REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P–2018/2019-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja ŠŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Damiru Klarinu, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod matičnim brojem subjekta upisa (MBS): 080072083, osobni identifikacijski broj (OIB): 14036333877, zastupano po punomoćnicima odvjetnicima u odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. travnja 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, te nakon objave dana 23. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnima dio odredbi čl.,3, 4. i 6. Ugovora o kreditu broj 236- 72/2007, čl. 2. Aneksa br. 1. i čl. 2 Aneksa br. 2, sklopljenih između tužitelja ŠŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene ADDIKO BANK 44, OB 14036333877 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnova jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te iste u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke.

II.Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, da isplati tužitelju iznos od 412.201,83 kuna / 54.708,58 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa po stopi od 15% godišnje do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 14% godišnje od 01. 01. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01. 07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje od 01. 01. 2016. godine do 30. 06. 2016. godine, po stopi 1 7,88% od 01. 07. 2016. godine do 31. 12. 2017. godine, po stopi 7,09% od 01. 01. 2018. do 30. 06. 2018. po stopi 6,82% od 01. 07. 2018 do 31. 12. 2018. godine, te dalje po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i to kako slijedi:

- na iznos od 13,34 kuna / 1,77 EUR od 01.09.2007. godine do isplate,

- na iznos od 156,51 kuna / 20,77 EUR od 01.10.2007. godine do isplate,

- na iznos od 145,05 kuna / 19,25 EUR od 01.11.2007. godine do isplate,

- na iznos od 218,15 kuna / 28,95 EUR od 01.12.2007. godine do isplate,

- na iznos od 187,82 kuna / 24,93 EUR od 01.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 293,80 kuna / 38,99 EUR od 01.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 352,33 kuna / 46,76 EUR od 01.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.144,17 kuna / 151,86 EUR od 01.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 976,83 kuna / 129,65 EUR od 01.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 910,69 kuna / 120,87 EUR od 01.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 992,18 kuna / 131,68 EUR od 01.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 872,46 kuna / 115,80 EUR od 01.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 878,39 kuna / 116,58 EUR od 01.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 949,38 kuna / 126,00 EUR od 01.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.486,86 kuna / 197,34 EUR od 01.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.126,73 kuna / 149,54 EUR od 01.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.742,54 kuna / 231,27 EUR od 01.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.814,42 kuna / 240,81 EUR od 01.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.846,90 kuna / 245,13 EUR od 01.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.757,36 kuna / 233,24 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.774,48 kuna / 235,51 EUR od 01.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.637,63 kuna / 217,35 EUR od 01.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.536,85 kuna / 203,98 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.563,62 kuna / 207,53 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.616,73 kuna / 214,58 EUR od 01.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.612,13 kuna / 213,97 EUR od 01.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.558,41 kuna / 206,84 EUR od 01.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.659,18 kuna / 220,21 EUR od 01.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.740,02 kuna / 230,94 EUR od 01.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.854,94 kuna / 246,19 EUR od 01.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.828,58 kuna / 242,69 EUR od 01.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.984,61 kuna / 263,40 EUR od 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.954,99 kuna / 259,47 EUR od 01.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 2.012,63 kuna / 267,12 EUR od 01.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 2.511,88 kuna / 333,38 EUR od 01.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 2.409,10 kuna / 319,74 EUR od 01.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 2.723,08 kuna / 361,41 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 2.614,60 kuna / 347,02 EUR od 01.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 2.440,11 kuna / 323,86 EUR od 01.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 2.808,26 kuna / 372,72 EUR od 01.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3.060,14 kuna / 406,15 EUR od 01.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.736,56 kuna / 363,20 EUR od 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.861,06 kuna / 379,73 EUR od 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.716,55 kuna / 360,55 EUR od 01.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.742,86 kuna / 364,04 EUR od 01.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.354,42 kuna / 445,21 EUR od 01.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 59.223,02 kuna / 7.860,25 EUR od 17.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.955,84 kuna / 392,31 EUR od 01.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.320,52 kuna / 440,71 EUR od 01.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.448,83 kuna / 457,74 EUR od 01.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,24 kuna / 420,23 EUR od 01.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.802,19 kuna / 371,91 EUR od 01.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.781,24 kuna / 369,13 EUR od 01.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.910,94 kuna / 386,35 EUR od 01.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3.024,01 kuna / 401,36 EUR od 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3.039,17 kuna / 403,37 EUR od 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.960,94 kuna / 392,98 EUR od 01.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3.013,75 kuna / 399,99 EUR od 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3.049,89 kuna / 404,79 EUR od 01.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.989,10 kuna / 396,72 EUR od 01.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3.005,09 kuna / 398,84 EUR od 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.959,51 kuna / 392,79 EUR od 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.862,41 kuna / 379,91 EUR od 01.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.967,39 kuna / 393,84 EUR od 01.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 143.453,10 kuna / 19.039,50 EUR od 24.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.992,91 kuna / 264,50 EUR od 01.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.771,13 kuna / 235,07 EUR od 01.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.656,80 kuna / 219,90 EUR od 01.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.785,78 kuna / 369,74 EUR od 01.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.800,07 kuna / 371,63 EUR od 01.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.735,98 kuna / 363,13 EUR od 01.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.536,64 kuna / 336,67 EUR od 01.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.531,57 kuna / 336,00 EUR od 01.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.580,52 kuna / 342,49 EUR od 01.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.659,02 kuna / 352,91 EUR od 01.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.767,74 kuna / 367,34 EUR od 01.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.711,66 kuna / 359,90 EUR od 01.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.751,38 kuna / 365,17 EUR od 01.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.796,42 kuna / 371,15 EUR od 01.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.191,74 kuna / 290,89 EUR od 01.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.246,51 kuna / 298,16 EUR od 01.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.228,59 kuna / 295,78 EUR od 01.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.167,99 kuna / 287,74 EUR od 01.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.148,56 kuna / 285,16 EUR od 01.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.157,34 kuna / 286,33 EUR od 01.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.226,11 kuna / 295,46 EUR od 01.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.284,02 kuna / 303,14 EUR od 01.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.272,01 kuna / 301,55 EUR od 01.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.322,08 kuna / 308,19 EUR od 01.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.356,09 kuna / 312,71 EUR od 01.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.336,05 kuna / 310,05 EUR od 01.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2.341,63 kuna / 310,79 EUR od 01.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2.341,63 kuna / 310,79 EUR od 01.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2.341,63 kuna / 310,79 EUR od 01.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2.341,63 kuna / 310,79 EUR od 01.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2.341,63 kuna / 310,79 EUR od 01.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2.341,63 kuna / 310,79 EUR od 01.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2.341,63 kuna / 310,79 EUR od 01.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2.341,63 kuna / 310,79 EUR od 01.09.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2.341,63 kuna / 310,79 EUR od 01.10.2015. godine do isplate.

