Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Glini
Trg bana Josipa Jelačića 5
44400 Glina
Poslovni broj: P-324/2025-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini, po sucu Zoranu Pleše, u pravnoj stvari tužitelja CI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić, protiv tuženika Banka Kovanica d.d., OIB 33039197637, Varaždin, Ulica Petra Preradovića 29, zastupanog po punomoćniku Ivani Radeljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne obveze, nakon održane i zaključene glavne rasprave 23. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.-dalje ZPP), dana 23. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I.Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj: 5010170534 od 19.12.2023. godine sklopljenog između tužitelja CI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Banka Kovanica d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637 u dijelu koji glasi: "Kod isplate kredita Korisnik se obvezuje, prije korištenja odobrenog kredita iz iznosa odobrenog kredita, platiti naknadu za troškove obrade kreditnog zahtjeva (koja uključuje troškove obrade zahtjeva, analize potrebne dokumentacije, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, administrativne i druge vezane radnje) u iznosu 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa kredita."
II.Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1428,10 eura (tisućučetiristodvadesetosameuradesetcenta), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke, i to tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, su sklopile Ugovor o kreditu, broj: 5010170534 od 19.12.2023. Kreditor je korisniku kredita odobrio nenamjenski kredit. Člankom 6. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita: "Kod isplate kredita Korisnik se obvezuje, prije korištenja odobrenog kredita iz iznosa odobrenog kredita, platiti naknadu za troškove obrade kreditnog zahtjeva (koja uključuje troškove obrade zahtjeva, analize potrebne dokumentacije, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, administrativne i druge vezane radnje) u iznosu 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa kredita." Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi".
Pravna osnova
Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi opisanoj u točki I. tužbe. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.
Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja.
Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07: Dalje ZZP) propisuje se:
(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
(3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.
(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Temeljem članka 102. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Presudom Suda EU u spojenim predmetima C-224/19i C-259/19povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik Banka Kovanica d.d. je dana 25. rujna 2025.g. zaprimio tužbu tužitelja, te se sukladno Rješenju naslovnog Suda, od dana 10. rujna 2025.g., u dodijeljenom roku na istu očituje kako slijedi.
II.Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, kako temelj, tako i visinu, te predlaže naslovnom Sudu, po provedenom dokaznom postupku, odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak prouzročen vođenjem ovoga parničnog postupka. Prigovor vrijednosti predmeta spora.
III.Tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.327,22 EUR, smatrajući da je suviše visoko naznačena. Naime, iz tužbe jasno proizlazi da tužitelj tužbom traži utvrđenje (navodne) ništetnosti ugovorne odredbe, a tužitelj nije ničime obrazložio naznačenu vrijednost predmeta spora. Stoga tuženik predlaže naslovnom Sudu, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: „ZPP“), najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora i to iznosu naknade temeljem odredbe za koju tužitelj (neosnovano) traži utvrđenje ništetnosti ovim parničnim postupkom.
IV.Nesporno je da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu br. 5010170534, od dana 19. prosinca 2023.g. (u daljnjem tekstu: „Ugovor o kreditu“), kojim je tuženik, kao banka i kreditor, odobrio i isplatio tužitelju, kao korisniku kredita, ukupan iznos od 30.000,00 EUR. Nesporno je da je Ugovorom o kreditu u čl. 6. ugovoreno:
„Kod isplate kredita Korisnik kredita se obvezuje, prije korištenja odobrenog kredita iz iznosa odobrenog kredita, platiti naknadu za troškove obrade kreditnog zahtjeva (koja uključuje troškove obrade zahtjeva, analize potrebne dokumentacije, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, administrativne i druge vezane radnje) u iznosu 3,00% (slovima: tri posto) od iznosa kredita.“
Međutim, tuženik osporava da bi takva odredba bila nepoštena i ništetna sukladno čl. 96. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007, 125/2007), za koji tužitelj pogrešno navodi da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik svoje tvrdnje nije ničime obrazložio niti dokazao, kako će biti detaljnije obrazloženo u nastavku ovoga odgovora na tužbu. Tuženik prvenstveno napominje da su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bili Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/2022, 59/2023, u daljnjem tekstu: „ZZP“) i Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, u daljnjem tekstu: „ZOO“).
Prigovor svojstva potrošača tužitelja
V.Tužitelj se, između ostalog, u tužbi poziva na propise o zaštiti potrošača, međutim nije ničime dokazao svoje svojstvo potrošača. Naime, sukladno čl. 4. st. 1. toč. 21. ZZP-a:
„potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila Ugovor o kreditu za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. Prema tome, čak i kada bi se uzelo u obzir da tužitelj uživa zaštitu sukladno ZZP-u, tužitelj nije dokazao da ispunjava pretpostavke koje navedeni zakon predviđa kao uvjet za pružanje posebne zaštite. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Izvodu iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023., posl. broj Su IV-56/2023-9.
U tom smislu se izjasnila i sudska praksa, primjerice Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gž 1562/2021, od dana 05. listopada 2021.g.: „Naime, status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču (tako i Gž-2384/2020-2 od 19. studenoga 2020.).“ Zaključno, tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora, dok tužitelju osporava svojstvo potrošača. Tuženik na navedene okolnosti predlaže saslušati tužitelja. Slijedom navedenog, obzirom da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, a tuženik mu je to svojstvo osporio, isti nije dokazao niti svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku, stoga tužbeni zahtjev treba odbaciti, a podredno odbiti.
VI.Tužitelj u tužbi ističe navodnu nepoštenost i ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita, tvrdeći da „tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru“, da je uvjet uzimanja kredita bio „plaćanje ulazne naknade po principu „uzmi ili ostavi“, da „tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna“, da je ulazna naknada „od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja“, te da „temeljem članaka 102. stavak 1. ZPP nepoštena ugovorna odredba je ništetna“.
U slučaju da Sud prethodno utvrdi da tužitelj ima svojstvo potrošača te da se radi o potrošačkom ugovoru, tuženik ističe kako slijedi. Tuženik u cijelosti osporava gore navedene navode tužitelja, kao i ostale navode iz tužbe.
Tuženik kao kreditna institucija posluje u skladu s važećim zakonskim propisima, opsežnom europskom regulativom, zakonskim i podzakonskim aktima Hrvatske narodne banke kao regulatora, te je tuženik dužan u svom poslovanju s građanstvom postupati transparentno i na unaprijed definiran interno propisan način sa svim potrošačima. Pri tome se napominje kako su opći uvjeti, odluke i svi drugi akti tuženika izrađeni u skladu sa važećom regulativom, te su pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Naime, Zakon o potrošačkom kreditiranju (75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, u daljnjem tekstu: „ZPK“) u čl. 11.c definira da maksimalna dopuštena kamatna stopa na potrošačke kredite s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u eurima ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u Republici Hrvatskoj uvećane za 1/2, a prosječne ponderirane kamatne stope na stanja kredita dužna je u Narodnim novinama objaviti Hrvatska narodna banka. Također, u čl. 20.a ZPK-a definirano je da maksimalna efektivna kamatna stopa za potrošačke kredite iznosi jednako kao zakonska zatezna kamata (kako je definirana u čl. 29. ZOO-a), uvećana za dva postotna boda.
Efektivna kamatna stopa (u daljnjem tekstu: „EKS“) jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija, a definirana je čl. 2. st. 1. toč. 9. ZPK-a:
„efektivna kamatna stopa (dalje u tekstu: EKS) iskazuje ukupne troškove kredita za potrošača, izražene kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući troškove iz članka 20. stavka 2. ovoga Zakona. Određena je metodologijom definiranom aktom Hrvatske narodne banke kojim se uređuje EKS;“. Metodologija izračuna i elementi za potrebe jedinstvenog izračuna EKS propisani su Odlukom o efektivnoj kamatnoj stopi (Narodne novine broj 105/2017, 91/2022) te osim nominalne kamatne stope, u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita te predstavlja realni prikaz ukupne cijene kredita. EKS omogućuje potpuniju informaciju na temelju koje se mogu usporediti aktualne ponude kako bi se donijela odluka o onoj koja najviše odgovara mogućnostima i očekivanjima korisnika kredita. Na ograničenja kamatnih stopa nemaju utjecaj ni banke ni potrošači s obzirom na to da se ona izračunavaju na temelju propisanih pravila, a ograničenja kamatnih stopa važeća su za razdoblje od šest mjeseci, i to od 1. siječnja do 30. lipnja te od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine. Iz navedenog jasno proizlazi da je ukupni trošak kredita za potrošača strogo reguliran i nadziran od Hrvatske narodne banke u vidu efektivne kamatne stope u kojoj je sadržana i sama naknada za troškove obrade kredita te je ista u potpunosti u skladu s propisanim i granicama maksimalne dopuštene efektivne kamatne stope. U pogledu prikaza usklađenosti EKS-a (efektivne kamatne stope), radi dodatnog pojašnjenja tuženik smatra korisnim istaknuti i numerički prikaz usklađenosti ugovorene efektivne kamatne stope (EKS) sa zakonski dopuštenom maksimalnom EKS za predmetno razdoblje, u skladu s metodologijom izračuna EKS-a propisanom Odlukom o efektivnoj kamatnoj stopi (Narodne novine broj 105/2017, 91/2022). Iz tabličnog prikaza jasno proizlazi da je predmetna naknada za troškove obrade kredita uključena u izračun EKS-a sukladno metodologiji Hrvatske narodne banke, te da ugovorena EKS u cijelosti ostaje unutar zakonski dopuštenih granica maksimalne efektivne kamatne stope za relevantno razdoblje.
Na taj je način tuženik u cijelosti postupio sukladno odredbama ZPK, metodologiji Hrvatske narodne banke te načelu transparentnosti informiranja potrošača.
VII.Odlukom o sadržaju i obliku u kojem se potrošaču daju informacije prije ugovaranja pojedine bankovne usluge (Narodne novine broj 107/2017, 21/2022) propisana je obveza kreditne institucije staviti na raspolaganje potrošaču personalizirane informacije u obliku informativnog obrasca (Europski standardizirani informativni obrazac) s ciljem usporedbe ugovora o potrošačkom kreditu koji su dostupni na tržištu, procjenu njihovih učinaka i donošenje informirane odluke o tome hoće li sklopiti ugovor o kreditu.
Sukladno navedenome, tuženik je u skladu s propisanom obvezom tužitelju na temelju zahtjeva za kredit uručio Europski standardizirani informativni obrazac za kredit, čiji je primitak tužitelj potvrdio vlastoručnim potpisom na istome, u kojem su tužitelju jasno i detaljno predočene sve informacije u vezi predmetnog kredita, pa tako i točan iznos naknade za obradu kredita (900,00 EUR), na temelju kojih informacija je tužitelj u konačnici donio odluku da želi sklopiti predmetni Ugovor o kreditu.
