnu informiranost potrošača te posljedično tome prouzročenog narušavanja ravnoteže između prava i obveza stranaka, sve na način kako to proizlazi iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu).

18. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćan je u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, što je predmet ovoga spora). Budući da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., to do trenutka podnošenja ove tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za tužiteljičinu tražbinu s osnova isplate zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

19.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Nataliji Jambrečić iz Čakovca koja je u svom nalazu i mišljenju od 9. prosinca 2025. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda donesenom na ročištu 8. listopada 2025. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Za svoj izračun preplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi vještakinja je primijenila sljedeću metodologiju: utvrdila je iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi kao i iznose anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama (kako bi se eliminirao utjecaj promjene kamatne stope), utvrdila je uplaćene iznose od strane tužiteljice do 30. rujna 2015., utvrdila je više plaćene iznose koji po osnovi promjene tečaja CHF iznose 3.404,03 EUR specificirano po pojedinačnim iznosima u koji izračun preplate nije uključila negativne tečajne razlike sukladno zadatku danom od strane suda, a to budući da se tužiteljica na pripremnom ročištu nije suglasila s takvim prijedlogom tuženika iz razloga što u ovom predmetu nije podnesen prigovor radi prebijanja, nadalje vještakinja je utvrdila da je prilikom konverzije kredita u valutu EUR utvrđen višak uplata u iznosu od 1.652,40 EUR, izračunala je zakonsku zateznu kamatu na najstarije utvrđene razlike i to do 30. rujna 2015. (593,33 EUR) te je preplatom koju je tuženik priznao u konverziji zatvorila najprije zateznu kamatu, a zatim i iznos više plaćenog te je naposlijetku utvrdila preostali iznos više plaćenog koji iznosi ukupno 2.344,96 EUR specificirano po pojedinačnim iznosima. Ujedno je vještakinja utvrdila da je konverzija s financijsko-računovodstvenog gledišta računski točno izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15, da su prilikom konverzije kredita uzete u obzir sve uplate tužiteljice kao i utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja.

19.2. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica na nalaz i mišljenje vještakinje nije imala nikakve primjedbe, već je u podnesku od 23. siječnja 2026. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem. S druge strane, tuženik je u podnesku od 19. siječnja 2026. prigovarao nalazu i mišljenju navodeći da je isto bazirano na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj CHF i fiksna kamatna stopa što nije bila volja ugovornih strana te iznosi svoje primjedbe pravne naravi. Uz to, ponavlja navode o izvršenoj konverziji sukladno ZID ZPK/15 zbog koje smatra da tužiteljica nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu.

19.3. Tuženik, dakle, nije prigovorio matematičkom izračunu, već postavljenom zadatku vještaku (koji zadatak vještačenja u pogledu relevantnih okolnosti određuje sud) te su njegovi prigovori na vještačenje pravne naravi. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje koji je sačinjen sukladno zadatku koji je odredio sud i to od strane stručne i nepristrane osobe te je valjano obrazložen.

20. Što se tiče prigovora tuženika u kojem ukazuje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, a ne fiksni tečaj, valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a na štetu potrošača, isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je korisniku kredita isplaćen odobreni iznos kredita.

21. Kako je, dakle, sud utvrdio i osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještaka, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos preplate od dana preplate, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.

22.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP s obzirom na to da je tuž iteljica u cijelosti uspjela s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

22.2. Kao potrebne za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP sud je tužiteljici priznao troškove:

- sastava tužbe u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa)

- obrazloženih podnesaka od 10. prosinca 2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) i od 23. siječnja 2026. (očitovanje i sređenje tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještakinje), u iznosu od po 200,00 EUR za svaki od podnesaka sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife

- troškove zastupanja na ročištima 1. srpnja 2025., 8. listopada 2025. i 12. ožujka 2026., svakoga u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife te na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife

- zatraženi PDV na sve gore navedene priznate troškove u ukupnom iznosu od

325,00 EUR sukladno tbr. 46. Tarife

- trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR.

22.4. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.025,00 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu, 23. travnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba