Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-75/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužiteljice ZCČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, Stanka Vraza 15, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate i utvrđenja, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 19. ožujka 2026. u prisutnosti z. punomoćnice tužiteljice ZC, odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tužiteljice te z. punomoćnika tuženika EC, odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tuženika, 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su dijelovi odredaba iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 3205524464, koji je sklopljen dana 5. listopada 2005. i solemniziran dana 6. listopada 2005. te izmijenjen Dodatkom Ugovoru o kreditu od 28. prosinca 2015., između tužiteljice ZCČ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], s jedne strane i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, s druge strane, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos anuiteta vezan uz srednji tečaj HNB-a za švicarski franak na dan plaćanja o čemu se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužiteljima dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici ZCČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od ukupno 4.740,93 EUR (slovima: četiritisućesedamstotinačetrdeset eura i devedesettri centi), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to na iznos od:

9,24 EUR od 1. lipnja 2008. do plaćanja,

24,69 EUR od 1. srpnja 2008. do plaćanja,

24,69 EUR od 1. kolovoza 2008. do plaćanja,

24,69 EUR od 1. rujna 2008. do plaćanja,

24,69 EUR od 1. listopada 2008. do plaćanja,

24,69 EUR od 1. studenoga 2008. do plaćanja,

33,57 EUR od 1. prosinca 2008. do plaćanja,

33,18 EUR od 1. siječnja 2009. do plaćanja,

19,02 EUR od 1. kolovoza 2009. do plaćanja,

36,62 EUR od 1. rujna 2009. do plaćanja,

34,02 EUR od 1. listopada 2009. do plaćanja,

35,64 EUR od 1. studenoga 2009. do plaćanja,

43,38 EUR od 1. prosinca 2009. do plaćanja,

42,37 EUR od 1. siječnja 2010. do plaćanja,

43,28 EUR od 1. veljače 2010. do plaćanja,

42,61 EUR od 1. ožujka 2010. do plaćanja,

45,69 EUR od 1. travnja 2010. do plaćanja,

38,02 EUR od 1. svibnja 2010. do plaćanja,

69,26 EUR od 1. lipnja 2010. do plaćanja,

62,97 EUR od 1. srpnja 2010. do plaćanja,

54,76 EUR od 1. kolovoza 2010. do plaćanja,

72,69 EUR od 1. rujna 2010. do plaćanja,

65,07 EUR od 1. listopada 2010. do plaćanja,

66,27 EUR od 1. studenoga 2010. do plaćanja,

84,06 EUR od 1. prosinca 2010. do plaćanja,

79,01 EUR od 1. siječnja 2011. do plaćanja,

72,65 EUR od 1. veljače 2011. do plaćanja,

74,78 EUR od 1. ožujka 2011. do plaćanja,

81,44 EUR od 1. travnja 2011. do plaćanja,

82,59 EUR od 1. svibnja 2011. do plaćanja,

99,07 EUR od 1. lipnja 2011. do plaćanja,

107,08 EUR od 1. srpnja 2011. do plaćanja,

116,28 EUR od 1. kolovoza 2011. do plaćanja,

92,40 EUR od 1. rujna 2011. do plaćanja,

84,62 EUR od 1. listopada 2011. do plaćanja,

85,18 EUR od 1. studenoga 2011. do plaćanja,

85,91 EUR od 1. prosinca 2011. do plaćanja,

91,87 EUR od 1. siječnja 2012. do plaćanja,

95,04 EUR od 1. veljače 2012. do plaćanja,

94,27 EUR od 1. ožujka 2012. do plaćanja,

91,51 EUR od 1. listopada 2012. do plaćanja,

94,03 EUR od 1. studenoga 2012. do plaćanja,

92,44 EUR od 1. prosinca 2012. do plaćanja,

90,52 EUR od 1. siječnja 2013. do plaćanja,

89,86 EUR od 1. veljače 2013. do plaćanja,

89,18 EUR od 1. ožujka 2013. do plaćanja,

93,94 EUR od 1. travnja 2013. do plaćanja,

86,93 EUR od 1. svibnja 2013. do plaćanja

84,85 EUR od 1. lipnja 2013. do plaćanja,

89,43 EUR od 1. srpnja 2013. do plaćanja,

86,76 EUR od 1. kolovoza 2013. do plaćanja,

89,04 EUR od 1. rujna 2013. do plaćanja,

90,06 EUR od 1. listopada 2013. do plaćanja,

90,38 EUR od 1. studenoga 2013. do plaćanja,

93,58 EUR od 1. prosinca 2013. do plaćanja,

93,50 EUR od 1. siječnja 2014. do plaćanja,

41,99 EUR od 1. veljače 2014. do plaćanja,

43,45 EUR od 1. ožujka 2014. do plaćanja,

42,87 EUR od 1. travnja 2014. do plaćanja,

43,59 EUR od 1. svibnja 2014. do plaćanja,

40,76 EUR od 1. lipnja 2014. do plaćanja,

42,05 EUR od 1. srpnja 2014. do plaćanja,

43,09 EUR od 1. kolovoza 2014. do plaćanja,

43,36 EUR od 1. rujna 2014. do plaćanja,

44,47 EUR od 1. listopada 2014. do plaćanja,

46,07 EUR od 1. studenoga 2014. do plaćanja,

46,37 EUR od 1. prosinca 2014. do plaćanja,

47,65 EUR od 1. siječnja 2015. do plaćanja,

46,48 EUR od 1. veljače 2015. do plaćanja,

46,48 EUR od 1. ožujka 2015. do plaćanja,

46,48 EUR od 1. travnja 2015. do plaćanja,

46,48 EUR od 1. svibnja 2015. do plaćanja,

46,48 EUR od 1. lipnja 2015. do plaćanja,

46,48 EUR od 1. srpnja 2015. do plaćanja,

46,48 EUR od 1. kolovoza 2015. do plaćanja,

46,48 EUR od 1. rujna 2015. do plaćanja

