REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-654/2023.-51.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Loboja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon 20. ožujka 2026. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Nede Gajdarov Beg, odvjetnice u Zagrebu te zamjenika punomoćnika tuženika SD, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da plati tužitelju HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.827,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- Na iznos od 18,44 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 7,55 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 11,80 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 11,80 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 8,40 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 0,78 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 0,80 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 0,80 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 3,70 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 4,46 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 11,58 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 18,41 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 18,41 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 25,29 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 25,29 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 49,64 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 49,64 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 67,76 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 65,33 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 65,33 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 105,49 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 105,49 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 105,49 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 103,75 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 97,25 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 98,65 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 102,23 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 102,23 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 118,57 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 111,88 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 164,93 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 122,44 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 115,50 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 116,87 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 116,87 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 129,76 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 131,28 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 131,78 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 134,75 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 137,26 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 131,67 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 131,67 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 129,79 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 131,29 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 131,03 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 134,58 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 131,80 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 123,52 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 123,52 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 127,95 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 118,85 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 118,85 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 116,31 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 118,90 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 123,87 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 130,44 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 131,75 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 131,75 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 132,32 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 132,32 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 120,55 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 120,55 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 120,55 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 120,55 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 119,79 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 123,02 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 127,06 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 127,06 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 130,50 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 132,22 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 133,25 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 133,25 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 133,25 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 133,25 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 133,25 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 133,25 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 133,25 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 133,25 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 133,25 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

- Na iznos od 133,25 eura od 1.10.2015. pa do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da plati tužitelju HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 346,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 24. studenoga 2005. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu iznosa od 1.916,17 EUR na ime razlike glavnice sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 12. ožujka 2026. i preinaka tužbe učinjena na glavnoj raspravi 20. ožujka 2026. u odnosu na isplatu iznosa jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 364,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. studenoga 2025. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.500,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 23. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 7. studenoga 2005. ugovor o kreditu broj 3204773792/05, koji je solemniziran dana 11. studenoga 2005. kojim je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 82.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Isti kredit se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, uz rok otplate 15 godina. Namjena kredita je bila kupnja stana.

1.1. Tužitelj se obvezao iznos kredita vratiti u mjesečnim anuitetima od po 623,52 CHF uz redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama odluke banke, a ista na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila je 4,50% godišnje, kao i interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Obvezao se i platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge i poslovima koje obavlja kreditor. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan zaključenja ugovora.

1.2. Dana 25. kolovoza 2016. stranke i FD kao založni dužnik zaključili su dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uz konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, solemniziran dana 25. kolovoza 2016. po Javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba.

1.3. Poziva se na čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003) prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

1.4. Poziva se i na čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema o ništetnosti ugovora te na čl. 323. st. 1. o posljedicama ništetnosti ugovora. Istaknuo je da valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF za predmetni ugovor o kreditu je nepoštena i ništetna jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tuženik nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora, o riziku koji nosi valutna klauzula CHF. Tuženik nije postupao uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima i dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Time je tuženik počinio štetu tužitelju, a tuženik je stekao korist bez osnove.

1.5. Poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu potrošača protiv tuženih banaka, koja je u točci II. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i na presudu istoga suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te je tužiteljica ovlaštena pozvati se na utvrđenja iz te presude. Poziva se na čl. 502. c Zakona o parničnom postupku i na čl. 118. odnosno 138. a Zakona o zaštiti potrošača.

1.6. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem direktnog učinka kolektivne tužbe, tužitelj traži ovom tužbom razliku između plaćenih anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja pojedinog anuiteta i obračunatih anuiteta prema tečaju CHF na dan isplate kredita te naknadu za obradu kredita sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini uplaćeni anuitet u pojedinom mjesecu tijekom vremena plaćanja pa do isplate. Poziva se i na čl. 1111. st. 3. i 1115. Zakona o obveznim odnosima. Prema okvirnom izračunu ostvaruje pravo na iznos od 35.983,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

1.7. Predložio je da sud pozove tuženika na dostavu relevantne dokumentacije po predmetnom ugovoru o kreditu.

2. Podneskom od 12. ožujka 2026. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i istog uskladio sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), a na zadnjoj glavnoj raspravi u odnosu na naknadu za obradu kredita.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbeni zahtjev tužitelja. Spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti te je istaknuo prigovor zastare tražbine tužitelja. Osporio je određenost tražbine tužitelja i tužbenog zahtjeva, istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Podredno je osporio tužitelju status potrošača.