Osim toga, u toč. 4. predmetnog Europskog standardiziranog informativnog obrasca za kredit tuženik je tužitelju specificirao efektivnu kamatnu stopu (EKS), odnosno ukupan trošak kredita, izraženu kao godišnji postotak, gdje je jasno navedeno da EKS obuhvaća kamatnu stopu te ostale sastavnice, odnosno naknadu za obradu kredita, trošak naknade za platne transakcije i premiju osiguranja police, uz točno navođenje konkretnih iznosa navedenih sastavnica EKS-a.
Tu valja napomenuti da je u Europskom standardiziranom informativnom obrascu za kredit (uvodni tekst i toč. 11.) tužitelju omogućeno 15 dana za razmatranje prije nego što se obveže ugovoriti kredit.
Prema tome, tužitelj je i prije sklapanja Ugovora o kreditu od tužitelja bio valjano i transparentno informiran o svim troškovima i naknadama te je tužitelj u cijelosti shvaćao gospodarske posljedice istih.
Odredbe o EKS-u su također sadržane i u samom Ugovoru o kreditu, i to u čl. 3., kako slijedi:
„Korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s visinom i načinom izračuna efektivne kamatne stope (EKS), koja se izračunava u skladu s metodologijom definiranom aktom Hrvatske narodne banke kojim se uređuje EKS, te s ukupnim iznosom kojeg treba platiti Korisnik kredita kako ni u cijelosti vratio kredit, a koji su podaci, važeći na dan sklapanja ovog Ugovora, detaljno izraženi u EKS-otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. EKS-otplatna tablica sadrži sve pretpostavke kojima se Banka koristila prilikom izračuna EKS-a.“
Nadalje, čl. 8. st. 1. Zakona o usporedivosti naknada, prebacivanju računa za plaćanje i pristupu osnovnom računu (Narodne novine broj 70/2017) propisuje da Hrvatska narodna banka na svojoj mrežnoj stranici objavljuje usporedbu naknada koje pružatelji platnih usluga naplaćuju potrošačima.
Slijedom navedenog, tužitelj je pristupom na javnu web stranicu Hrvatske narodne banke imao mogućnost dodatnog informiranja o uvjetima i ukupnom trošku kredita kod drugih banaka. Ukupni trošak kreditiranja detaljno je objašnjen u toč. 4. Europskog standardiziranog informativnog obrasca za kredit, koji uključuje i naknadu za troškove obrade kredita.
Tuženik napominje da se radilo o Ugovoru o kreditu u domaćoj valuti (EUR) (čl. 2. Ugovora o kreditu) i s fiksnom redovnom kamatnom stopom (čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu).
Prema tome, tužitelj je na temelju svih primljenih informacija i podataka mogao usporediti uvjete, naknade i ponude drugih hrvatskih banaka na jednostavan i pregledan način te temeljem navedenoga donijeti promišljenu odluku o prihvaćanju kreditnih uvjeta tuženika.
Tako je tužitelj svjesno izabrao kredit, odnosno uvjete i tarife tuženika, koji mu je najviše odgovara obzirom na njegove potrebe i mogućnosti, odnosno izabrao je upravo Ugovor o kreditu.
Osim toga, čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014, u daljnjem tekstu: „Pravilnik“), definira da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja te drugu naknadu pod uvjetom da je bila sadržana u tarifi kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora. Također, sukladno čl. 5. Pravilnika, vjerovnik je obvezan o visini navedenih naknada, i svakoj njihovoj promijeni, izvijestiti Ministarstvo financija, a koje Ministarstvo financija potom na svojim internetskim stranicama objavljuje i periodično ažurira usporedni prikaz visine naknada koje vjerovnici obračunavaju za obavljanje usluga potrošačkog kreditiranja.
U konačnici, u čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za troškove obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od upravo 3% od iznosa kredita, što je u skladu i s Odlukom o naknadama za usluge i proizvode Banke Kovanica d.d. u poslovanju s građanstvom, od dana 07. kolovoza 2023.g. (tarifni stavak 9.1.10.), i Metodologijom promjene kamatnih stopa i naknada u poslovanju s građanima tuženika, koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, obzirom da se radi o kreditu za refinanciranje postojećih obveza, a koje je tužitelj temeljem čl. 6. i čl. 15. Ugovora o kreditu u cijelosti prihvatio.
Pritom valja napomenuti da je tuženik u Metodologiji promjene kamatnih stopa i naknada u poslovanju s građanima, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, i koju je tužitelj prihvatio temeljem čl. 6. i čl. 15. Ugovora o kreditu, propisao sljedeću metodologiju u pogledu utvrđivanja naknada:
„Elementi koji utječu na definiranje i promjenu visine naknada ovise o promjenama okolnosti na tržištu i/ili promjenama troškova povezanih s uvjetima i načinima pružanja usluga.
Banka utvrđuje i propisuje vrstu i visinu naknade temeljem Odluke o naknadama Banke.
Kod utvrđivanja naknade Banka uzima u obzir sljedeće:
profitabilnost proizvoda temeljem kalkulacije stvarnih troškova pojedinog proizvoda. (temeljem kalkulacije stvarnih sati rada, tehnologije i materijala te ostalih stvarnih vezanih troškova izračunava se jedinični trošak naknade po proizvodu te se utvrđuje potrebna naknada kako bi proizvod bio profitabilan.)
operativni troškovi (trošak rada radnika Banke i sl.)
materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove dostave podataka ili baza podatka trećima kao što su registar obveza po kreditima ili HZMO-u, članarina Banke u HROK-u itd.) troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine ukoliko se usluga realizira slanjem poštom, trošak ispisa),
promjena procesa povezanih s realizacijom usluge (npr. zbog uvođenja dodatnog angažmana u procesu zbog zahtjeva za većom razinom sigurnosti pružanja usluge ili zbog unaprjeđenja kvalitete usluge).
rizik pojedinog proizvoda ili usluge.“
Prema tome, jasno je da je tuženik u odnosu na tužitelja i predmetni Ugovoru o kreditu u cijelosti postupio sukladno odredbama ZZP-a, te da sporna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu nije niti nepoštena, niti ništetna, kako to tužitelj pogrešno tvrdi u tužbi. Navedena ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog kreditnog zahtjeva, pa stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kamoli značajnu neravnotežu.
Naime, plasiranje kredita samo je završni čin kojem prethode brojne i obimne evaluacije, analize i provjere stručnih djelatnika tuženika te je takva naknada troškova obrade kredita objektivno opravdana.
Prije isplate kredita potrebno je najprije utvrditi potrebu za kreditiranjem, potom se klijentu predočuju svi bitni uvjeti ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, sukladno čl. 302. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022). Nakon navedene početne faze, gdje se klijent upoznaje s osnovnim uvjetima kredita, a koji uključuju i naknadu za troškove obrade kredita, banka prikuplja i kontrolira svu potrebnu dokumentaciju - klijent popunjava zahtjev za kredit, dostavlja podatke o korisniku kredita i ostalim eventualnim sudionicima kreditnog posla. Banka provjerava i analizira sva zaduženja i obustave o kojima je klijent obavijestio banku, platne liste, odnosno odreske mirovine te provjerava i analizira poslodavca podnositelja kreditnog zahtjeva i ostalih sudionika. Banka provjerava za sve sudionike u kreditu jesu li sada ili su bili ranije korisnici kredita u istoj banci te jesu li kredit uredno otplaćivali. Tek kad je dokumentacija potpuna i provjerena, slijedi izračun kreditne sposobnosti. Nakon ovog opsežnog procesa obrade kredita, koji može trajati i do mjesec dana te uključuje nekoliko djelatnika banke, dolazi faza odobravanja kredita, pripreme ugovora i instrumenata osiguranja potpisi i ovjere istih, provjera dokumentacije i konačno isplata kredita. Pritom valja navesti da se u konkretnom slučaju radilo o Ugovoru o kreditu za refinanciranje kojim je tužitelj zatvorio postojeće neuredne obveze (vjerovnika Ministarstvo financija, Nektar-posredovanje d.o.o., EOS MATRIX d.o.o., MOZAIK KNJIGA d.o.o., TOP-TERME d.o.o., A1 Hrvatska d.o.o., B2 KAPITAL d.o.o., CROATIA osiguranje d.d., OTP banka d.d.), za koji je, osim uobičajenih provjera koji se odnose na druge vrste kredita, potrebno izvršiti i dodatne provjere prilikom obrade kredita i dodatnu dokumentaciju u svrhu refinanciranja navedenih obveza tužitelja, a time i dodatnih radnih sati radnika tuženika, posebice uzimajući u obzir da je iz dokumentacije dostavljene uz zahtjev za kredit proizlazilo da je tužitelj imao neurednu povijest podmirenja novčanih obveza.
U cilju utvrđenja pravog stanja duga prema višebrojnim vjerovnicima, tuženik je morao provesti opsežne dodatne analize, a što uključuje minimalno analizu sljedećih isprava:
OSR izvještaj (koji pokazuje sve obveze koje tužitelj ima u kreditnim institucijama), pri čemu se svaki upit plaća pružatelju usluge od strane tuženika,
FINA – Potvrda o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje temeljem čl. 12. ZPONS
– ovršenik, sa specifikacijom o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje;
FINA - očevidnik svih osnova za plaćanja,
Pismo namjere Nektar-posredovanje d.o.o.,
Potvrda Marketo d.o.o.,
Potvrda Republika Hrvatska, Sisačko-moslavačka županija, Općina Topusko,
Potvrda SVEA EKONOMI d.o.o.,
Potvrda FERVOR d.o.o.,
Potvrda SPECTRUM USLUGE d.o.o.,
Pisma namjere EOS MATRIX d.o.o.,
Pismo namjere CROATIA osiguranje d.d.,
Pismo namjere MOZAIK KNJIGA d.o.o.,
Potvrda o iznosu dugovanja A1 Hrvatska d.o.o.,
Pismo namjere B2 KAPITAL d.o.o.,
Potvrda Ministarstva financija, Porezna uprava, Područni ured Sisak,
Potvrda TOP-TERME d.o.o.,
Storno administrativne zabrane DELTAKONT d.o.o.,
Potvrda Hrvatski Telekom d.d.,
Rješenje o ovrsi, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Sisak,
Potvrda o nepostojanju duga po kreditu OTP banka d.d.,
Obavijest o podmirenju cjelokupnog dugovanja EOS MATRIX d.o.o.
