Poslovni broj: UsI-2103/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mirandi Gulišija Jurišić, uz sudjelovanje zapisničarke Radojke Ćupurdija, u upravnom sporu tužiteljice Srpske pravoslavne crkve, [adresa], OIB: 82052463811, zastupane po opunomoćenici Branki Skansi, odvjetnici u Dubrovniku, Između Polača 14, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Vukovarska 49, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske zastupanog po Županijskom odvjetništvu u Dubrovniku, Dropčeva 1, radi naknade za oduzetu imovinu, nakon javne rasprave održane i zaključene 26. ožujka 2026., objavom odluke na temelju članka 121. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, 39/26; dalje ZUS), 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo Klasa: UP/II-942-01/23-01/257 Urbroj: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 1. srpnja 2025. i rješenja Dubrovačko – neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko – pravne poslove u Dubrovačko – neretvanskoj županiji Klasa: UP/I-942-01/22-01/167 Urbroj: 2117-11/8-23-36 od 6. lipnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/23-01/257 Urbroj: 514-04-03-01- 01/07-25-02 od 1. srpnja 2025. (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje) odbija se žalba tužiteljice izjavljena na rješenje Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko – pravne poslove u Dubrovačko – neretvanskoj županiji Klasa: UP/I-942-01/22-01/167 Urbroj: 2117-11/8-23-36 od 6. lipnja 2023. (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko rješenje).

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu oduzete pokretne imovine i to devet ogledala i lustera koji se nalaze u zgradi čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sada prostor Gradske knjižnice Dubrovnik (u tkz. „Saloča od zrcala“) (točka 1.); te je riješeno da svaka stranka snosi svoje troškove (točka 2.).

3. Pravodobno podnesenom tužbom tužiteljica pobija zaključak iz osporenog i prvostupanjskog rješenja da nije dokazano da se radi o imovini na koju se odnosi Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Protivno tome, dokazano je da su zrcala i lusteri bili vlasništvo tužiteljice koja je prostor koristila i posjedovala od 1890. do 24. prosinca 1960. kada je rješenjem Komisije za nacionalizaciju Narodnog odbora Općine Dubrovnik br. N-140/60 oduzeta čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a zgrada sa svim pokretninama oduzeta iz posjeda tužiteljice. Pogrešno je utvrđenje da je tužiteljica bila suvlasnik čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] pa da su vlasnici pokretnina koje su bile u toj zgradi mogli biti i drugi suvlasnici. Iz stručnog mišljenja povjesničara umjetnosti UĆ iz 2023. vidljivo je da je tu česticu 1865. kupila tužiteljica koja ju je prodala 1872. braći U s partnerima (GĆ, IĆ, EĆ), koji su kasnije oporukom zgradu ostavili tužiteljici. IĆ, koji je umro 1920., svoj je suvlasnički udio u čest. zgr. [katastarska čestica] ostavio tužiteljici, dok su na drugoj imovini nasljednicima proglašeni njegovi potomci koji su oporuku priznali pravovaljanom. Kraljevski kotarski sud u Dubrovniku donio je dosudnicu br. A 9/20 koja nikada nije provedena u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, što tužiteljici tada nije bilo poznato. Da su predmetne nekretnine oduvijek bile u vlasništvu i posjedu tužiteljice opisuje povjesničar ŠĆ u svom stručnom mišljenju u kojem navodi da je prilikom velike adaptacije palače najkasnije 1893. dvorana bila opremljena kanapeima (sjedalicama), nosačima za zavjese, stolicama, kompletom zrcala s drvenim pozlaćenim okvirima s ornamentima, zidnim svijećnjacima te dva velika višekraka metalna lustera izrađenim u stilu historicizma. Sve to da je vidljivo na fotografijama snimljenim u razdoblju od 1890. do 1946. priloženim mišljenju. Na svim fotografijama vidljiv je inventar koji se nalazi u dvorani koja se tada, kao i danas, zvala "Saloča od zrcala". Tužitelj je 1940. dubrovačkoj općini prijavio radove na sanaciji cijele zgrade prema projektu arhitekta LĆ. Do završetka Drugog svjetskog rata u dvorani su se nalazili portreti kraljevskog para G koji su bili naručeni od tužitelj ice prilikom prvog renoviranja 1934., a nakon 1945. predani su tužiteljici, te su tamo i danas pohranjeni s inventarom muzeja ikona. Isti je slučaj i s držačima za zavjese. Iz opširnog mišljenja uz korištenu literaturu Državnog arhiva u Dubrovniku i Splitu, arhive tužitelja i drugih izvora literature proizlazi da su zrcala, zidni svijećnjaci i lusteri u dvorani palače u ulici Od Puča 6 u vlasništvu tužiteljice. Na poleđini fotografije priložene spisu napisano je „radovi na adaptaciji društvene dvorane tijekom 1934." te je vidljivo da je uklonjen inventar iz tog prostora. Na poleđini druge fotografije napisano je „svečana sjednica DSPD Sloga“, a iz iste je vidljivo da je u dvoranu vraćen cijeli inventar. Da su lusteri i zrcala bili vlasništvo tužiteljice dokazuje zahtjev Srpske pravoslavne crkve Općine u Dubrovniku br. 36 od 13. lipnja 1959. Sekreterijatu za financije, imovinsko pravnom odjeljenju, Komisiji za nacionalizaciju stambenih zgrada u kojem se pod točkom 4. navodi da zgrada u [adresa] u [adresa] ne potpada pod nacionalizaciju, jer da je u toj zgradi bilo smješteno srpsko pjevačko društvo „Sloga“ i da u toj zgradi još uvijek postoje pokućstvo/ogledala velike vrijednosti, starinski lusteri, plišane klupe, stolice i dr. Nitko osim tužiteljice nije tražio povrat pokretnina, koje su od 1890. u njezinom vlasništvu i posjedu. Smatra da je vlasništvo stečeno dosjelošću, neprekidnim posjedom, zbog čega je irelevantno tko je prije nacionalizacije bio vlasnik nekretnine u kojoj su se nalazile predmetne pokretnine. U izloženom predlaže poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje, a tužiteljici naknaditi troškove upravnog spora.

