Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-643/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba Zagreb, OIB: 84397956623, Antuna Mihanovića 3, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 26187994862, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 10. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i odsutnosti tuženika, te objave presude 23. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja da se odredi prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do donošenja odluke Vrhovnog suda po reviziji podnesenoj u predmetu ovoga suda pod brojem Pn-124/2021.

i  p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 26187994862, iznos od 13.934,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 7.441,20 EUR od 1. ožujka 2023. do isplate, a na iznos od 6.493,30 EUR od 30. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

II. Odbacuje se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je 28. studenoga 2025. tužbu protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb u kojoj navodi da je dana 8. siječnja 1991. osiguranik tužitelja VU, rođen **.**.1964., stradao na radu u prometnoj nesreći za koju je presudom Općinskog suda u Sesvetama broj K- 219/91 od 5. siječnja 1991. proglašen krivim MU. Nakon provedenog medicinskog vještačenja, a zbog ozljeda koje je zadobio u prometnoj nesreći, osiguraniku VU rješenjem tužitelja broj RZ-11051 od 23. listopada 1992. utvrđena je neposredna opasnost od invalidnosti s pravom na zaposlenje na drugim odgovarajućim poslovima koje je pravo rješenjem tužitelja broj 36440 od 19. prosinca 2000. sukladno čl. 174. ZOMO ("NN" 102/88) prevedeno u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (uzrok ozljeda na radu), dok mu je rješenjem IN - 29803 od 23. rujna 1996. priznato pravo na novčanu naknadu zbog utvrđenog tjelesnog oštećenja. Isplatama iz mirovinskog osiguranja za tužitelja je nastajala šteta od koje je dio tužitelj podmirio u mirnom postupku, dok je za naplatu dijela tražbine vođen sudski spor. Tužitelj je odštetnim zahtjevom od 10. veljače 2023. pozvao tuženika da mu podmiri štetu za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2022. u iznosu od 7.441,02 EUR s osnova isplata invalidske mirovine, a s osnova novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja u iznosu od 639,21 EUR odnosno ukupno 8.080,41 EUR. Tuženik je dopisom od 8. ožujka 2023. obavijestio tužitelja da smatra osnovanim zahtjev za isplatu novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja koji je u iznosu od 639,21 EUR podmirio 8. ožujka 2023., dok potraživanje po osnovi isplaćene invalidske mirovine ne smatra osnovanim sukladno čl. 27. ZOOP. Tužitelj je i nadalje svojem osiguraniku vršio isplate po priznatim pravima iz mirovinskog osiguranja te je odštetnim zahtjevom od 11. lipnja 2024. pozvao tuženika da mu podmiri štetu koja je nastala u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. svibnja 2024. isplatama invalidske mirovine u iznosu od 6.493,30 EUR i isplatama novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja u iznosu od 541,53 EUR odnosno ukupno 7.034,83 EUR. Tuženik je dopisom od 3. srpnja 2024. obavijestio tužitelja da smatra osnovanim zahtjev za isplatu novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja koji je u iznosu od 541,53 EUR podmirio tužitelju 3. srpnja 2024., dok je u svrhu utvrđivanja stvarne štete koja je nastala isplatom invalidske mirovine zatražio od tužitelja obračun razmjernog iznosa mirovine sukladno čl. 27. ZOOP. Iako tuženik smatra da se njegova obveza temelji na čl. 27. ZOOP, tužitelj potražuje naknadu štete temeljem odredaba čl. 161. i čl. 164. ZOMO, naime ukazuje na činjenicu da primjena čl. 27. ZOOP ne dolazi u obzir u ovom predmetu u kojem je tužitelj svojem osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu s osnova ozljede na radu, a ne s osnova ozljede izvan rada, što odredba čl. 27. ZOOP ne regulira. Kod toga se poziva i na sudsku praksu (presudu VTS RH broj Pž-4796/2020 od 9. prosinca 2021.), a ukazuje i da je u sudskom postupku koji je vođen radi naknade štete za ranije razdoblje rješenjem Vrhovnog suda RH dozvoljeno podnošenje revizije u odnosu na pravno pitanje: "obračunava li se stvarna šteta koju trpi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje kao razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje zbog ozljede izvan rada i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu kada je mirovina zbog ozljede izvan rada manja od mirovine zbog ozljede na radu", a koji je revizijski postupak još u tijeku. Stoga ovom tužbom tužitelj potražuje ukupni iznos od 13.934,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je to navedeno u izreci presude.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje nastanak štetnog događaja, pasivnu legitimaciju i odgovornost te činjenicu da je tužitelj svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, no osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da je u ovoj vrsti spora mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23., dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina. Ako se smatra da je tužitelju nastala šteta danom isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa invalidske mirovine, to znači da se ima primijeniti mjerodavne odredbe ZOOP koje su bile na snazi u vrijeme kada je tužitelj izvršio plaćanje svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa invalidske mirovine, a to je čl. 27. ZOOP koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, kao lex specialis za tuženika. Na to ukazuje i recentna sudska praksa (presude VSRH broj Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., broj Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020. i broj Rev-x-288/2018 od 25. kolovoza 2020.) iz koje je razvidno stajalište da je ZOOP lex specialis koji je mjerodavan u konkretnom slučaju, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. S obzirom na to da je u ovom predmetu tuženik također osiguravajuće društvo koje je pasivno legitimirano temeljem police obveznog osiguranja od odgovornosti, visina štete koju tužitelj navodno trpi isplatom invalidske mirovine mora se utvrđivati upravo temeljem čl. 27. st. 2. ZOOP kojim je propisano da se stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 1. ZOOP smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Nadalje, budući da je tužiteljevom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu u cijelosti upravo zbog ozljede na radu, ne postoji razlika između priznatog iznosa invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila priznata zbog ozljede na radu pa stoga ne postoji ni stvarna šteta koju bi tuženik bio dužan naknaditi tužitelju sukladno čl. 27. st. 1. ZOOP . Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U podnesku od 6. veljače 2026., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj u bitnome ponavlja navode tužbe, posebno u pogledu primjene mjerodavnog prava. Ukazuje da odredbom članka 27. st. 3. ZOOP nije propisano da tužitelj ima pravo na naknadu štete s osnova isplaćene novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja, ali je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-1437/2021-2 od 5. siječnja 2022. zauzeo stav da je sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pri tome ukazuje i da je prijedlog za dopuštenje revizije protiv odluke VTS RH broj Pž-4796/2020-4 od 9. prosinca 2021. odbačen rješenjem Vrhovnog suda RH broj Revd-1934/2022-2 od 1. veljače 2023. uz obrazloženje da je odluka (kojom je usvojen tužbeni zahtjev u cijelosti) donijeta na činjeničnom utvrđenju na koje se ne može primijeniti odredba čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP.

4. U podnesku od 6. ožujka 2026. tuženik i nadalje ustraje u svojim navodima o mjerodavnosti odredaba ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina te ukazuje na pravomoćnu presudu ovoga suda broj Pn-124/2021 od 28. veljače 2023. koja se odnosi na istog osiguranika tužitelja kao i u ovom predmetu, samo vezano za drugo razdoblje, a kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev.

5. Na ročištu 10. ožujka 2026., na kojem je održano pripremno ročište, zaključen prethodni postupak te provedena i zaključena glavna rasprava, tužitelj dodatno ukazuje na sudsku praksu - odluku Općinskog suda u Virovitici P-42/2025 od 18. veljače 2026. u kojoj je sud odlučio prekinuti postupak u tom pravnoj stvari budući da je sudska praksa takva da su u postupcima potraživanja naknade štete po isplaćenim mirovinskim primanjima gotovo svi podneseni prijedlozi za dopuštenje revizije bili uvaženi s obzirom na različita pravna pitanja koja su bila navedena, a odnose se na pitanje mjerodavnog zakona u istovjetnim sporovima. Slijedom navedenog, kako je i u konkretnoj stvari tužitelj već podnio tužbu protiv tuženika, ali za prethodno razdoblje, i to u predmetu kod ovoga suda pod brojem Pn-124/2021 u kojem je tužiteljev zahtjev pravomoćno odbijen, ali je Vrhovni sud dozvolio podnošenje revizije te je revizijski postupak još u tijeku, tužitelj predlaže da se u ovom predmetu odredi prekid postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda po podnesenoj reviziji u postupku broj Pn - 124/2021.

6. Tužiteljev prijedlog da se odredi prekid ovog postupka sud je ocijenio neosnovanim te isti odbio. Naime, razlozi zbog kojih tužitelj predlaže da sud odredi prekid postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda po podnesenoj reviziji nisu predviđeni odredbama čl. 212. i čl. 213. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) kao razlozi kada se postupak prekida po sili zakona (čl. 212. ZPP) odnosno kada se prekid određuje odlukom suda (čl. 213. ZPP). Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o situaciji iz čl. 213. st. 2. toč. 3. ZPP u kojoj sud može odrediti prekid postupka u kojemu odluka ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja kad se na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova objasni rješenje kojim se dopušta prijedlog za zauzimanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH u oglednom postupku radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava (glava tridesetdruga-b), odnosno u konkretnom slučaju ne radi se o zauzimanju pravnog shvaćanja Vrhovnog suda u oglednom postupku, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Nadalje, na ročištu 10. ožujka 2026., na upit suda tužitelju postoji li kakva razlika u smislu čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu između invalidske mirovine koja je utvrđena rješenjem u konkretnom slučaju te isplaćivana osiguraniku tužitelja u utuženom razdoblju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, tužitelj navodi, s obzirom na to da je osiguraniku tužitelja u konkretnom slučaju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad s osnova uzroka ozljede na radu, određivanje visine štete primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP u konkretnoj situaciji nije primjenjivo jer bi se doslovnom primjenom određivanja visine po navedenom članku oduzimao isti iznos od istog iznosa te u situaciji kad je uzrok ozljeda na radu HZMO nema pravo niti bi ikad imao pravo na odštetu po isplaćenoj mirovini. Stoga tužitelj predlaže, budući da u konkretnom predmetu nije primjenjiv čl. 27. st. 3. ZOOP , da se visina odštete u konkretnom slučaju odredi prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, kako je tužitelj potraživao tužbom.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju priloženu u spis, dok daljnje dokaze nije provodio budući da ih stranke nisu predlagale niti je isto potrebno budući da je sve relevantne činjenice utvrdio uvidom u dokumentaciju. Sud je izvršio uvid i u sudsku praksu dostavljenu uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava na koji se stranke pozivaju u prilog svojeg tumačenja primjene prava.

9. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka te nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sukladno čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

10.1. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev za isplatu iznosa od 13.934,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi invalidske mirovine isplaćene osiguraniku tužitelja VU i to u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2022. (iznos od 7.441,20 EUR) te u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. svibnja 2024. (iznos od 6.493,30 EUR), koji zahtjev tužitelj postavlja prema tuženiku kao osiguratelju štetnika – vozača (MU) koji je odgovoran za nastanak prometne nesreće od 8. siječnja 1991. u kojoj je osiguranik tužitelja zadobio ozljede zbog kojih je kod njega nastupila invalidnost, zbog čega mu je rješenjem tužitelja broj 36440 od 19. prosinca 2000. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, dok mu je rješenjem broj IN-29803 od 23. rujna 1996. priznato i pravo na novčanu naknadu zbog utvrđenog tjelesnog oštećenja pri čemu se napominje da u ovom sporu tužitelj ne potražuje isplaćene novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja budući da mu je iste tuženik podmirio.

10.2. Sve navedene činjenice koje se tiču nastanka predmetne prometne nesreće i odgovornosti tuženikovog osiguranika odnosno pasivne legitimacije tuženika te priznatog prava osiguranika tužitelja na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu među strankama nisu sporne, a proizlaze i iz dostavljene dokumentacije.

11. Sporne su činjenice nastanka štete za tužitelja isplatom invalidske mirovine kao i visina štete, a prvenstveno je sporna pravna osnova tužiteljevog potraživanja. Naime, tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbama čl. 161. st. 1. i st. 2. te čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, dalje: ZOMO) koje su bile na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a koja mu je nastala isplatom svake invalidske mirovine. S druge strane, tuženik smatra kako njegova eventualna obveza može proizlaziti iz odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP) s obzirom na to da ista može proizlaziti isključivo iz činjenice sklopljenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti te da valja primijeniti odredbe ZOOP, kao zakona kojim se uređuju obvezna osiguranja u prometu.