Promet za račune OTP banka d.d.,
te potom usporedbu svih podataka uz dodatne telefonske provjere kod vjerovnika te posebno kod poslodavca tužitelja, kako bi se utvrdilo postoje li na plaći ovrhe koje su zavedene u redoslijed naplate. Prema tome, zbog problematičnog statusa tužitelja, kao neurednog platitelja ranijih obveza, opterećenog brojnim ovrhama, tuženik je u odnosu na tužitelja proveo doista složenu i obimnu obradu kreditnog zahtjeva. Ugovorom o kreditu (za refinanciranje) tužitelju je omogućeno zatvaranje tekućih neurednih financijskih obaveza te njihovo daljnje učinkovitije upravljanje kroz objedinjeni manji anuitet bez daljnjeg troška zakonske zatezne kamate. Pritom valja navesti da je tužitelj bio prethodno informiran od strane djelatnika tuženika o gore navedenim razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za troškove obrade kredita, kako prilikom informativnog razgovora, tako i prije same isplate kredita, a navedeno je nedvojbeno navedeno i u samoj odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu, gdje jasno stoji na što se predmetna naknada odnosi:
„koja uključuje troškove obrade zahtjeva, analize potrebne dokumentacije, skrbi oko osiguranja i rezervacije sredstava, administrativne i druge vezane radnje“. Dakle, sporna ugovorna odredba pravno je valjana, kako po odredbama ZOO-a tako i po odredbama ZZP-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
VIII.Sukladno čl. 53. st. 1. ZZP-a:
„Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“
Prema tome, da bi odredba čl. 6. Ugovora o kreditu bila nepoštena, što tuženik osporava, potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:
1. da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,
2. da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i /ili teško uočljiva,
3. da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Tužitelj je sam inicirao sklapanje Ugovora o kreditu, u kojem smislu je ispunio, vlastoručno potpisao i tuženiku predao zahtjev za kredit.
Tuženik ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita, visinu iznosa kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita, način otplate kredita (otplata u anuitetima), dospijeće otplate kredita (mjesečno), vrstu kamatne stope (promjenjiva), troškove i naknade, instrumente osiguranja plaćanja i sl. Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, Ugovora o kreditu uopće ne bi bilo. Slijedom navedenog, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj Ugovora o kreditu jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju.
Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu.
Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo (iako tuženik navodi da jest), navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su nejasnost, nerazumljivost i/ili neuočljivost sporne odredbe te neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke, međutim, nisu ispunjene.
Tuženik napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi, posl. broj Rev 673/2023, od dana 13. veljače 2024.g., zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.“
Sukladno čl. 56. ZZP-a:
„Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene nepoštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.“
Sukladno čl. 55. ZZP-a:
„(1) Nepoštenost ugovornih odredaba utvrđuje nadležni sud pravomoćnom sudskom presudom.
(2) Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba nepoštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“
IX. Ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasna je, lako uočljiva i razumljiva te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze.
Sporna odredba je jasna i napisana je jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze. Ona je uočljiva jer je sastavni dio Ugovora o kreditu i u njemu je izričito navedena i to u zasebnom članku naslova „ Troškovi i naknade“. Sporna odredba nije napisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje Ugovor o kreditu, već se nalazi u samom Ugovoru o kreditu punopravno sa svim drugim odredbama. Na kraju, predmetna odredba je razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koji pri tom razumije sadržaj isprave kojom svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na razdoblje od više godina, te je dužan primijeniti očekivanu pažnju.
Tuženik još jednom ponavlja da je u samoj odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu jasno naznačeno što naknada za troškove obrade kreditnog zahtjeva obuhvaća: „koja uključuje troškove obrade zahtjeva, analize potrebne dokumentacije, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, administrativne i druge vezane radnje“. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 3,00% od iznosa kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi te je bio prethodno informiran što ista obuhvaća i na što se odnosi (čl. 6. Ugovora o kreditu), kako je uostalom potvrdio potpisom Ugovora o kreditu, a navedeno proizlazi iz čl. 15. Ugovora o kreditu:
„Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora izjavljuje da mu je Banka prije sklapanja ovog Ugovora pružila odgovarajuće objašnjenje te pravovremeno pružila i pojasnila sve informacije sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, objasnila bitne značajke kredita i posebne učinke koje bi ovaj Ugovor mogao imati na njega, uključujući posljedice ako Korisnik kredita ne ispuni obvezu plaćanja o dospijeću, kao i posljedice neizvršenja bilo kojih drugih nenovčanih obveza koje proizlaze za Korisnika kredita iz ovog Ugovora, odnosno u vezi sa ovim Ugovorom, te mu omogućila da procijeni je li ovaj Ugovor o kreditu u potpunosti u skladu s njegovim potrebama i njegovom financijskom situacijom. Banka je prije sklapanja ovog Ugovora Korisniku kredita pružila informacije, objašnjenja i upozorenja na rizike (primjerice: rizik gubitka prihoda) i učinke koje bi ovaj pravni posao mogao imati na njega i njegovu financijsku situaciju. Ugovornim stranama je Ugovor protumačen te ga u znak prihvata prava i obveza vlastoručno potpisuju.“ Navedeno također proizlazi i iz ranije spomenutog Europskog standardiziranog informativnog obrasca za kredit u kojem je ta naknada bila navedena u točnom iznosu (900,00 EUR), čije je uručenje tužitelj potvrdio vlastoručnim potpisom prije sklapanja Ugovora o kreditu.
Uostalom, kako je ranije navedeno, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Odluci o naknadama za usluge i proizvode Banke Kovanica d.d. u poslovanju s građanstvom tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu.
Pritom, iako je u konkretnom slučaju tužitelj doista informiran o radnjama za koje je naplaćena sporna naknada, tuženik napominje da zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: „Direktiva 93/13 EEZ“), ni u kojem slučaju ne znači da je tužitelj trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova.
Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi.
Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije.
Pritom, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ, izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti.
Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ, ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita.
Tako se uostalom navodi i u presudi Suda EU u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19:
„…prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija” ili „početna naknada”.“.
Isto to zaključuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju Presude, posl. broj Rev 673/2023, od dana 13. veljače 2024.g.:
„20.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita.“
Slijedom navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita već iz same odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (3,00%) i o čijem točnom iznosu je bio prethodno informiran temeljem Europskog standardiziranog informativnog obrasca za kredit (900,00 EUR), moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tužitelj se pritom neosnovano poziva i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19, obzirom je navedena presuda donesena u okviru zahtjeva za prethodnu odluku španjolskog nacionalnog suda koji je u sporu u kojem je odlučivao dvojio o usklađenosti nacionalnog zakona s čl. 3. st. 1. Direktive 93/13, a kojim zakonom su bili predviđeni stroži uvjeti od onih propisanih Direktivom. Dakle, na ocjenu poštenosti u ovoj pravnoj stvari sporne ugovorne odredbe, ne mogu se primijeniti zaključci iz predmetne presude Suda EU, iz razloga što naplata naknade za obradu kredita, suprotno tužiteljevim navodima iz tužbe, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Savjesnost i poštenje u postupanju ugovorne strane se predmnijeva, te ukoliko tužitelj tvrdi suprotno, potrebno je da isto dokaže relevantnim dokazima.
Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. 53. i čl. 59. ZZP-a niti kojeg drugog zakona.
Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (u daljnjem tekstu: „Direktiva 2008/48 EZ“), a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača.
Iz odredbe čl. 2. st. 1. toč. 8. ZPK-a proizlazi da: „ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“, a pri tome ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku (čl. 2. st. 1. toč. 7. ZPK-a).
Stoga iz citiranih pojmova sadržanih u ZZP-u i ZPK-u proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom kreditnog zahtjeva, odnosno odobravanjem kredita, koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Iz citiranih odredbi također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj.
Također, ostale ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ukazuju na postupanje tuženika u dobroj vjeri. Pritom tuženik posebno skreće pažnju na činjenicu da je Ugovorom o kreditu odobren kredit u domaćoj valuti (EUR) (čl. 2. Ugovora o kreditu) i s fiksnom redovnom kamatnom stopom (čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu), što tuženik smatra potrebnim utvrditi sukladno utvrđenjima iz Presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj Rev 673/2023, od dana 13. veljače 2024.g. Razlozi zašto sporna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja (čl. 53. st. 1. ZZP-a) detaljno su objašnjeni u toč. VI. i toč. VII. ovoga odgovora na tužbu, na koje tuženik upućuje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.
Slijedom svega navedenog, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom.
X. Konačno, tuženik napominje da tuženik nije bio obuhvaćen tužbom za zaštitu kolektivnih interesa u slučaju „Potrošač“, niti bilo kojom drugom tužbom kojom bi bila utvrđivana ništetnost bilo kojih odredbi ugovora o kreditu, pa tako niti Ugovora o kreditu sklopljenog s tužiteljem, obzirom da je tijekom svojega poslovanja uvijek postupao i postupa u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te u skladu s primjenjivim hrvatskim i europskim zakonima i propisima, a niti takvo što tužitelj tvrdi, stoga i ostale odredbe Ugovora o kreditu ukazuju na postupanje tuženika u dobroj vjeri, što tuženik smatra nužnim ocijeniti prilikom odlučivanja, sukladno čl. 55. st. 2. ZZP-a, koji propisuje: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba nepoštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“
U konkretnom slučaju, u odnosu na prirodu proizvoda/usluga koji predstavljaju predmet Ugovora o kreditu, okolnosti prije i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu te ostale ugovorne odredbe: radilo se o Ugovoru o kreditu za refinanciranje postojećih obveza; tuženik je tužitelju na temelju zahtjeva za kredit uručio Europski standardizirani informativni obrazac za kredit u kojemu su tužitelju jasno i detaljno predočene sve informacije u vezi predmetnog kredita, pa tako i točan iznos naknade za obradu kredita (900,00 EUR), na temelju kojih informacija je tužitelj u konačnici donio odluku da baš želi sklopiti predmetni Ugovor o kreditu (u EUR-ima), radilo se o Ugovoru o kreditu u domaćoj valuti (EUR) (čl. 2. Ugovora o kreditu) i s fiksnom redovnom kamatnom stopom (čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu), tužitelj je pristupom na javnu web stranicu Hrvatske narodne banke imao mogućnost dodatnog informiranja o uvjetima i ukupnom trošku kredita kod drugih banaka, ukupni trošak kreditiranja detaljno je objašnjen u toč. 4. Europskog standardiziranog informativnog obrasca za kredit, koji uključuje i naknadu za troškove obrade kredita, tužitelj je bio prethodno informiran od strane djelatnika tuženika razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu kredita, kako prilikom informativnog razgovora, tako i prije same isplate kredita, na koju okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedoka ŠI, djelatnice tuženika, tužitelj je temeljem čl. 6. i čl. 15. Ugovora o kreditu prihvatio Metodologiju promjene kamatnih stopa i naknada u poslovanju s građanima, u kojoj je jasno definirano što predmetna naknada za troškove obrade kreditnog zahtjeva obuhvaća, u Ugovoru o kreditu jasno je navedeno na što se predmetna naknada odnosi: „koja uključuje troškove obrade zahtjeva, analize potrebne dokumentacije, skrbi oko osiguranja i rezervacije sredstava, administrativne i druge vezane radnje“, tuženik nije bio obuhvaćen tužbom za zaštitu kolektivnih interesa u slučaju „Potrošač“, niti bilo kojom drugom tužbom kojom bi bila utvrđivana ništetnost bilo kojih odredbi ugovora o kreditu, a niti takvo što tužitelj tvrdi, stoga ostale odredbe Ugovora o kreditu ukazuju na postupanje tuženika u dobroj vjeri.