4. U odgovoru na tužbu, tuženik, pozivajući se na obrazloženje osporenog rješenja, predlaže tužbu kao neosnovanu odbiti.

5. Temeljem članka 20. stavak 3. ZUS-a u spor je kao zainteresirana osoba uključeno Državno odvjetništvo Republike Hrvatske koje nije dostavilo odgovor na tužbu.

6. Tijekom spora održana je rasprava (26. ožujka 2026.), bez nazočnosti uredno pozvane opunomoćenice tužiteljice, tuženika i zainteresirane osobe na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo te onu priloženu tijekom spora.

8. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Među strankama je sporno je li na u postupku utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen zakon kojim se uređuje pitanje povrata oduzete imovine.

11. Konkretno, sporna je primjena Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02; u daljnjem testu: Zakon o naknadi) kojim se uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu. Prema odredbi članka 15. točka 6. Zakona o naknadi pravo na naknadu priznaje se i za pokretnine.

12. Među strankama nije sporno da je tužiteljica podnijela zahtjev za naknadu oduzete imovine, između ostalog, i u odnosu na pokretnine (devet ogledala i lustera antikne vrijednosti) u Dubrovniku, ulica Od Puča, sada prostor Gradske knjižnice . U samom zahtjevu se navodi da tužiteljici nije poznato u čijem se vlasništvu nalaze pokretnine, kao i da će dostaviti detaljnije očitovanje, nakon što od Državne uprave za zaštitu kulture i prirodne baštine sa sjedištem u [adresa] primi pismenu „deskripciju“ navedenih pokretnina.

13. Tijekom postupka tužiteljica je dostavila stručno mišljenje izrađeno od ŽĆ, dipl. povjesničara umjetnosti i dipl. arheologa, iz obrta [obrt] za savjetovanje u vezi poslovanjem i ostalim upravljanjem, rad povijesnih mjesta i građevina te sličnih zanimljivosti za posjetitelje i umjetničko stvaralaštvo. U istom se zaključuje da je, prema objavljenoj literaturi i pregledu arhivske dokumentacije, inventar koji se sastoji od reprezentativnih zrcala, četiri zidna svijećnjaka te dva lustera koja se nalaze u velikoj čitaonici Narodne knjižnice Grad, na adresi [adresa], bio dio svečane dvorane dubrovačkog Srpskog pjevačkog društva „Sloga“ koja je do Drugog svjetskog rata djelovala u toj dvorani u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve. U mišljenju se navode i opisuju fotografije koje tužiteljica smatra dokazom vlasništva predmetnih nekretnina te način na koji se raspolagalo prostorom, i iznosi zaključak da su te pokretnine vlasništvo tužiteljice.

14. Prema stanju spisa tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu oduzete imovine nekretnine čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (u kojoj se nalazi tzv. „Saloča od zrcala“) koja je rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru općine Dubrovnik broj: N-140/60 od 24. prosinca 1960., kao zgrada koja ne služi za obavljanje vjerske djelatnosti i kao vlasništvo pravne osobe, temeljem članka 54. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list SFRJ 52/58) nacionalizirana i postala društveno vlasništvo.

15. Pravomoćnim rješenjem Klasa: UP/I-943-01/97-01/713 od 26. listopada 2005. izvršen je povrat 2/5 suvlasničkog dijela predmetne zgrade upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja u naravi predstavlja poslovni prostor površine 732,49 m[2] , koji koriste Dubrovačke biblioteke – Narodna knjižnica Dubrovnik.

16. U tom je postupku utvrđeno da predmetna nekretnina prema zemljišnoknjižnom izvatku Općinskog suda u Dubrovniku nije bila vlasništvo Srpske pravoslavne crkvene općine Dubrovnik u cjelini, niti je nacionalizirana u cjelini, već vlasništvo HĆ za 1/5 suvlasničkog dijela, FĆ za 1/5 dijela, DĆ za 1/5 dijela. Suvlasnički dijelovi FĆ i DĆ u smislu članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih poduzeća upisani su kao općenarodna imovina čiji je organ upravljanja Uprava stambenih zgrada u Dubrovniku (Z-527/49, Z- 673/49).

17. Na zahtjev prvostupanjskog tijela Državni arhiv u Dubrovniku dostavio je pronađenu dokumentaciju vezanu za nacionalizaciju pokretne i nepokretne imovine Srpske pravoslavne crkvene općine na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ni u toj dokumentaciji nije priložen zapisnik o popisu pokretnina ili drugi dokaz da su traženi predmeti vlasništvo tužiteljice odnosno dokaz da su se u trenutku nacionalizacije u zgradi nalazile bilo kakve pokretnine koje bi bile oduzete zajedno s predmetnom zgradom.

18. Iz spomenutog rješenja od 24. prosinca 1960. proizlazi da su temeljem članka 54. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta nacionalizirane i postale društveno vlasništvo zgrade koje nisu služile za obavljanje vjerske djelatnosti u vlasništvu pravnih osoba, pa tako i zgrade vlasništva Srpske pravoslavne crkve Sv. Blagovještenja u Dubrovniku, između ostalih i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Miha Pracata 1, bez pobližeg opisa zgrade i inventara u njoj.

19. Iz izloženog proizlazi da tijekom postupka tužiteljica nije u smislu članka 66. i 67. Zakona o naknadi zahtjevu priložila konkretan dokaz kojim se može utvrditi osnovanost zahtjeva za naknadu, niti je do takvih dokaza došlo prvostupanjsko tijelo koje je po službenoj dužnosti zatražilo i pribavilo dostupnu arhivsku građu . U takvim okolnostima nije bilo prostora za zaključak da su se tražena ogledala i lusteri u trenutku nacionalizacije nalazili baš u dijelu zgrade u suvlasništvu tužiteljice odnosno da su bili u vlasništvu tužiteljice, što je pretpostavka za primjenu odredbe koja predviđa povrat oduzete imovine.

20. Kod takvog stanja stvari, prema ocjeni suda osporenim i prvostupanjskim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa je temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, kako je to i učinjeno u izreci ove presude.

21. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS -a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

U Splitu, 23. travnja 2026.

SUTKINJA

Miranda Gulišija Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužiteljici po opunomoćeniku

- tuženiku

- zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku

- u spis