REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1516/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2083/2025-2 od 23. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1147/2023-12 od 23. srpnja 2025., na sjednici održanoj 23. travnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2083/2025-2 od 23. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1147/2023-12 od 23. srpnja 2025., postavljajući četiri pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita sadržane u ugovoru o kreditu?
2. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/2007), odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?
3. Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora?
4. Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?
odnosno
Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?“.
1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se poziva na više odluka drugostupanjskih sudova i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama.
1.3. Tuženik je naveo i da su mu donošenjem pobijane presude povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) - pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava), jednakost svih pred zakonom (čl. 14. Ustava) te pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 18. Ustava i 13. Konvencije).
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25
- dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.1. Naime, u odnosu na prvo postavljeno pitanje pobijana presuda ne odstupa od ustaljene sudske prakse i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda Revt - 249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. i dr. Tuženiku valja ukazati i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III- 4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022, a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
4.2. U odnosu na drugo postavljeno pitanje predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da je sudu samo činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita i odredbi o naknadi za obradu kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Međutim, nižestupanjski su sudovi ocijenili da je konkretna odredba, o kojoj se nije posebno pregovaralo, nepoštena jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da jest prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim stranama. Stoga o naznačenom pitanju ne ovisi odluka u sporu i pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4.3. U odnosu na treće pitanje treba reći da je ono vrlo općenito postavljeno, a tuženik nije niti naznačio određene razloge važnosti tog pitanja. Budući se tuženik nije izričito pozvao niti na jednu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, niti nekog višeg suda u kojima bi bilo izneseno pravno shvaćanje o navedenim pitanjima koje bi bilo drugačije od shvaćanja iznesenog u predmetnoj odluci, a niti je označio eventualno različite odluke drugostupanjskih sudova niti je tuženik jasno naznačio koje druge razloge važnosti za pitanje koje postavlja u smislu čl. 387. ZPP, ne radi se o važnom pitanju za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4.4. U odnosu na četvrto pitanje ovaj sud je izrazio shvaćanje u odluci Rev -112/2018 od 9. ožujka 2022. (kao i odluci broj Rev-179/2021 od 13. rujna 2022. i drugima), a u pobijanoj presudi suđeno je sukladno shvaćanju ovoga suda slijedom čega to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a nije riječ niti o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
5.1. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva te neosnovanosti prigovora tuženika istaknutih tijekom postupka pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
5.2. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčenog čl. 13. Konvencije, ovaj sud primjećuje da je tuženik na raspolaganju imao žalbu, kojom se i koristio. Činjenica da nije uspio u sporu ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Stoga tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno pravo na djelotvorno pravno sredstvo.
6. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP - u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom - valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 23. travnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