XI. Slijedom svega navedenog, jasno je da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Stoga tuženik predlaže naslovnom Sudu, po provedenom dokaznom postupku, odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tužitelju CI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin (Grad Varaždin), Ulica Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, nadoknadi trošak prouzročen vođenjem ovoga parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Banka Kovanica d.d. Varaždin i CI od 19. prosinca 2023., pročitao zapisnik od 10. veljače 2026. i iskaz svjedoka UI, izvršio uvid u Okvirni info izračun i specifikaciju kredita, informacije kreditnog posrednika Filir d.o.o., te je saslušao svjedoka FI i tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.
4. Uvidom u Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 5010170534 od 19. prosinca 2023. između Banka Kovanica d.d. Varaždin i CI kao korisnika kredita vidljivo je da banka odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredit u iznosu od 30000,00 eura sa redovnom kamatnom stopom od 6,75% uz visinu efektivne kamatne stope na dan sklapanja ugovora od 8,92%. Rok otplate kredita iznosi 144 mjeseca, a kod isplate kredita korisnik se obvezuje, prije korištenja odobrenog kredita iz iznosa odobrenog kredita platiti naknadu za troškove obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 3% od iznosa kredita.
5. Spisu priležu Okvirni info izračun i specifikacija kredita, informacije kreditnog posrednika Filir d.o.o. uz isprave koje je potpisala tužiteljica, a u informativnom obrascu za kredit su predočene sve informacije u vezi kredita te iznos njegove naknade i informativna lista ponude kredita.
6. Svjedok UI naveo je u svom iskazu da je bio kreditni posrednik u zaključenju ugovora između stranaka te je ovlaštena osoba kod pravne osobe Filir d.o.o. Sa tužiteljicom je bio u banci radi realizacije ovog ugovora. Uz Croatia Bank tužena je jedina banka koja radi sa kreditno neurednim i blokiranim osobama. Od 2021. plaća tužiteljice je povećana, a dugovi smanjeni te je tužiteljici u 12. mjesecu 2023. odobren kredit. Stranka je pročitala ugovor u banci i banka joj je objasnila sve stavke ugovora, a tuženoj je krajem listopada 2020. poslan Okvirni info izračun sa uvjetima i specifikacijom i Opće informacije o kreditu. Ovo je sadržavalo sve informacije i uvjete kredita i informacije o trošku obrade, što je klijentica potpisala. Kada je kredit odobren to je javljeno klijentici i dogovorena je realizacija kredita, a stranci je objašnjeno da je ista dužna platiti naknadu u vezi obrade kredita u iznosu od 3%. Također je stranci objašnjeno čemu služi naknada za obradu kredita, a stranci se objašnjava svaka stavka kredita i svaki detalj. Tužiteljica je bila svjesna obrade kredita prije zaključenja ugovora. Tužiteljici je predočen Europski standardizirani informativni obrazac i djelatnica banke je tužiteljici predočila sastavne elemente ugovora. Tužiteljica po zakonu ima rok od 14 dana, kako bi mogla proučiti svu dokumentaciju ovog obrasca. Sklapanje ugovora o kreditu sa tuženom predložila je tvrtka Filir. Sklapanje ugovora sa tuženom bez plaćanja naknade za obradu kredita bilo je moguće u slučaju da je klijentica uredna u pogledu OSR izvješća, FINA blokade i stečaja potrošača, a tužiteljica nije ostvarivala uvjete za zaključenje ugovora bez plaćanje naknade za obradu kredita. Stranka je prvi puta o visini naknade za obradu kredita informirana u listopada 2021. godine. Svjedoku nije poznato da li je banka na dan zaključenja ugovora dostavila specifikaciju troškova čiji zbroj čini iznos naplaćene naknade od 900,00 eura. Pored toga, misli da je banka tužiteljici uz ESIS predala informativnu listu ponude kredita potrošačima s web stranice Hrvatske narodne banke radi informacija o uvjetima i ukupnom trošku kredita kod drugih banaka. Klijent potpisuje specifikaciju isplate i isplatne naloge za svaki pojedini iznos sa specifikacije.
