REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1172/2023-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆP, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. ožujka 2026., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Snježane Burić, odvjetnice u Pregradi i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 306-31/2005, sklopljenog dana 18.1.2005. između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA-BANK d.d. kao banke i tužitelja ĆP kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 6.268,24 EUR (šesttisućadvjestošezdesetosam eura dvadesetčetiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 2,89 eur od 9.1.09. do isplate,

- na iznos od 7,03 eur od 4.2.09. do isplate,

- na iznos od 8,91 eur od 16.3.09. do isplate,

- na iznos od 3,74 eur od 6.4.09. do isplate,

- na iznos od 4,73 eur od 7.5.09. do isplate,

- na iznos od 2,74 eur od 23.4.10. do isplate,

- na iznos od 9,37 eur od 23.4.10. do isplate,

- na iznos od 7,85 eur od 23.4.10. do isplate,

- na iznos od 16,85 eur od 23.4.10. do isplate,

- na iznos od 15,14 eur od 6.7.10. do isplate,

- na iznos od 18,46 eur od 11.8.10. do isplate,

- na iznos od 47,25 eur od 18.12.10. do isplate,

- na iznos od 41,33 eur od 18.12.10. do isplate,

- na iznos od 59,43 eur od 18.12.10. do isplate,

- na iznos od 53,18 eur od 18.12.10. do isplate,

- na iznos od 43,12 eur od 18.12.10. do isplate,

- na iznos od 64,35 eur od 18.12.10. do isplate,

- na iznos od 89,63 eur od 19.4.11. do isplate,

- na iznos od 70,87 eur od 19.4.11. do isplate,

- na iznos od 78,09 eur od 19.4.11. do isplate,

- na iznos od 69,71 eur od 21.4.11. do isplate,

- na iznos od 71,23 eur od 21.4.11. do isplate,

- na iznos od 85,46 eur od 17.5.11. do isplate,

- na iznos od 102,14 eur od 11.6.11. do isplate,

- na iznos od 118,42 eur od 12.7.11. do isplate,

- na iznos od 124,56 eur od 12.9.11. do isplate,

- na iznos od 107,90 eur od 28.11.11. do isplate,

- na iznos od 103,03 eur od 28.11.11. do isplate,

- na iznos od 109,70 eur od 7.1.12. do isplate,

- na iznos od 111,11 eur od 7.1.12. do isplate,

- na iznos od 117,94 eur od 6.4.12. do isplate,

- na iznos od 118,85 eur od 6.4.12. do isplate,

- na iznos od 114,13 eur od 6.4.12. do isplate,

- na iznos od 117,32 eur od 6.6.12. do isplate,

- na iznos od 119,50 eur od 29.6.12. do isplate,

- na iznos od 115,83 eur od 9.7.12. do isplate,

- na iznos od 116,79 eur od 6.8.12. do isplate,

- na iznos od 114,04 eur od 17.10.12. do isplate,

- na iznos od 108,18 eur od 17.10.12. do isplate,

- na iznos od 114,52 eur od 10.12.12. do isplate,

- na iznos od 117,56 eur od 10.12.12. do isplate,

- na iznos od 115,35 eur od 8.2.13. do isplate,

- na iznos od 103,39 eur od 20.2.13. do isplate,

- na iznos od 113,55 eur od 7.8.13. do isplate,

- na iznos od 114,43 eur od 7.8.13. do isplate,

- na iznos od 110,45 eur od 8.8.13. do isplate,

- na iznos od 98,07 eur od 8.8.13. do isplate,

- na iznos od 97,76 eur od 8.8.13. do isplate,

- na iznos od 100,80 eur od 8.8.13. do isplate,

- na iznos od 105,67 eur od 6.9.13. do isplate,

- na iznos od 112,43 eur od 5.10.13. do isplate,

- na iznos od 108,94 eur od 15.11.13. do isplate,

- na iznos od 111,41 eur od 9.12.13. do isplate,

- na iznos od 114,21 eur od 10.2.14. do isplate,

- na iznos od 93,40 eur od 7.4.14. do isplate,

- na iznos od 96,37 eur od 8.5.14. do isplate,

- na iznos od 95,40 eur od 8.5.14. do isplate,

- na iznos od 92,12 eur od 7.7.14. do isplate,

- na iznos od 91,07 eur od 11.9.14. do isplate,

- na iznos od 91,54 eur od 15.9.14. do isplate,

- na iznos od 95,26 eur od 18.9.14. do isplate,

- na iznos od 98,40 eur od 19.9.14. do isplate,

- na iznos od 97,75 eur od 13.11.14. do isplate,

- na iznos od 100,45 eur od 11.12.14. do isplate,

- na iznos od 101,51 eur od 9.2.15. do isplate,

- na iznos od 101,51 eur od 9.3.15. do isplate,

- na iznos od 101,51 eur od 18.3.15. do isplate,

- na iznos od 101,51 eur od 8.4.15. do isplate,

- na iznos od 101,51 eur od 27.4.15. do isplate,

- na iznos od 101,51 eur od 8.5.15. do isplate,

- na iznos od 101,51 eur od 7.8.15. do isplate,

- na iznos od 101,51 eur od 12.8.15. do isplate,

- na iznos od 101,51 eur od 12.8.15. do isplate,

- na iznos od 73,55 eur od 12.8.15. do isplate,

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preostale glavnice na dan konverzije i utvrđen manjak, isplati iznos od 5.992,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.9.2015. pa do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.550,00 EUR (dvijetisućepetstopedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi da je u svojstvu korisnika kredita s prednikom tuženika kao kreditorom dana 18.1.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 306-31/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje u tekstu: Ugovor), kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.800,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita.Člankom 3. stavkom 3. Ugovora da je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 574,08 CHF obračunatih po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Na dan puštanja kredita u otplatu srednji tečaj prednika tuženika u odnosu na CHF je bio 4,886176. Međutim, tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je konstantno povećavan sve do konverzije kredita temeljem ZiDZPK/15 (Narodne novine br. 102/15). To je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što mu je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Tužitelj da je početkom 2016. prihvatio zakonsku konverziju kredita u eurski te su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu. Navedeni ugovor o kreditu parnične stranke da su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora Pri tome tužitelj ističe kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva. Tuženik da je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama.

1.1. U odnosu na ponašanje tuženika (i ostalih banaka) opisano u toč. 1. tužbe, udruga Potrošač da je podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba) protiv tuženika i 7 ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je, između ostalog, utvrđeno i:

a) da je 8 banaka među kojima i ovdje tuženik (tamo petotuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje u tekstu: ZZP/07), i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,... Navedena presuda da je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je sada pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odn. ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju.

1.2. Tužitelj, dakle, smatra da je on u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF preplatio gornji kredit za iznos od 7.747,56 EUR/58.374,00 kn, uvećano za zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate. Također, tužitelj tvrdi da je je prilikom konverzije kredita oštećen za iznos od 6.029,73 EUR/45.431 kn na ime razlike nedospjele glavnice i utvrđenog manjka. Naime, nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. u kunama, prema usporednom je kreditu sa valutnom klauzulom u EUR iznosila 367.537,00 kn, dok bi nedospjela glavnica na taj dan u kunama, da je za cijelo vrijeme otplate tečaj ostao na početnoj razini, iznosila 341.761,00 kn. Također, banka je izračunala manjak u konverziji od 19.655,00 kn koji je tužitelj morao podmiriti prije sklapanja aneksa.

1.3. Tužitelj također ukazuje da ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Tvrdi da činjenica što su stranke naknadno sklopile Aneks ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora tj. ex tunc. Tužitelj ističe da niti sklapanjem Aneksa ugovoru niti donošenjem ZiD ZPK (NN br. 102/2015) nisu konvalidirane ništetne odredbe glavnog ugovora (tako i Vrhovni sud RH u rješenju broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.). Nadalje, tužitelj ističe da je odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.U odnosu na valutnu klauzulu u CHF sudovi da su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je potrošačima nametnuta jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje da li su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik da je tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome da je tuženik tužitelja propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja kao korisnika kredita. Stoga da tužitelj kao prosječni potrošač nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik da je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati. Budući da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, on da niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Tuženik da je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti. Na taj način tuženik da je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužitelja posebno rizičnom valutnom klauzulom. Dakle, tuženik da nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužitelja i bila je značajna. Iz svega navedenog da je jasno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03, čl. 102. ZZP/07 i čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti da je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05).

1.4. Stoga tužitelj, prema tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 306- 31/2005, sklopljenog dana 18.1.2005. između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA- BANK d.d. kao banke i tužitelja ĆP kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski, te kojom će naložiti tuženiku da mu, s osnove preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 7.747,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, te, s osnove razlike preostale glavnice na dan konverzije i utvrđen manjak, iznos od 6.029,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.9.2015. pa do isplate .

1.5. Tužitelj je, tužbeni zahtjev za isplatu, konačno precizirao nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, u podnesku od 29. srpnja 2025., u kojem predlaže da sud donese presudu, kojom će naložiti tuženiku da mu, s osnove preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 6.268,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, te, s osnove razlike preostale glavnice na dan konverzije i utvrđen manjak, iznos od 5.992,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.9.2015. pa do isplate .

2. U odgovoru na tužbu, tuženik ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor naveden u tužbi, međutim, tvrdi da je tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija. Tuženik navodi da je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. ĆPP, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05) dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev- 1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“ U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21-22. obrazloženja koje glasi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004. -2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni. “Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga što ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a, te budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji, posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.

2.1. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj: 306-31/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 18.1.2005., Aneks uz Ugovor o kreditu broj 306-31/2005 od 20.4.2016., u pregled prometa po kreditu, u izračun i prihvat konverzije, u obavijest o provedenoj konverziji, pročitao je pisani iskaz svjedoka ZPP od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Između stranaka je nesporno sljedeće:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Hypo Alpe-Adria- bank d.d., kao kreditor, dana 18. siječnja 2005. sklopili su Ugovor o kreditu broj: 306- 31/2005 kojim je kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.800,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita

- da je čl.3. stavkom 3. citiranog Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 574,08 CHF obračunatih po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja

- da su tužitelj i tuženik, dana 20. travnja 2016., zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 0306-31/2005, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija tog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

5. Između strankama je sporno:

- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Aneksa Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 306-31/2005 od 18. siječnja 2005., kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ništetne

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, te na razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema izračunu tuženika

- je li je nastupila zastara potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje.

6. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Aneks osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.

7. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

8. Prema tome, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama potpisnicima iste. Također valja istaknuti da u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Aneksa Ugovora o konverziji.

9. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR jer na taj način nije došlo do njegovog potpunog obeštećenja, a koja činjenica je u ovom postupku utvrđena provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem.

10. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, između stranaka nije sporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda, poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Ć i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

11. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ZP i FP od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

12. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača sud je proveo dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke. Iz njegovog iskaza proizlazi da neposredno prije zaključenja glavnog ugovora, a s obzirom da su on i supruga htjeli kupiti kuću, zajedno su obišli nekoliko banaka u potrazi za što povoljnijim kreditiranjem. Sjeća se da su obišli Privrednu banku, Erste banku i Zagrebačku banku, od kojih je samo jedna nudila kredite u švicarcima međutim, oni su se na kraju odlučili za Hypo banku budući je tamo bila najpovoljnija kamata. Oni su također nudili kredite u švicarcima i kako je njima bilo bitno imati kredit sa što povoljnijom kamatom bez obzira na valutu, odlučili su se dignuti kredit kod Hypo banke. Iako su osjećali strah prilikom podizanja predmetnog kredita, on i supruga silno su željeli kupiti kuću za koju je cijena bila vrlo prihvatljiva tako da su se i unatoč tom strahu opredijelili za zaključenje ugovora i to kod tuženika. Sjeća se da smo tom prilikom razgovarali sa djelatnicom ĐP koja im je rekla koju sve dokumentaciju trebamo prikupiti, a što su mi učinili. Sigurno su 4 ili 5 puta dolazili u Banku noseći potrebnu dokumentaciju. Kada je došlo vrijeme potpisivanja ugovora predočen im je ugovor o kreditu i sjeća se da su pitali da li se može kamata smanjiti, na što im je djelatnica rekla da to nije moguće, odnosno da se ugovor može zaključiti samo na način kako im je prezentirano. lako na kamatu nije bilo moguće utjecati, činilo im se da je ona ipak puno povoljnija u odnosu na ostale banke, pa su na kraju ugovor zaključili. Čini mu se da je kamata iznosila 5,20 % godišnje međutim, ne zna da li se radilo o fiksnoj ili promjenjivoj kamati. Tada nije bilo nikakvih govora s djelatnicom vezano uz kamatu. Također nisu razgovarali niti o valuti CHF, tj. o njezinoj stabilnosti i kretanju na tržištu, kao i o eventualnim rizicima. U to vrijeme zna da je Hypo banka imala i ugovore o kreditu u eurima, ali oni im nisu bili prihvatljivi jer je kamata bila puno veća, čak negdje oko 7 % godišnje. Nakon što su zaključili ugovor te ga solemnizirali kod javnog bilježnika počeli su s otplaćivanjem rata. Na početku su rate iznosile oko 2.800,00 kn, a kasnije su narasle sve do 5.200,00 kn mjesečno. Supruga i on došli su u situaciju da više nisu mogli plaćati kredit i čak su razmišljali prodati tu nekretninu. To njihovo razdoblje financijske krize je trajalo , međutim, negdje 2016. zvala ih je banka i rekla da trebaju doći kod njih da potpišu aneks ugovora o kreditu. Rekli su im da je to uobičajena procedura. Kad su došli u banku već ih je čekao pripremljen aneks kojeg su mi potpisali i otišli ovjeriti kod javnog bilježnika. Koliko je shvatio, tim aneksom je dogovorena pretvorba švicarca u eure. Međutim, tada se pojavila i neka razlika koju su mi bili dužni i to od 19.000,00 kn, koju je banka tražila da jednokratno plate. Budući da nisu imali taj novac, onda im je taj iznos ukalkuliran u aneks. Glavni ugovor o kreditu je zaključen na 25 godina sa istekom 2030. Međutim, on ga je zatvorio negdje godinu dana nakon zaključenja aneksa i to s drugim kreditom kojeg sam dignuo u OTP Banci. Niti u banci, a niti kod javnog bilježnika, nitko ih nije upoznao sa eventualnim rizicima vezanim uz valutu CHF, niti im pojasnio parametre vezano uz njezino kretanje na tržištu.

13. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima bio ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.

14. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključio kao namjenski kredit za kupnju kuće za rješavanje stambenog pitanja svoje obitelji, o a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je i u tom dijelu njegov iskaz vjerodostojan.

15. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.

16. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu. Naime, tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao klijente o značenju sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u ovom postupku predložio jedino dokaz čitanjem pisanog iskaza svjedokinje ZPP od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, te edukacijski materijal za kojeg tvrdi da se nalazio u svim poslovnicama banke tuženika i da su svi klijenti imali mogućnost upoznati se sa tim edukacijskim materijalima.

17. Iz pisanog iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (kada je njezin poslodavac Addiko banka imala u ponudi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF) bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom, i to, od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. radila je na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih, transakcijskih i štednih proizvoda u sektoru poslovanja s građanstvom. I danas je zaposlena u Addiko banci, na radnom mjestu izvršnog direktora. U navedenom razdoblju banka je mogla ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s nižom kamatnom stopom od kamatne stope koju je banka mogla ponuditi za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Pojašnjava da u razdoblju od 2004. do 2008. niti ona osobno, a niti banka nije očekivala, a kamoli mogla predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju nakon 2009. Dodatno, napominje kako je HNB, u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da tečaj hrvatske kune veže prema EUR-u te iz navedenog razdoblja u slučaju porasta tečaja EUR intervenira i štiti tečaj EUR od naglog porasta, no, navedeno da ne znači da je tečaj kune u odnosu na valutu EUR fiksni odnosno da nije postojala mogućnost njegove promjene pa čak i devalvacije. Iz navedenog razloga da se ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ne mogu shvatiti kao jednaki proizvodi. Addiko banka da je u navedenom razdoblju prezentirala i nudila obje vrste kredita, i to putem brošura i letaka u poslovnicama. U trenutku kada je određena osoba odlučila sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent mu je prezentirao oba proizvoda banke. Nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao niti da valutu CHF prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent, nakon razgovora s referentom, u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima, utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Addiko banka, kao niti druge banke, nakon što je plasirala kredit nije imala na raspolaganju mehanizme kojima bi intervenirala u ugovorni odnos s potrošačem u smislu ugovorene valutne klauzule i njezinih posljedica. Nasuprot tome, korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju, svojom jednostranom odlukom. Konverzijom je bilo omogućeno korisnicima kredita da u svakom trenutku traže promjenu valute uz koju je vezan njihov kredit, i to na način da se valuta iz CHF promijeni u valutu EUR. Posebno ističe da je ona u razdoblju od 2004. do 2008. educirala zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja i utjecaja istoga na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Pri tom da je svim zaposlenicima bilo naglašavano kako isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.