3.1. Dodatkom ugovora o kreditu položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je zakonom bila točno propisana procedura po kojoj se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, način provjere izračuna konverzije uz obavijest potrošača o tome. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, a tužitelj je odlučio želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom. Kako je konverzija provedena sukladno odredbama zakona, njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dodatak ugovora o kreditu kao pravni postao koji je zaključen na temelju posebnoga zakona i voljom stranaka proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Smatra da je time stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između stranaka. Tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka jer je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama.

3.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. daje potrošačima isključivo pravo na zatezne kamate na tzv. preplatu iz konverzije, a što nije predmet ovoga postupka. Prema stavu istoga suda od 1. lipnja 2022. odluka u kolektivnom sporu ne odnosi se na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak. Smatra da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlazi iz odnosa banke i korisnika kredita, koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovu među strankama. Osporio je i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamatama, smatra da zatezne kamate eventualno teku od dana podnošenja zahtjeva.

3.3. Osporio je zahtjev za isplatu navodne razlike glavnice jer je tužitelj pristao na zaključenje dodatka ugovoru o kreditu po zakonskim odredbama te su tako stranke sporazumno odredile uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje. Osporio je zahtjev za zakonsku zateznu kamatu i njezin tijek.

3.4. Predložio je odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz dosudu naknade parničnog troška tuženiku.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u račun za predujam na temelju predugovora o kupoprodaji stana na str. 14 spisa, u račune i potvrdu na str. 15-16 spisa, u ugovor o trajnom nalogu br. 002 i potvrdu na str. 17-19 spisa, u obavijest o stavljanju kredita u otplatu i dospijeću interkalarne kamate na str. 20 spisa, u obavijest o otplati kredita na str. 21 spisa, u pregled efektivne kamatne stope na str. 22-27 spisa, u obavijest o promjeni kamatne stope na str. 28 spisa, u otplatni plan za kredit na str. 30 spisa, u ugovor o namjenskom kreditu na str. 31-39 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. 40- 46 spisa, u izvatke iz zemljišne knjige na str. 47-50 spisa, u podatke o kamatnoj stopi na str. 51-54 spisa, u dopis na str. 163 spisa, u izračun konverzije na str. 165-175 spisa, u prijedlog izmjene ugovora o kreditu na str. 177 spisa, u promete po kreditu na str. 252- 269 spisa, u dokumentaciju na str. 326-349 spisa, proveo financijsko vještačenje po trgovačkom društvu Ručević vještačenja d.o.o. i saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5.1. Sud je dopustio preinaku tužbe kako je to učinio tužitelj podneskom od 12. ožujka 2026. kako u odnosu na isplatu razlike glavnice, tako i u odnosu na isplatu po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita, što je učinjeno na glavnoj raspravi, budući da se tužitelj već u činjeničnim navodima tužbe poziva na ništetnost jednokratne naknade za obradu kredita, a sama razlika glavnice proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe vezanih uz preplaćenu glavnicu kao posljedice zaključenog aneksa ugovora o kreditu među strankama (konverzija) koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Osim toga, sud istu preinaku smatra i svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, bez obzira na protivljenje tuženika u skladu s čl. 190. st. 3. ZPP-a.

5.2. U odnosu na djelomično povlačenje tužbe, preinaka tužbe u smislu čl. 191. ZPP-a predstavlja radikalniju dispoziciju tužitelja. Za preinaku tužbe ne traži se pristanak tuženika u smislu čl. 190. st. 3. i 4. i čl. 191. st. 3. ZPP-a u situaciji kad tužitelj smanjuje tužbeni zahtjev ili kad iz iste činjenične osnove zahtijeva drugi predmet ili novčanu svotu (čl. 191. st. 2. ZPP-a). Kako se smanjenje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 3. ZPP- a ne smatra preinakom tužbe kojem bi se tuženik mogao protiviti, onda je nelogično djelomično povlačenje tužbe (uslijed smanjenja tužbenog zahtjeva) uvjetovati pristankom tuženika. To iz razloga što se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka, a tužbeni zahtjev se i dalje temelji na istim činjeničnim i pravnim okolnostima. Zbog toga u ovakvom slučaju uvjetovanje djelomičnog povlačenja tužbe pristankom tuženika predstavlja pretjerani formalizam kojim se ne ostvaruje svrha vođenja parničnog postupka.

6. Stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile 7. studenoga 2005. ugovor o kreditu broj 3204773792/05. Tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 82.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 15 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje.

7. Nadalje, stranke su dana 25. kolovoza 2016. sklopile sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima ZIDZPK. Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. dodatka ugovoru iznosi 36.170,01 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 252.494,59 kn. Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja tražbine, koja je zakonski učinak konverzije iznosi 24.562,03 EUR. Zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do 30. rujna 2015. te njihova razlika predstavlja preplatu na taj dan u iznosu od 26.660,15 kn.

8. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik osporio tijekom postupka.

9. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., J,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.1. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u privatne svrhe i to u svrhu kupnje stana te je cijeli kreditni iznos u tu svrhu utrošio. Nije bio vlasnik OPG-a, obrta ili trgovačkog društva. Banka mu je prezentirala ugovor o kreditu u kojem je glavnica vezana za valutu CHF, kao kredit u kojem su povoljniji uvjeti, to je bilo u vrijeme kad je tečaj CHF bio 4,40, banka je gurala valutu CHF i u to vrijeme je manja bila kamata nego za EUR i to za oko 1,5%. Rečeno mu je da ni slučajno ne uzme kredit u EUR. Nije mu objašnjen valutni rizik, to je bilo ponuđeno po sistemu "uzmi ili ostavi", u banci je bila gužva, davali su se krediti po principu "samo dođi". Početna rata je bila oko 3.500,00 kn, a u jednom trenutku je narasla na 7.700,00 kn. Potom ga je banka maltretirala da mora doći i potpisati ugovor o konverziji, on je to odbijao misleći da će se nekako snaći, no, rečeno mu je da mora doći da je zakon takav i da je dužan to potpisati. Nisu mu rekli da bi time izgubio pravo osporavati odredbe osnovnog ugovora o kreditu. U konačnici je ugovor o konverziji potpisao i nakon toga mu je rata iznosila 1.800,00 kn te mu je bilo lakše otplaćivati. Banka je sastavila ugovor o kreditu. Nije pročitao ni osnovni ugovor ni ugovor o konverziji, da ga je i pročitao, ne bi mogao reći da se s nečim ne slaže jer je banka imala "šprancu" ugovora. Znao je koji mu je kreditni iznos jer je znao koliko m2 ima stan i kolika je cijena kvadrata što su oni pomnožili i umjesto 66.000,00 EUR ispisali 82.000,00 ili 88.000,00 CHF. Iznos cijene stana uvećali su mu za 10% za troškove uređenja stana. Zato je kreditni iznos nešto veći od cijene m2. Poslan je kod javne bilježnice Baković kod koje su mu rekli da imaju deponirane potpise te je puno njih došlo i potpisivalo te ugovore. Nitko ga u banci u pogledu valutne klauzule nije upozorio na bilo kakve fluktuacije CHF, kao ni kod bilježnika. Kod bilježnika je postojala gomila papira koje je potpisivao i kud bi došao kad bi sve to čitao. U to vrijeme 2005. je CHF bio uvijek isti, a oni koji se bave financijama rekli su da je to najčešća valuta. Nije mu bilo rečeno u banci da Hrvatska narodna banke štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. To je nešto što sada prvi puta čuje. Stan kojeg je kupio predmetnim kreditnim sredstvima nalazi se u Zagrebu, Stenjevačka 44. Živio je u tom stanu. Nije se bavio iznajmljivanjem tog stana.

9.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana.

9.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

11.1. Iz istoga je također jasno da zastara u odnosu na zahtjev za isplatu tzv. ulazne i izlazne naknade još nije ni počela teći, jer se ista računa od dana pravomoćnosti presude kojom će biti utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o tim naknadama.

11.2. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.

11.3. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

12. Po čl. 138. a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev- 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu s promjenama odluke tuženika te način otplate kredita prema kunskoj protuvrijednosti CHF na dan isplate svakog pojedinog anuiteta.

12.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti.

13.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Osim saslušanja tužitelja, tuženik nije predlagao druge dokaze na ovu okolnost.

14. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da je sam tuženik na zahtjev tužitelja za kreditom, samoinicijativno ponudio upravo ovaj kredit tužitelju, prezentirao mu ovaj kredit kao najpovoljniji, da je njegov mjesečni anuitet narastao, da je ponuđeni kredit po principu "uzmi ili ostavi", da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane banke, iz čega proizlazi da je jedino pod ponuđenim uvjetima banke tužitelj mogao dobiti kredit, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija i dobar gospodarstvenik zasigurno znao ili trebao znati, jest da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF te je takvu informaciju, da je postupao pažnjom dobrog gospodarstvenika, trebao prezentirati tužitelju kod zaključenja ugovora o kreditu.