III.Nalaže se tuženici da naknadi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.198,16 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koju potvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima sukladno čl.29. sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da je sa tuženicom dana 19.travnja 2007.godine zaključio Ugovor o kreditu broj:236 -72/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji ugovor je solemniziran dana 23.travnja 2007.godine kod javnog bilježnika Nadice Milovac iz [adresa] pod brojem OV-2866/07. Dana 09. kolovoza 2011.godine stranke su sklopile Aneks br. 1 Ugovora kojim su uslijed djelomične prijevremene otplate kredita promijenili određene ugovorne odredbe osnovnog ugovora, i to skratili rok otplate kredita, utvrdili novu preostalu glavnicu i kamatnu stopu, kao i druge promijene. Aneks br. 1. je solemniziran dana 18. kolovoza 2011. godine kod javnog bilježnika Emila Brkića iz [adresa] pod brojem OV-6970/11. Dana 14. veljače 2013. godine stranke su sklopile Aneks br. 2 Ugovora kojim su ponovno promijenili određene ugovorne odredbe osnovnog ugovora, i to ponovno skratili rok otplate kredita, utvrdili novu preostalu glavnicu i kamatnu stopu, kao i druge promijene. Aneks br. 2 je solemniziran dana 18. veljače 2013. godine kod javnog bilježnika Emila Brkića iz [adresa] pod brojem OV-1510/13. Tužitelj je kredit konvertirao sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sklapanjem aneksa ugovora, ali ne raspolaže dokumentacijom o konverziji jer tužena banka u svojoj poslovnoj praksi odbija dostaviti dokumentaciju koja je zajednička objema ugovornim stranama, koju odluku je i javno objavila na svojim internetskim stranicama. Tužitelj je kredit u cijelosti prijevremeno otplatio u veljači 2016. godine. Člankom 3. temeljnog ugovora ugovorena je kamatna stopa od 4,60% godišnje, a člankom 6. ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženice. Člancima 3. i 4. ugovora ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za valutu CHF, važećem na dan plaćanja. Izmjenama iz Aneksa br. 1 i br. 2 utvrđene su nove visine preostale glavnice i kamatne stope. U razdoblju otplate kredita od travnja 2007. godine do prosinca 2013. godine tuženica je pozivom na članak 6. naprijed navedenog ugovora jednostrano mijenjala kamatnu stopu po kriterijima koji tužitelju nisu bili poznati i na koje nije mogao utjecati, a njegovu obvezu prema tuženici učinili su većom od početno ugovorene i neizvjesnom. Prema dokumentaciji koju je tužitelj sačuvao kamatna stopa je jednostrano promjenjivana odlukama tuženika od početno ugovorenih 4,60% na 5,00% u rujnu 2007. godine, 5,99% u ožujku 2008. godine, 6,20% u prosincu 2008. godine, 5,45% u rujnu 2011. godine, da bi od siječnja 2014. godine bila određena u visini od 3,23%. Moguće je da je kamatna stopa mijenjana i više puta od navedenih, ali tužitelj to u ovom trenutku ne zna. Istovremeno je anuitet kredita u razdoblju od kolovoza 2007. godine do dana konverzije rastao i uslijed promijene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, uslijed kojih promjena je anuitet tužitelju povećan i do preko 3.300,00 kn mjesečno u odnosu na početno ugovoreni. Tužitelj je sačuvao početni otplatni plan, ali nije od tužene banke ishodio primijenjeni otplatni plan u valuti CHF kako bi mogao utvrditi točan iznos preplate po kreditu. Nadalje tužitelj, ne raspolaže ni dokumentacijom iz koje bi bilo vidljivo na koji način je u Aneksu 1 i Aneksu 2 određena nova glavnica kredita nakon djelomičnih prijevremenih otplata kredita, te ne raspolaže dokumentacijom o konverziji kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Dana 13. lipnja 2014. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13-4 donio je presudu kojom je djelomično potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koji postupak je pokrenut radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita time što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je zaključivala u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna. Nadalje, dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17-10 donio je presudu kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu tužitelja kao potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je između ostalih banaka i tuženica postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 502c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a koji su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezujuća za sve ostale sudove u postupcima koje potrošači pokrenu osobno radi naknade štete koja im je uzrokovana postupanjem tuženika to su i drugi sudovi u postupcima koje potrošači osobno i pojedinačno pokrenu dužni slijedom utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH utvrditi ništetnost ugovornih odredbi u pojedinačni govorima, te dosuditi potrošačima naknadu koja ih uslijed ništetnosti takve ugovorne odredbe pripada. Obje naprijed navedene presude temelje se na europskoj sudskoj praksi, konkretno na presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu C-26/13 u kojoj se poziva sud na Direktivu 93/13 sukladno kojoj nije dovoljno da je odredba ugovora koja se odnosi na kamatnu stopu potrošaču samo gramatički razumljiva, već on mora biti upoznat sa mehanizmima promjene kamatne stope, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje za njega na temelju takvog ugovaranja proizlaze. Tuženica prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirala i nije ga upozorila na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je naprotiv, nudila takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženici, s obzirom na njezin predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti p Tuženica je dakle prilikom ugovaranja kredita postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Uslijed jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu i rasta tečaj CHF, za koje je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno utvrdio da predstavljaju povrede prava potrošača kao korisnika kredita, te koje su ništetne, odnosno u suprotnosti sa zakonskim odredbama tužitelj je u razdoblju od 2007. godine do rujna 2015. godine po anuitetima nesporno preplatio iznos, ali u ovom trenutku ne može znati za koliko. Obzirom da je Ugovorom o kreditu broj 236- 72/2007 ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema kriterijima koji tužitelju kao potrošaču niti na koji način ne mogu biti poznati, da je tuženica mijenjala kamatnu stopu jednostranom odlukom i bez pregovaranja o istoj sa tužiteljem, te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te su odredbe ništetne, što je već pravomoćno utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.brojem P-1401/12, odnosno potvrđeno presudama Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž - 7129/1 i Pž-6632/17-10, to je tuženica navedeni novčani iznos stekla bez osnove, pa tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa anuiteta plaćenih po kreditu. Tužitelj kao korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama, odnosno njihovim stopama, kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koju bi mu banka trebala vratiti, a koju dokumentaciju zasigurno ima tuženica. Riječ je o podacima koje je tuženica prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužna dati tužitelju, ali mu ih ne želi dati, a navedeni dokumenti predstavljaju interne dokumente tuženice te ih tužitelj ne može pribaviti sam. Stoga tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego što se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom, a sve u skladu s odredbama čl.186. b stavka 2, 3 i 4 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 58/901, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14). Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže tužbeni zahtjev.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se tuženika nalaže isplata s osnove navodno ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj:236-72/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i Aneksa uz Ugovor o kreditu broj:236-72/2007 sa Sporazumom osiguranja novčane tražbine. Tuženik da izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati te pored toga ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku. Naime, u tužbi se neosnovano tvrdi kako je tužbeni zahtjev postavljen sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe kako nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe u ovom konkretnom slučaju. Prema navedenoj odredbi „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.