REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 3124/23-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice pod 1) LHE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i pod 2) LH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], obje zastupane po pun. Ani Jadrić, odvj. u Splitu protiv tuženika OTP banke d.d. SPLIT, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupanog po pun. iz odvj. društva Anić & Anić u Splitu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 22. siječnja 2026. g. u prisutnosti pun. tužiteljica pod 1) i 2) i zamjenice pun. tuženika, dana 23. travnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik OTP banka d.d. Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici pod 1) CHE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.384,46 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-0,94 EUR teče od 11. prosinca 2006. g. do isplate,

-1,71 EUR teče od 10. ožujka 2008. g. do isplate,

-0,47 EUR teče od 10. listopada 2008. g. do isplate,

-5,65 EUR teče od 10. studenog 2008. g. do isplate,

-3,73 EUR teče od 10. prosinca 2008. g. do isplate,

-14,73 EUR teče od 12. siječnja 2009. g. do isplate,

-20,17 EUR teče od 4. ožujka 2009. g. do isplate,

-14,59 EUR teče od 3. travnja 2009. g. do isplate,

-14,52 EUR teče od 5. svibnja 2009. g. do isplate,

-13,43 EUR teče od 11. svibnja 2009. g. do isplate,

-12,77 EUR teče od 10. lipnja 2009. g. do isplate,

-14,62 EUR teče od 10. srpnja 2009. g. do isplate,

-10,02 EUR teče od 11. kolovoza 2009. g. do isplate,

-10,77 EUR teče od 5. listopada 2009. g. do isplate,

-10,63 EUR teče od 4. studenog 2009. g. do isplate,

-12,58 EUR teče od 3. prosinca 2009. g. do isplate,

-15,38 EUR teče od 5. siječnja 2010. g. do isplate,

-18,37 EUR teče od 3. veljače 2010. g. do isplate,

-18,96 EUR teče od 3. ožujka 2010. g. do isplate,

-26,54 EUR teče od 2. travnja 2010. g. do isplate,

-23,57 EUR teče od 4. svibnja 2010. g. do isplate,

-26,51 EUR teče od 2. lipnja 2010. g. do isplate,

-37,51 EUR teče od 5. srpnja 2010. g. do isplate,

-34,19 EUR teče od 4. kolovoza 2010. g. do isplate,

-45,67 EUR teče od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-52,84 EUR teče od 10. rujna 2010. g. do isplate,

-42,15 EUR teče od 11. listopada 2010. g. do isplate,

-44,22 EUR teče od 10. studenog 2010. g. do isplate,

-53,09 EUR teče od 10. prosinca 2010. g. do isplate,

-64,81 EUR teče od 10. siječnja 2011. g. do isplate,

-51,63 EUR teče od 10. veljače 2011. g. do isplate,

-55,72 EUR teče od 10. ožujka 2011. g. do isplate,

-49,93 EUR teče od 11. travnja 2011. g. do isplate,

-63,03 EUR teče od 10. svibnja 2011. g. do isplate,

-72,01 EUR teče od 10. lipnja 2011. g. do isplate,

-107,58 EUR teče od 4. kolovoza 2011. g. do isplate,

-95,53 EUR teče od 18. kolovoza 2011. g. do isplate,

-78,41 EUR teče od 12. rujna 2011. g. do isplate,

-72,01 EUR teče od 10 listopada 2011. g. do isplate,

-73,47 EUR teče od 10. studenog 2011. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 11. prosinca 2006. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je isplatu iznosa od 1.384,46 EUR s pripadajućim kamatama solidarno s tužiteljicom pod 1) zatražila tužiteljica pod 2) LH, OIB: [osobni identifikacijski broj], tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

Tužiteljice pod 1) i 2) ustale su tužbom pred ovim sudom dana 13. lipnja 2023. g. u kojoj su navele da je tužitelj (nije navedeno koja od tužiteljica), kao korisnik kredita, s pravnim prednikom tuženika Societe Generale-Splitskom bankom d.d. Split, kao kreditorom, dana 17. srpnja 2006. g. zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 56930/06, kojim je tužiteljica pod 1) uzela kod tuženika kredit u iznosu glavnice od 18.093,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, vraćanje kredita ugovoreno je u 60 mjesečnih anuiteta i to 59 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od po 342,35 CHF i jednog anuiteta u iznosu od 342,46 CHF s dospijećem mjesečnog anuiteta u pravilu 10. -og (desetog) dana u mjesecu, obračunato u kunsku protuvrijednost prema prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća. U citirani Ugovor o kreditu tuženik da je implementirao nepoštene odredbe i to odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbu o valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju tuženika, za koju valutu je znao da nije ''stabilna'' u odnosu na domaću valutu te da tečaj valute CHF nije zaštićen tečajnom politikom središnje Hrvatske narodne banke. Navedene odredbe da su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo već su iste bile tipizirane i unaprijed formulirane od strane tuženika te su iste uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja (ne navodi se koje od tužiteljica). Tužiteljice su se pozvale na pravomoćnu presudu Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. te je navedeno što je u tim presudama utvrđeno, kao i presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. te presudu i rješenje Vrhovnog suda RH broj Rrevt-249/14 od 9. travnja 2015. g. Tužiteljice su spomenule i direktivu Vijeća EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. Navedene ugovorne odredbe da uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer su u Ugovor unesene na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, pa tako i tužitelj (nije navedeno koja od tužiteljica), nisu mogli nikako utjecati, a same odredbe o kamatnoj stopi i obvezi povrata kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu bile razumljive niti se o njima pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije sporno da ni u Ugovoru ni u Općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri po kojima će dolaziti do promjene obveze korisnika kredita, niti metoda izračuna tih parametara, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužitelja (nije navedeno koje od tužiteljica) kao potrošača. Citirana je odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (odnosno čl. 138. a i odredba čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. Plaćajući kredit o dospijeću po promijenjenom otplatnom planu, zbog jednostranih odluka tuženika o promjeni kamatne stope te obvezi tužiteljica da kredit vraćaju prema tečaju tuženika za CHF, tužiteljice da su pretplatile tuženika, s tim da im je pretplata po osnovu jednostrane promjene kamate zastarjela, dok im pretplata s osnove nepoštenih odredbi u vezi ugovorene otplate s valutnom klauzulom u CHF nije zastarjela i iznosi 1.369,41 EUR. Kako su odredbe o ugovorenoj jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te obvezi vraćanja kredita prema tečaju tuženika za CHF u predmetnom Ugovoru nepoštene, te u smislu odredbe čl. 87. st. 1. odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ništetne i bez pravnog učinka, da je tuženik, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti tužitelju (nije navedeno kojoj od tužiteljica) ono što je primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, s pripadajućim kamatama na pojedinačno preplaćene iznose pojedinog anuiteta od dana dospijeća, kako je tužitelj (nije navedeno koja od tužiteljica) i plaćao. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznosa od 1.369,41 EUR s pripadajućim kamatama solidarno tužiteljicama pod 1) i 2).

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu te je istaknut prigovor zastare. Nadalje, navedeno je da tužiteljice nemaju pravnog interesa za podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, a budući da je kredit u cijelosti otplaćen 10. studenog 2011. g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF da je pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz Zakona o obveznim odnosima, tako i s aspekta odredbi Zakona o zaštiti potrošača. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica pod 1) da je s tuženikom pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužiteljice pod 1) o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja valutne klauzule, ali je tužiteljica pod 1) ustrajala u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, iako je tuženik u ponudi kredita imao i kredite uz valutnu klauzulu u EUR, USD i CHF, kao i kredite bez valutne klauzule odnosno u kn. Nadalje, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF da su jasne, lako uočljive i razumljive. Osim što je tuženik informirao tužiteljicu pod 1) o rizicima ugovaranja valutne klauzule, da se i tužiteljica pod 1) bila dužna informirati o valutnoj klauzuli i posljedicama koja ona može imati na njena prava i obveze. Ta odredba da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedeno je da je nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužiteljicu pod 1) ako se radi o činjenicama o kojima tuženik nije imao jasnih saznanja jer tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Prema mišljenju tuženika presude donesene u kolektivnom sporu su arbitrarne jer u tom postupku nisu utvrđene odlučne činjenice. Riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF da je bila izložena ne samo tužiteljica pod 1) nego i tuženik. U odnosu na pozivanje tužiteljica na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH donesene u kolektivnom sporu, da je takvo shvaćanje tužiteljica pravno neprihvatljivo i neodrživo jer donošenjem tih presuda nije otpala osnova stjecanja, a budući da se u tim predmetima radilo o zaštiti kolektivnih, a ne pojedinačnih interesa. Presude broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 da nisu dale subjektivno pravo potrošačima pa tako ni tužiteljicama, nego su pružile samo apstraktnu zaštitu tako da tužiteljice, na kojima je teret dokazivanja, moraju dokazati i osnovu i visinu zahtjeva. U odnosu na tužiteljicu pod 2) istaknut je prigovor nedostatka aktivne legitimacije i nedostatka pravnog interesa jer je Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te jedino tužiteljica pod 1) temeljem navodno ništetnih odredbi tog Ugovora eventualno može zahtijevati vraćanje određenih novčanih iznosa koje je plaćala tijekom razdoblja otplate kredita. Sve rate predmetnog kredita da je plaćala upravo tužiteljica pod 1), a ne tužiteljica pod 2) kao sudužnik. Sve i da je kojim slučajem pojedine rate kredita platila tužiteljica pod 2) kao sudužnik da su te uplate u svakom slučaju izvršene u ispunjenju obveze tužiteljice pod 1) kao korisnika kredita. Posebno da je nejasno temeljem čega tužiteljice pod 1) i 2) zahtijevaju solidarno isplatu novčanih iznosa budući da iz odredbe čl. 54. Zakona o obveznim odnosima jasno proizlazi da, kad na vjerovnikovoj strani ima više osoba, da su one solidarne samo kad je solidarnost ugovorena ili zakonom određena, što da u konkretnom slučaju nije. Tuženik je osporio i visinu zahtjeva. Ukoliko sud prihvati prijedlog tužiteljica i odredi provođenje dokaza vještačenjem po vještaku za knjigovodstvo i financije, da bi vještak trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu) i pri tom u pisanom nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne, već i tzv. negativne razlike uz obrazloženje da se, kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, banka ne može obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 22. travnja 2025. g. te su tužiteljice pod 1) i 2) zatražile solidarno isplatu iznosa od 1.384,46 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 56930/06 od 17. srpnja 2006. g., ponude Auto centra Vukman d.o.o. Seget Donji broj 265/1 od 22. studenog 2006. g., početnog otplatnog plana kredita, izvršenog otplatnog plana i pregleda uplata po kreditu. Sud je izveo dokaz vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 20. ožujka 2025. g. i saslušanjem tužiteljice pod 1).

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljica pod 1) i 2) za isplatu iznosa od 1.384,46 EUR s pripadajućim kamatama, solidarno od tuženika, koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tuženik zaračunavao uslijed nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice pod 1), kao korisnika kredita, dana 17. srpnja 2006. g. sklopljen Ugovor o kreditu broj 56930/06 s valutnom klauzulom na iznos od 18.093,00 CHF s rokom otplate od 60 mjeseci te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po prodajnom tečaju za CHF na dan ispunjenja obveze. Nadalje, nije sporno ni da je tužiteljica pod 1) dana 10. studenog 2011. g. u cijelosti otplatila kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužiteljica pod 1) i 2) za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF. Istaknut je i prigovor zastare.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužiteljica pod 1) se pravilno pozvala na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, naime, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužiteljice pod 1) kao potrošača i nije joj dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužiteljice pod 1), da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužiteljici pod 1) pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita, odnosno tužiteljica pod 1), bila onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njenih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče ugovaranja valutne klauzule u CHF, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF.

U svom je iskazu tužiteljica pod 1) navela da joj je u banci bio ponuđen kredit u EUR i u CHF ali da je bankarica kazala da je kredit u CHF puno povoljniji odnosno da ima povoljniju kamatu i da će dugoročno otplatiti manji iznos nego da je uzela kredit u EUR. Tako da se zajedno s majkom odlučila između ta dva proizvoda za kredit u CHF. Napomenula je da nisu bile upozorene da će rata eventualno skakati niti je bilo govora o rizicima te valute. Kredit da se otplaćivao na način da je postojao trajni nalog na plaći njene majke koja da je odlučila tužiteljici kupiti automobil. Još jednom je ponovila da nije otplaćivala kredit nego da je to radila njena majka.

Sud je zaključio da se s tužiteljicom pod 1), kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF, niti se pojašnjavao rizik ugovaranja vezano za tu valutu. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora nisu nepoštene pa time i ništetne.

Stoga su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 18.093,00 CHF po prodajnom tečaju Kreditora koji vrijedi na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF prema tečaju koji vrijedi na dan ispunjenja obveze ništetne jer se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje ne proizvode pravne učinke, što, nadalje, znači da tužiteljica pod 1) ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tužiteljica pod 1) je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Pri tome sud nije prihvatio tvrdnju tužiteljice pod 1) da nije otplaćivala kredit osobno već da su se rate kredita podmirivale ugovorenim trajnim nalogom na plaći njene majke jer tako ne proizlazi ni iz dokumentacije u spisu ni iz pisanog nalaza i mišljenja vještakinje Ines Lozić, a tuženik je u odgovoru na tužbu izričito naveo da je rate kredita podmirivala tužiteljica pod 1).

Tužiteljice su, naime, uz tužbu dostavile pregled uplata po kreditu iz kojeg ne proizlazi da su rate kredita cijelo vrijeme otplate kredita, a kako je to u iskazu navela tužiteljica pod 1), plaćane s računa tužiteljice pod 2) niti je tužiteljica pod 2) na tu okolnost dostavila bilo kakav dokaz. Jedina zabilježena uplata s računa tužiteljice pod 2) je u iznosu od 2.000,00 kn i to 18. kolovoza 2011. g. S obzirom da je kredit na ime tužiteljice pod 1) otplaćen cijelosti, sve i da su pojedine rate kredita plaćale treće osobe, u ovom slučaju samo jednom od strane tužiteljice pod 2), u postupku nije utvrđeno da ta uplata nije izvršena u ispunjenju obveze tužiteljice pod 1) kao korisnika kredita (odredba čl. 161. st. 1. ZOO-a).

Stoga je sud ocijenio da tužiteljica pod 2), kao solidarni dužnik, radi ništetnosti odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nije stekla pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a radi čega je njen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.384,46 EUR s pripadajućim kamatama, a kako je zatraženo, solidarno sa zahtjevom tužiteljice pod 1), trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Treba navesti da je dio ugovornih odredbi koje je sud citirao ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić, koja je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 20. ožujka 2026. g. navela da je u Ugovoru bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je početno iznosila 5,15% godišnje te otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 60 mjeseci. Kredit da je isplaćen 27. studenog 2006. g., dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu da je bilo 10. prosinca 2006. g. u iznosu od 342,35 CHF, a dospijeće slijedećih anuiteta u pravilu svakog desetog dana u mjesecu i to u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća. Kredit da je otplaćen u cijelosti 2011. g.

Što se tiče tečaja CHF da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti taj tečaj oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.

Tako da u razdoblju otplate kredita uz valutnu klauzulu u CHF zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da je ukupno preplaćeno 1.273,86 EUR, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 1.384,46 EUR, te manje plaćeno zbog pada tečaja iznos od 110,60 EUR.

Tužiteljica pod 1) u odnosu na nalaz i mišljenje sudske vještakinje nije imala prigovora te je i tužbeni zahtjev konačno uređen u skladu s tim nalazom i mišljenjem u podnesku od 22. travnja 2025. g. odnosno izražavajući ukupni iznos i iznose po mjesecima i u valuti EUR. Ni tuženik nije imao prigovore vezano za matematički izračun vještakinje, ali je u podnesku od 28. travnja 2025. g. ponovio da je, ukoliko sud bude ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim, potrebno uzeti u obzir i iznose odnosno razdoblja kad je tužiteljica pod 1) plaćala manje anuitete jer je tečaj CHF-a bio niži od početnog, a budući da i tuženik ima potraživanje prema tužiteljici pod 1), a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužiteljica pod 1) plaćala i anuitete po nižem tečaju od onog po kojem je kredit bio isplaćen.

U odnosu na ove navode tuženika o tome da treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike na način da se od pozitivnih razlika umanji negativna razlika kada je tužiteljica pod 1) plaćala manje jer je tečaj bio niži od početnog, treba navesti da tuženik nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja vještakinje u kojem je ta razlika izračunata nije uopće postavio prigovor prijeboja u odnosu na zatraženo potraživanje tužiteljice pod 1) s eventualnim potraživanjem tuženika ili protutužbeni zahtjev.

Što se tiče stajališta Vrhovnog suda RH izraženog u odlukama broj Revd 4393/21 od 13. listopada 2021. g. i Rev 1277/22 od 8. ožujka 2023. g. da tuženik svoje pravo može ostvariti ne samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu već i putem materijalnopravnog prigovora koji se odnosi na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima, treba navesti da su tužiteljice pod 1) i 2) u podnesku od 22. travnja 2025. g. u odnosu na prijedlog uračunavanja tzv. negativnih razlika istakle prigovor zastare. Vrhovni sud RH u navedenoj odluci Rev 1277/22 od 8. ožujka 2023. g. iznio je stajalište da materijalnopravnim prigovorom tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini potraživanja ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kn bio niži (odnosno povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključenja Ugovora, a prema kojem je utvrđena visina obveze tuženika. Vrhovni sud tumači da tuženik smatra da iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kn kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primio pa da nije niti u obvezi vratiti ti ih kao posljedicu ništetnosti.

Prema ocjeni ovog suda tuženik svoj prigovor temelji na iznosima koje je tužiteljica pod 1) manje plaćala za mjesece koji nisu podudarni s mjesecima u kojima je tužiteljica pod 1) plaćala više radi višeg tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora, a ti mjeseci ne predstavljaju uopće predmet postupka da bi se o tom prigovoru moglo raspravljati bez istaknutog zahtjeva tuženika. Osim toga, a s obzirom da su iznosi anuiteta kredita, koje je tužiteljica pod 1) manje platila i čije uračunavanje tuženik traži u potraživanje istaknuto ovom tužbom, plaćeni u svakom slučaju prije 10. studenog 2011. g. (kada je kredit u cijelosti otplaćen), sve da je tuženik svoj prigovor istaknut u odgovoru na tužbu i postavio u formi zahtjeva taj bi zahtjev bio u cijelosti obuhvaćen zastarom. U slučaju suprotnog pravnog stava sud je dao nalog vještakinji utvrditi i izraziti i visinu tzv. negativnih razlika o čemu je već bilo spomena u obrazloženju ove presude.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare na cjelokupno potraživanja tužiteljice pod 1), to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 13. lipnja 2023. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice pod 1) prema izračunu razlike više obračunate kamate temeljem ugovaranja valutne klauzule u CHF u zatraženoj visini od ukupno 1.384,46 EUR, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica pod 1) zatražila je isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužiteljice pod 1) iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Tužiteljica pod 1) je na dosuđeni iznos glavnice zateznu kamatu zatražila u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, što je pravilno i kako je trebalo navesti u izreci presude.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a jer su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima radi čega postoji osnova za donošenje odluke da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Splitu, 23. travnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).