14.1. U trenutku zaključenja dodatka ugovoru o kreditu, pravomoćno je bio dovršen postupak po kolektivnoj tužbi kojom je proglašena ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci banke, dok još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule.

14.2. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. U predmetnom ugovoru nisu navedeni razlozi za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

14.3. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14.4. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14.5. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz način i vrijeme otplate mjesečnih anuiteta i odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i zahtjev za isplatu razlike glavnice uslijed konverzije kredita.

14.6. Sud smatra da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

15. Po čl. 104. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, a za koje nije nastupila zastara tražbine. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po osnovi razlike između onoga što je platio po osnovi valutne klauzule u CHF i onoga što bi bio dužan platiti da se tečaj CHF nije mijenjao.

15.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

15.2. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

16. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja razlike po osnovi valutne klauzule određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenjima d.o.o.

16.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da je predmetni kredit iskorišten 30. studenoga 2005. Stranke su 25. kolovoza 2016. zaključile sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija tražbine uz valutnu klauzulu u CHF u tražbinu uz valutnu klauzulu u EUR sa sljedećim osnovnim elementima: Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 24.562,03 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR na dan plaćanja. Prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015., a njihova razlika predstavlja preplatu koja je na dan 30. rujna 2015. iznosila 26.660,15 kn.

16.2. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, mišljenja je da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2006.) do konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 7.960,90 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu "I" Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika). Ako se promatraju pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2006.) do konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 7.267,71 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu "I" Tabele 1 iz nalaza. Razlika zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate i zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015., predstavlja preplatu koja je na dan 30. rujna 2015. iznosila 3.538,41 EUR (konvertirani iznos).

16.3. U dopunskom financijskom vještačenju prema prijedlogu tužitelja, financijski je vještak je utvrdio da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema kn na dan isplate kredita, iznosi 1.916,17 EUR (konvertirani iznos).

16.4. U daljnjoj dopuni financijski je vještak naveo da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2006.) do konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 7.960,90 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu "k" Tabele 1A ovog dopunskog nalaza (pozitivni iznosi razlika). Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose 2.404,69 EUR, a pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu "I" Tabele 1a ovog dopunskog nalaza (pozitivni iznosi razlika). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 6.827,18 EUR, koja se u cijelosti odnosi na glavnicu.

16.5. Ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2006.) do konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 7.267,71 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu "k" Tabele 1A ovog dopunskog nalaza (svi iznosi). Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose 1.689,00 EUR, a pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu "I" Tabele 1a ovog dopunskog nalaza (svi iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 5.418,30 EUR, koja se u cijelosti odnosi na glavnicu.

16.6. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a, time da tuženik nije imao prigovore matematičkom izračunu vještaka, ali je i dalje osporavao pravni osnov.

16.7. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 211. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 215. ZOO-a).

16.8. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

16.9. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 105. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 105. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja.

17. No, nedospjela glavnica (neotplaćena glavnica) po izvršenoj konverziji utvrđena je na dan 30. rujna 2015. i to na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. Zato je ona posljedica zaključenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On niti ne tvrdi da je odredba kojom je u aneksu ugovoru utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti jer nije bila sporna činjenica da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15.

17.1. Budući da taj iznos na ime razlike glavnice (ni zatezna kamata na nju) nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog ugovora, nego sklopljenog aneksa i izračuna konverzije izvršene prema odredbama ZID ZPK/15 na koje je tužitelj slobodnom voljom pristao, ne pripada mu pravo na tu isplatu.

17.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita nije bila predmet kolektivne zaštite, već je u ovom predmetu utvrđivano je li ista ništetna i zbog kojih razloga. Prema odredbi čl. 12. st. 1. ZPP kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje. U tom slučaju odluka o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (st. 2.). U konkretnom slučaju pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita (ulazna naknada) riješeno je u ovom parničnom postupku kao prethodno pitanje.

17.3. U nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenim nakon 30. siječnja 2020., kao npr. Rev-2052/2014-2 od 12. veljače 2020., Rev-147/2019 od 9. rujna 2020., Rev-x-721/2018-2 od 15. srpnja 2021., uspostavljena je ujednačena sudska praksa prema kojoj i u slučaju kada je ništetnost utvrđena kao prethodno pitanje u presudi kojom je odlučeno o restitucijskom zahtjevu, zastara počinje teći od pravomoćnosti te odluke, odnosno danom donošenja drugostupanjske odluke. Početak tijeka zastarnog roka za isplatu stečenog bez osnove (na temelju ništetnih ugovornih odredbi) u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva ne može se razlikovati od početka tijeka zastarnog roka u slučaju kad sud utvrdi ništetnost kao prethodno pitanje. Prema tome, zastarni rok za ovaj dio zahtjeva nije počeo teći do donošenja ove presude.

17.4. Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17.5. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank C-

620/17, ECLI: EU:C: 2019:820 odlučeno je:

"Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku-o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti- također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku-koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdim koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove-načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.“.

17.6. Iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, iste je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članice Europske unije. Međutim, Sud Europske unije ustanovio je u pravu Europske unije načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava Europske unije te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Tako je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12).

17.7. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Kako nije bilo ni pregovora oko naknade za obradu kredita, to banka tužitelju nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu, a okolnost da se radilo o tipskom ugovoru te okolnost da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sve u svojoj ukupnosti prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu korisnika kredita pa je takva ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Banka je trebala u skladu s načelom dobrog gospodarstvenika, jasno i nedvosmisleno tužitelju prezentirati u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, no, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj je sadržajem ugovora informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

17.8. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi korisnici kredita prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed sastavila banke, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima nije vodila računa. Sudionici u obveznom odnosu dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, niti je to banka dokazala.

17.9. Neprihvaćanjem te odredbe od strane korisnika kredita, on bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili sl.). Iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru, što znači da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor. Zato banka nije postupala u dobroj vjeri i tužitelj nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Po čl. 104. i 211. ZOO- a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

18. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja.

18.1. S obzirom na utvrđenje da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, ocijenili da je upravo tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno čl. 215. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade, a to je datum 23. studenoga 2005.

18.2. Nesporna je bila činjenica u kojem iznosu i kada je naplaćena predmetna naknada za obradu zahtjeva i obradu kredita.

19. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 215. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

20. Bez obzira na djelomičan uspjeh tužitelja u sporu, u odnosu na odluku o parničnom trošku, sud smatra da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu svih potrebnih i opravdanih troškova postupka jer bi u smislu odredbe članka 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načela djelotvornosti u suprotnom bilo povrijeđeno pravo tužitelja na zaštitu od ništetnih, odnosno nepoštenih odredaba ugovora u situaciji da zbog traženja te zaštite mora snositi troškove postupka kao potrošač. Naime, pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka, mora se uvažiti pravno shvaćanje Suda Europska unije izraženo u odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (odluka od 16. srpnja 2020.), prema kojem se članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13 u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, 107/25).

20.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 – zatraženih 100 bodova), zastupanja na ročištima 17. rujna 2024., 26. studenoga 2024., 2. srpnja 2025., 18. rujna 2025. i 20. ožujka 2026. (tbr. 9/1 - 100 bodova), trošak sastava podnesaka od 14. studenoga 2024., 20. svibnja 2025., 9. rujna 2025. i 13. ožujka 2026. (tbr. 8/1 – 100 bodova), što iznosi ukupno 1.000,00 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR trošak iznosi 2.000,00 EUR. PDV na taj iznos jest 500,00 EUR, što ukupno daje iznos od 2.500,00 EUR.

21. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) koje teku od presuđenja do isplate.

21.1. O troškovima svrsishodne delegacije predmeta ovome sudu odlučit će se u posebnom rješenju.

22. Tužitelju nije dosuđen kao neophodan trošak onaj trošak koji se odnosi na preostale zatražene podneske budući da se isti odnose većim dijelom na prijedloge za odgodama ročišta zbog službene spriječenosti punomoćnika tužitelja i zbog kašnjenja dopune nalaza i mišljenja vještaka, što ne predstavlja trošak koji bi bila dužna snositi druga stranka. Sadržaj preostalih zatraženih podnesaka mogao je biti iznijet na ročištima glavne rasprava ili u podnescima za koje je tužitelju priznata naknada parničnog troška.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 23. travnja 2026.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Krešimir Loboja, Zagreb

2. Odvj. Kruno Knežević, Zagreb

3. eOglasna ploča suda