i to od 1. lipnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa od 4.740,93 EUR do iznosa od 5.574,36 EUR sa zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.577,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajn ih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijelova odredaba čl. 2 i 7 Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 5. listopada 2005. i radi isplate iznosa od 5.574,36 EUR sa zateznom kamatom. Naime, da je navedenim Ugovorom o kreditu broj 3205524464, tuženik odobrio i isplatio tužiteljici iznos od 51.324,90 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Potom da su stranke 28. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su odredbe prethodnog Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćene glavnice kredita, a ujedno je postignut sporazum o raspolaganju preplatom koja je utvrđena u iznosu od 2.053,26 HRK. Neovisno od sklopljenog Dodatka Ugovoru, tužiteljica smatra da ništetne odredbe Ugovora nekonvalidiraju čak ni u slučaju kad bi uzrok ništetnosti naknadno nestao i da dug tuženika prema tužiteljici nije u cijelosti podmiren slijedom čega ima pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i ostvarenja pripadajućih prava, a koji stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019. U Ugovoru o kreditu od 5. listopada 2005. da su stranke u čl. 2. Ugovorile redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje, ali kao promjenjivu u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., pa je tuženik u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu i o tome obavještavao tužiteljicu, ujedno povećavajući iznos mjesečnog anuiteta. Time da je tuženik postupao protivno načelima savjesnosti i poštenja i to temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom niti pojasnio parametre prema kojima se mijenja kamatna stopa. U čl. 7 Ugovora da su sadržane odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 282,66 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a za CHF važeće na dan plaćanja. Ističe da je tuženik nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak i o razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske. Vezano uz sve navedeno, tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja sadržana u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda RH broj Revt-575/16 od 3.10.2017., a temeljem odredaba čl. 118. ZZP/07 i čl. 502c Zakona o parničnom postupku . Do dana provedene konverzije 30. rujna 2015., da je tužiteljica uslijed promjene kamatne stope i povećanja tečaja CHF, umanjujući taj iznos za preplatu koja joj je priznata Dodatkom Ugovoru, traži isplatu iznosa od 5.574,36 EUR. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica traži isplatu iznosa od 4.740,93 EUR.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik ne osporava činjenicu sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka istome. Smatra da tužbeni zahtjev ne sadržava određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja i predlaže pozvati tužitelja na ispravak tužbe. Ističe prigovor zastare tražbine, smatrajući da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok jer se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete uz okolnost da je tužba podnijeta 7. lipnja 2019., da je prošlo više od 3 godine od pojedinih plaćanja od strane tužiteljice, a ukoliko bi se primijenio i zastarni rok od 5 godina, sva potraživanja prije 7. lipnja 2014. bila bi u zastari. Međutim, odlučna okolnost u ovom predmetu jest da su stranke 28. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su izmijenile osnovni Ugovor na način da je kredit tužiteljice koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i time je položaj tužiteljice izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također da je cilj i osnovno načelo Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju/15, propisano odredbom čl. 19b i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik da je u cijelosti postupio s odredbama ZIDZPK/15, a tužiteljicu je pravovremeno obavijestio o izračunu konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015., a potpisivanju Dodatka Ugovoru je prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija i potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Pri tome se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 u kojem je odgovoreno da sporazum o konverziji sklopljen na osnovni ZIDZPK/15, ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Konačno, da tužiteljica nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i potraživati bilo kakvo obeštećenje s te osnove.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o namjenskom kreditu, Dodatak Ugovoru o kreditu, plan otplate, promete po kreditu, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, saslušana je tužiteljica te je pročitan nalaz financijskog vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o. Čakovec, pročitan je izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita i prijedlog izmjene Ugovora o kreditu.