10. Tužitelj, dakle, svoj zahtjev temelji na odredbama čl. 161. st. 1. i st. 2. te čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 118/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21, dalje: ZOMO) kao odredbama koje su bile na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a koja mu je nastala isp latom svake invalidske mirovine. Odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a prema st. 2. istog članka naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Nadalje, prema čl. 164. st. 1. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

11. S druge strane, tuženik smatra da valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) koje su bile na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina i to čl. 27. ZOOP kojim su propisani subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja pa je tako u st. 1. propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema čl. 27. st. 2. ZOOP stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Sukladno čl. 27. st. 3. ZOOP razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Ovdje valja istaknuti da sud u parničnom postupku sukladno čl. 186. st. 3. ZPP nije vezan pravom osnovom tužbenog zahtjeva koju je tužitelj naveo u tužbi. Tako ovaj sud smatra da kod odlučivanja o pravnoj osnovi zahtjeva prvenstveno treba imati u vidu da je tuženik društvo za osiguranje koje je u konkretnom slučaju sklopilo ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti s jednim od sudionika prometne nesreće, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena je odredbama ZOOP kako je to i navedeno u čl. 1. ZOOP. Naime, tuženik kao osiguratelj ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač (štetnik), već njegova obveza proizlazi iz činjenice sklapanja ugovora o osiguranju s vozačem odnosno korisnikom motornog vozila, tako da tuženik može odgovarati samo u okviru ugovorom preuzetih obveza te odredaba ZOOP koje reguliraju ugovor o osiguranju. Osiguravajuća društva, dakle, nisu štetnici, nego temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu, u slučaju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki, naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe tj. štetnika i to, kako je rečeno, u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema odredbi čl. 8. st. 1. ZOOP (koja regulira ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak) društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja (st. 11.). Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP kojima je uređen i opseg osiguranog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obujam i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Upravo slijedom navedenog ovaj sud smatra da se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obujma obveze tuženika kao osiguratelja treba primijeniti materijalno pravo koje regulira ugovor o osiguranju, dakle ZOOP i to upravo naprijed citirane odredbe članka 27. ZOOP. Napominje se da je u brojnim recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj kojem je, između ostaloga, jedna od zadaća osiguranje jedinstvene primjene prava (čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima) zauzeto pravno shvaćanje o primjeni odredaba ZOOP kao mjerodavnog propisa u pravno i činjenično istovrsnim slučajevima.

13.1. Prema tome, sukladno članku 27. ZOOP obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo ukoliko bi iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa je u konkretnom slučaju valjalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja u konkretnom slučaju (rješenje broj 36440 od 19. prosinca 2000.) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Međutim, kako je rečeno, iz navedenog rješenja kao i navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da se u konkretnom slučaju isplaćuje invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad s osnova uzroka ozljede na radu, tako da, kako to potvrđuje i sam tužitelj svojim navodima s ročišta 10. ožujka 2026., u konkretnom slučaju ne postoji razlika u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP.

13.2. Slijedom navedenoga sud je utvrdio kako tužitelju nije nastala stvarna šteta na način kako je ista određena odredbama čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP, zbog čega ocjenjuje tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke presude.

14. Iako je tuženik u cijelosti uspio u sporu te bi stoga sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP imao pravo na naknadu troškova postupka, a takav je zahtjev u odgovoru na tužbu i postavio, valja reći da tuženik ni u jednom podnesku, a niti na ročištu 10. ožujka 2026. (na koje, iako je uredno pozvan, nije pristupio) nije specificirao svoj zahtjev za naknadu troškova u smislu čl. 164. st. 1. i st. 2. ZPP zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke presude.

U Varaždinu, 23. travnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti

1/ Tužitelj HZMO, putem Područne službe u Varaždinu (na klasu: 140-01/19-29/1168) 2/ Tuženik Croatia osiguranje d.d., V. Jagića 33, Zagreb