18. Iskaz naprijed navedene svjedokinje nije bitan za odluku u ovom sporu jer navedena svjedokinja nema neposrednih saznanja o postupanju bankarskih službenika u ovom konkretnom slučaju, tj. o načinu pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora upravo s tužiteljico, već činjenice koje proizlaze iz njezinog iskaza općenite naravi i ne odnose se na postupanje u upravo ovom konkretnim slučaju, tj., iz njezinog iskaza ne proizlazi da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljicom doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu.

19. Prema tome, činjenice koje proizlaze iz naprijed navedenog iskaza svjedokinje ZPP, te činjenice da su klijenti imali mogućnost pročitati i uzeti informativni materijal koji se nalazio u nadležnim službama tuženika ne znači ujedno i da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF-a, a navedeni dokazi posebno ne dokazuju činjenicu da se o spornim odredbama o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovaralo.

20. Dakle, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su stoga, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

21. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I. izreke.

22. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog neosnovano plaćenog iznosa.

23. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to, na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

24. Na okolnost visine potraživanja tužitelja, sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću.

25. Vještaku je sud naložio sljedeći zadatak vještačenja:

- da provede vještačenje na okolnost visine iznosa kojeg je tužitelj preplatio tuženiku na temelju odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF i to na način da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćao do provedbe konverzije po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate s time da prikaže ukupan iznos preplate, kao i iznose i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta, te da izračuna koliki je iznos preostale glavnice na dan konverzije više obračunat tužitelju u odnosu na iznos preostale glavnice da se od početka otplate kredita do dana konverzije primjenjivao tečaj CHF prema kunama na dan isplate kredita.

26. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 10. veljače 2025. proizlazi sljedeće:

26.1. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 48.144,58 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.389,88 EUR, pri čemu je vještak tabelarno prikazao iznose i datume plaćanja svakog pojedinog više plaćenog anuiteta.

26.2. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja i primjenom tečaja na dan isplate, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 25.761,76 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 3.419,17 EUR.

26.3. Prema Aneksu uz Ugovor o kreditu broj 306-31/2005 i Izračun konverzije na dan 30.0.9.2015. utvrđen je manje plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.0215. te iznosi - 2.572,94 EUR, odnosno u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan 30.9.2015. u iznosu od -19.654,26 kn.

27. Tuženik se na navedeni nalaz i mišljenje vještaka očitovao u podnesku od 30. travnja 2025., u kojem je naveo da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sukladno ovako provedenom financijskom vještačenju, u neravnopravan položaj bili dovedeni korisnici ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u euru i korisnici kunskih ugovora o kreditu s fiksnom kamatnom stopom jer oni nisu imali priliku sklopiti ugovore o kreditu uz tako nisku kamatnu stopu, s obzirom na to da je tu visinu kamatne stope bilo moguće ostvariti isključivo sklapanjem ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli CHF. Također, takvom presudom da ne bi bio uspostavljen temeljni cilj potrošačkog zakonodavstva – uspostava stvarne ravnoteže između ugovornih strana. Naime, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ugovor o kreditu zapravo je pretvoren u kunski kredit i stoga bi se stvarna ravnoteža uspostavila jedino primjenom kamatne stope koja je vrijedila upravo za takve kredite, te je stoga, tuženik predložio dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

28. Tuženik se dodatno očitovao na navedeni nalaz i mišljenje vještaka očitovao u podnesku od 20.5.2025., uz kojeg je dostavio simulirani izračun u svezi kojeg navodi da u istom iznosi nisu istovjetni s iznosima do kojih je vješta došao. Naime, vještak da je prikazao veći iznos plaćenog jer je uračunao anuitet od 31. kolovoza 2015. godine koji je samo djelomično naplaćen te anuitet od 30. rujna 2015. godine koji nije naplaćen te da su navedeni anuiteti ušli u izračun konverzije pa da ih stoga nije ispravno uzimati u obzir kod predmetnog izračuna. Također, tuženik prigovara da vještak nije prikazao manje plaćene iznose.

29. Što se tiče prigovora tuženika na nalaz i mišljenje vještaka iznijetih u podnesku od 30.4.2005., isti su pravne prirode i odnose se na zadatak vještačenja kojeg je sud naložio vještaku, te kako je vještak proveo vještačenje u skladu s tim zadatkom, prigovori i prijedlozi tuženika iz tog podneska ne odnose se na stručni dio nalaza i mišljenja vještaka, te se vještak na iste nije u obvezi očitovati.

30. U odnosu na prigovor tuženika iz podneska od 20.05.2025.g., sud je pozvao vještaka na očitovanje, te je u svezi istog vještak dostavio dopunu nalaza i mišljenja u kojoj je uzeo u obzir plaćanja dostavljena u simulaciji uz podnesak tuženika od 20.05.2025., te je ujedno prikazao više i manje plaćene iznose s osnove valutne klauzule sukladno simulaciji tuženika.

31. Iz očitovanja vještaka od 9. srpnja 2025. proizlazi sljedeće:

31.1. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 47.228,03 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.268,24 EUR, pri čemu je vještak tabelarno prikazao iznose i datume plaćanja svakog pojedinog više plaćenog anuiteta.

31.2. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -7.982,96 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -1.059,52 EUR. pri čemu je vještak tabelarno prikazao iznose i datume plaćanja svakog pojedinog manje plaćenog anuiteta

32. Tužitelj nije imao primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje vještaka, te je, u skladu s istim, u podnesku od 29. srpnja 2025., precizirao tužbeni zahtjev.

33. Tuženik se u podnesku od 13.10.2025. očitovao na tužbeni zahtjev tužitelja preciziran u podnesku od 29. srpnja 2025., navodeći da se protivi djelomičnom povlačenju odnosno smanjenju visine tužbenog zahtjeva kako je to tužitelj učinio podneskom od 29. srpnja 2025., obzirom da je tužitelj u predmetnom podnesku smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 12.260,35 EUR.

34. Po mišljenju ovog suda, tuženik ne može protiviti smanjenju tužbenog zahtjeva kako je to tužitelj učinio podneskom od 29. srpnja 2025., s obzirom da je vještak svoj nalaz i mišljenje u očitovanju, a prema kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u citiranom podnesu, ispravio i dopunio sa simulacijom koju je tuženik u spis dostavio tek uz svoj podnesak od 20. svibnja 2025., tako da tužitelj bez svoje krivnje nije prije toga niti mogao precizirati svoj tužbeni zahtjev.

34.1. Nadalje, ovaj sud je pravnog stava da kada se smanjenje tužbenog zahtjeva, u smislu odredbe čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje - ZPP), ne smatra preinakom tužbe kojem bi se tuženik mogao protiviti, onda nema mjesta niti pravnom shvaćanju da se tuženik može protiviti djelomičnom povlačenju tužbe i to u situaciji kada tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove, a nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka zahtijeva manji iznos naknade neimovinske štete. Preinaka tužbe u smislu odredbi čl. 191. ZPP je radikalnija dispozicija tužitelja od djelomičnog povlačenja tužbe. Stoga, kada se za tu dispoziciju tužitelja ne traži pristanak tuženika (čl. 190. st. 3. i 4. i čl. 191. st. 3. ZPP) i to u situaciji kada tužitelj ili smanjuje tužbeni zahtjev ili kada iz iste činjenične osnove zahtijeva drugi predmet ili novčanu svotu (čl. 191. st. 2. ZPP), onda bi bilo nelogično djelomično povlačenje tužbe (uslijed smanjenja tužbenog zahtjeva) i to, u situaciji kada je tužbeni zahtjev smanjen nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka, a i dalje je osnovan na istim činjeničnim i pravnim okolnostima, uvjetovati pristankom tuženika. U takvim okolnostima inzistiranje na primjeni odredbe čl. 193. st. 2. ZPP predstavlja pretjerani formalizam kojim se ne ostvaruje svrha vođenja parničnog postupka.

35. Slijedom navedenog, a u smislu citiranih zakonskih odredbi, sud je dopustio tužitelju smanjenje tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 29. srpnja 2025., unatoč protivljenju tuženika.