4. Između stranaka nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu 5. listopada 2005. broj 3205524464, da je solemniziran istog dana kod javnog bilježnika, da je tužiteljici isplaćena kunska protuvrijednost iznosa od 51.324,90 CHF, da su stranke 28. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su odredbe spomenutog Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope, iznosa preostale neotplaćene glavnice i postignut je sporazum o raspolaganju preplatom koja je utvrđena u iznosu od 2.053,26 HRK. Nije sporno da je izračun preostale glavnice i preplate utvrđene u Dodatku Ugovora o kreditu proveden u cijelosti u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), dakle kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR.

5. Sporno je pravno pitanje zastare tražbine, da li se presude na koje se poziva tužiteljica mogu primijeniti na konkretni predmet, da li je provedenom konverzijom tužiteljica izgubila pravo tražiti obeštećenje preplaćenih iznosa kao razlike između kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora od 4,50% godišnje u odnosu na kamate koje je tuženik tokom otplate kredita jednostrano mijenjao te kao razlike tečaja CHF koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora i tečaja na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, uz uračunavanje priznatog preplaćenog iznosa u Dodatku Ugovora o kreditu.

6. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

7. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

8. U odnosu na tvrdnju tuženika da je tužba nepodobna za raspravljanje jer ne sadrži određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, za navesti je da tužbeni zahtjev sadrži upravo određeni tužbeni zahtjev u pogledu glavnog zahtjeva, dok je u pogledu zateznih kamata tužiteljica iste precizirala nakon provedenog financijskog vještačenja u pogledu tijeka zatezne kamate.

9. Predmetni Ugovor tužiteljica je sklopila kao fizička osoba i stoga se smatra potrošačem, obzirom da je odredbama Zakona o zaštiti potrošača propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a u konkretnom slučaju to je tužiteljica i bila je je u samom Ugovoru o kreditu navedena svrha istog za kupnju stana (čl. 6 Ugovora), a za koji stan tužiteljica navodi da služi isključivo za potrebe njezinog i stanovanja njezine obitelji.

10. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik nije predložio saslušanje osoba koje su sudjelovale u pregovorima oko sklapanja Ugovora, dok se o pojedinačnom pregovaranju ne može zaključivati iz spisu priloženih isprava od strane tuženika. Naprotiv, tužiteljica navodi u stranačkom iskazu da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke i da niti o jednoj ugovornoj odredbi nije imala mogućnosti pregovarati, niti je dobila informacije o parametrima o kojima ovisi povećanje kamatne stope niti informaciju da HNB ne štitit tečaj valute CHF.

11. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

12. U vrijeme podnošenja ove tužbe 7.6.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

13. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,50% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

14. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju koji je na snazi od 30.9.2015. (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

16. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

17. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 28. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplaćenom iznosu od 2.053,26 HRK, a utvrdile su i preostalu neotplaćenu glavnicu nakon provedene konverzije na dan 30.9.2015. u iznosu od 26.276,87 EUR.

18. Dodatak Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

19. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

20. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

21. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

22. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

23. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

24. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Z protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

25. Točno je da je tužiteljica kao korisnica kredita mogla odbiti konverziju koju joj je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužiteljica ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan, dakle da joj je tuženik obračunao sve uplaćene iznose kao da je Ugovor o kreditu otpočetka bio sklopljen u valuti EUR.

26. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrdile preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

27. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po Centru poslovnih analiza d.o.o., a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da je tužitelj ica do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužiteljica je do 30.9.2015. više uplatila 4.740,93 EUR, uzimajući u obzir i preplatu iz konverzije od 2.053,26 HRK sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima i to kako je pobliže navedeno u izreci presude, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate koji je utuženi iznos tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Pri tome je za navesti da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom vještaka odnosno u manjem iznosu kao u podnesku od 3. veljače 2026., dok je povukla tužbeni zahtjev do prethodno utuženog iznosa od 5.574,36 EUR. Vještakinja se očitovala i na primjedbe tužiteljice na nalaz u smislu da nije uzimala u obzir samo pozitivne i tečajne razlike i razlike više plaćenih kamata. Naime, navodi u očitovanju na prigovor od 28.1.2026. da je izračun sačinjen bez uključenja negativnih tečajnih razlika i te razlike nije uključila u izračun jer se preostali negativni iznosi iskazani u koloni 7 tabele 2, ne odnose na negativne tečajne razlike, već na manje plaćeni anuitet ili neplaćeni anuitet i oni kao takvi trebaju biti dio izračuna jer se ne odnose na kretanje tečaja CHF već na kašnjenje u otplati. Konkretno, da u siječnju 2008. nije plaćen cijeli anuitet nego 1.060.00 HRK, dok u veljači 2009. nije bilo uplate. Negativne razlike, odnosno potplaćeni iznosi, u situaciji kada tuženik ne stavlja prigovor radi prijeboja niti postavlja protutužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa, nisu ni trebali biti obračunati. Naime, takav stav zauzeo je i Vrhovni sud u presudi poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., a takva ustaljena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta je i u predmetima Rev-538/2024, Revd-722/2024, Rev-544/2023 i dr.

28. Slijedom iznijetog, nalaz vještaka je stručan i objektivan i sud ga prihvaća kao mjerodavnog za donošenje meritorne odluke u pogledu visine tužbenog zahtjeva.

29. Obzirom da se tuženik protivi povlačenju dijela tužbenog zahtjeva preko iznosa od 4.740,93 EUR do iznosa od 5.574,36 EUR, u situaciji kada je povlačenje dijela tužbenog zahtjeva uslijedilo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, to je o povučenom dijelu tužbenog zahtjeva sud bio dužan donijeti meritornu odluku. Kraj činjenice da osnovanost preostalog dijela tužbenog zahtjeva preko iznosa od 4.740,93 EUR ne proizlazi iz nalaza vještaka, taj je dio tužbenog zahtjeva trebalo odbiti.

30. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, a u pogledu tog dijela i nisu nastali posebni troškovi pa je tužiteljici dosuđen cjelokupni parnični trošak kojeg sud smatra osnovanim kako slijedi. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe, zastupanja na raspravama 1.3.2021., 16.5.2024., 17.9.2024., 19.3.2026. u iznosima od po 200,00 EU, pristupa ročišta za objavu presude 100,00 EUR, sastav podnesaka od 3.4.2023., 12.3.2025., 3.2.2026., u iznosima od po 200,00 EUR, trošak vještačenja 350,00 EUR, sudska pristojba na tužbu 102,19 EUR i PDV 425,00 EUR ili ukupno 2.577,19 EUR. Naprotiv, tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 15.9.2023., 6.10.2023. i 21.1.2026. jer isti po ocjeni ovog suda nisu bili nužni za donošenje odluke o glavnoj stvari.

Varaždin, 23. travnja 2026.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnik tužiteljice – Danijel Trubić, odvjetnik u Varaždinu, Stanka Vraza 15 2) Punomoćnici tuženika – OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6