REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2527/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2a, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische d.d., OIB: 23057039320, Zagreb, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 16. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51401652-5102795105 sklopljenog dana 05.01.2006. godine između VŠ, [adresa], kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno= 200,00 HRK (dvjesto hrk), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK (dvjesto hrk), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 232,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate; od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 334,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 699,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 2. studenog 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je VŠ iz [adresa] kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 5. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51401652-5102795105 . U članku 10. Ugovora o kreditu ugovoreno je plaćanje administrativne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 02,500% od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se prilikom isplate plasmana. Navodi da je predmetna naknada korisniku kredita naplaćena 25. siječnja 2006. u iznosu od 232,73 EUR. Tužitelj pojašnjava da je korisnik kredita potrošač, a predmetni je ugovor tipski i adhezijski na čiji sadržaj korisnik kredita nije mogao imati bilo kakvog utjecaja. Navodi da je predmetna odredba netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna jer se o istoj među strankama nije pojedinačno pregovaralo, korisnik kredita nije imao utjecaj na njezin sadržaj te nije bio informiran o tome koji su troškovi obuhvaćeni tom naknadom, razlozima koji opravdavaju plaćanje takve naknade, svrsi naknade i relaciji odnosa između te naknade i zauzvrat pruženih usluga. Dodaje da je naknada ustegnuta od iznosa kredita pa je korisnik kredita tuženiku morao plaćati kamate i na naknadu koja mu je naplaćena, čime je dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. ŠŠ, kao jedina nasljednica iza korisnika kredita VŠ je svoje potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu ustupio tužitelju Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine pa stoga tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva da se prije svega utvrdi da je ništetna navedena ugovorna odredba i da se obveže tuženika na isplatu iznosa od 232,73 EUR po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove i to sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja naknade pa do isplate. Dodatno tužitelj ističe da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna samo prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07.), već i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.

– dalje: ZOO) (konkretno čl. 272.) jer obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje se naknada odnosi nisu određeni niti odredivi (čl. 272. ZOO).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 2. prosinca 2025. prije svega prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj. Nadalje tuženik osporava aktivnu legitimaciju navodeći da je u konkretnom slučaju riječ o tražbini koja se po svojoj prirodi protivi prenošenje na drugoga. Također navodi da je tužitelj dužan dokazati status potrošača kod korisnika kredita, dok u odnosu na naknadu za obradu kredita ističe da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, njome je propisan jasan i nedvosmislen iznos naknade koja se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ona je izražena u točno određenom postotku od 1,00% od iznosa kredita. Dodaje da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Osim toga, korisniku kredita je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Pojašnjava da su se tom ulaznom naknadnom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškovi trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezani regulatorni troškovi (savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). S obzirom na nastale troškove prilikom obrade kredita, tuženik je sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu naplatio naknadu u visinu od 2,50% od visine iznosa kredita. Smatra da je korisnik kredita imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o toj je obvezi bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a predmetna je odredba u ugovoru navedena jasno te je lako uočljiva i razumljiva. Tuženik zaključno ističe prigovor zastare te osporava utuženi tijek zateznih kamata. Sama visina naplaćene naknade i datum plaćanja (30. svibnja 2005.) nisu sporni (list 212. spisa).

3. Vrijednost predmeta spora u iznosu od 232,73 EUR sud je odredio primjenom odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25.

– dalje: ZPP) na pripremnom ročištu 26. siječnja 2026. budući da se, u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, dakle, ovdje, prema iznosu 386,12 EUR, a što posredno proizlazi i iz odredbi čl. 35. i čl. 40. st. 1. i 2. ZPP-a.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno je saslušan svjedok ŠŠ (list 204 spisa).

5. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5102795105 sklopljenog dana 05. siječnja 2006. godine između VŠ, [adresa], kao korisnika koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 232,73 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

7. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita VŠ i tuženik kao kreditor 5. siječnja 2006. sklopili Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51401652-5102795105 (list 14-19. spisa) za iznos kredita od 14.785,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj sa namjenom gotovinski kredit za hipoteku (čl. 2. i 3. Ugovora). Nadalje nije sporna činjenica da je 25. siječnja 2006. korisniku kredita naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 232,73 EUR. Dakle, nije sporna visina tužbenog zahtjeva kao niti dan kada je predmetna naknada naplaćena.

8. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija tužitelja, status potrošača kod korisnika kredita, ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine te pitanje tijeka zateznih kamata i visine stope zatezne kamate.

Dakle, sporna je osnova tužbenog zahtjeva.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51401652-5102795105 od 5. siječnja 2006. utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita VŠ i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 14.785,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj sa namjenom stambeni kredit (čl. 2. i 3. Ugovora). U članku 10. ugovorena je, među ostalim, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita u iznosu od 02,500% naknade od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom Ugovora, s time da je korisnik kredita suglasan da se navedena naknada naplati prilikom isplate plasmana.

10. Kako je već ranije navedeno, nije sporno da je na ime predmetne naknade korisniku kredita 25. siječnja 2006. naplaćen iznos od 232,73 EUR.

11. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 8. lipnja 2023. (list 9-13 spisa) utvrđeno je da je istim nasljednica iza pokojnog VŠ, ŠŠ koja je ujedno bila i sudužnik i založni vjerovnik po predmetnom ugovoru kao ustupitelj, ustupila tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652- 5102795105 od 5. siječnja 2006. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada, o čemu je tuženik obaviješten primitkom Obavijesti od 8. lipnja 2023. (list 8. spisa).

12. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (čl. 80. st. 2. ZOO).

13. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

14. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

15. Neosnovani su tuženikovi navodi da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač. Naime, već iz samog sadržaja Ugovora o kreditu od 5. siječnja 2006. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena hipotekarni kredit građana (čl. 3. Ugovora o kreditu), dok je i iz iskaza ŠŠ, nasljednice iza VŠ i sudužnika i založnog dužnika po predmetnom kreditu , koja je saslušana u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, nedvojbeno da se radilo o kreditu građana koji su ona i njezin suprug podigli za podmirenje troškova režija, dugova i uređenje stambenog prostora. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za osobne potrebe koje se tiču stanovanja, i troškova režija i sl., odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja.

16. Svjedok ŠŠ je u svom je iskazu također navela da su došli u banku te da su im u banci ponudili kredit u švicarskim francima kao najpovoljniju opciju i nisu imali mogućnost pregovarati niti o jednoj odredbi tog ugovora pa tako ni o odredbi o naknadama za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. Pročitali su ugovor no međutim nismo imali nikakvih prigovora jer u tom slučaju banka nam ne bi odobrila kredit, a da im djelatnici banke nisu objasnili što točno pokriva ta naknada.

17. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je ona osobno i njezin suprug kao korisnik kredita bili upoznati s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita i visini te naknade koja se izračunavala u postotku od iznosa kredita. Međutim, iz iskaza korisnika kredita, neovisno o tome kada se uzme u obzir njegov cjelokupan iskaz, ne proizlazi zaključak da bi im djelatnik banke dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj ugovornoj odredbi, odnosno što konkretno ta naknada predstavlja, tj. što ona uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Prema tome, sasvim je jasno da korisniku kredita odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

18. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

19. Odredbom čl. 83. ZZP-a određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

20. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

21. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedoka sudužnika i založnog vjerovnika, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

23. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazima svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Iz utvrđenih činjenica ne proizlazi opravdanost predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita niti da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Dakle, korisnik kredita nije nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

24. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

25. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

26. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu i odobrenje kredita ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

27. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

28. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

29. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 232,73 EUR, čija visina među strankama nije sporna.

30. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, koja je u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

31. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 25. siječnja 2006. (koja činjenica nije sporna), osnovano tužitelj zatezne kamate potražuje od tog dana.

33. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina proizlazi iz izvan ugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne iz trgovačkog ugovora.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama II. i II. izreke presude.

35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta od 386,12 EUR-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.).

36. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, sastava podneska od 12. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 2. veljače 2026. i 16. ožujka 2026. u iznosu od po 50,00 EUR, svako Tbr. 9. toč. 1. Tarife i pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 26,55 EUR koliko je i platio i za presudu u iznosu od 26,55 EUR, dakle ukupno te za troškove svjedoka od 56,70 EUR (list 213. spisa) ukupno iznosi 334,35 EUR.

37. Preko dosuđenog iznosa do ukupno zatraženog iznosa od 334,35 EUR (za iznos od 699,01 EUR) tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan jer je postavljen prema vrijednosti predmeta spora od 1.559,95 EUR, a ne prema onoj vrijednosti koju je sud utvrdio u postupku.

38. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO.

39. Obzirom na izloženo, riješeno je kao u izreci.

U zagrebu, 23. travnja 2026.

SUDAC

Marija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

DNA:

-tužitelju po pun uz pristojbu na presudu 26,55 EUR

-tuženiku po pun