REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-448/2025-12

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović&Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. travnja 2026. godine u prisutnosti tužiteljice uz zamjenicu punomoćnice te u odsutnosti punomoćnika tuženika, 23. travnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 366- 136/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.11.2005., a koja glasi:

«Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.» pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 845,20 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 30.11.2005. do isplate po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.193,18 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Dana 25. srpnja 2025. zaprimljena je tužba tužiteljice u kojoj navodi da je dana 21.11.2005. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 366-136/2005, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 106.500,00 CHF. Odredba čl.5. Ugovora broj: 366-136/2005 propisuje iznos jednokratnih troškova obrade u iznosu od 1,25 % od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Sukladno odredbi čl. 5. banka je tužiteljici zaračunala i naplatila troškove za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1,25 % od iznosa odobrenog kredita. Na ime tzv. ulazne naknade tužiteljica je banci dana 30.11.2005. uplatila iznos od 1.331,25 CHFa, odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 6.368,13 kn. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 1,25 % od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužiteljici u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužiteljica je ovako formulirani ugovor mogla samo prihvatiti, a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt- 249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi... ». Dakle, pozicija tužiteljice i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. U pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage potrošač se nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke. Da je obavještavanje od bitne važnosti za potrošača utvrdio je sud EU u predmetu broj C-26/13 u kojoj se navodi cit. «…propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … ». Obveza transparentnosti ugovornih odredbi na koju upućuje Direktiva 93/13 u čl.4. st.2. i koju pojašnjava Sud EU u predmetu Ruxandra Paula P i dr. Protiv Banca Românească SA, broj C- 186/16 navodi: Cit. „...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv – s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti...” Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužiteljica može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Sporna odredba suprotna je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužiteljice, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi cit: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj se navodi, cit.: „

Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. „ Ad.2. posljedica ništetnosti, isplata preplaćenog iznosa. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, tuženik je dužan tužiteljici vratiti iznos od 845,20 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 30.11.2005. pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 30.11.2005. u iznosu od 6.368,13 HRK. Ističe prigovor zastare. Predmetna naknada za obradu kredita naplaćena je 2005., a ugovor o kreditu je otplaćen u srpnju 2025. Imajući na umu da je tužiteljica Ugovorom o kreditu dobila na raspolaganje 106.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 845,20 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 107., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, dalje u tekstu: ZOO 78). Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača. U članu 5. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,25% jednokratno. Stoga je činidba na koju se tužiteljica obvezala u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1066., stavkom 2. ZOO-a 78 (Zakon o obveznim odnosima 1978) propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredita jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1066., stavka 2. imao pravo naplatiti tužiteljici i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu ugovorena je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Članak 5. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužiteljici odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženik postupao sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Osim činjenice da je tužiteljici sve bilo jasno i da joj je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužiteljica potpisivanjem Ugovora iskazala svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi:

Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Naprijed navedeno potvrđuje zauzeti stav u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, u kojem Sud EU navodi da se odredba članka 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi po tužiteljičinom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ističe kako tužiteljica nije iznijela nijednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Osporava zahtjev za isplatom zatezne kamate.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, odgovor tužene od 12.03.2025., druga dokumentacija koja prileži spisu te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenje ništetnim odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 366-136/2005 od 21. studenog 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja se odnosi na troškove obrade u visini 1,25% jednokratno te, po toj osnovi, zahtjev za isplatu iznosa od 845,20 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. studenog 2005. do isplate.

6. Pritom, među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili stambeni Ugovor o kreditu broj 366-136/2005 od 21. studenog 2005. kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 106.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je u članku 5. tog Ugovora određen iznos jednokratnih troškova obrade u iznosu od 1,25% od iznosa odobrenog kredita koji iznos se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita,

- da je tuženik od tužiteljice 30. studenog 2005. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva po odredbi članka 5. Ugovora o kreditu u iznosu od 845,20 eur (6.368,13 kuna).

7. Sporno je je li ugovorna odredba o obvezi plaćanja naknade za troškove obrade u određenom postupku iznosa kredita ništetna, a posljedično tome, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od nje na temelju predmetne odredbe naplatio, status potrošača i prigovor zastare.

8. Radi utvrđenja spornih činjenica u ovom predmetu saslušana je tužiteljica koja u svom iskazu navodi da je kredit uzela za kupnju stana. Kada je uzimala kredit nije joj objašnjeno kakve će sve naknade banci morati platiti. U banci joj nitko ništa nije objasnio o bilo kakvim troškovima za obradu tog kredita niti su o tome razgovarali. Ugovor je sačinila banka, njoj je bilo bitno da dobije i realizira kredit kojim će kupiti stan i rata koju će moći plaćati. Nema saznanja da bi postojala odluka temeljem koje se naplaćuje naknada za bradu kredita niti joj je ona predočena.

8.1. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga istinitim i uvjerljivim, uz napomenu da ni tuženik njezin iskaz nije osporio.

9. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tekst ugovora sastavio tuženik kao kreditor te da tužiteljica o spornoj odredbi nije mogla pregovarati jer joj takva mogućnost nije ostavljena. Upravo suprotno, tužiteljica u svom iskazu ističe da joj na plaćanje naknade nije ukazano niti objašnjeno što predmetna naknada predstavlja, na što se odnosi i iz kojih je razloga u postotku iznosa kredita i zašto baš u tom postotku.

9.1. Uzimajući u obzir predmetna činjenična utvrđenja, zaključuje se da tuženik nije dokazao svoje navode istaknute u ovom postupku. Tuženik nije dokazao da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Upravo suprotno, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da pregovaranja nije bilo već je banka pripremila ugovor i diktirala uvjete kreditiranja, a sve da je tužiteljica i dobila neke informacije prije sklapanja ugovora o kreditu, iste nemaju značaj pojedinačnog pregovaranja.

10. Naime, ugovor o kreditu reguliran je odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, dalje: ZOO/05), kojom je propisano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Povrh predmetne obveze korisnika kredita, druge novčane obveze korisnika nisu zakonski predviđene. Navedeno ne sprječava ugovaranje obveze korisnika da snosi banci nastale troškove, međutim ne na način kako je ugovoreno predmetnom ugovornom odredbom uzimajući u obzir da je odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj, dalje ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Iz naslova i sadržaja predmetne ugovorne odredbe (čl. 5. Ugovora) proizlazi da je ugovorena naknada za troškove obrade u visini 1,25% od iznosa kredita koja se naplaćuje prije isplate kredita. Analizirajući naslov i sadržaj predmetne odredbe te cijeneći iskaz tužiteljice, utvrđeno je da je predmetna odredba suštinski nerazumljiva i nejasna. U predmetnoj ugovornoj odredbi uopće nije naznačeno na što se predmetna naknada odnosi i što se njome plaća. Nije čak navedeno niti ono što tuženik sada u ovom postupku navodi, a to je da je riječ o trošku obrade kredita i trošku osiguranja kredita. Jedino što se može zaključiti analizom predmetne odredbe jest da se tužiteljici određuje obveza plaćanja jednokratne naknade u visini razmjernoj iznosu kredita. Pri tom niti na koji način iz teksta ugovora ne proizlazi što ta naknada predstavlja niti zašto je određena upravo u toj visini.

11.1. Dakle, banka nije na transparentan i provjerljiv način postupala sastavivši ovakvu ugovornu odredbu, a tuženik u ovom postupku nije dokazao navod o tome da predmetna naknada predstavlja trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita, a s time u vezi i pozadinu načina određivanja visine naknade. Predmetni navodi tuženika su paušalni jer tuženik ne elaborira što to podrazumijevaju troškovi obrade i koliko oni iznose, niti ne obrazlaže o kojim troškovima osiguranja govori. U tom smjeru tuženik niti ne predlaže izvođenje odgovarajućih dokaza. Time tuženik, tek sada, u parničnom postupku samo formalno pokušava iznijeti što predmetna naknada predstavlja jer se u naslovu i tekstu predmetne ugovorne odredbe uopće ne navodi na što se ista odnosi. U takvim okolnostima, ovaj sud dijeli stav tužiteljice da je plaćanje predmetne naknade nametnuto tužiteljici kao uvjet od strane banke za ishodovanje kredita. Na takav zaključak upućuje dodatno okolnost da je visina naknade povezana s iznosom kredita i određena u postupku, što bi značilo da je paušalno određena i kao takva ne predstavlja konkretne i specifične troškove nastale banci. U suprotnom, takve bi troškove banka mogla s lakoćom dokazati.

12. Slijedom svega navedenog, ovaj je sud utvrdio da je navedena odredba netransparentna, apstraktna i nerazumljiva, a time nepoštena prema korisniku kao potrošaču, u smislu odredbe članka 81. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

13. Nadalje, nepoštenje banke ogleda se i u tome što je plaćanje predmetne naknade ugovoreno kao uvjet isplate kredita. S tim u vezi valja istaknuti da je u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navedeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

13.1. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

13.2. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

14. Nakon utvrđenja bitnih okolnosti da tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala o ugovornoj odredbi iz čl. 5. Ugovora, da je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na njen sadržaj te potom cijeneći utvrđenja o nedostatku transparentnosti vezano za navedenu odredbu, valja se osvrnuti na značaj i posljedice takve nepoštene odredbe za tužiteljicu kao korisnika kredita. Cijeneći okolnost da je tuženik tužiteljici kao uvjet za isplatu kredita prethodno nametnuo plaćanje naknade na temelju nerazumljive, neprovjerljive i paušalne odredbe, sud je ocijenio da je navedena odredba doprinijela značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Pri tom visina iznosa naplaćene nakade nije uopće od utjecaja za utvrđenje značajne neravnoteže, jer bi bilo koji iznos naplaćen za uslugu koja nije pružena odnosno čiji nastanak i visina nije određena, doveo do značajne neravnoteže. Svako suprotno tumačenje opravdavalo bi ugovaranje nepoštenih odredaba jer za sobom nose teret manjih iznosa, što je nedopustivo.

15. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je navedena ugovorna odredba nepoštena u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 (članka 96. stavka 1. ZZP/07), a time ništetna u smislu članka 87. ZZP/03 (članka 102. ZZP/07) te nastavno u smislu odredbe članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. stavka 1. ZOO-a. Stoga je prihvaćen deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

16. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa naplaćenog na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedene ništetne odredbe ugovora o kreditu nezakonito naplatio naknadu od tužiteljice. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba nepoštena, posljedično ništetna i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

16.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

17. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te je, na temelju odredaba članaka 1111. i 1115. ZOO/05, u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 845,20 eura zajedno sa zateznim kamatama od plaćanja naknade 30. studenog 2005. do isplate.

17.1. S obzirom da je tuženik u konačnici učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, nije bilo potrebno provođenje financijskog vještačenja.

17.2. Odluka o stopi zateznih kamata donesena je na temelju odredaba članka 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

18. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ništetnost ustanovljena ovom presudom, razvidno je da zastarni rok za isplatu nije protekao.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi sa člankom 155. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa).

19.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari zastupan po punomoćnici odvjetnici pa joj pripada po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1) i podneska od 3. studenog 2023. (Tbr.8.1. Tarife). Za zastupanje na ročištu 21. siječnja 2026. i 10. travnja 2026. tužiteljici pripada po 100 bodova (Tbr.8.t.1.) te za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova, odnosno ukupno 450 bodova što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i PDV (Tbr.46.Tarife) ukupno iznosi 1.125,00 eura. Tom iznosu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,09 eura i pristojbu na presudu u iznosu od 34,09 eura uzimajući u obzir da će tužiteljica moći ostvariti mogućnost plaćanja polovice propisanog iznosa pristojbe na odluku, cijeneći da i stranke moraju, sukladno odredbi članka 10. ZPP-a, nastojati da se postupak provede sa što manje troškova.

19.2. Stoga je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog postupka isplatom ukupnog iznosa od 1.193,18 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.

19.3. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli, 23. travnja 2026.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćnici uz sp na presudu

2. tuženoj po punomoćnicima