“ Iz sadržaja predmetne odredbe razvidno je kako moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (i to kumulativno) za valjano postavljanje tzv. nespecificiranih kondemnacija: a) mora biti riječ o situaciji u kojoj tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje posjeduje tuženik i b) mora biti riječ o podacima koje je tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa ili o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. U ovom slučaju nije ispunjen niti jedan od spomenutih uvjeta. U prvom redu, tuženik ističe kako tužitelj raspolaže (ili bi barem trebao raspolagati) svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Iz navedenog da je razvidno kako za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije uopće potrebno dostaviti tužitelju spomenutu dokumentaciju obzirom da je tužitelj i bez tuženika u mogućnosti pribaviti sve potrebne podatke radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, tuženik ističe kako su svi traženi podaci iznova dostavljeni tužitelju i prilikom konverzije kredita sukladno članku 19.e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15, u daljnjem tekstu: „ZID ZPK“). Navedeno je razvidno iz Aneksa. Naime, sukladno propisima o konverziji tuženik je bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.09.2015. godine zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (čl. 19.e ZID ZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača odnosno izvodom otvorenih stavaka na temelju Osnovnog ugovora. Nadalje, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je bio dužan omogućiti tužitelju povijesni pregled svojih općih uvjeta kreditiranja, odluke o kamatnim stopama te dnevne tečajeve primjenjive na kredite u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema tome, svi dokumenti koji sadržavaju sve podatke potrebne za specificiranje tužbenog zahtjeva tuženik je ranije (i to u čak dva navrata) već dostavio tužitelju. Tuženik ističe kako nije ispunjen niti ovaj uvjet obzirom da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi tuženik bio u obvezi dostaviti tužitelju zatražene podatke, i to niti po jednoj od zakonom predviđenih osnova: (i) ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa – navedeno iz razloga što je kredit prema Osnovnom ugovoru u cijelosti otplaćen 2016. godine Dakle, Osnovni ugovor je ispunjen odnosno obveznopravni odnos između stranaka prestao je ispunjenjem sukladno članku 160. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Navedeno znači kako između stranaka ovog spora više ne postoji nikakav građanskopravni odnos, a pogotovo ne takav odnos u okviru kojeg bi tuženik bio dužan dostaviti tužitelju zatražene podatke. (ii) ne postoji obveza niti temeljem razloga da bi podaci bili zajednički za obje stranke – iz sadržaja podataka koje tužitelj traži razvidno je kako nije riječ o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke u smislu odredbe članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Riječ je o iznimci od pravila propisanog u članku 186. stavku 1. Zakona o parničnom postupku da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi. Obzirom da nema pretpostavki za primjenu navedene iznimke, tužitelj ne može izbjeći primjenu spomenutog članka 186. stavka 1. u uvjetima u kojima je tužitelj objektivno u mogućnosti odrediti odnosno specificirati svoj tužbeni zahtjev. Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu. Tuženik ističe kako načelo pravnog interesa – koje predstavlja jedno od stožernih načela građanskog procesnog prava – nalaže da pružanje pravne zaštite valja reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno. U tom smislu, za takovo angažiranje nema pravnog interesa kada se uz intervenciju suda ne bi mogao postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onoga koji je već ostvaren, kao niti kada se određena zaštita ne bi mogla ostvariti jer nije dopuštena (tako Š, Z, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 139-140). Funkcioniranje pravosuđa treba koristiti racionalno odnosno samo kad je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava. Iako se konkretizacija načela pravnog interesa u prvom redu očituje i vidi kod deklaratorne pravne zaštite obzirom da Zakon o parničnom postupku izričito propisuje da takav interes mora imati tužitelj koji podnosi tužbu za utvrđenje, postojanje pravnog interesa za pružanje pravne zaštite je opća procesna pretpostavka za svaki tužbeni zahtjev stranke, pa tako i za kondemnatorne i konstitutivne tužbene zahtjeve. Jedina razlika je u tome što se pravni interes u slučaju kondemnatorne i konstitutivne zaštite a priori pretpostavlja. Međutim, to ujedno znači da je tuženiku dozvoljeno dokazivati suprotno. Pritom od postojanja pravnog interesa ovisi dopustivost suđenja u određenoj pravnoj stvari, a ne usvajanje zahtjeva određenog sadržaja. Dakle, da bi tužba bila dopuštena tužitelj mora dokazati da će – pod pretpostavkom da njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen – to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti. O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti, a u slučaju nedostatka pravnog interesa tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na Presudu Županijskog suda u Varaždinu Gž-3317/15-4 od dana 07.07.2017. godine u kojoj je utvrđeno sljedeće:„Iako je sud prvog stupnja u pravu da se u predmetnom slučaju radi o kondemnatornom tužbenom zahtjevu na isplatu u kakvim parnicama u pravilu nije potrebno dokazivati postojanje pravnog interesa, valja istaknuti da pravilo o presumiranom pravnom interesu kod kondemantorne tužbe nije u svakom slučaju dovoljno za dopustivost isticanja takvog tužbenog zahtjeva jer tužitelj mora učiniti vjerojatnim da je intervencija suda neophodna pretpostavka za ostvarenje njegovih subjektivnih prava. Dakle, ako tužitelj usprkos usvajajućoj sudskoj odluci ne može imati nikakve nove ili drugačije pravne koristi od one koju već ima, (...), to se spomenuto pravilo o presumiranom pravnom interesu može ukazati neosnovanim ukoliko postoje određene negativne procesne pretpostavke...“ Tužitelj u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. U prvom redu, tuženik osporava da bi navedene odredbe Osnovnog ugovora bile ništetne (o tome ne postoji niti jedan dokaz u spisu, o čemu će biti više riječi u nastavku). Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 236- 72/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje u tekstu: „Aneks“) sklopljenim među strankama ovog spora sukladno ZID ZPK. Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR. Navedeni cilj i smisao konverzije također je vidljiv i iz Prijedloga ZID ZPK u kojem zakonodavac navodi kako je cilj takve mjere „...osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.“ Prema tome, nedvojbeno je kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Sam postupak konverzije provodio se na sljedeći način odnosno u sljedećim koracima: (i) u prvom koraku tuženik je bio dužan početnu odobrenu glavnicu kredita iz Osnovnog ugovora pretvoriti u EUR prema tečaju koji se primjenjivao na dan uplate kredita (čl. 19.c stavak 1. točka 1. ZID ZPK) Prilikom konverzije kredita tuženik je prvo iznos kredita pretvorio u kune te je potom iznos kredita u kunama pretvorio u EUR – iz članka 2. Aneksa je razvidno kako stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine iznosi 30.296,08 EUR; (ii) u drugom koraku tuženik je bio obvezan početnu ugovorenu kamatnu stopu kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zamijeniti kamatnom stopom koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja Osnovnog ugovora (čl. 19.c stavak 1. točka 2. ZID ZPK) – iznos nove kamatne stope ugovoren je u članku 3. Aneksa; (iii) u trećem koraku tuženik je bio obvezan izraditi novi otplatni plan kredita izračunat u skladu s gornjim točkama (i) i (ii) i koji mora sadržavati sve promjene uvjeta koje su nastupile tijekom postojanja potrošačko-dužničkog odnosa, a nastale su u pogledu kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.c stavak 1. točka 3. ZID ZPK); (iv) u četvrtom koraku vrši se pretvaranje do sada uplaćenih svota temeljem Osnovnog ugovora u svote kojima se namiruju anuiteti određeni prema novom otplatnom planu, pri čemu ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu (čl. 19.c stavak 1. točka 4. ZID ZPK) iznos preplate u ovom konkretnom slučaju iznosi 173.383,76 kn i utvrđen je u članku 2. Aneksa, (v) preplata se koristi za namirenje budućih anuiteta sve dok se preplata potpuno ne iskoristi (čl. 19.c stavak 1. točka 5. ZID ZPK); (vi) u sljedećem koraku tuženik je bio u obvezi izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je sadržavao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije. Pritom je tuženik također imao obvezu pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim u zakonu (čl. 19.d ZID ZPK); (vii) tuženik je bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.09.2015. godine zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (čl. 19.e ZID ZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača odnosno izvodom otvorenih

1 0

stavaka na temelju Osnovnog ugovora – iz samog Aneksa je razvidno kako je tuženik udovoljio ovoj obvezi; (viii) nakon toga tužitelj je imao rok od 30 dana računajući od dana primitka izračuna konverzije donijeti odluku o prihvaćanju izračuna konverzije kredita (čl. 19.e st. 5 ZID ZPK) – dakle, ovdje je naglasak na tome da je riječ o mogućnosti koja je dana tužitelju, a ne o njegovoj obvezi. Tužitelj nije morao prihvatiti konverziju; (ix) u slučaju prihvata prijedloga konverzije vjerovnik (ovdje tuženik) je taj koji snosi ukupan trošak konverzije odnosno razliku između stanja potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu i stanja potraživanja nakon konverzije (čl. 19.e st. 1. toč. 1. ZID ZPK). Iz navedenog je razvidno kako je temeljem provedbe konverzije tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom. Navedeni iznos odgovara upravo iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa Tužitelju su plaćene odnosno priznate preplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Dakle, tužitelj je namiren sa svojim potraživanjem slijedom čega je u potpunosti jasno kako tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Odbacivanju tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa ima mjesta ako se pokaže da – sve i kada bi tužiteljev pravnozaštitni zahtjev bio osnovan – on od povoljne presude ne bi imao drukčije i kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima (tako Š, Z, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 143). Ovdje je upravo riječ o takovom slučaju. Već samo iz tog razloga tuženik smatra kako tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, tužitelj je u tužbi naznačio kako smatra da su pojedine odredbe Osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Osnovnom ugovoru. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarjevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru. Naime, Osnovni ugovor sklopljen je dana 19.04.2007. godine, a Aneks temeljem kojeg je, između ostalog, promijenjena visina anuiteta sklopljen je dana 30.01.2016. godine. Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarjevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Uzevši u obzir naprijed navedeno kao i činjenicu da je od dana sklapanja Osnovnog ugovora – koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje

– proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Tuženik ističe kako tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio

1 1

po Osnovnom ugovoru, i to iz razloga koje tuženik navodi u nastavku. Iz sklopljenog Aneksa je razvidno kako je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora. Time je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka. Prema tome, prvotni CHF ugovor o kreditu je nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u EUR. Kao što je naprijed detaljno objašnjeno, kamate i glavnica po CHF kreditu preračunate su u kamate i glavnicu u EUR po tečaju koji je banka primjenjivala na dan uplate kredita iste vrste i trajanja u EUR, a ukupno (do trenutka provedbe konverzije) uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu koja se koristi za namirenje budućih obroka sve dok se preplata potpuno ne iskoristi. Dakle, prvotni Osnovni ugovor u cijelosti je zamijenjen novim ugovorom (Aneksom) kojim je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime je Osnovni ugovor prestao postojati (obveznopravni dužničko-vjerovnički odnos između stranaka nakon provedbe konverzije postoji isključivo temeljem Aneksa, a ne više po osnovi Osnovnog ugovora). Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za nastanak obveze vraćanja temeljem stjecanja bez osnove jest da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, navedeni kriterij nije ispunjen u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S tim u vezi, tuženik smatra bitnim iznova naglasiti kako je temeljem provedene konverzije izvršena ne samo promjena valute CHF ugovora o kreditu već i promjena kamatne stope te kako ona obuhvaća sve uplaćene svote anuiteta s naslova CHF ugovora o kreditu. Zaključenjem Aneksa tužitelj i tuženik su u potpunosti „izašli“ iz ranijeg ugovornog odnosa odnosno prijašnji Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao je postojati. Tuženik ističe kako su naprijed navedena stajališta potvrđena u: a) pravnoj teoriji i b) sudskoj praksi. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu provesti financijsko vještačenje na okolnost ispravnosti izračuna konverzije te na okolnost da je izvršenom konverzijom tužitelj u cijelosti namiren sa svojim potraživanjem. Tuženik u privitku ovog podneska dostavlja presliku članka mr. sc. ZŠ, dipl. iur., bivšeg suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“, Pravo i porezi, br. 5/19 . Tuženik u privitku ovog podneska također dostavlja i presliku članka prof. dr. sc. DŠ i doc. dr. sc. NŠ, „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“, Pravo i porezi, br. 3/19. Iz svega naprijed navedenog moguće je također izvesti tumačenje prema kojem su ugovorne strane temeljem mogućnosti koja je bila dana samim zakonom (ZID ZPK) izvršile svojevrsnu novaciju obveza sui generis s učinkom prestanka prijašnjih obveza (vezanih uz valutu CHF) i nastanka novih obveza (vezanih za valutu EUR). U svakom slučaju, tužitelj koji je prihvatio konverziju već

1 2

samo po toj osnovi ne može imati nikakovih tražbina prema tuženiku temeljem Osnovnog ugovora. S tim u vezi, tuženik također ukazuje i na brojnu sudsku praksu ne samo prvostupanjskih već i drugostupanjskih sudova iz kojih da jasno proizlazi kako je tuženikova argumentacija o nepostojanju bilo kakovih prava tužitelja temeljem Osnovnog ugovora u cijelosti osnovana. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Odredbe osnovnog ugovora bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: − Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno: (i) da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i (ii) da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope; − Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope; − Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF. Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora; b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne (tuženik kaže prejudicijelno obzirom da se tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti slijedom čega se o navedenoj problematici ne može odlučivati meritorno kao o glavnom pitanju), a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; c) među strankama ovog spora više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u okviru Kolektivnog spora; d) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor. U trenutku sklapanja Osnovnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 , u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Osnovnog ugovora, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati

1 3

nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno je da sud kao prejudicijelno pitanje utvrdi ništetnost predmetnih odredaba (u vidu tzv. deklaratornog preambula, tako Š, Z, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 403). Pitanje ništetnosti navedenih odredaba je, dakle, od prejudicijelne važnosti za odluku o glavnoj stvari odnosno o postavljenom tužbenom zahtjevu. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Obzirom na smisao, cilj, svrhu, narav i pravne učinke konverzije prema ZID ZPK ima se smatrati ne samo kako sporne odredbe Osnovnog ugovora više ne postoje nego i da nikada nisu postojale. Tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište tuženika potvrđeno i u sudskoj praksi. Kao što je naprijed već detaljno objašnjeno, temeljem izvršene konverzije prestala su postojati prava i obveze, a time i obveznopravni odnos, između stranaka temeljem spornih odredaba Osnovnog ugovora. Nakon sklapanja Aneksa obveznopravni odnos između stranaka nadalje je (do trenutka zatvaranja kredita odnosno prestanka Aneksa uslijed ispunjenja obveze tužitelja u cijelosti) postojao isključivo temeljem Aneksa. S tim u vezi, tuženik ističe kako se, s jedne strane, pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. S druge strane, među strankama nije sporno kako je temeljem Aneksa ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Iz toga proizlazi jasan zaključak kako navedene presude nemaju nikakav učinak na Aneks koji predstavlja novi (konvertirani) ugovor u kojem vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Prema tome, ugovorne strane koje su sporazumno konvertirale svoj pravni odnos na način da je nastao novi pravni odnos, a onaj stari je prestao postojati, nemaju pravo pozivati se na utvrđenja iz presuda donesenih u Kolektivnom sporu koje se odnose isključivo na stari (sada više nepostojeći) pravni odnos niti bi mogle bilo što potraživati jedna od druge temeljem starog CHF pravnog odnosa. Ovo pravno stajalište potvrdio je i mr. sc. ŽŠ, dipl. iur., u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“, Pravo i porezi, br. 5/19. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: (i) da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita); (ii) da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača -vjerovnika

1 4

iz konkretnog pravnog odnosa. Naprijed navedeno stajalište izraženo je u pravnoj teoriji, konkretno u stručnom članku mr. sc. ZŠ, dipl. iur., u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18. Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Osnovnog ugovora. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Osnovnog ugovora. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Osnovnog ugovora potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Osnovnog ugovora, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 83. ZZP’03 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika. Tuženik u ovom odgovoru na tužbu tvrdi i detaljno argumentira da valutna klauzula sadržana u Osnovnom ugovoru nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu

1 5

uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Ustavni sud je prilikom donošenja svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu. Naime, iz obrazloženja Zakona o obveznim odnosima iz 1993. godine, kada je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, proizlazi da je cilj valutne klauzule bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije. U tom smislu, poučeni povijesnim okolnostima odnosno gospodarskim i monetarnim prilikama u bivšoj državi u uvjetima visoke inflacije pravni učinci valutnih klauzula za hrvatske građane općenito predstavljaju notornu činjenicu. Upravo imajući u vidu ove nepobitne činjenice Ustavni sud je utvrdio da: „cilj članka 22. ZOO -a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja. „Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO- a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže.“ „Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku)...“ Isto tako, tuženik ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista – Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje su dovele do zaključaka kako u Republici Hrvatskoj – gdje je visoka razina štednje u stranoj valuti (čak 80% svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu), zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica – opravdava postojanje mogućnosti ugovaranja valutne klauzule. Navedeno mišljenje također predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule. U tom smislu, tuženik argumentira kako je i ovdje tužitelju zasigurno bilo

