Poslovni broj: Us I-319/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja FEF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupan po opunomoćeniku (zaposleniku tuženika) FE, radi invalidske mirovine, nakon javne rasprave zaključene dana 01. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i opunomoćenika tuženika, dana 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 141-02/24- 01/03148210187, Urbroj: 341-99-05/3-24-007325 od 20. siječnja 2025. te za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: 141-02/24-01/03148210187, Urbroj: 341-18-05/3-24-043640 od 24. listopada 2024. te rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa 141-02/24-01/03148210187 Urbroj: 341-18-05/3-24-051208 od 31. siječnja 2025.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 141-02/24-01/03148210187, Urbroj: 341-99- 05/3-24-007325 od 20. siječnja 2025. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: 141-02/24- 01/03148210187, Urbroj: 341-18-05/3-24-043640 od 24. listopada 2024. (prvostupanjsko rješenje), a koje je ispravljeno rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa 141-02/24-01/03148210187 Urbroj: 341-18-05/3-24-051208 od 31. siječnja 2025. na način da umjesto poslovni broj UsI-3279/2023-2 od 254.04.2024.“ treba stajati Usž-3279/25023-2 od 25.04.2024. te umjesto „djelomičnog gubitka“ u izreci i obrazloženju rješenja treba stajati „zbog potpunog gubitka“

2.Navedenim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju, rođenom **.**.1965., kod kojega je zbog bolesti 100% nastao potpuni gubitak radne sposobnosti priznato, počevši od 1. travnja 2017. invalidska mirovina zbog potpunog gubitka radne sposobnosti u svoti od 934,69 kn mjesečno. Umjesto ove mirovine određena je najniža mirovina u svoti od 1.562,60 kn mjesečno. Od 1. srpnja 2017. mirovina iznosi 1.595,37 kn mjesečno. Od 1. siječnja 2018. mirovina iznosi 1.610, 24 n mjesečno. Od 1. srpnja 2018. mirovina iznosi 1.653,60 kn mjesečno. Od 1. siječnja 2019. mirovina iznosi 1.672,50 kn mjesečno. Od 1. srpnja 2019. mirovina iznosi 1.766,97 kn mjesečno. Od 1. siječnja 2020. mirovina iznosi 1.779,45 kn mjesečno. Od 1. srpnja 2020. mirovina iznosi 1.804,66 kn mjesečno. Od 1. siječnja 2021. mirovina iznosi 1.814,80 kn mjesečno. Od 1. srpnja 2021. mirovina iznosi 1.859,52 kn mjesečno. Od 1. siječnja 2022. mirovina iznosi 1.901,11 kn mjesečno. Od 1. srpnja 2022. mirovina iznosi 2.018,61 kn mjesečno. Od 1. siječnja 2023. mirovina iznosi 290,79 eur mjesečno. Od 1. srpnja 2023. mirovina iznosi 315,16 eur mjesečno. Od 1. siječnja 2024. mirovina iznosi 328,28 eur mjesečno. Od 1. srpnja 2024. mirovina iznosi 352,64 eur mjesečno. Isplata ove mirovine pripada korisniku počevši od 1. travnja 2017., od dana utvrđenog djelomičnog gubitka radne sposobnosti. Ovu mirovinu isplaćivat će Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iz sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske. Svota mirovine određena tim rješenjem obračunat će se sa svotama mirovine isplaćenih na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe Split od 12. prosinca 2006. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

3.Tužitelj u pravodobno podnesenoj tužbi ovome sudu pobija navedeno drugostupanjsko rješenje iz svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da se ne slaže sa rješenjem drugostupanjskog tijela jer da je kod njega nastao trajni gubitak radne sposobnosti, da bi mu se moralo priznati pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad te da mu treba priznati adekvatnu mirovinu koja da bi od 1. travnja 2017. iznosila 20% više od njegove dotadašnje mirovine, a što da se ne vidi iz prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja. Nadalje navodi da je analizirajući rješenje uočio nepravilnosti u izračunima i da je uvidio da njegova mirovina nije povećana za 20% nego manje, a to da znači da je zakinut za određenu svotu koja bi mu po zakonu trebala pripasti. Zaključno navodi koliko bi po njegovom izračunu mirovina trebala iznositi pri uvećanju od 20%. Proizlazi da tužitelj traži da se gore navedeno prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje, koje je dostavio uz tužbu, ponište.