36. Nakon pisanog očitovanja vještaka na prigovore tuženika, istu je i dalje ostao kod svih svojih primjedbi na njegov nalaz i mišljenje, te je stoga sud pozvao vještaka dipl.oec. Darka Prpića na glavnu raspravu radi usmenog saslušanja. Na glavnoj raspravi od 10. ožujka 2026. vještak je iskazao da u cijelosti ostaje kod svojeg pisanog nalaza i mišljenja od 10.2.2025., te dopunskog očitovanja od 9.7.2015., a tuženik nije za vještaka imao nikakvih pitanja.

37. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim te ga je u cijelosti prihvatio, s obzirom da je vještak obrazloženo odgovorio na sve prigovore tuženika koji se odnose na njegovu stručnost i točnost.

38. Iz provedenog vještačenja, prije svega, jasno slijedi da konverzijom utvrđeni iznos pretplate priznat tužitelju Sporazumom o konverziji ,ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u konkretnom slučaju ima pravo na restitucijski zahtjev jer provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

39. Međutim, iako je vještaku dan zadatak da izračuna i razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, po stavu ovog suda, tužitelj nema pravo na isplatu potraživanja koje se odnosi na razliku između glavnice prema izračunu banke na dan obračuna konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita jer je nedospjela glavnica koja je tužitelju od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužitelj tijekom ovog postupka niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15 Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo na isplatu tog iznosa.

40. Stoga sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku između glavnice prema izračunu banke na dan konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate jer taj dio nalaza i mišljenja nije bitan za odluku u ovom sporu.

41. Sud nije uzeo u obzir niti dio nalaza i mišljenja vještaka u kojem je izračunao tzv. negativne razlike zbog promjene tečaja CHF spram kuna tijekom otplate predmetnog kredita, jer tužitelj tijekom ovog postupka nije postavio nikakav zahtjev za isplatu iznosa s osnove tzv. negativnih razlika, a što je zakonska pretpostavka da bi se o takvom zahtjevu tuženika u ovom postupku uopće odlučivalo.

42. Dakle, kao bitno za odluku u ovom sporu utvrđeno sljedeće:

- da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, iznosi 47.228,03 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.268,24 EUR,

- da je tužitelju, prema Aneksu uz Ugovor o kreditu broj 306-31/2005 i Izračunu konverzije na dan 30.0.9.2015., utvrđen je manje plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.0215. te iznosi -2.572,94 EUR.

43. Prema tome, sud je u utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, prema kojem, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF potražuje iznos od 6.268,24 EUR, koji iznos predstavlja ukupni iznos preplate s osnove rasta tečaja CHF. Nadalje, kao što je već naprijed obrazloženo, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, tuženik je u ovom pravnom odnosu bio nepošteni stjecatelj, jer je postupao nepošteno prilikom sastavljanja predmetnog Ugovora i pregovaranja u vezi sklapanja istog, pa je u obvezi tužitelju platiti i zakonske zatezne kamate od dana stjecanja tog iznosa, tj. od dana plaćanja svakog pojedinog više plaćenog iznosa anuiteta. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO).

44. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

45. Kao što je naprijed obrazloženo, sud je utvrdio da tužitelj nema pravo na isplatu potraživanja koje se odnosi na razliku između glavnice prema izračunu banke na dan obračuna konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita, s koje osnove tužitelj potražuje iznos od 5.992,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.9.2015. do isplate, pa je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom III.

46. Odlučujući o troškovima postupka, sud je tužitelju troškove parničnog postupka priznao u cijelosti iako je djelomično uspio u sporu, a sve primjenom pravnog stava izraženog u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, prema kojem se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču, u konkretnom slučaju, pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.

47. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog parničnog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS u iznosu od 12.260,35 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova što iznosi 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 22.1.2024, 15.2.2025., 9.3.2025. i 29.7.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svako, za zastupanje na ročištima od 11.6..2024. , 13.12.2024., 7.10.2025. i 10.3.2026., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svako, što ukupno iznosi 1.800,00 EUR, sve uvećano za PDV 25 % tj. u iznosu od 450,00 EUR što ukupno iznosi 2.250,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, tako da mu je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 2.550,00 EUR. Tužitelju su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

48. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

U Pregradi, 23. travnja 2026.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika