REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
STALNA SLUŽBA U SAMOBORU
Poslovni broj: P-1690/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužiteljice FBE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ilini Cenov, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno, te njezine punomoćnice, te Ivana Čavara, odvjetnika, u zamjenu za punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 81/15, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, 146/25 dalje u tekstu ZPP), 23. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se kako su djelomično ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 016- 1941/2005, sklopljenog 19.09.2005., a solemnizirnog po Javnom bilježniku Ilonki Lisonek broj OU-2229/2005, od 23.09.2005., i to između tužitelja FBE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, te tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije HYPO-ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb), u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.
II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju SVJETLANI SREDIĆ-KRNIC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčanu tražbinu u iznosu od 10.882,93 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
166,57 €, od 8.01.2011., pa do plateži
136,39 €, od 08.02.2011. pa do plateži
148,63 €, od 08.03.2011. pa do plateži
134,42 €, od 08.04.2011. pa do plateži
137,01 €, od 07.05.2011., pa do plateži
197,12 €, od 07.06.2011. pa do plateži
202,97 €, od 08.07.2011., pa do plateži
253,19 €, od 09.08.2011., pa do plateži
227,39 €, od 08.09.2011., pa do plateži
199,15 €, od 08.10.2011., pa do plateži
188,60 €, od 09.11.2011., pa do plateži
186,51 €, od 10.12.2011., pa do plateži
199,46 €, od 10.01.2012. pa do plateži
210,75 €, od 08.02.2012. pa do plateži
212,26 €, od 08. 03.2012. pa do plateži
204,45 €, od 07.04.2012. pa do plateži
209,73 €, od 08.05.2012., pa do plateži
213,34 €, od 07.06.2012. pa do plateži
207,27 €, od 07.07.2012., pa do plateži
208,86 €, od 01.08.2012., pa do plateži
204,31 €, od 08.09.2012., pa do plateži
194,61 €, od 06.10.2012., pa do plateži
205,10 €, od 08.11.2012., pa do plateži
210,13 €, od 11.12.2012., pa do plateži
206,46 €, od 08.01.2013. pa do plateži
186,69 €, od 08.02.2013. pa do plateži
203,49 €, od 08.03.2013. pa do plateži
204,96 €, od 06.04.2013. pa do plateži
198,37 €, od 08.05.2013., pa do plateži
177,89 €, od 08.06.2013. pa do plateži
177,37 €, od 06.07.2013., pa do plateži
182,40 €, od 08.08.2013., pa do plateži
190,46 € od 07.09.2013., pa do plateži
201,64 €, od 08.10.2013., pa do plateži
195,87 €, od 09.11.2013., pa do plateži
199,95 €, od 09.12.2013., pa do plateži
204,58 €, od 09.01.2014. pa do plateži
176,08 €, od 08.02.2014. pa do plateži
181,24 €, od 08.03.2014. pa do plateži
179,55 €, od 08.04.2014. pa do plateži
173,84 €, od 09.05.2014., pa do plateži
172,01 €, od 07.06.2014. pa do plateži
172,83 €, od 08.07.2014., pa do plateži
179,32 €, od 08.08.2014., pa do plateži
184,78 €, od 09.09.2014., pa do plateži
183,64 €, od 08.10.2014., pa do plateži
188,36 €, od 08.11.2014., pa do plateži
191,57 €, od 10.12.2014., pa do plateži
189,68 €, od 10.01.2015. pa do plateži
190,21 €, od 07.02.2015. pa do plateži
190,21 €, od 07. 03.2015. pa do plateži
190,21 €, od 09.04.2015. pa do plateži
190,21 €, od 09.05.2015., pa do plateži
190,21 €, od 09.06.2015. pa do plateži
190,21 €, od 09.07.2015., pa do plateži
190,21 €, od 08.08.2015., pa do plateži
190,21 €, od 08.09.2015., pa do plateži,
od dana dospjelosti svake pojedine tražbine pa do 31. srpnja 2015. u visini zakonske zatezne kamate određene za svako polugodište uvećane prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju SVJETLANI SREDIĆ-KRNIC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčanu tražbinu s osnove razlike preostale glavnice po konverziji, u iznosu od 6.136,66 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2016. kao dana konverzije pa do pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
IV Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju SVJETLANI SREDIĆ-KRNIC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos parničnog troška u iznosu od 3.400,00 EUR, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate, tekuće od 23. travnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