7. Svjedok FI navela je da je sa tužiteljicom zaključen ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu u 12 mjesecu 2023. na 12 godina. Sklapanje ugovora bila je prisutna ona kao osobni bankar, UI kao posrednik i tužiteljica. Prilikom sklapanja ugovora banka prođe sve stavke ugovora i to ugovor, ESIS, Otplatni plan, EKS tablicu, Isplatni nalog, izjave: Zadužnicu, Izjavu o zapljeni i načinu otplate i dobrovoljnu suglasnost. Tužiteljica nije imala bilo kakvu primjedbu u vezi ovoga. Banka prvo ima zahtjev za kredit i potvrdu poslodavca kojom on mora potvrditi financijsko stanje klijenta, da li je klijent zaposlen na određeno odnosno neodređeno vrijeme, da li ima ovrhe na čekanju, odnosno obustave, zaštićeni račun, da li je na otkaznom roku, učestalom bolovanju, te da li pristaje da se kredit isplaćuje direktno iz plaće. Zatim imaju promet po tekućem računu, JOPPD obrazac, Očevidnik svih osnova bez specifikacije i Obrazac svih neizvršenih obustava NIO. Treba izvaditi sve potvrde sa točnim iznosima dugovanja kako bi se dobio ukupan iznos dugovanja koji treba izvršiti iz kredita, a nakon kredita klijentu se sva dugovanja podmiruju iz tog kredita. Tužiteljica je imala oko 10-ak ovrha, a ista je došla sa UI radi plasmana kredita nakon što je kredit bio odobren. Tužiteljica je prihvatila zaključenje ugovora te je svjedokinja tužiteljici prije sklapanja ugovora objasnila Europski standardizirani informativni obrazac. Naknada za obradu kredita određena je Odlukom o uslugama i proizvodima banke Kovanica, a tužiteljica nije tražila nikakve izmjene ugovora o kreditu, a da je to zatražila svjedokinja bi zaustavila plasman kredita i obratila se nadređenom jer nema ovlasti izmjene ugovora odnosno plasmana kredita. Klijent 15 dana nakon zaključenja ugovora može odustati od ugovora, a u ugovoru i ESIS obrascu je navedeno da klijent ima pravo 15 dana za razmatranje. Naknada za obradu kredita iznosila je 3%, a tužiteljica je imala mogućnost tražiti izmjenu ove odredbe u visini naknade od 3%. Nadređeni u banci imaju mogućnost za ukidanje ili smanjenje naknade za obradu kredita.
8. Saslušana kao stranka tužiteljica je navela da je godinu dana prije sklapanja ugovora pronašla posrednika u osobni UI, koji joj je rekao da tužena jedina radi sa ovrhama te je UI platila 3000,00 eura na ruke na ime posredništva. UI dala je sve dokumente potrebne za utvrđivanje njezinih dugova te je ona podigla NIO obrazac, Očevidnik o neizvršenim plaćanjima u kojima su bila navedena sva njezina dugovanja. Trošak obrade kredita iznosio je 3%, a UI joj je rekao da navedeni iznos od 3% mora platiti da bi dobila kredit. Budući je bila pod ovrhom naknada joj nije mogla biti manja od 3%, a nije mogla biti ni manja da tužiteljica nije imala ovrhu. ESIS obrazac je vidjela došavši u banku te joj je FI dala na potpis sve papire vezane uz kredit, što je letimično pročitala. Ugovor je razumjela i potpisala, a osobna bankarica nije joj objasnila sve odredbe ugovora. Posrednik je sklapao nagodbe, a za neka dugovanja je dogovorio smanjenje obveza na temelju tužiteljičine punomoći. Osobni bankar nije joj objasnio od kojih troškova se sastoji naknada za obradu kredita. Tužiteljici je jedini izlaz bio sklapanje ugovora i to joj je predstavljalo financijsko opterećenje. Tužiteljici je bilo poznato da prikupljenu dokumentaciju kreditni posrednik dostavlja banci radi obrade. Tužiteljici nije bilo jasno zašto plaća naknadu za obradu kredita, odnosno šta ulazi u tu naknadu. Zbog ekonomske situacije njezine obitelji bila je prisiljena na sklapanje ovog ugovora i na sklapanje istog nitko ju nije prisilio. Sva dugovanja tužiteljice su podmirena, ista je izašla iz blokade, a ostao joj je jedan anuitet mjesečno, koji otplaćuje još 10 godina.
9. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.-dalje ZPP) koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
10. Na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Ovo proizlazi nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.
11. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti temeljem članka 3. točka 9. te članka 15. stavka 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014.). Iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj sklopio u svojstvu potrošača ugovor o kreditu. Iz Ugovora je vidljivo da je tužitelj fizička osoba te se ne navodi nikakva njegova poslovna djelatnost ili slobodno zanimanje, a u Ugovoru je navedena i namjena kredita, tužitelj je nenamjenski potrošio sredstva dobivena kreditom. Prema tome, ne stoji tvrdnja tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Odredbom članka 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost ugovora. Tijekom postupka nadalje je utvrđeno da je tužitelj 19. prosinca 2023. godine sklopio ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu uz naknadu od 3% kredita.
Tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, a nije mu objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade u navedenom postotku. Kao što je i sam tužitelj naveo u svom iskazu, rečeno mu je da mora izvršiti uplatu u iznosu od 3% za nenamjenski gotovinski kredit, ali mu nije objašnjen razlog zašto je naveden ugovoren iznos naknade baš u postotku od 3%. Prema tome, iz svega navedenog proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, radi čega je ništetna odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu.
12. Također se prigovor zastare tuženika u ovom predmetu ukazuje neosnovanim, imajući u vidu i sudsku praksu sudova. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući ovo u vidu prigovor zastare tuženika nije osnovan.
13. U smislu odredbe članka 154. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Tužitelju pripadaju troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, koliko iznose i troškovi sastava podneska od 3. studenog 2025., troškovi zastupanja na ročištima od 4. prosinca 2025., 10. veljače 2026. i 31. ožujka 2026., što zajedno sa troškovima objave presude u iznosu od 100,00 eura, troškovima PDV-a i sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 53,10 eura, daje ukupan iznos od 1428,10 eura.
14. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.
U Glini 23. travnja 2026.
Sudac
Zoran Pleše
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostavna naredba:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