1 6

poznato, a u najmanju ruku nije mu moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze. Tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Osnovnog ugovora: (i) mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ii) mora biti riječ o odredbama koje su: - jasne, - lako razumljive i - uočljive. Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Osnovnog ugovora. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Osnovnom ugovoru (čl. 2. i 4.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. U člancima 2. i 4. Osnovnog ugovora jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Osnovnom ugovoru. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je Osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik je mišljenja kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki

1 7

pravni posao te snositi rizike koji iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Iako je riječ o notornim činjenicama koje stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik opreza radi u privitku ovog podneska dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja obrađuje ove teme. Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. S tim u vezi, tuženik dostavlja članke objavljene u službenom glasilu „HYPO Times“ . Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe Osnovnog ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužitelju zasigurno

1 8

sasvim razumljive. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Osnovnog ugovora. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik naglašava kako odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; (ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; (iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Ad/(i) – o valutnoj klauzuli se između stranaka pojedinačno pregovaralo Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja bila je sklopiti upravo Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Osnovni ugovor. Dakle, tužitelj je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba (v. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine koje tuženik dostavlja u privitku). U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Osnovnog ugovora tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik

1 9

neispunjenja tužitelja i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša (za koje smo utvrdili da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojim se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. ŽŠ, dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi: „Upravo je bit zaštitne valutne klauzule da se vrijednost ugovorne obveze izražene u određenoj valuti, a koja se ispunjava kroz dulje razdoblje, zaštiti od promjene vrijednosti te valute tako da se veže uz cijenu zlata ili uz tečaj prema nekoj drugoj stabilnoj valuti.“ S tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 3.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Osnovnom ugovoru također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Osnovnog ugovora, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ugovaranjem valutne klauzule u Osnovnom ugovoru tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Tuženik u prvom redu ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno

2 0

prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima HYPO Times je razvidno kako je tuženik postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. ŽŠ, dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi: „Ako bi bilo moguće u ovom trenutku predvidjeti koliko će kuna kao protuvrijednost za 500 švicarskih franaka ili eura korisnik kredita biti dužan platiti za deset, petnaest ili dvadeset godina, onda bi ugovaranje valutne klauzule bilo bez smisla, odnosno bilo bi nepotrebna zakonska odredba o valutnoj klauzuli.“ „...ne postoji banka koja bi mogla dati informaciju na temelju koje bi korisnik kredita mogao znati u trenutku sklapanja ugovora koliko će npr. za 10 godina biti dužan platiti u kunama za ratu od 500 švicarskih franaka (EUR, USD).“ Na ovu okolnost – da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF

- tuženik predlaže saslušanje svjedoka te dostavlja dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja potvrđuje ove činjenice. S tim u vezi, tuženik također ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Niels Wahl od dana 27.04.2017. godine danog u predmetu koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-186/16 koji je potvrdio kako je nemoguće predvidjeti kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa, navodeći sljedeće: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“ Prema tome, sasvim je jasno kako tuženik nije nikako mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF – jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Osnovnog Ugovora) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu Osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (članak 6.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP’03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP’03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom

2 1

propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što ovdje nije slučaj. Prema tome, pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Ovo stajalište tuženika potvrđeno je i u sudskoj praksi, konkretno u Presudi Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od dana 11.11.2013. godine kojom je utvrđeno sljedeće: „Sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4., 6. i 7. toga Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi. To načelo nije povrijeđeno ni porastom tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza, jer se radi o dopuštenoj valutnoj obvezi iz članka 22. ZOO.“ „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana je uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnom propisu, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godine na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva.“ Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 84. ZZP’03. Naime, odredba članka 6. Osnovnog ugovora je: (i) uočljiva – iz razloga što je jasno vidljiva odnosno istaknuta u samom Osnovnom ugovoru te se po veličini fonta ni po čemu ne razlikuje od ostalih odredaba, dakle sasvim je uočljiva; (ii) jasna – iz razloga što je jezično i gramatički ispravno sastavljena, ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odredbe odnosno o tome što su stranke ugovorile temeljem ove odredbe; (iii) razumljiva – iz razloga što ne sadrži nikakve pojmove koje bi bile dvojbene po svom značenju. Po prirodi stvari, graničilo bi s vrijeđanjem tvrdnja da tužitelj ne razumije što znači riječ „promjenjiva“ odnosno da to znači suprotno od riječi „fiksna“. Dakle, jasno je kako je predmetna odredba tužitelju bila sasvim razumljiva. Podredno tome, tuženik tvrdi kako predmetna odredba Osnovnog ugovora nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi: (i) o kojoj se pojedinačno raspravljalo – tužitelj je mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je razmotrio sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti Osnovni ugovor koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi; (ii) koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja – odredba sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka i nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. S tim u vezi, tuženik ukazuje i na relevantnu sudsku praksu koja potvrđuje naprijed navedena stajališta: Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od dana 11.11.2013. godine „Sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“

2 2

35/05 i 41/08) iz članaka 4., 6. i 7. toga Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi. To načelo nije povrijeđeno ni porastom tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza, jer se radi o dopuštenoj valutnoj obvezi iz članka 22. ZOO.“ „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana je uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnom propisu, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godine na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva.“ Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2462/03 od dana 12.12.2005. godine „Na temelju stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je predmet spora tražbina nastala temeljem ugovora o kreditu od 30. siječnja 1995. godine, koji je Dubrovačka banka odobrila tuženiku iznosu od 1.000.000,00 DEM na rok otplate od 5 godina, uz promjenljivu ugovorenu kamatu po stopi od 19% godišnje. Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. godine, ugovorena je promjenljiva kamatna stopa od 15% godišnje, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Tijekom postupka nije osporen sam obračun kamata, već tuženik smatra da obračunata kamata od 4% mjesečno, odnosno 48% godišnje je zelenaška. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio na temelju uvida u odluke o kamatnim stopama banke, da je kamata obračunata od 4% mjesečno i to po toč. 3.3. pod nazivom „Aktivne kamate na devize uz valutnu klauzulu“. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 399. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja 2009. godine) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako jedan od faktora koji je utjecao na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim dijelom financiranju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na