V. Odbjia se preostali dio zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 EUR.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 19. rujna 2205. sklopila Ugovor o kreditu broj 016-1941/2025, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupovinu stana u iznosu od 171.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devizije Hypo Alpe Adria bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom u članku 3. kredit je otplaćivan u mjesečnim anuitetima. Dana 29. travnja 2016. sklopljen je Aneks uz Ugovoru o kreditu br 016- 1941/2005 (dalje u tekstu: Dodatak), solemniziran od strane JB Ilinke Lisonek, broj OV- 7365/2016, od dana 23.05.2016., a kojim je izvršena konverzija kredita u CHF, odnosno otplata obveze se umjesto uz valutu u CHF veže za valutu u EUR, a sve sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužitelj ističe kako je predmetni kredit preplatio zbog ništetne odredbe o vraćanju kredita u CHF valuti. Naime, u čl. 1. Ugovora o kreditu ugovorena je kunska protuvrijednost iznosa kredita od 171.000,00 CHF (stosedamdesetjednatisuća švicarskih franaka), a u čl. 3. st. II ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka do kraja otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Dakle, banka je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavala kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita , te je tužitelj preplatio određeni iznos. Tako sporne i ništetne ugovorne odredbe, unatoč tome što su bile gramatički uočljive i točne, nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, odnosno, mogle su biti razumljive samo osobama visoke ekonomske naobrazbe, koje se bave bankarskim poslovanjem, te posljedično tome tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg odredbe, njezine rizike, kretanja, predvidjeti ekonomske posljedice i td.. Tuženik također nije na adekvatan način informirao tužitelja o riziku koji predstavlja kredit vezan uz valutu u CHF, slijedom čega tužitelj nije imao valjane i potrebne informacije važne za procjenu rizika te opsega svojih zaduženja, uz dodatnu napomenu kako je riječ o ugovoru o kreditu koji je unaprijed sastavio tuženik, o čijim se odredbama nije pregovaralo, niti je tužitelj uopće mogao utjecati na sadržaj samog ugovora. Bitno je istaknuti kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. Provođenjem konverzije nije nastao novi ugovorni odnos među strankama, a niti je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama . Provedenom konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno, izvršenom konverzijom nedospjele obveze tužitelja za buduće anuitete preračunate su u euro, nije nadoknađena šteta koja je tužitelju nastala u vidu preplaćenog iznosa, po osnovi valutne klauzule. Posebno se napominje kako u provedenoj konverziji čak nije bila utvrđena nikakva preplata na strani tužitelja, odnosno preplata je utvrđena s 0,00 kn, dakle, konverzijom ravnoteža evidentno nije uspostavljena. U ovom konkretnom slučaju su se koristile odredbe o obvezi povrata kredita vezane uz valutnu klauzulu u CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu potrošača, pa tužitelj ima pravo na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, ali i Aneks uz Ugovoru o kreditu. Predlaže tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, a visinu zadržava urediti po provedenom vještačenju.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže da se tužba odbaci kao nedopuštena jer tužitelj nema pravog interesa za podnošenje iste, podredno osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava da bi odredbe Osnovnog ugovora koje se odnose na kamatnu stopu i vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka uopće bile ništetne. Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa sklopljenim među strankama ovog spora sukladno ZID ZPK. Sam postupak konverzije provodio se na sljedeći način odnosno u sljedećim koracima: (i) u prvom koraku tuženik je bio dužan početnu odobrenu glavnicu kredita iz Osnovnog ugovora pretvoriti u EUR prema tečaju koji se primjenjivao na dan uplate kredita (čl. 19.c stavak 1. točka 1. ZID ZPK). Tuženik je prilikom konvertiranja kredita prvo pretvorio iznos kredita u kune te je potom iznos kredita u kunama pretvorio u EUR – iz članka 2. Aneksa je razvidno kako stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine iznosi 85.017,54 EUR; (ii) u drugom koraku tuženik je bio obvezan početnu ugovorenu kamatnu stopu kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zamijeniti kamatnom stopom koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja Osnovnog ugovora (čl. 19.c stavak 1. točka 2. ZID ZPK) – iznos nove kamatne stope ugovoren je u članku 3. Aneksa; (iii) u trećem koraku tuženik je bio obvezan izraditi novi otplatni plan kredita izračunat u skladu s gornjim točkama (i) i (ii) i koji mora sadržavati sve promjene uvjeta koje su nastupile tijekom postojanja potrošačko-dužničkog odnosa, a nastale su u pogledu kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.c stavak 1. točka 3. ZID ZPK); (iv) u četvrtom koraku vrši se pretvaranje do sada uplaćenih svota temeljem Osnovnog ugovora u svote kojima se namiruju anuiteti određeni prema novom otplatnom planu, pri čemu ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu (čl. 19.c stavak 1. točka 4. ZID ZPK) – iznos preplate u ovom konkretnom slučaju iznosi 0,00 kn i utvrđen je u članku 2. Aneksa; (v) u sljedećem koraku tuženik je bio u obvezi izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je sadržavao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije. Pritom je tuženik također imao obvezu pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim u zakonu (čl. 19.d ZID ZPK); (vi) tuženik je bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.09.2015. ZID ZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača odnosno izvodom otvorenih stavaka na temelju Osnovnog ugovora – iz samog Aneksa je razvidno kako je tuženik udovoljio ovoj obvezi; nakon toga tužitelj je imao rok od 30 dana računajući od dana primitka izračuna konverzije donijeti odluku o prihvaćanju izračuna konverzije kredita (čl. 19.e st. 5 ZID ZPK) – dakle, ovdje je naglasak na tome da je riječ o mogućnosti koja je dana tužitelju, a ne o njegovoj obvezi. Tužitelj nije morao prihvatiti konverziju; u slučaju prihvata prijedloga konverzije vjerovnik (ovdje tuženik) je taj koji snosi ukupan trošak konverzije odnosno razliku između stanja potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu i stanja potraživanja nakon konverzije (čl. 19.e st. 1. toč. 1. ZID ZPK). Iz navedenog je razvidno kako je temeljem provedbe konverzije tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom. Navedeni iznos odgovara upravo iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Tužitelju su plaćene odnosno priznate preplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Dakle, tužitelj je namiren sa svojim potraživanjem slijedom čega je u potpunosti jasno kako tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Odbacivanju tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa ima mjesta ako se pokaže da – sve i kada bi tužiteljev pravozaštitni zahtjev bio osnovan – on od povoljne presude ne bi imao drukčije i kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima (tako F, J, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 143). Već samo iz tog razloga tuženik smatra kako tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Dakle, nesporno je u konkretnom slučaju da je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora čime je on promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Aneksa Osnovnom ugovoru, stvorena je pravna situacija kao da je od samog početka zasnivanja ugovornog odnosa bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a što proizlazi iz činjenice da prihvaćena konverzija ima pravni učinak ex tunc. Dakle, sklapanjem Aneksa, Osnovni ugovor je prestao postojati. Navedeno shvaćanje utemeljeno je na načelu konverzije kredita iz ZID ZPK te je isto prihvaćeno kako u pravnoj teoriji tako i u sudskoj praksi. Također, a sukladno odredbama aneksa ugovoru o kreditu nesporno je i da je tužitelj potpisom izrazio volju za ostvarenjem prava sukladno ZID ZPK. Naime, sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru korisnik kredita, ovdje tužitelj, pristao je konzumirati prava koja su istom dana temeljem prisilnih odredaba ZID ZPK. Drugim riječima, sklapanjem Aneksa, korisnik kredita (tužitelj) izričito se odrekao prava osporavati odredbe Osnovnog ugovora u budućnost. Ističe prigovor zastare, osnova i visine tužbenog zahtjeva, predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.
3. Podneskom od 10. travnja 2025. (list 706-709), te na ročištu za glavnu raspravu 4. ožujka 2026. (list731), tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev, na način da je isti smanjila, uskladivši ga s Nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te on glasi kao u izreci, točka I. do III. Tuženik se ovom uređenju protivio, međutim tuženik se ne može protiviti smanjenju tužbenog zahtjeva, kao niti nepravoj preinaci učinjenoj nakon vještačenja po istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi.
4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Pregled prometa po računu, Ugovor o kreditu (list 57-66), Aneks ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 67-71), Ugovor o kreditu (57-66), Aneks uz Ugovor o kreditu (list 67-71), otplatni plan, saslušana je tužiteljica (list 730-731) . Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka FB.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6.Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu, te restitucijski zahtjev tužiteljice za vraćanjem iznosa koje je tužiteljica platila tuženiku temeljem nepoštenih i ništetnih odredba ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i Aneksa ugovora o kreditu.
6.1. Nesporno je među strankama:
-da su HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika) kao kreditor i tužiteljica kao Korisnik kredita zaključili 19. rujna 2005. godine Ugovor o kreditu broj 016-1941/2005 (list 57-65 spisa) (u daljnjem tekstu: Ugovor), u iznosu od 171.000,00 CHF s kamatama od 3,99% dekurzivno godišnje. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 901,66 CHF a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 31.10.2005. godine. Dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je posljednjeg dana u mjesecu, Ugovara se trajanje kredita do 30.09.2030.
-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te valutu u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu, uz manje oscilacije tečaja kada je isti bio manji od početnog.
-da su HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika) i tužiteljica zaključili 29. travnja 2016. godine Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-1941/2005 (list 67-70 spisa) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine iznosi 85.017,54 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke za EUR. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da manjak na dan 30.09.2015. godine iznosi 315,30 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.
6.2. Sporan je prigovor zastare i prigovor radi prebijanja, te jesu li odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene, i posljedično tome, ništetne, te postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).
Zastara
7.Prigovor zastare nije osnovan.
7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.
7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.
7.4. Također, u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).
7.5.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. te potom i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom pod posl. brojem Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022.
7.6. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, a tužba radi ostvarivanja pojedinačnog restitucijskog zahtjeva je podnesena 13. lipnja 2023. to je prigovor zastare neosnovan budući je postupak svakako pokrenut u zastarnom roku od pet godina od nastupa pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. to prigovor zastare nije osnovan.
Osnova
8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima (Rev-3142/18 od 19.03.2019., str. 6.). Također, i Ustavni sud Republike Hrvatske, zauzeo je stav da radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u svojoj odluci U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. kojom je potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.
9. Iz izjave tužiteljice proizlazi da je kredit kod pravnog prednika tuženika podigla 2005. u svrhu kupnje nekretnine za stanovanje za potrebe obitelji te dvoje tada malodobne djece. Banku tuženika odabrala je jer je znala da je to poznata i stabilna banka. Prilikom prvog informiranja o kreditu i uvjetima preporučen joj je od strane službenika banke kredit u CHF kao pouzdan i kvalitetan proizvod. Nije bilo mogućnosti pregovaranja, uvjeti kredita bili su takvi kakvi jesu, ona nije bila stručnjak, te je po preporuci službenika banke sukladno novčanim primanjima pristala na ponuđeni kredit. Međutim, službenik banke ju nije upozorio na rizik valutne klauzule, potpisala je već unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu, te isti ovjerila kod javnog bilježnika. Ugovor je bio tipski bez mogućnosti mijenjanja (špranciran). Visina rate kredita u početku otplatnog razdoblja iznosila je nešto više od 3.000,00 kn, a ako se tečaj mijenjao tako je i rata rasla tako da je tijekom otplatnog razdoblja iznosila gotovo 8.000,00 kuna. Kredit je zatvarala konverzijom, a kasnije i taj konvertirani kredit refinancirala. U vrijeme sklapanja ugovora kredita je u Gradu Zagrebu, Katastarski ured, nije bila privatni poduzetnik, obrtnik, a stan i danas koristi jedino u privatne svrhe. U banci joj nitko nije simulirao bilo kakav prikaz promjene tečaja CHF u odnosu na kune, niti su ju upozorili da se rata može mijenjati sukladno promjeni tečaja CHF valute.
9.1. Dakle, nesumnjivo je tužiteljica bila u slabijem položaju u odnosu na tuženika, te je pristala na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, a svakako nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula posebno nije jasno iz kojeg je razloga banka forsirala ugovore u valuti CHF, i zašto su ti krediti bili povoljniji na tržištu, dok tužiteljica sigurno nije imala potrebna znanja da rizik promjene tečaja CHF na tržištu sama predvidi i li prevenira.
9.2.Također, smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena jer tuženik nije dokazao da je s tužiteljicom pregovarao o uvjetima kredita, niti je tužiteljica na bilo koji način mogla utjecati na sadržaj istoga, a svakako nije mogla predvidjeti da će tečaj CHF porasti tako da joj je rata s oko 3.000,00 kn porasla na oko 8.000,00 kn (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet JB protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).
10.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli propisana čl. 3. Ugovora o kreditu jer tuženik kao jača ugovorna strana sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze, slijedom čega je odlučeno kao u izreci, točka I.
Konverzija
11. Stranke su temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK) sklopile Aneks Ugovoru o kreditu, te je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Ugovora o kreditu, kojim je ugovor s valutnom klauzulom u CHF preinačen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) bio sklopljen u EUR od samog početka.
11.1.Međutim, sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu (sporazum o konverziji) tužiteljica nije izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu, kako to tuženik tvrdi.
11.2. Naime, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.
12. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužiteljica i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.
13.Neosnovano tuženik navodi da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odrekao svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Naime, trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji (23. svibnja 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju, odnosno da banka ima pravo zadržati ono što je primila temeljem osnovnog ugovora o kreditu. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao , a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
14.Prema tome u slučajevima kada je sklopljen Ankes ugovoru kojim je provedena konverzija, nije nastala nikakva nova pravna osnova na temelju koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi.
15.U konkretnom slučaju, sklopljeni Ankes predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema n iti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu (tako i ŽS u Zagrebu Gž-5132/2024). Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Visina
16.Visinu pojedinačnih i kumulativnih iznosa svih isplata koje je tužena naplatila od tužiteljice zbog promjene tečaja švicarskog franka prema valuti HRK do kojeg je došlo tijekom ugovornog odnosa a u odnosu na tečaj švicarskog franka prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darfin d.o.o. od 10. veljače 2025., a koji nalaz je u cijelosti prihvaćen jer je temeljem na dostavljenoj dokumentaciji pribavljenoj od tuženika.
16.1.Obzirom su predmetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao takve nepoštene odredbe, tužiteljica je kao korisnik kredita zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita do njegove potpune otplate, preplatila tuženiku (zbrojeno prema pojedinačnim iznosima preplate obračunatim po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22), iznos od ukupno 10.882,93 EUR (81.997,25 kn), a koji iznos predstavlja razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita.
17.Na ovako dostavljeni izračun tuženik dakle nije imao primjedbi, pa ga i ovaj sud u potpunosti prihvaća kao valjan i utemeljen na dostavljenoj financijskoj dokumentaciji.
18.Konverzijom kredita banka je tužiteljici obračunala iznos 233.740,58 kn dok je stvarna preostala glavna zbog promjene tečaja iznosila280.180,71 kn, pa dakle ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan valute u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom tečaja na dan isplate kred ita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 46.440,13 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 6.163,66 EUR.
19. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.
19.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
20. Kako su dakle odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Također, tužiteljica nije u potpunosti obeštećena konverzijom pa joj pripada pravo na naknadu razlike iznosa preostale glavnice.
21.Slijedom navedenog, u smislu odredbe čl. 323. st. 1. u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, valjalo je tužbeni zahtjev prihvatiti, te odlučiti kao u izreci, točka I. i II
21.1.Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.
22.Tuženiku ne pripada pravo na iznos od 315,30 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke (2.408,32 EUR) s osnova negativnih tečajnih razlika , jer nepoštena je bila banka a ne potrošač (čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. ZZP/2003), time da potrošač odnosno tužiteljica ove razlike nije zadržala za sebe.
23.Obzirom da su tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora (konačno uređeni tužbeni zahtjev) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada im pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od 250,00 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT), sastav podneska od 13.11.2024., 10.4.2025., i 20.6.2025. za svaki iznos od 250,00 bodova (Tbr 8. t. 1. OT), zastupanje na ročištu dana 28.11.2025. i 4.3.2026. za svako iznos od 250,00 bodova (Tbr. 9. t.1. OT), ukupno 1.500 bodova odnosno 3.000,00 EUR, uvećano za trošak vještačenja od 400,00 EUR, sveukupno 3.400,00 EUR. PDV nije zatražen. Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO-a a teku od dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP., te je odlučeno kao u izreci, točka III.
24.U preostalom dijelu zahtjev za naknadom troška je odbijen kao prekomjeran. Naime, tužiteljica je tužbom postavila nerealno visok tužbeni zahtjev (45.882,35 EUR) kojeg je uredila po provedenom vještačenju (ukupno 17.019,59 EUR), pa joj pripada pravo na trošak sukladno uređenom tužbenom zahtjevu, dok svakako nema pravo na sastav podneska od 8.1.2025. od 50,00 bodova (jer isti podnesak kojim obavještava sud da je uplaćen predujam za vještačenje) nije nužan u smislu odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a, pa dakle nema pravo na razliku od dosuđenog do zatraženih 4.600,00 EUR odnosno na iznos od 1.200,00 EUR, te je odlučeno kao u izreci, točka IV.
U Samoboru, 23. travnja 2026.
Sudac:
Mirela Crnjak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, od dana dostave presude, a ista se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
RJ
DNA:
- Ilina Cenov, odvj.
- Zlatko Knezović, odvj.
Kal. 30 dana
