REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-995/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković, uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Janković, u upravnom sporu tužiteljice RA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Marija Palić, odvjetnica u Zagrebu, Jordanovac 15, protiv tuženog Grada Zagreba, OIB: 61817894937, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika KLASA: UP/II-551-06/23-014/2710, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 21. prosinca 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku KLASA: UP/I-551-06/23- 014/840, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-3 od 31. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika KLASA: UP/II-551-06/23-014/2710, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 21. prosinca 2023. odbijen je prigovor tužiteljice protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku KLASA: UP/I-551-06/23-014/840, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-3 od 31. listopada 2023. kojim joj prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja s 30. rujnom 2023. Nadalje, rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova.

2. Tužiteljica u tužbi i tijekom spora u bitnome ističe kako osporena rješenja nisu suglasna odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Navodi da potpuno neosnovano tuženik ističe u drugostupanjskom rješenju da bi bile ispunjene pretpostavke iz članka 98. Zakona o općem upravnom postupku. Dodaje da je sukladno zakonskim odredbama potrebno da obrazloženje sadrži kratko izlaganje, činjenično stanje i odlučne razloge, a da je uvidom u osporeno prvostupanjsko rješenje razvidno kako je izostalo takvo obrazloženje. Ukazuje i na ranije odluke tuženika kao primjerice rješenje KLASA: UP/II- 551-06/23-014/351, URBR: 251-02-01/001-23-5, a u kojoj odluci tuženik ističe kako će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte. Nastavlja da, dakle, tuženik sam nije postupio na način kako je najavio postupiti. Iznosi da u cijelosti ostaje kod navoda da se u konkretnom slučaju radi o nepravovremenoj (preuranjenoj) odluci te da se protivi navodima tuženika iznesenima u drugostupanjskom rješenju u kojem se ističe da donošenje osporavanog akta nema nikakve veze s upravnim sporom UsI- 4631/2023. Smatra da je tuženik propustio navesti smislene i zdravorazumski shvatljive razloge zbog kojih nema nikakve veze spor UsI-4631/2023 s ovdje osporenim rješenjima pa je potrebno tuženiku ukazati na sljedeće, da su ona i tuženik stranke postupka UsI-4631/2023, da je postupak UsI-4631/2023 pokrenula tužbom iz razloga što smatra da joj se novčana naknada ima isplaćivati prema rješenju tuženika od 15. prosinca 2016. odnosno do 15. godine života djeteta. Dodaje da u odgovoru na tužbu koji je tuženik dao u predmetu UsI-4631/2023 navodi identične prigovore kao u ovom postupku pa je već iz tog razloga razvidna povezanost ova dva predmeta. Opisuje da u predmetu UsI-4631/2023 ona osporava zakonitost rješenje tuženika i Odluku tuženika o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći temeljem koje su ta rješenja donesena, a temeljem koje su i u ovom postupku donesena rješenja. Ukazuje na to kako se tuženik u osporavanom rješenju od 21. prosinca 2023. poziva na odluku Ustavnog suda U-III-1744/2023 od 14. studenog 2023. i odluku Visokog upravnog suda Usoz-143/22, a zbog kojih odluka je i došlo do prekida postupka UsI- 4631/2023. Smatra kako tuženikovo neosnovano elaboriranje (termin koji koristi tuženik u cilju omalovažavanja njezinih navoda) o odlukama U-III-1744/2023 i UsI- 4631/2023 itekako ukazuje na to da tuženik zna kako su njegova rješenja preuranjena te kao takva imaju biti poništena. Tuženik je nezakonitim i nepravilnim donošenjem rješenja u trenutku kada za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke stvorio neopravdane troškove tužiteljici uz istodobni financijski gubitak po osnovi same novčane naknade. Stoga predlaže da ovaj sud prije svega razmotri iznesene prigovore koji se tiču pravovremenosti osporenih rješenja. S obzirom da se tuženik, između ostalog, pozva i na odluku Visokog upravnog suda Usoz-8/22, ukazuje kako je odlučna činjenica koju je ovaj drugostupanjski sud utvrdio u predmetu Usoz-8/22 ta da adresatima Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja nije ostavljeno odgovarajuće vrijeme prilagodbe. Opisuje da je Visoki upravni sud u postupku Usoz- 8/22 potvrdio shvaćanje kako je teret ukidanja prava na financijsku pomoć u vidu mjesečne naknade koju primaju roditelji odgojitelji pretegoban za iste na način kako je to učinio tuženik. Navodi da uvidom u ovdje osporavana rješenja od 21. prosinca 2023. i 31. listopada 2023. nije razvidno da bi tuženik udovoljio takvoj temeljnoj pretpostavci na koju je ukazao sud drugog stupnja u postupku Usoz-8/22. Promatrajući ukupnost naprijed navedenih promjena uvedenih osporavanom Odlukom, odnosno učinke Odluke koji se protežu na osobe koje su prije stupanja na snagu osporavane Odluke pravomoćnim upravnim aktima ostvarile status roditelja odgojitelja i pripadajuću novčanu pomoć u maksimalnom trajanju do navršene petnaeste godine života djeteta, Sud smatra da je donositelj osporavane Odluke propustio uspostaviti ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporavane Odluke. Ovakav zaključak ovaj Sud temelji, prije svega, na ocjeni da je razdoblje koje je adresatima osporavane Odluke ostavljeno za prilagodbu novonastalim okolnostima prekratko odnosno da je ukupnošću posljedica koje su nastale osporavanom Odlukom i trajanjem razdoblja prilagodbe novoj mjeri adresatima osporavane Odluke nametnut prekomjeran teret. (Odluka Visokog upravnog suda Usoz-8/22). Ponavlja okolnosti koje su tuženiku itekako poznate jer je više puta u danim prigovorima ista navela te dostavila materijalnu dokumentaciju koja potvrđuje njihovu osnovanost. Majka je sedmero maloljetne djece: KA, rođene **.**.2006., MA rođenog **.**.2007., MA R, rođenog **.**.2010., ĆA, rođenog **.**.2016., GA, rođenog **.**.2020., i RAH, rođene **.**.2022. Ističe da njezino najmlađe dijete nije u ovom trenutku navršilo niti tri godine života. Navodi da majci sedmero maloljetne djece od kojih najmlađe dijete nema navršene tri godine života, tuženik nalazi opravdanim, svrsishodnim, zakonitim i pravilnim ukinuti pravo na novčanu pomoć i k tome još uz obrazloženje da bi se radilo o ispunjenju uvjeta razmjernosti. Dodaje da u cijelosti osporava da bi se u njenom konkretnom slučaju radilo o zakonitom i pravilnom postupanju tuženika. Osobito osporava da bi tuženik ostvario uvjet razmjernosti na koji je Visoki upravni sud ukazao kao osnovnu pretpostavku ograničavanja prava zajamčenih pravomoćnim upravnim aktom. Iznosi da načelo razmjernosti (sukladno tumačenju Visokog upravnog suda) znači kako tuženik mora voditi računa da se prilikom izmjene Odluke o roditeljima odgojiteljima, cilj koji tuženik (navodno) želi postići takvom izmjenom, ne može biti uzet u obzir bez pravilnog vrednovanja posljedica koje takve izmjene imaju po nju i njenu obitelj. Nastavlja da je ona nezaposlena majka sedmoro maloljetne djece koja ne pohađaju vrtić te da ne ostvaruje bilo kakvu drugu potporu ili pomoć u smislu financijske naknade, nije zaposlena, već je jedino njezin suprug u radnom odnosu. Naglašava da upravo okolnost da je njezin suprug kontinuirano u radnom odnosu, da su ona i njen suprug uzorni građani, da njena djeca nisu problematična te uredno pohađaju školu i ispunjavaju sve školske obveze ukazuje na to kako je novčana naknada koja joj se ukida rješenjem od 31. listopada 2023. predstavlja prijeku potrebu za nju i njenu obitelj koja je skromno, ali uzorno funkcionirala zahvaljujući ostvarivanju tog prava. Opisuje da je donošenjem rješenja od 31. listopada 2023., kojim se određuje da joj prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja, te rješenja od 21. prosinca 2023., kojim se isto potvrđuje, ozbiljno ugrožena egzistencija sedmoro maloljetne djece. Ističe da je tuženik svojim postupanjem izložio mnogobrojnu obitelj financijskom slomu i to u trenutku kada je općepoznato da su troškovi života izrazito veliki, kada je prisutna izrazita inflacija i predviđena financijska kriza. Pita se na koji je to točno način tuženik udovoljio kriteriju razmjernosti u ovom konkretnom slučaju? Koju joj je to zamjensku mjeru, odnosno modifikaciju postojeće mjere tuženik omogućio? Navodi da je jedino što je tuženik u ovom konkretnom slučaju ostvario donošenjem osporavanih rješenja jest to da je potpuno nepravilno i nezakonito ukinuo joj prava koja je stekla na temelju pravomoćnog upravnog akta. Napominje kako tuženikovi navodi o kvazi retroaktivnosti, sve kada bi se mogli primijeniti glede same tuženikove izmjene Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, u ovom konkretnom slučaju svakako nisu primjenjivi. Pojašnjava da tuženik zanemaruje da se u ovom postupku radi o njenom pojedinačnom pravu, da sada nije riječ o zakonitosti ili nezakonitosti Odluke o izmjeni Odluke o novčanoj pomoći. Dodaje da je postupanjem tuženika kao nadležnog javnopravnog tijela došlo do povrede njezinog pojedinačnog prava priznatoga joj na temelju pravomoćnog upravnog akta. Iznosi da stoga kada bi sud i prihvatio obrazloženje o pravu tuženika da donosi odluke i mijenja odluke ranijih nositelja vlasti u jedinicama lokalnih i područnih samouprava, ne postoji takvo zakonsko ovlaštenje koje tuženika ovlašćuje da ukida pravomoćno stečeno pojedinačno pravo. Smatra da su iz tog razloga u cijelosti neupotrebljivi tuženikovi argumenti o iznimnoj dopuštenosti povratnog djelovanja i ovlasti javne vlasti da odlučuje o financijskoj pomoći građanima jer jednostavno ne postoji takva pravna osnova koja bi dopuštala da se osobi negira, ukida i odriče jednom stečeno pravo koje je ostvareno na zakonit te način temeljem pravomoćnog i izvršnog pravnog akta. Ističe da bi takva tumačenja koja tuženik nastoji protegnuti nad domenom pojedinačnih prava ozbiljno ugrožavala pravnu sigurnost. Pojašnjava da Zakon o općem upravnom postupku u članku 13. propisuje načelo zaštite stečenih prava stranaka te da je iz ove zakonske definicije razvidno kako se takvim stečenim pravima smatraju prava koja su priznata pravomoćnom odlukom. Nastavlja da ovlasti javne vlasti zasigurno postoje, ali da ta javna vlast ne može zadirati u domenu njezinih stečenih pojedinačnih prava. Ukazuje i na to kako ovlasti tuženika, odnosno tijela tuženika Gradske skupštine da donosi opće akte o pitanjima iz samoupravnog djelovanja tuženika kao jedinice lokalne/područne samouprave ne obuhvaća tuženikovu ovlast oduzimanja prava zajamčenog pravomoćnim aktom. Naglašava kako se radi o njoj priznatom pojedinačnom pravu u ovom konkretnom slučaju. Predlaže poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te se poziva na presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usoz-143/22 od 27. veljače 2023., Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. i Usoz- 254/23 od 19. prosinca 2023. i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 1744/2023 od 14. studenog 2023. Ističe da potpuno neosnovano tužiteljica navodi nedostatak odlučnih činjenica u obrazloženju rješenja prvog stupnja. Obrazlaže da je, naime, isto doneseno po službenoj dužnosti i to iz jedinog razloga utvrđivanja razloga za prestanak prava na novčanu pomoć na pojedinačnoj razini sukladno razlozima koji su propisani člankom 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja. Smatra da treba posebice uzeti u obzir specifičnu pravnu prirodu istog s obzirom da je doneseno po službenoj dužnosti i u svojoj suštini je deklaratorne prirode te se samo utvrđuje da su ispunjeni uvjeti koje propisuje odredba članka 7. stavka 1. alineje 1. te Odluke. Dodaje da je vidljivo kako su i pobijano rješenje i rješenje prvog stupnja u cijelosti valjani te da sadržavaju sve što je potrebno sukladno članku 98. Zakona o općem upravnom postupku. Opisuje da je pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usoz-143/22 potvrđena i adekvatnost kompenzacijskih mjera kojima se ublažavaju negativne posljedice Odluke/22 na njene adresate te uspostavlja ravnoteža između javnog interesa i legitimnih očekivanja adresata. Naglašava da je Grad Zagreb najavio i pripremio četiri kompenzacijske mjere – Uključivanje u edukativno-mentorski program "Postajem poduzetnik" Zagrebačkog inovacijskog centra d.o.o., Uključivanje u obrazovne programe prekvalifikacije i osposobljavanja, Potpore za samozapošljavanje i Potpore za očuvanje i razvoj obrtničkih djelatnosti (obavijest o navedenom objavljena je 9. studenog 2022. –

https:/www.zagreb.hr/kompenzacijske mjere/183430). Zaključuje da je slijedom navedenog jasno da su neosnovani navodi kako je tužiteljici pobijanim i rješenjem prvog stupnja nametnut prevelik teret te da joj nije ostavljeno odgovarajuće vrijeme prilagodbe. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tijekom spora sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao ročište.

6. Nesporno je da je rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport KLASA: UP/I-551-06/16-013/1981, URBROJ: 251-10-01-16-2 od 15. prosinca 2016. odlučeno da se tužiteljici, kao majci šestero djece, od kojih je najmlađe JA, priznaje pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja propisano Odlukom o novčanoj pomoći za majku odgojiteljicu (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 16/16. i 19/16., dalje: Odluka/16) s time da će se novčana pomoć isplaćivati mjesečno u visini prosječnog iznosa neto mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj prema zadnjim objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku prije isplate novčane pomoći, umanjenog za pripadajuće doprinose, porez i prirez, počev od 22. studenog 2016., a da pravo na novčanu pomoć prestaje sukladno odredbama članka 6. Odluke/16.

7. Sporno je, je li pravilno tuženik odbio prigovor tužiteljice protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku KLASA: UP/I-551-06/23-014/840, URBROJ: 251-09-22-1/003- 23-3 od 31. listopada 2023. kojim joj je prestala novčana pomoć za roditelja odgojitelja s 30. rujnom 2023.

8. Prvostupanjsko osporavano rješenje doneseno je na temelju članka 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj: 25/22., dalje: Odluka/22) kojim se članak 7. mijenja i glasi: "Novčana pomoć prestaje:

- 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisnika ili djece;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem su dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisana iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijete za koje je ostvarena novčana pomoć.

O prestanku novčane pomoći iz ovoga članka nadležno gradsko upravno tijelo odlučit po službenoj dužnosti."

9. Navedena Odluka/22 bila je predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske te je taj sud presudom poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. odbio prijedloge podnositelja čime je donio meritornu odluku o zakonitosti osporavane Odluke/22.

10. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom U-III/1744/2023 od 14. studenog 2023. odbio ustavne tužbe u povodu presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023.

11. Stoga je prvostupanjsko tijelo na temelju Odluke/22 bilo nadležno donijeti osporavano rješenje.

12. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe Odluke/22 osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, budući da joj je prestala novčana pomoć u skladu s tim člankom.

13. Tužiteljici se ističe da se je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. pozvao na svoj pravni stav iz pravomoćne presude poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022. u kojoj je jasno izraženo da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega je Sud zaključio da adresati Odluke/16 i Odluke/17 nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelja odgojitelja, koja stajališta su primjenjiva i na Odluku/22, koja se osporava. Dodao je da Sud nije našao da bi skraćivanje novčane pomoći bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti.

14. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske se je u odluci U-III/1744/2023 od 14. studenog 2023. pozvao na obrazloženje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske prema kojem su status roditelja odgojitelja i novčana pomoć za roditelja odgojitelja, ustanovljeni Odlukom/16 i Odlukom/18, rezultat političke volje predstavničkog tijela Grada Zagreba da određenoj kategoriji osoba pruži financijsku pomoć pri čemu prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave nije dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Odnosno da, drugim riječima, novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti. Polazeći od članka 130. Ustava i naprijed navedenog obrazloženja Visokog upravnog suda u odnosu na ovlast za donošenje Odluke/21, za Ustavni sud je također nedvojbena ovlast predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave, u konkretnom slučaju Gradske skupštine, da u skladu sa svojom (izmijenjenom) pronatalitetnom politikom donese Odluku/22 kojom se, između ostaloga, skraćuje trajanje mjere roditelj odgojitelj, a posljedično i trajanje prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja s petnaest na sedam godina života djeteta. U vezi s tim Ustavni sud je ponovio da u demokratskom društvu, pod uvjetom da zakonodavna intervencija kojom se preoblikuje neki društveni sustav ima legitimni cilj, adresati pravnih normi koje se mijenjanju ili ukidaju nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost određenog pravnog uređenja. Zaključeno je da je nedvojbeno da miješanje u imovinska prava roditelja odgojitelja je poduzeto na temelju članka 41. točke 2. Statuta Grada Zagreba, koji je jasan, precizan i predvidljiv te da je, dakle, miješanje provedeno "pod uvjetima predviđenim zakonom".

15. Vezano uz povratno djelovanje Odluke/22 Ustavni sud Republike Hrvatske je naveo da je u obrazloženju presude od 5. srpnja 2022. Visoki upravni sud najprije iznio da imajući na umu činjenicu da Odluka/21 ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu (ne zadire ni u pravo kao takvo ni u njegov opseg), već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti (ali u razdoblju koje je obuhvaćeno pravomoćnim pojedinačnim aktima), Visoki upravni sud zaključio je da Odluka/21 djeluje na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti, odnosno da se novo pravno pravilo ne primjenjuje na situaciju koja je dovršena, iz čega slijedi ocjena toga suda da Odluka/21 nema povratno djelovanje koje je (za opće akte) beziznimno, zabranjeno, već da je riječ o tzv. nepravnoj retroaktivnosti, odnosno o pravnom učinku općeg akta koji je pod određenim uvjetima dopušten. Ustavni sud je utvrdio da se navedeni zaključak o nepravoj retroaktivnosti Odluke/21 može preslikati na Odluku/22.

16. Također, Ustavni sud Republike Hrvatske je zaključio da Odluka/22 ima legitiman cilj te da se vezano za vrijeme prilagodbe korisnika ne može složiti s tvrdnjom podnositelja da je navedeno razdoblje prekratko za ijednu od tih kategorija.

17. Ustavni sud je prihvatio ocjenu Visokog upravnog suda da je navedenim kompenzacijskim mjerama Grad Zagreb uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke/22 olakšavajući im povratak na tržište rada.

18. Sud smatra da je tuženik bio ovlašten riješiti upravnu stvar neposredno u skladu s člankom 49. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine, broj: 47/09. i 110/21.), jer se je pravo stanje stvari moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela te jer nije bilo potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. Naime, sud je imao u vidu da su se iz podataka upravnog spisa mogle utvrditi sve relevantne činjenice, a da je tužiteljici pravo prestalo budući da je njezino dijete JA navršilo 7 godina do 30. rujna 2023.

19. Vezano uz obrazloženje prvostupanjskog rješenja valja navesti da je isto sastavljeno u skladu s člankom 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku, pri čemu se ističe da je navedeno rješenje doneseno po službenoj dužnosti te je tijelo trebalo samo utvrditi činjenice koje su bitne za primjenu mjerodavnog prava, a to je da je dijete tužiteljice JA navršilo 7 godina do 30. rujna 2023.

20. Vezano uz osporavanje načela razmjernosti valja navesti da je u navedenim odlukama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske zaključeno da su ciljevi koje Grad želi postići donošenjem Odluke/22 legitimni pri čemu treba imati na umu neupitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je, bez zakonske obveze određenoj uskoj kategoriji osoba dala ranija gradska vlast) na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, s time da je ocijenjeno da je Odluka/22 suglasna načelu razmjernosti te je zaključeno da je donositelj uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke. Posebno se ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske, a kako je već navedeno, zaključio da se vezano za vrijeme prilagodbe korisnika ne može složiti s tvrdnjom podnositelja da je navedeno razdoblje prekratko za ijednu od tih kategorija, a da je tužiteljici prestala novčana pomoć s 30. rujnom 2023. u skladu s mjerodavnom odredbom Odluke/22, budući da je njezino dijete JA navršilo 7 godina do 30. rujna 2023.

21. Na ročištu 24. ožujka 2026. izvršen je uvid u spis ovog suda poslovni broj: Us I- 5332/2024 (novi broj spisa, prije nastavka spora nosio je poslovni broj: Us I- 4631/2023), te je utvrđeno da je 24. prosinca 2025. donesena presuda poslovni broj: Us I-5332/2024-5 kojom je odbijen tužbeni zahtjev RA (ovdje tužiteljice) protiv rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/351, URBROJ: 251-02-01/001-23-5 od 10. srpnja 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektor za socijalnu politiku, Odjel za demografski razvoj, Odsjek za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/95, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-8 od 27. travnja 2023., a kojim prvostupanjskim rješenjem je zamijenjeno rješenje Grada Zagreba, Ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/16-013/1981, URBROJ: 251-10-01-16-2 od 15. prosinca 2016. u jednom dijelu. Nadalje, utvrđeno je da je tužiteljica 9. veljače 2026. podnijela žalbu protiv te presude. Također, na ročištu odlučeno je da se neće prekinuti ovaj spor do okončanja postupka pred Europskim sudom za ljudska prava, a koji se vodi povodom zahtjeva tužiteljice broj: 9461/24, budući da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 105. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) kad sud mora prekinuti spor, a prema mišljenju ovog suda u predmetnom slučaju prekid spora ne bi bio u skladu s načelom učinkovitosti iz članka 8. Zakona o upravnim sporovima. Također, odlučeno je da se neće saslušati tužiteljica, budući da izvođenje navedenog dokaza nije potrebno za rješavanje spora, jer su utvrđene sve činjenice važne za donošenje odluke iz podataka upravnog spisa, a to je da je dijete tužiteljice JA navršilo 7 godina do 30. rujna 2023., a imajući u vidu prethodno obrazloženje ove presude, a naročito da se mjerodavno pravo prema kojem novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina, primjenjuje na sve korisnike pod jednakim uvjetima.

22. Sud nije našao niti jedan razlog ništavosti pojedinačne odluke na koji pazi po službenoj dužnosti u skladu s člankom 47. Zakona o upravnim sporovima.

23. Slijedom svega navedenog u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

24. Kako je tužiteljica izgubila spor u cijelosti valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke na temelju članka 147. stavka 1. u vezi članka 148. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu 23. travnja 2026.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Odvjetnica Marija Palić – e. komunikacijom

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik – e. komunikacijom

3. U spis