2 3

inozemnom tržištu uzrokovao je i rast indeksa troškova sredstava koji je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi, došlo je i do rasta indeksa troškova regulacije, što se posljedično odrazilo na potrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika, već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane. Iz naprijed navedenih obrazloženja je razvidno kako tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira takvo postupanje banke naprosto ne bi bilo niti moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena je tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 112/12, u daljnjem tekstu: „ZID ZPK“) dana 04.10.2012. godine. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio temeljem gore spomenutih objektivnih tržišnih kriterija. Dokaz tome predstavlja činjenica da je već 01.01.2011. godine tuženik utvrdio odnosno propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. iako u tom trenutku nije imao zakonsku obvezu definiranja parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope. Prema tome, i prije donošenja ZID ZPK tuženik je mijenjao visinu kamate isključivo prema tržišnim parametrima, a ne arbitrarno kako to neosnovano i paušalno pokušava argumentirati tužitelj. U konačnici, nije uopće jasno što tužitelj traži odnosno koji novčani iznos potražuje od tuženika. Ukoliko tužitelj smatra kako uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kredit postaje kredit s fiksnom kamatnom stopom – tuženik smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Osnovnog ugovora nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Osnovnom ugovoru: - da je odobren kredit u iznosu 246.200,00 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 2.); - Kredit se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.262,14 CHF (članak 3); - banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama (članak 6.). Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj temeljem Osnovnog ugovora pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008. godine pa bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo

2 4

postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno je zaključio i Sud Europske unije u predmetu Banco Español de Crédito, SA protiv D Calderón Camino od dana 14.06.2012. godine, broj C-618/10 gdje je utvrđeno da: „...u odnosu na pitanje izmjene ugovora odnosno pojedine njegove nepoštene odredbe, nacionalni sudovi ovlašteni su jedino isključiti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu, a ne vršiti i izmjenu ugovora. U suprotnom bilo bi narušeno načelo djelotvornosti jer bi prodavatelji ili pružatelji usluga mogli rabiti takvu nepoštenu ugovornu klauzulu, koja bi se iznimno, tj. u najgorem slučaju mogla izmijeniti odlukom suda.“ Gore navedena argumentacija tuženika potvrđena je također i u domaćoj sudskoj praksi, pri čemu se ukazuje na Presudu Općinskog građanskog suda u Zagreb P5847/15 od dana 25.09.2018. godine u kojoj se tvrdi sljedeće: „Prema stavu ovog suda iako je u konkretnom slučaju odredba o mijenjanju kamatne stope sukladno odredbama banke utvrđena ništavom ne znači da je time poništen i osnovni ugovorni odnos stranaka o činidbi odnosno promjenjivosti kamatne stope. U konkretnom slučaju stranke su potpisom Ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke...“ „U konkretnom slučaju tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa...“„Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu.“ Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Navedeni prijedlog nije valjano postavljen te se istom ne može udovoljiti. Ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem knjigovodstveno financijskog vještačenja, a kojem prijedlogu se tuženik izričito protivi, prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom Ugovoru, moguće je eventualno kao početnu kamatnu stopu primijeniti prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke te na taj način utvrditi da li je tužitelj uopće išta preplatio po navedenom Ugovoru, kako to isti uporno tvrdi bez dostavljanja ikakvog dokaza. Ukoliko je vještaku potrebna dodatna dokumentacija, tuženik će istu naknadno dostaviti. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu: 1) odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da: (i) nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku; (ii) tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe obzirom da je temeljem Aneksa tuženik već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom, ili, podredno, 2) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu obzirom da: (i) je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; (ii) tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), a s druge strane stranke su sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora; (iii) valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP’03, pa stoga niti ništetne. i 3) naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

2 5

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu broj 236-72/2007 od 19. travnja 2007. godine potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Nadici Milovac pod brojem OV-2866/07 od 23. travnja 2007.godine sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i ŠŠ kao korisnika kredita (l.s.8-16), Aneks br.1 uz ugovor o kreditu broj 236-72/2007 od 09. kolovoza 2011. godine potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] Emilu Brkiću pod brojem OV -6970/11 od 18. kolovoza 2011.godine sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i ŠŠ kao korisnika kredita (l.s.16-19), Aneks br.2 uz ugovor o kreditu broj 236-72/2007 od 14. veljače 2013. godine potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] Emilu Brkiću pod brojem OV-1510/13 od 18. veljače 2013.godine sklopljen između Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. i ŠŠ kao korisnika kredita (l.s.20-23), obavijest o prijevremenom zatvaranju od 10.02.2016.g. (l.s.24-26), obavijesti o promjeni kamatne stope od 04.09.2007.g., 12.03.2008.g., 04.12.2008.g., 09.09.2011., 09.09.2013.,21.01.2014. (l.s.27-32), otplatni plan Hypo Alpe Adria Bank za ŠŠ (l.s.33-37), članak učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu mr.sc. ZŠ dipl.iur. (l.s.73-77), članak Ključna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse prof.dr.sc. DŠ i prof.dr.sc. NŠ Pravo i porezi br.3/19 (l.s.78-82), članak Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli dr.sc. ZŠ (l.s.117-123), članak ĐŠ i BŠ Inflacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: usporedba stanja, uzroci nastanka i izgledi za rješenja (l.s.157-167), članke iz glasila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Hypo times (l.s.167-171), Bilten o bankama 12 Hrvatske narodne banke 6 kolovoz 2006.g. (l.s.172-178), novinske članke (l.s.179-184), članak Hypo Economic Research Tendencija švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okružju (l.s.185 - 188), mišljenje nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla od 27.travnja 2017. (l.s.188 -195), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d. (l.s.209-210), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe Adria bank d.d. (l.s.211-221), opće uvjete za poslovanje s građanima Hypo Alpe-Adria- Bank (l.s.222-225), izračun konverzije na dan 30.09.205.g. (l.s.235), obavijest o parametrima kamatne stope od 28.08.2013.g. (l.s.236), obavijest o provedenoj konverziji od 02.02.2016.g. (l.s.236-237), obavijesti o promjeni kamatne stope od 21.01.2014.g.,09.09.2011.g.,05.11.2010.g.,04.12.2008.g. (l.s.237-239),članak utjecaj konverzijskog aneksa uz ugovor o potrošačkom kreditu na prava temeljem nepoštenih ugovornih odredbi – u kontekstu dviju odluka Vrhovnog suda (l.s.245- 251), članak dr.sc. GŠ dipl.iur. Pravne posljedice konverzije (l.s.252-260), članak izv. prof.dr.sc. GŠ Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o valjanosti ugovora o konverziji (l.s.261-263), izjavu svjedoka ŠŠC ovjerenu po javnoj bilježnici u Zagrebu Ilinki Lisonek broj OV -5477/2020 od 24.08.2020.g. (l.s.273-274), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstva Hypo Group Alpe Adria (l.s.277-287), pregled prometa za klijenta ŠŠ Addiko bank d.d. (l.s.288-298), specifikaciju uplata Addiko bank za ŠŠ (l.s.299-303), otplatni plan Addiko bank d.d. za IŠ od 18.studenog 2019.g. (l.s.304-307), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu Addiko bank d.d. za ŠŠ od 21.01.2014.g., 09.09.2011.g., 05.11.2010.g., 04.12.2008.g. (l.s.308-311), izračun utjecaja promjene tečaja CHF na visinu anuiteta i izračun utjecaja promjene kamatnih stopa na visinu kamata sukladno Ugovoru o kreditu mag.oec. Petra N broj:122/20-499 (l.s.328-343), proveo financijsko