4.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima te da navodi i razlozi u tužbi nisu osnovani odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Vezano za navode tužitelja napominje se da se u predmetnom postupku radi o novom osiguranom slučaju tj. priznatom pravu na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti počevši od 1. travnja 2017. tako da je izračun mirovine od tog dana u cijelosti izvršen u skladu s odredbama članka 70. do 90. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022 - dalje ZOMO) na način detaljno izložen u obrazloženju prvostupanjskog rješenja a uz primjenu mirovinskog faktora 1,00 prema odredbi članka 87. stavka 1. točki 9. ZOMO-a te da ne postoji zakonska osnova za povećanje tako određene mirovine za dodatnih 20% kako to paušalno navodi tužitelj. Slijedom navedenog tuženik smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

5.U sporu je održavanjem rasprave i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS).

6.Tužitelj je na raspravi ustrajao u navodima tužbe predlažući da se poništi osporavano drugostupanjsko, kao i prvostupanjsko rješenje, kao i rješenje o ispravku od 31. siječnja 2025. Naveo je da nije sporno da kod njega postoji potpuni gubitak radne sposobnosti po kojem osnovu mu je 1. travnja 2017. priznata invalidska mirovina zbog potpunog gubitka radne sposobnosti. Međutim smatra da mu je mirovina trebala biti uvećana za 20% i to baš od datuma priznanja invalidske mirovine tj. od 1. travnja 2017. Naveo je da nema drugih dokaznih prijedloga te je predložio da se rasprava zaključi i odluka donese prema stanju u spisu.

7.Tuženik je po svom opunomoćeniku ustrajao u navodima iz tužbe i obrazloženju osporavanog rješenja. Navode iz tužbe smatra neutemeljenim. Ističe naime da je tužitelju od 8. siječnja 2001. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad te da je za tu mirovinu mirovinski faktor bio 0,8. Naknadno da je tužitelju od 01. travnja 2017. utvrđena trajna nesposobnost za rad a za tu mirovinu je mirovinski faktor 1. Međutim, to da nije, kako se navodi u tužbi, povećanje od 20% mirovine od 2001. godine već da se radi o novom osiguranom slučaju u koji ulaze svi platni podaci pa tako i oni do 2008 godine, do kada je tužitelj radio kao i obračunsko razdoblje za cijeli radni vijek. Navedenim smatra da je izračun za mirovinu od 2017. godine izvršen sukladno zakonu.

8.Sud je izveo dokaze čitanjem svih isprava sadržanih u spisu ovog upravnog spora te spisu tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9.Tužitelj a ni tuženik nisu zatražili niti popisali troškove ovog upravnog spora.

10.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11.Iz podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu je razvidno te među strankama nije sporno da je tužitelju rješenjem HZMO, Područne službe u Splitu, broj 4256 od 26. lipnja 2006. priznato, počevši od 8. siječnja 2001., pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

12.Nadalje je razvidno te nije sporno da je tužitelju presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3279/2023-2 od 25. travnja 2024. priznato, počevši od 1. travnja 2017., pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka sposobnosti za rad čiji je uzrok bolest te je naloženo prvostupanjskom tijelu u roku 30 dana od dana primitka te presude donese odgovarajuće rješenje kojim će tužitelju odrediti pripadajući iznos invalidske mirovine i isplatu iste.

13.Nije sporno ni to da je u izvršenju navedene presude doneseno prvostupanjsko rješenje od 24. listopada 2024. (koje tužitelj osporava kao i rješenje o ispravku tog rješenja od 31. siječnja 2025), a kojim rješenjem je tužitelju određen pripadajući iznos invalidske mirovine zbog potpunog gubitka radne sposobnosti počevši od 01. travnja 2017. a sve kako je to pobliže navedeno u izreci tog rješenja, da je tužitelj na to rješenje izjavio žalbu koja je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 20. siječnja 2025. odbijena. i potvrđena pravilnost prvostupanjskog rješenja.

14.Među strankama je sporna visina predmetne invalidske mirovine zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, koja je, kako je gore navedeno, tužitelju priznata od 01. travnja 2017. Naime, tužitelj smatra da mu za predmetno razdoblje od 01. travnja 2017. pa nadalje pripada 20% veća mirovina od one izračunate predmetnim prvostupanjskim rješenjem a pravilnost kojeg je potvrđena ovdje osporavanim drugostupanjskim rješenjem.

15.Navedene tvrdnje tužitelja, po ocjeni ovoga suda, nisu osnovane.

16.Naime, iz obrazloženja osporavanih rješenja odnosno podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu, proizlazi da mirovinski staž tužitelja prema članku 24. do 31. ZOMO-a, koji se računa za stjecanje prava na mirovinu, do dana 01. travnja 2017. iznosi ukupno 22 godine 03 mjeseca i 11 dana; da pridodani staž prema odredbi članka 32. ZOMO-a iznosi 04 godine 04 mjeseca i 00 dana te da ukupan mirovinski staž, koji se uzima za izračun predmetne invalidske mirovine zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, iznosi 26 godina 07 mjeseci i 11 dana. Navedeni mirovinski staž tužitelj ne osporava.

17.Vezano za visinu mirovine je za reći da se svota mirovine određuje prema odredbama članka 79. stavku 1. i 2. i članku 81. do 88. ZOMO-a. U postupku izračuna mirovine prema članku 81. do 84. ZOMO-a utvrđuju se, kako je to navedeno i u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, prosječni vrijednosni bodovi 0,4461 ostvareni u razdoblju od 1984. do 2008. godine; polazni faktor za određivanje predmetne invalidske mirovine prema članku 85. stavak 1. ZOMO-a iznosi 1,00; osobni bodovi za određivanje predmetne invalidske mirovine prema članku 86. ZOMO-a dobiju se na način da se prosječni vrijednosni bodovi iz članka 81. stavka 8. ZOMO-a pomnože s ukupnim mirovinskim stažem iskazanog u obliku decimalnog broja 26,6139 i polaznim faktorom 1.0000 i iznose 11,8725. Svota mirovine izračunata je prema članku 79. stavku 1. ZOMO-a na način da su osobni bodovi 11,8725 pomnoženi s mirovinskim faktorom iz članka 87. stavka 1. točke 5., 6. i 7., koji iznosi 1.0000, i aktualnom vrijednošću mirovine od 61,99 kn, utvrđenoj prema članku 88. ZOMO-a i iznosi 735,98 kn mjesečno. Nadalje, u svotu mirovine je prema članku 79. stavku 2. ZOMO-a uračunat i dodatak na mirovinu u svoti od 198,71 kn a koji je određen na način i prema uvjetima propisanim Zakonom o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju te mirovina od 01. travnja 2017. iznosi 934,69 kn mjesečno a osobni bodovi iznose 15,0780.

18.Tužitelj dakle ostvaruje mirovinu prema odredbama ZOMO-a a koja je, kako je gore navedeno, određena prema odredbama 79. stavcima 1. i 2. i člancima 81. do 88. ZOMO-a a koja je po izračunu manja od najniže mirovine. Stoga je tužitelju sukladno odredbi članka 90. ZOMO-a određena najniža mirovina u iznosu od 1562,60 kn koja je od 01. srpnja 2017. usklađivana i povećavana, a sve kako je to pobliže pojašnjeno u obrazloženju prvostupanjskog rješenja i navedeno u izreci istog.

19.Po žalbi tužitelja na navedeno prvostupanjsko rješenje (koja žalba u bitnome odgovara navodima predmetne tužbe) tuženik je u drugostupanjskom postupku izvršio kontrolu obračuna predmetne invalidske mirovine zbog potpunog gubitka radne sposobnosti te je pozivom na mjerodavne odredbe ZOMO-a utvrdio da je mirovina tužitelja pravilno izračunata te je žalbu tužitelja odbio.

20.Uzevši u obzir sve izloženo, a imajući u vidu i navedene odredbe ZOMO-a, ovaj sud, suprotno navodima tužitelja, smatra da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Tužitelj svojim paušalnim prigovorima nije doveo u sumnju izračun visine predmetne mirovine zbog potpunog gubitka radne sposobnosti. Isti, osim svojih paušalnih tvrdnji da mu mirovina treba biti veća za 20%, ne navodi da bi neki od parametara bio pogrešno primijenjen odnosno da neka od odredbi ZOMO-a nije pravilno primijenjena pri izračunu mirovine u konkretnom slučaju te za svoje tvrdnje osim izračuna koji navodi u tužbi, ne nudi nikakve relevantne dokaze. Stranke su na raspravi održanoj 1. travnja 2026. upozorene u smislu odredbe članka 51. stavak 1. ZUS-a na obvezu predlaganja dokaza kojima podupiru svoje tvrdnje. Tužitelj je naveo da nema prijedloga za izvođenje dokaza te je predložio da se rasprava zaključi i odluka donese prema stanju u spisu.

21.Slijedom svega navedenog ovaj sud smatra da je, suprotno navodima tužitelja, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Stoga ovaj sud cijeni da je osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, pravilno i zakonito, dok prigovori tužitelja nisu osnovani niti su od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

22.Kako nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 i 110/21), a na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo kao neosnovan odbiti, odnosno odlučiti kao u izreci presude.

U Splitu, 23. travnja 2026.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

-tužitelju,

-tuženiku,

-u spis.