2 6

vještačenje po vještakinji Majdi Korljan dipl.oec. (l.s.346-347,354-368), pregled kamatnih stopa (l.s.379-385), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužitelja IŠ (l.s.414-416), očitovanje sudske vještakinje za računovodstvo i financije Majde Korljan dipl.oec. od 30. prosinca 2025.g. (l.s.429-430).

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 54.708,58 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i promjena uzrokovanih valutnom klauzulom u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,60% po Ugovoru o kreditu broj 236-72/2007 od 19. travnja 2007. godine potvrđenom po javnoj bilježnici u [adresa] Nadici Milovac pod brojem OV-2866/07 od 23. travnja 2007.godine sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i ŠŠ kao korisnika kredita.

6.Naime, tužitelj tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl. 3. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te mu obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž– 7129/13.

7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 236-72/2007 od 19. travnja 2007. godine potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Nadici Milovac pod brojem OV-2866/07 od 23. travnja 2007.godine sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i ŠŠ kao korisnika kredita , prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 246.200,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine građevinskog zemljišta, te za izvođenje pripremnih radova na gradilištu, uz rok otplate od 30 godina, te da je čl. 3. i 6. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.

9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila 4,60%, 5,00%, 5,99%, 6,20%, 5,95%, 5,45%.

2 7

10.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.

11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 103., u svezi člankom 105.stavkom 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99-dalje ZOO/91) koje odredbe se primjenjuju temeljem članka 1163.stavka 1.ZOO/05, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).

12.Prvostupanjski sud odredbu članka 6. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4, da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.

13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih

2 8

razloga ništava i odredba čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO, te bi tužitelju pripadala razlika anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke dipl.oec. Majde Korlja, prema kojem izračunu proizlazi da je razlika preplata anuiteta u ukupnom iznosu od 412.201,83 kuna za utuženo razdoblje, koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivao po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj stopi kamata koje bi platio da se od početka otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa,koji nalaz i mišljenje prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i valjan.

14.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.

15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz njegovog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za kupnju zemljišta i gradnju kuće, za stambeno zbrinjavanje tužitelja i njegove obitelji, obzirom da su do tada bili u podstanarstvu, u kojem stanu izgrađene kuće i danas živi sa obitelji, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.

16.Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.

17.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti

2 9

mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužitelja da nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.

18.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt - 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 4. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

19.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz

3 0

pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

21.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

22.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

23.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 27. travnja 2007.godine u iznosu 1CHF=4,478000 Hrk, pa bi slijedom navedenog tužitelju pripadalo potraživanje u ukupnom iznosu od 54.708,58 Eur-a, kako je to vještak izračunao u svom nalazu i mišljenju.

24.Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa br.1 uz ugovor o kreditu broj 236- 72/2007 od 09. kolovoza 2011. godine potvrđenom po javnom bilježniku u [adresa] Emilu Brkiću pod brojem OV-6970/11 od 18. kolovoza 2011.godine sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i ŠŠ kao korisnika kredita i, Aneksa br.2 uz ugovor o kreditu broj 236-72/2007 od 14. veljače 2013. godine potvrđenom po javnom bilježniku u [adresa] Emilu Brkiću pod brojem OV-1510/13 od 18. veljače

3 1

2013.godine sklopljenom između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i ŠŠ kao korisnika kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe članka 6. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope.

25.Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.: dalje-ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK – a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni prvostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to je to riječ u konkretnom slučaju.

26.Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga nisu osnovane tvrdnje o nedostatku pravnog interesa tužiteljice za podnošenjem predmetne tužbe.

27.Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

28.Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

29.U odnosu na navode tuženika od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile aneks uz ugovor o kreditu, temeljem kojega je

3 2

prevedena konverzija kredita, valja istaći da je prvostupanjski sud utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužitelj nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužitelj ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koju ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama .

30.Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

31.Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u aneksu ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2007. godine.

32.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr.7.1.),za sastav obrazloženog podneska od 27. studenog 2020.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 1. prosinca 2020. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 12. siječnja 2021.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 4. veljače 2021. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), za sastav obrazloženog podneska od 28. lipnja 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 2. srpnja 2024. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 6. rujna 2024. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 21. travnja 2026. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.) - 900 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur- a (Tbr.54.) -1.800,00 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna, ili 331,80 Eur-a i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kuna ili 66,36 Eur-a, ukupno 2.198,16 Eur-a.

3 3

33.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 23. travnja 2026. godine

S u d a c

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćnicima