Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-215/2024-34

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. ŽN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. CN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Marko Linić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženih 1. TN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Lorena Sandalj Kojundžić, odvjetnica u Matuljima, 2. ŽNR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Andrej Bašović, odvjetnik u Rijeci i 3. KN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Kristijan Lanča, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Kristijan Lanča i Vlatka Juričić Pizzul, u Opatiji, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 12. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, te punomoćnika 1, 2. i 3. tuženih, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 23. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ŽN i CN koji glasi:

"I. Tuženi TN, ŽNR i NN dužni su solidarno platiti tužiteljici ŽN OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od Kn 20.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom na iznose od:

- Kn 10.000,00 počam od 1-1-2016. do isplate,

- Kn 10.000,00 počam od 1-1-2017. do isplate,

po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tuženi TN, ŽNR i NN dužni su solidarno platiti tužitelju CN OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od Kn 60.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom na iznose od:

- Kn 30.000,00 počam od 1-1-2016. do isplate,

- Kn 30.000,00 počam od 1-1-2017. do isplate,

III. Tuženi su dužni solidarno naknaditi tužiteljima prouzročene parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od dana donošenja sudske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužiteljima 1. ŽN i 2. CN da 1. tuženoj TN plate parnični trošak u iznosu od 1.296,00 EUR, te parnični trošak 2. tuženoj ŽNR i 3. tuženiku KN u iznosu od 2.172,25 EUR, 2. tuženoj BN parnični trošak u iznosu od 250,00 Eur, te 3. tuženom KN parnični trošak u iznosu od 250,00 Eur u roku od 15 (petnaest) dana, a odbija se 1. tužena sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi od 25. svibnja 2020. navode da stranke stanuju u kući u [adresa]. Predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama uknjižena je kao: k. č. [katastarska čestica] Veprinačkog statuta od 1080 m2, dvorište od 773 m2, pomoćna zgrada od 61 m2, stambena zgrada, k.br.2 od 173 m2, nadstrešnica od 23 m2, pomoćna zgrada od 50 m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Prije preoblikovanja zemljišne knjige predmetna nekretnina bila je uknjižena u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Za ovaj spor relevantno je vremensko razdoblje od 29. 1. 2015. do 20. 4. 2017. U vremenskom periodu od 29. 1. 2015. do 18. 8. 2015. suvlasnici predmetne nekretnine bili su:

TN u 4/6 dijela, ŽN u 1/6 dijela, ŽNR u 1/6 dijela. U tom periodu predmetna nekretnina bila je u 1/2 dijela opterećena pravom služnosti – uporabe, stanovanja i plodouživanja za korist CN. Tužiteljica ŽN i II-tužena ŽNR su predmetne idealne dijelove nekretnine stekle temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenim sa sad pok. AN dana 29. 10. 2014. Predmetnim ugovorom o doživotnom uzdržavanju osnovana je služnost uporabe, stanovanja i plodouživanja na 1/2 dijela predmetne nekretnine za korist tužitelja CN. Citirani ugovor o doživotnom uzdržavanju proveden u spisu Naslovnog suda Z-610/15. Dana 18. 8. 2015. godine tužiteljica ŽN je svoj dio nekretnine darovala sinu CNR time da je zadržala pravo služnosti uporabe, stanovanja i plodouživanja predmetnog dijela nekretnine. Dakle, u vremenskom periodu od 29. 1. 2015. do 20. 4. 2017. tužiteljica ŽN je bila suvlasnica odnosno ovlaštenica prava plodouživanja na 1/6 dijela predmetne nekretnine, a tužitelj CN je bio ovlaštenik prava plodouživanja na 3/6 dijela predmetne nekretnine. Dana 20. 4. 2017. godine stranke su zaključile ugovor o darovanju kojim je I-tužena TN darovala svoj dio predmetne nekretnine. Nakon provedbe citiranog ugovora o darovanju kao vlasnici predmetne nekretnine uknjiženi su: CNR u 4/6 dijela, TNR u 1/6 dijela. Tužitelji su smatrali da je zaključenjem citiranog ugovora o darovanju sproveden dogovor u obitelji. Međutim, II-tužena TNR je pred Naslovnim sudom pokrenula postupak u kojem traži da sud utvrdi ništetnim predmetni ugovor o darovanju od 20. 4. 2017. (predmet P-490/20). Stoga su tužitelji prisiljeni reagirati ovim postupkom. Da I-tužena TNR nije pokrenula postupak P-490/20 ne bi došlo ni do ovog spora. U vremenskom periodu od 29. 1. 2015. do 20. 4. 2017. tj. dok je ŽN bila suvlasnica, odnosno ovlaštenik prava plodouživanja nekretnine u 1/6 dijela, a CN ovlaštenik prava plodouživanja nekretnine u 1/2 dijela, tuženi su bez odobrenja tužitelja iznajmljivali stan (apartman) u predmetnoj zgradi. I-tužena TN je od nadležnog tijela ishodila odobrenje za iznajmljivanje (tzv. kategorizacija). Predmet iznajmljivanja bio je stan u prizemlju kuće. U vrijeme kada bi taj stan – apartman bio iznajmljen turistima, II-tužena TNR i III-tuženi IN bi se selili na kat u stan I-tužene TN. Tužitelji smatraju da će vrlo jednostavno dokazati da su tuženi iznajmljivali stan turistima. Temeljem zakona vlasnik privatnog smještaja dužan je svakog gosta prijaviti Turističkoj zajednici odnosno nadležnoj policijskoj postaji. Prijavljivanje se vrši elektronski, putem sustava E-visitor. Tužitelji smatraju da su tuženi iznajmljivanjem predmetnog stana u vremenskom periodu 2015. i 2016. ostvarili zaradu u iznosu od najmanje Kn 120.000,00. Naime, stan – apartman je bio iznajmljen u razdoblju od početka lipnja do kraja rujna svake godine. Prosječna cijena noćenja (cijena za jedan dan) iznosi EUR 80,00. Tužitelji smatraju da se vrlo jednostavno može utvrditi koliko su tuženi zaradili iznajmljivanjem predmetnog stana. Naime, nakon što sud pribavi podatak o prijavama gostiju tijekom 2015. i 2016. godine znat će se točan broj gostiju i vrijeme njihovog boravka. Nakon što sud pribavi podatak o kategorizaciji objekta znat će se o kakvoj kategoriji apartmana se radi (koliko zvjezdica). Tužitelji ističu da se radi o stanu od cca 120 m2. Nakon pribave navedenih podataka iznos zarade tuženih će se jednostavno utvrditi umnoškom broja noćenja s prosječnom cijenom apartmana. Tužitelji smatraju da imaju pravo potraživati da im tuženi isplate dio zarade koju su ostvarili iznajmljivanjem predmetnog stana tijekom 2015. i 2016. godine. Tijekom tog razdoblje I-tužiteljica TN ŽN je bila suvlasnica, odnosno ovlaštenik prava plodouživanja nekretnine u 1/6 dijela. Tužiteljica ŽN nije dala odobrenje tuženima da mogu iznajmljivati dio predmetne kuće. Tužiteljica kao suvlasnica odnosno kao ovlaštenik prava plodouživanja u 1/6 dijela ima pravo potraživati isplatu 1/6 prihoda s pripadajućim kamatama. Nadalje, tijekom predmetnog razdoblja II - tužitelj CN je bio ovlaštenik prava plodouživanja nekretnine u 1/2 dijela. Odredba čl. 205 Zakona o vlasništvu glasi: „Plodouživateljev je sav prihod koji poslužna stvar daje ...“. Prema tome, tužitelji su ovlašteni potraživati od tuženih dio prihoda koji su ostvarili iznajmljivanjem stana u predmetnoj kući. Tužitelji smatraju da su tuženi solidarno obvezni na isplatu. Naime, I-tužena TN je ishodila kategorizaciju i „formalno“ je bila nositelj posla iznajmljivanja. Međutim, sav „operativni dio“ tj. reklamiranje na web stranicama, prijava gostiju putem sustava e- visitor i dr. vršili su II-tužena TNR i III-tuženi IN. Tužitelji ističu da se III-tuženi „bavio“ gostima što znači da ih je dočekivao, uveo u apartman, „podružio se“, počastio ih pićem, čistio apartman, mijenjao posteljinu, pospremao apartman te obavljao druge uobičajene radnje oko prijema gostiju. Osim toga, TNR je raspolagala novcima na računu I-tužene, a koji su zarađeni iznajmljivanjem stana. Nadalje, tužitelji smatraju da je II-tužena TNR na svoj račun primala uplate gostiju. II- i III- tuženi su bračni drugovi pa zarada ostvarena najmom predmetnog apartmana predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Ako supružnici zajednički sudjeluju u zaradi onda moraju sudjelovati i u plaćanju dugova - obveza koje su zajednički stvorili iznajmljivanjem predmetnog apartmana. Solidaritet obveze tuženih proizlazi iz još jednog razloga. Tužene su bile suvlasnice nekretnine i znale su da je I-tužiteljica ŽN suvlasnica odnosno ovlaštenik prava plodouživanja, a da je II-tužitelj ŽN CN ovlaštenik prava plodouživanja predmetne nekretnine. II-tužena TNR i III-tuženi ŽNR IN su se za potrebe iznajmljivanja stana u prizemlju selili u stan I-tužene. Dakle, II-tužena i III-tuženi su znali za iznajmljivanje dijela kuće, što su svojim iseljavanjem iz stana i oslobađanjem istog za potrebe iznajmljivanja omogućili. Tuženi su znali da svojim postupanjem ograničavaju I-tužiteljicu i II-tužitelja u ostvarivanju vlasničkih prava odnosno u ostvarivanju prava plodouživanja. Stoga su tuženi solidarno odgovorni za isplatu koristi ostvarene iznajmljivanjem dijela predmetne kuće. Tužitelji smatraju da su tuženi iznajmljivanjem stana u predmetnoj kući tijekom 2015. i 2016. zaradili ukupan iznos od Kn 120.000,00. Tužiteljica ŽN kao suvlasnica odnosno ovlaštenica prava plodouživanja nekretnine u 1/6 dijela potražuje isplatu 1/6 tog iznosa. Tužitelj CN kao ovlaštenik prava plodouživanja u 1/2 dijela nekretnine potražuje isplatu 1/2 dijela tog iznosa. Predlažu da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev, te potražuju parnični trošak.

2. 2.tužena ŽNR u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tužitelji svoju tužbu temelje na pogrešnom tumačenju privatnih isprava temeljem kojih su u njihovu korist upisana prava uporabe, stanovanja i plodouživanja, pogrešnom razumijevanju zemljišnoknjižnog stanja na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao i pogrešnoj primjeni odnosno tumačenju materijalnog prava (Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dalje: ZV). Naime, temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od **.**.2014. godine ŽNR, TN i ĆN (sada TN) postaju suvlasnici k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (sada 652/1 k. o. [katastarska općina]), svaka u 1/6 dijela; na suvlasničkim dijelovima ŽNR, TN i ĆN ugovoreno je pravo služnosti uporabe, stanovanja i plodouživanja u korist CN, ovdje drugotužitelja; ĆN svoj suvlasnički dio (1/6) daruje 18.08.2015. godine svome sinu KNR, uz osnivanje služnosti plodouživanja na tom suvlasničkom dijelu. Dakle, pravom služnosti plodouživanja u korist ovdje drugotužitelja CN opterećen je suvlasnički dio ŽNR (1/6), stečen temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 29.10.2014. godine, suvlasnički dio TN (1/6) stečen temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 29.10.2014. godine, te suvlasnički dio mlt. NNR (1/6) stečen temeljem Ugovora o darovanju i uspostavi služnosti plodouživanja od 18.08.2015. godine. Pravom služnosti plodouživanja u korist ovdje prvotužiteljice ŽN opterećen je isključivo suvlasnički dio mlt. NNR kojeg je isti stekao temeljem spomenutog Ugovora o darovanju i uspostavi služnosti plodouživanja od 18.08.2015. godine. Jasnoće radi, drugotuženica ponavlja kako je njezinih 1/6 dijela predmetne nekretnine opterećeno isključivo pravom plodouživanja osnovanog u korist CN, suvlasnički dio od 1/6 dijela predmetne nekretnine TN je u utuženom razdoblju bio opterećen isključivo pravom plodouživanja osnovanog u korist CN, dok je suvlasnički dio od 1/6 dijela predmetne nekretnine mlt. NNR opterećen pravom plodouživanja osnovanog u korist CN (2014. godine) te pravom plodouživanja osnovanog u korist ŽN (2017. godine). Dakle, temeljem ugovorenog prava plodouživanja ŽN ne može imati nikakvu tražbinu spram drugotuženice, dok bi CN po toj osnovi, kada bi se uopće prihvatilo pogrešno tužiteljevo tumačenje prava koja proizlaze iz služnosti plodouživanja, od drugotuženice i trećetuženice mogao, od svake pojedinačno, potraživati 1/6 odnosno ukupno 2/6 dijela ostvarenih prihoda, a nikako 3/6 odnosno 1/2 dijela. Za preostalih 1/6 dijela drugotuženik bi trebao postaviti zahtjev spram mlt. NNR. S druge strane, u razdoblju koje je relevantno za ovaj spor, prvotužiteljica ŽN je bila suvlasnik predmetne nekretnine u 1/6 dijela od 29.01.2015. godine do 18.08.2015. godine (Ugovor o darovanju i uspostavi služnosti plodouživanja). Nadalje, pravo plodouživanja je osobna služnost, stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari, čiji je svagdašnji vlasnik to dužan trpjeti. Kao i kod svih drugih služnosti, radi se o pravu kojim se ovlaštenik te služnosti može i ne mora koristiti odnosno izvršavati sadržaj te služnosti. U konkretnom slučaju, tužitelji se tim pravom nisu ni na koji način koristili, drugotuženica ih istodobno u tome ni na koji način nije onemogućavala, a u takvoj situaciji ne mogu se ni pozivati na odredbu čl. 205. ZV-a jer se ona odnosi na situaciju kada plodouživatelj koristi stvar na kojoj je osnovana služnost plodouživanja, pa tada ima pravo i na sav prihod koji poslužna stvar daje. Dakle, plodouživatelj može stvar na kojoj je osnovano pravo plodouživanja dati u najam, a ostvarena najamnina je njegov prihod. Naravno, nakon što podmiri sve troškove i terete povezane s objektom plodouživanja. No, kada kao u konkretnom slučaju sam vlasnik koristi opterećenu stvar i sam snosi sve troškove vezane uz korištenje te stvari, ovlaštenik prava plodouživanja nema nikakvu tražbinu spram vlasnika temeljem odredbe čl. 205. ZV-a. Pored naprijed navedenog drugotuženica ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije jer, kako to i iz same tužbe proizlazi, prvotužena TN je od nadležnog tijela ishodila odobrenje za iznajmljivanje, pa nije jasno zašto bi onda drugotuženica, ili pak pogotovo trećetuženik, išta bili u obvezi (i to još solidarno) isplatiti tužiteljima!? No, opreza radi, drugotuženica osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, a budući da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani, drugotuženica ŽNR predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz obvezivanje tužitelja da drugotuženici nadoknade trošak ovog parničnog postupka, u roku od 15 dana.

3. 1.tužena TN u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Suvlasnički dio TN da nije opterećen pravom plodouživanja u korist tužiteljice ŽN, pa da se ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani 1. tužiteljice ŽN u odnosu na 1. tuženu TN. U pogledu prava plodouživanja upisanog u korist CN na suvlasničkom dijelu TN ističe da se kako je to pravo koje 2. tužitelj CN nikada nije ni pokušao konzumirati, zbog čega nema nikakva prava na prihod koju poslužna stvar daje vlasniku TN, koja je, uzgred budi rečeno, snosila i snosi sve troškove povezane s poslužnom stvari. 1. tuženu TN sada tereti čak i Grad Opatija za plaćanje komunalnog doprinosa, utvrđenog u postupku donošenja rješenja o izvedenom stanju, odnosno "legalizacije" svih nezakonito izvedenih radova na predmetnoj nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Osporava da se i visina tužbenog zahtjeva. Čak i kad bi 2. tužitelj imao pravo na nekakve plodove opterećenog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, ti plodovi da bi morali prvo biti umanjeni za sve troškove i teret povezane s predmetnom nekretninom. 1. tužena TN da nije dužna tužiteljima ništa isplatiti, niti po kojoj osnovi. Predlaže se odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz nadoknadu parničnog troška.

4. 3.tuženik KN u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. KN prvenstveno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije budući da on tužiteljima ne duguje ništa, ni po kojoj osnovi te je ovakva tužba u odnosu na njega potpuno apsurdna i bez ikakvog zakonskog uporišta, a u određenim dijelovima i činjenično netočna (primjerice navodi o seljenju trećetuženika u stan prvotuženice, ograničavanju tužitelja u bilo čemu...). Unatoč činjenici da neosnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetuženika proizlazi i iz samih navoda tužbe, opreza radi osporava se i visina tužbenog zahtjeva. Pored naprijed navedenog, trećetuženik KN se u cijelosti pridružuje navodima svoje supruge, drugotuženice ŽNR, iz odgovora na tužbu od 10. srpnja 2020. godine. Budući da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani, trećetuženik KN predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz obvezivanje tužitelja da trećetuženiku nadoknade trošak ovog parničnog postupka, u roku od 15 dana.

5.Tužitelji u podnesku od 5. listopada 2020. navode da iz odgovora na tužbu proizlazi da tuženi osporavaju činjenice na kojima tužitelji temelje svoj tužbeni zahtjev. Stoga tužitelji opetovano pojašnjavaju činjenice na kojima temelje tužbeni zahtjev. Za ovaj spor relevantno je tko je bio vlasnik i ovlaštenik prava plodouživanja nekretnine: k. č. [katastarska čestica] Veprinačkog statuta od 1080 m2, dvorište od 773 m2, pomoćna zgrada od 61 m2, stambena zgrada, k.br.2 od 173 m2, nadstrešnica od 23 m2, pomoćna zgrada od 50 m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Prije preoblikovanja zemljišne knjige predmetna nekretnina bila je uknjižena u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Predmetna kuća nekada se je sastojala samo od prizemlja. Kat su nadogradili I -tužena i njen suprug VN 1976. godine. Nakon te dogradnje predmetna kuća sastojala se od prizemlja i kata. Vlasnici su bili TN (ovdje I-tužena) i njen suprug VN, svaki u u 1/2 dijela. U vremenskom periodu od 2008. – 2010. tužitelji ŽN i CN dograđuju i nadograđuju staru kuću. Kuća se dograđuje na način da se ista proširuje za 20 m2 (na svim etažama) te se nadograđuje čitav kat na kući. Povrh toga, uređuje se kanalizacija, postavlja nova instalacija, izrađuje kompletna nova fasada, stavlja novi krov, uređuje okućnica i dr. Svi radovi izvedeni su uz suglasnost tadašnjih vlasnika nekretnine – TN i AN. Sve radove financirali su tužitelji ŽN i CN. Navodi o financiranju radova ne bi trebali biti sporni. Nakon dovršetka radova kuća je imala tri samostalne cjeline: stan u prizemlju, stan na I katu, stan na II katu. Kuća je legalizirana. Upravni odjel za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Ispostava Opatija je donio rješenje o izvedenom stanju Klasa: UP/I-361-03/13-12/368 od 29. siječnja 2016. kojim su ozakonjeni svi izvedeni radovi. Nakon dovršetka radova stvarni vlasnici predmetne kuće bili su: prizemlje i kat u starim gabaritima: TN u 1/2 dijela, VN u 1/2 dijela; dogradnja i nadogradnja kuće: ŽN i CN u cijelosti (stekli građenjem). Dana 29. listopada 2014. zaključen je ugovor o doživotnom uzdržavanju. Predmetnim ugovorom VN je svoju 1/2 dijela nekretnine prenio na ŽN, TN i ŽNR. Predmetnim ugovorom VN je svoju polovicu predmetne nekretnine opteretio doživotnim pravom služnosti uporabe, stanovanja i plodouživanja za korist CN. Nakon provedbe predmetnog ugovora u zemljišnim knjigama uknjiženi vlasnici predmetne nekretnine bili su: TN u 4/6 dijela, ŽN u 1/6 dijela, ŽNR u 1/6 dijela. Na 1/2 dijela predmetne nekretnine uknjiženo je pravo služnosti uporabe, stanovanja i plodouživanja za korist CN. Dana **.**.2015. ŽN je svoju 1/6 dijela nekretnine darovala sinu CNR, opterećen pravom stanovanja i plodouživanja. Dana **.**.2017. TN je s ŽN i CN zaključila ugovor o osnivanju prava plodouživanja i stanovanja. Tim ugovorom TN je na svojoj 3/6 dijela nekretnine osnovala pravo stanovanja i plodouživanja u korist ŽN, a na svojoj 1/6 dijela nekretnine pravo plodouživanja u korist CN. Nakon provedbe citiranih ugovora kao vlasnici predmetne nekretnine uknjiženi su: TN u 4/6 dijela, CNR u 1/6 dijela, TNR u 1/6 dijela, sve u 4/6 dijela opterećeno pravom služnosti uporabe, stanovanja i plodouživanja za korist CN, 3/6 po ugovoru sa AN, 1/6 po ugovoru s TN, u 4/6 dijela opterećeno pravom služnosti uporabe, stanovanja i plodouživanja za korist ŽN, 3/6 po ugovoru s TN, 1/6 osnovala prilikom darovanja. Dana 20. travnja 2017. stranke su zaključile ugovor o darovanju kojim je I-tužena TN darovala svoj dio predmetne nekretnine. Nakon provedbe citiranog ugovora o darovanju kao vlasnici predmetne nekretnine uknjiženi su: CNR u 4/6 dijela, TNR u 2/6 dijela, sve u 4/6 dijela opterećeno pravom služnosti uporabe, stanovanja i plodouživanja za korist CN, a u 4/6 dijela opterećeno pravom služnosti uporabe, stanovanja i plodouživanja za korist ŽN. Predmetnim ugovorom o darovanju stranke su preuzele obvezu etažiranja predmetne kuće nakon čega bi situacija bila kako slijedi: prizemlje ŽNR, I kat CNR opterećen pravom doživotnog stanovanja za korist TN, II kat CNR. Citirani ugovori dokazuju da do nedavno između stranaka nije bilo nikakvog nesporazuma i da su točno znale što kome pripada. Međutim, iz tužiteljima nepoznatog razloga ŽNR je odbila etažiranja te je podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o darovanju od 20. travnja 2017. Za ovaj spor relevantno je vremensko razdoblje od 29. siječnja 2015. do 20. travnja 2017. U vremenskom periodu od 29. siječnja 2015. do 18. kolovoza 2015. suvlasnici predmetne nekretnine bili su: TN u 4/6 dijela, ŽN u 1/6 dijela, ŽNR u 1/6 dijela. U tom periodu predmetna nekretnina bila je u 3/6 dijela opterećena pravom služnosti – uporabe, stanovanja i plodouživanja za korist CN. Dana 18. kolovoza 2015. godine tužiteljica ŽN je svoj dio nekretnine darovala sinu CNR time da je zadržala pravo služnosti uporabe, stanovanja i plodouživanja predmetnog dijela nekretnine. Dakle, u vremenskom periodu od 29. siječnja 2015. do 20.4.2017. tužiteljica ŽN je bila suvlasnica odnosno ovlaštenica prava plodouživanja na 1/6 dijela predmetne nekretnine, a tužitelj CN je bio ovlaštenik prava plodouživanja na 3/6 dijela predmetne nekretnine. Tužitelji svoje pravo u ovom sporu temelje na činjenici da su bili: CN – ovlaštenik prava plodouživanja na 3/6, CN ŽN – suvlasnica u 1/6, a nakon toga ovlaštenik prava plodouživanja na 1/6 dijela. U vremenskom periodu od 29. siječnja 2015. do 20. travnja 2017. predmetna kuća nije bila podijeljena, tako da su suvlasnici bili suvlasnici na svemu, odnosno ovlaštenici prava plodouživanja su bili ovlaštenici na svemu. Temeljem odredbi čl. 205 ZV-a plodouživatelju pripada prihod koji poslužna stvar daje. Dakle, tužiteljima kao vlasnicima i ovlaštenicima prava plodouživanja pripada prihod od predmetne nekretnine, i to CN u 3/6 dijela, a ŽN u 1/6 dijela. Tužitelji ne osporavaju da je njihova zakonska obveza snositi određene troškove, pa stoga ovdje ističu da upravo oni dugi niz godina plaćaju troškove održavanja nekretnine u cijelosti, a ne u dijelu koji bi na njih otpadao (3/6 odnosno 1/6 dijela). Stoga su bespredmetni navodi odgovora na tužbu da tuženi snose bilo kakve troškove. Tužitelji objašnjavaju visinu tužbenog zahtjeva kako slijedi. Plodovi koje poslužna stvar daje su prihodi ostvareni iznajmljivanjem stana u prizemlju turistima. Točan iznos tih prihoda utvrdit će se na način kako je predloženo u tužbi. Tužitelji osporavaju navode odgovora na tužbu da im kao ovlaštenicima prava plodouživanja ne bi pripadali plodovi koje poslužna stvar daje. Tužitelji temeljem zakona imaju pravo na te plodove. Stoga su neosnovani navodi odgovora na tužbu da tužitelji nemaju pravo na iste. Tužitelji objašnjavaju pasivnu legitimaciju tuženih kako slijedi. Plodovi odnosno prihod od iznajmljivanja nastao je na slijedeći način: ŽNR i KN bi se iz stana u prizemlju preselili kod TN u stan na katu tako da bi stan u prizemlju ostao prazan i slobodan za iznajmljivanje. ŽNR i KN su dočekivali goste, čisitli stan te vršili sve druge poslove koje rade iznajmljivači. Prihodi od iznajmljivanja (plodovi poslužne nekretnine) završili su kod ŽNR i ŠN. Stranke su rodbinski povezane i žive u istoj kući, tako da tužitelji točno znaju koje troškove imaju tuženi (novi automobili, namještaj i dr.). Isto tako, tužitelji znaju koji su prihodi tuženih, odnosno prihodi tuženih mogu se utvrditi upitom na Poreznu upravu odnosno poslodavce tuženih. Usporednom navedenih činjenica utvrdit će se da je sva zarada od iznajmljivanja završila kod tuženih ŽNR i ŠN. TN je ishodila kategorizaciju pa je stoga pasivno legitimirana u ovom sporu. Svi tuženi su solidarno odgovorni jer su sačinili „udruženi pothvat“ radi ostvarivanja zarade od iznajmljivanja. Svaki od tuženih je dao „svoj doprinos“ tom iznajmljivanju. Pasivna legitimacija ŠN proizlazi i iz slijedećeg: ŽNR je suvlasnica nekretnine u 1/6 dijela i pripada joj 1/6 dijela prihoda od iznajmljivanja. Ako KN ima pravo na polovicu tog prihoda jer isti predstavlja bračnu stečevinu, onda KN mora solidarno odgovarati i za preostali dio prihoda od iznajmljivanja. Osim toga, KN je svojim radnjama „pridonio“ ostvarivanju prihoda od iznajmljivanja i to seljenjem u stan na katu, dočekivanjem gostiju, čišćenjem apartmana i dr. Tužitelji smatraju da im svi tuženi solidarno odgovaraju. Na temelju svega navedenoga tužitelji ustraju kod tužbe i tužbenog zahtjeva te svih dokaznih prijedloga u cijelosti.

6. U podnesku od 4. svibnja 2022. tužitelji navode da dostavljaju Rješenje o kategorizaciji predmetnog stana. Uvidom u predmetno rješenje sud će utvrditi da je Služba za gospodarstvo odobrila I-tuženoj pružanje ugostiteljskih usluga. Uvidom u predmetno rješenje sud će utvrditi da je isto preuzeo III-tuženi (vidi desni gornji ugao). Tužitelji smatraju da je to dokaz da se je u konkretnom slučaju radio o „zajedničkom pothvatu“ tuženih. Tužitelji tvrde da su svi tuženi zajednički poduzimali radnje u svrhu iznajmljivanja predmetnog apartmana. U dokaz te tvrdnje govori i predmetno rješenje. Tužitelji dostavljaju oglase koji su bili objavljeni na internetu, a kojima su tuženi nudili smještaj u predmetnom apartmanu. Tužitelji smatraju da predmetni oglasi dokazuju sudjelovanje svih tuženih u „zajedničkom pothvatu“. Naime, I-tužena se ne zna služiti računalom. Stoga je očito da su predmetne oglase postavili tuženi. U odnosu na navode odgovora na tužbu tužitelji se očituju kako slijedi: Temeljem čl. 205 ZV-a plodouživatelju pripada prihod koji poslužna stvar daje. U ovoj pravnoj stvari tužitelji su ovlaštenici prava plodouživanja na nekretnini koja je ostvarila prihod. Tužitelji ovom tužbom traže isplatu prihoda koji je poslužna stvar dala.

7. U podnesku od 19. rujna 2022. tužitelji u bitnome navode u odnosu na način korištenja nekretnine da su vlastitim radom i sredstvima gradili i nadogradili predmetnu kuću. Postojao da je dogovor o načinu plaćanja zajedničkih troškova vode. Nikada u obitelji se nije govorilo da bi se kuća ili njen dio iznajmljivali turistima. Prvi turisti u predmetni stan da su došli u ljeto 2015. nakon smrti VN. Tuženi da su za sebe zadržali sve prihode, a nisu iskazali spremnost snošenja povećanih troškova vode i struje, koji su se troškovi povećali sa dolaskom turista. Tužitelji da su bili kategorički protiv iznajmljivanja stana, te su to iznijeli tuženima. Tražili su izvršavanje prava plodouživanja na način "da imaju mir u kući", tj. da se stan u prizemlju ne iznajmljuje. Čitava nekretnina da je opterećena pravom plodouživanja za korist CN, on da živi na drugom katu i na dijelu prvog kata predmetne kuće. Njegovo da je pravo kao ovlaštenika prava plodouživanja da se stan u prizemlju koristi samo za osobne potrebe i da se ne iznajmljuje turistima. Kad su tuženi odbili ispuniti zahtjev tužitelja, tužitelji da su rekli da će potraživati isplatu zarade od iznajmljivanja. U bitnome se i navodi da tužitelji nisu ništa tražili od tuženih dok su oni stan koristili za vlastito stanovanje, nisu od tuženih tražili da im predaju stan na korištenje iz razloga što su smatrali da im treba stan za vlastite potrebe. Tuženi da su se iselili iz stana za potrebe iznajmljivanja istog i pokazali da im trenutno stan ne treba za osobne potrebe. Tužitelji da su bili izloženi stalnom stresu zbog buke, gužve na parkiralištu, kucanja na vrata, pa da su pretrpili štetu u vidu povrede prava osobnosti. Ona da se može promatrati kao šteta u vidu izmakle koristi i tuženi iznajmljivanje predmetnog stana da su onemogućili plodouživatelje da rade istu stvar, tj. da iznajmljuju predmetni stan i time ostvaruju prihod. Smatraju da imaju pravo potraživati tražene iznose i temeljem zahtjeva za naknadu štete, te kao poslovodstvo bez naloga. Oni da su pristupili obavljanja poslova iznajmljivanja bez naloga ili ovlaštenja ovlaštenika prava plodouživanja. Iz tužbe da je vidljivo da tužitelji traže plodve tj. najamninu ostvarenu iznajmljivanjem stana.

8. U tijeku prvostupanjskog postupka sud je donio presudu kojom je odbio tužbene zahtjeve tužitelja. Po žalbi tuženih rješenje je donio Županijski sud u Bjelovaru 9. studenog 2023. pod posl.br. Gž-377/2023-2, ukinuta je presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je naloženo tužiteljima da tuženicima plate parnični trošak, te je predmet vraćen na ponovno suđenje, presuda kao nepobijana ostaje neizmijenjena u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadu preostalog dijela zatraženog parničnog troška. Iz ukidne odluke u bitnome proizlazi da drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica ŽN nije tražila od tuženika suposjed nekretnine, da tuženici ŽNR i KN su prema zajedničkom dogovoru suvlasnika koristili stan u prizemlju i u to vrijeme koristili stan na drugom katu zajedno sa tuženom TN koja je u to vrijeme bila suvlasnica u 4/6 dijela i iznajmljivanju stana se nije protivila, a obzirom na te činjenice da proizlazi da tužiteljica ŽN u razdoblju kada je bila suvlasnica u 1/6 dijela ne bi polagala pravo potraživanja stečene koristi najamnine sukladno čl. 38 st. 2 ZVDSP-a. Osim toga na suvlasničkom dijelu ŽN da je uknjiženo pravo služnosti plodouživanja tužitelja CN, a plodouživatelj da ima pravo na prihod od te stvari. Zaključuje ovaj sud da tužitelj CN ima pravo plodouživanja na ½ dijela nekretnine i to onog koji je bio suvlasnik VN, pa da on ima pravo i na korist koju daje nekretnina sukladno suvlasničkom omjeru na kojem ima pravo plodouživanja. Tužiteljica ŽN da potražuje 1/6 dijela ostvarene koristi od najamnine i kao plodouživatelj za razdoblje od 18. kolovoza 2015. do 20. travnja 2017. međutim ona da je već ranije dozvolila na tom suvlasničkom dijelu pravo ploduživanja u korist tužitelja CN. Zaključak prvostupanjskog suda da tužitelji koriste više nego što im pripada za sada da se ne može prihvatiti jer nisu raspravljene činjenice da su tužitelji izgradili drugi kat, dakle stan u kojem žive, pa time upisani suvlasnički omjeri vlasništva na predmetnoj nekretnini da ne bi odgovarali stvarnom stanju vlasništva i da tužitelj CN ne koristi stečeno pravo uporabe stanovanja i plodouživanja na dijelu nekretnine na kojem ima to pravo. Sud da je trebao utvrditi s kojim dijelom nekretnine je raspolagao VN i dali taj dio koriste tužitelji. Ako su tužitelji uz suglasnost vlasnika nekretnine sagradili kat kuće, onda da sa tim dijelom nekretnine VN nije mogao raspolagati ugovorom o doživotnom uzdržavanju, pa da tužitelj CN u takvim okolnostima ne koristi služnost na dijelu nekretnine na kojem ima pravo služnosti. U ponovljenom postupku sud da će raspraviti i utvrditi bitne činjenice na koje mu je ukazano rješenjem. Navodi se i da plodouživatelj ne mora biti posjednik nekretnine da bi imao pravo na korist koju daje nekretnina, jer da mu korist pripada temeljem čl. 205 ZVDSP-a.

9. Sud je proveo dokaze čitanjem povijesnog prikaza izvadka za nekretninu upisanu zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 11 – 12 spisa), ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između VN, ŽNR, TN i ĆN od 29. listopada 2014. (list 13 – 16 spisa), ugovora o darovanju zaključenog između TN, TNR, BNR od 20. travnja 2017. sa skicom (list 17 – 21 spisa), ugovora o darovanju i uspostavi služnosti ploduživanja zaključenog između ĆN i mlt. CNR **.**.2015. (list 22 – 24 spisa), ugovora o osnivanju prava ploduživanja i stanovanja zaključenog između TN i CN i ĆN **.**.2017. (list 25 – 26 spisa), rješenja Ureda državne uprave u PGŽ, Službe za gospodarstvo od 9. svibnja 2013. (list 91 – 93 spisa), gledanjem oglasa Marija apartman (list 94 – 116 spisa), saslušane su stranke 1. tužiteljica ŽN (list 142 – 144 spisa), 2. tužitelj CN (list 144 – 145 spisa), 1. tužena TN (list 145 – 146 spisa), 2. tužena ŽNR (list 146 – 147 spisa), 3. tuženik KN (list 147 spisa), saslušane su dopunski stranke i to 1. tužiteljica ŽN (list 246 – 247 spisa), 2. tužitelj CN (list 247 spisa), 1. tužena TN (list 248 – 249 spisa), 2. tužena ŽNR (list 249 – 250 spisa).

10. Na ročištu održanom 7. svibnja 2024. 2. i 3. tuženi osporavaju pravo vlasništva tužitelja na dograđenom i nadograđenom dijelu, jer smatraju da nije stečeno građenjem, a prethodno su u podnesku od 2. svibnja 2024. ukazali na odredbu čl. 156 ZVDSP-a ukazujući da VN nikada nije odredio niti odobrio da će CN nadogradnjom steći pravo vlasništva nadograđenog dijela.

11. Tužiteljica ŽN iskazuje u bitnome da u kući postoje tri stana. U prizemlju žive II i III tuženi sa sinom, na prvom katu živi I tužena, a na drugom katu žive tužitelji s njihovim sinom. U ugovorima da je ugovoreno pravo plodouživanja zato što ih tuženi žele izbaciti iz kuće. 2013. I- tužena TN da je zatražila dozvolu za iznajmljivanje, odnosno kategorizaciju. Stan se počeo iznajmljivati u 2015. Tužitelji o tome nisu imali saznanja. Kad su saznali da će doći turisti i da su došli, njen suprug i ona da su rekli da to ne žele. CN da je kasnije pitao svoju majku da li će se i 2016. iznajmiti stan, ona je rekla da će II i III tuženi i dalje iznajmljivati stan i tako je bilo sve do 2019. U periodu kada bi se iznajmljivao stan u prizemlju, II i III tuženi bi živjeli u stanu sa I tuženom. Režije su se dijelile na njih koji su inače živjeli u kući, uključujući i djecu. Struja je u kući podijeljena tako da je jedan sat za stan u prizemlju, a drugi sat za stanove na prvom i drugom katu. Tu struju inače tužitelji plaćaju i za stan u kojem živi I tužena, a plaćali su i u vrijeme kad su I i II tuženik živjeli s njom. Kad se stan iznajmljivao turistima, čistio da ga je najviše III tuženi, a pomagala mu je I tužena. II tužena je obično radila i ona bi znala dovesti turiste. II tužena je obavljala posao koji se ticao oglašavanja stana. Goste bi dočekivali i s njima se družili najčešće II tužena, ali i I i III tuženik. Ova kuća, dok nije zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju i dok nisu istu dogradili tužitelji je bila kuća sa stanom u prizemlju od nekih cca 70 m2 i isti takav stan je bio u toj površini i na katu. Tužitelji da su dogradili jednu sobu u prizemlju, zatim iznad toga sobu na katu i gore su digli cijeli kat. Sad su ti stanovi po etažama u površini od nekih 150 do 160 m2 zajedno sa terasama. Tu dogradnju je financirao 2. tužitelj. Tužitelji da su bili stvarni vlasnici gradnje i nadogradnje. VN je bio suvlasnik starog prizemlja i prvog kata. Na pitanje što joj je dao VN plodouživanjem odgovara da je dao ovaj nadograđeni dio. Njoj da je VN ugovorom o doživotnom uzdržavanju dao 1/6 svoga dijela. Pun. tužitelja je nakon izjave 1. tužiteljice tvrdio da je lapsusom I tužiteljice ušao odgovor da je dobila nadograđeni dio. Tužitelji da su rekli tuženima da ako budu i dalje iznajmljivali stan i ako ga uopće budu iznajmljivali da će tražiti dio zarade. Obzirom su nastala svađe u obitelji zbog iznajmljivanja turistima, troškova i maltretiranja došlo je konačno do dogovora u obitelji kako će se podijeliti kuća. Stan u prizemlju, onaj ne dograđeni dio, je pripao ŽNR, stan na katu isto ne dograđeni dio je pripao sinu tužitelja UN, a sve ostalo što su tužitelji nadogradili i dogradili je od tužitelja. U stanu koji je pripao sinu tužitelja ostaje živjeti TN. I u narednom periodu, nakon ovog ugovora, se stan iznajmljivao turistima u prizemlju. Tužitelji su se i tada protivili iznajmljivanju, ali su na kraju dali kompromis neka iznajmljuju taj stan u prizemlju jer su se podijelili i tako je bilo dok nije II tužena zatražila poništenje ugovora od 20.travnja 2017. Tužitelji ne bi ništa tražili da se nije išao osporavati ugovor. Potrošnju vode plaćali su tako da bi podijelili između njih koji su živjeli u kući. Papirić bi donijela I tužena sa izračunom i tužitelji bi joj dali novac U taj izračun nisu bili dodani turisti. U korist 1. tužiteljice je osnovano plodouživanja. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju CN je dobio pravo stanovanja, plodouživanja da bi ga otac osigurao, naime VN je imao vanbračnog sina kojeg je priznao i kojem je kupio stan u [adresa], pa ga je na taj način osigurao. To su svi znali u obitelji, pa je otac htio osigurati CN da ne izgubi ono što je sam gradio. Htio je dati svom sinu svoj dio. Želja gospodina CN je bila da CN dobije pravo plodouživanja, a ne pravo suvlasništva.

11.1. Dodatno saslušana izjavila je da je u vezi sa suprugom od 2007. a nakon godinu dana su se odlučili da će živjeti zajedno i imati dijete. Živjeli su u kući u kojoj i danas žive u prizemlju, ali u jednom manjem stanu, a u ostatku tog prizemlja je živjela sestra od supruga, ŽNR sa svojom obitelji. Tada su pitali roditelje od njenog supruga, 1. tuženu i njegovog sada pok. oca da li im dozvoljavaju da izgrade jedan kat na postojećoj kući, oni su se s tim složili, te su dogradili od prizemlja pa na gore građevinu, s time što su na svakom katu dograđena nekih 20 - 30 m2 prostora i cijeli kat koji je nastao na kući koja je ranije imala samo prizemlje i kat. Naravno da je taj kat bio samo njihov jer smo ga oni u cijelosti financirali i završili negdje do kraja 2009., a uselili se u siječnju 2010. Zajednički sin rodio se u srpnju 2009. Roditelji od supruga su rekli da će jednog dana prizemlje kuće pripasti sestri od supruga, a stan na katu će pripasti njenom suprugu, a ovaj nadograđeni stan je ionako bio njihov. Za ovu gradnju nisu tražili građevinsku dozvolu i sjeća se da je rečeno da će se dugo čekati i na kraju su se odlučili da će graditi bez građevinske dozvole, a da će kasnije to legalizirati. Za potrebe kasnije legalizacije koja se vodila pod imenom 1. tužene oni su financirali projekt koji je trebao biti napravljen i platili ga 35.000,00 kn pa i više. Sve je išlo na ime majke od supruga jer su bili u dobrim odnosima i nije se nikada razmišljalo o tome da bi tako nešto majka mogla napraviti sinu. Ne može se sjetiti koje godine je bila ta legalizacija. Kasnije su platili i onaj iznos koji je trebalo platiti kad je doneseno rješenje o izvedenom stanju. Kad su iselili iz ovog malog stana u prizemlju, on je pripao 2. tuženoj. Ova soba koja je dograđena u prizemlju, u njoj je dijete od 2. tužene. Na katu je dograđena također jedna soba koju tužitelji koriste zajedno sa dograđenim stanom. U toj dograđenoj sobi na prvom katu su jedna soba koju koriste i još jedna soba u kojoj je vešeraj i kupaona i gore je cijeli kat njihov. 2014. kada je gospodin VN već bio jako bolestan oni su se svi dogovorili da će on ovaj svoj dio stare kuće, prizemlje i prvi kat prepisati u 1/6 dijela njoj, u 1/6 dijela ŽNR i u 4/6 dijela TN. Nakon toga su još napravili to da je i Marija Staraj 2017. potpisala ugovor kako su se dogovorili, da je dala svoj dio prvog kata ŽNR, a svoj dio prvog kata njihovom sinu CNR, a o drugom katu se nije nikada niti govorilo. Od početka se znalo da je taj stan na drugom katu njihov jer je izgrađen sredstvima nje i supruga. Kad su se dogovorili s roditeljima supruga da im dozvoljavaju da grade stan na drugom katu, bilo da je rečeno da će taj stan biti od nje i supruga. Od 2010. pa do 2014. u cijelom prizemlju živi ŽNR sa svojom obitelji, na dijelu prvog kata žive TN i VN, a tužitelji sa sinom i jedno vrijeme sa njenom kćerkom su živjeli na dijelu prvog kata i na cijelom drugom katu. Tako žive i dan danas. U obitelji nije nikada postavljeno pitanje čije je što sve do sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, sve se znalo tko što koristi i kome što pripada. Kada je zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju VN je htio osigurati njenog supruga, a inače je raspolagao sa prizemljem i prvim katom, ugovoreno je pravo plodouživanja u korist supruga zbog toga što je VN imao jedno vanbračno dijete, htio je da njen suprug bude siguran da ga nitko nikada neće izbaciti jer je on financirao i krov na kući i uređenje cijele okućnice kao i fasadu cijele kuće, tri terase, kanalizaciju, vodovod, okućnicu. Suprug nije upisan kao suvlasnik zato što je dobio pravo plodouživanja. Ona da je od VN dobila 1/6 prizemlja i dijela prvog kata tj. starog dijela kuće. CN je dobio pravo plodouživanja na polovici kuće koji je bio stari. Kada je se ponovno pita da li su platili iznos koji je trebalo platiti za rješenje o izvedenom stanju odgovara da ipak nisu platili, a ne zna tko je to platio. Ne zna zbog čega nisu platili taj iznos.

12. Tužitelj CN izjavljuje da odnosi u obitelji nisu bili dobri duži niz godina. Još za života oca njemu da je sestra rekla da će mu sve uzeti. Zbog toga se on dogovorio sa ocem da dobije plodouživanje da ga ne mogu izbaciti iz kuće. Kada je rekao sestri da se protivi iznajmljivanju i da ako ne prestanu da će tražiti novac od iznajmljivanja, ona mu se smijala. Pogrešno da je uneseno u zapisnik da je njegova supruga dobila plodouživanje jer je ona dobila pravo suvlasništva. On da ovaj predmetni postupak ne bi ni pokretao da njegova sestra nije krenula osporavati ugovor koji je nastao nakon što su se dogovorili o podjeli kuće i plaćanju troškova, te je i nakon toga zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa majkom 2020., pa sada proizlazi da on neće ništa naslijediti. Svi tuženi da su sudjelovali u iznajmljivanju stana u prizemlju. Najviše su čistili njegova mama (I tužena) i III tuženi, a brigu o gostima i iznajmljivanju je vodila II tužena. Za vrijeme iznajmljivanja bi se preselili II i III tuženi kod I tužene. U trenutku zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju postojao je nadograđeni i izgrađeni dio na kući. To sve da je platio on. U periodu od 2015. do 2017., vezano za ovo njegovo protivljenje iznajmljivanja on da je poduzimao to da je cijelo vrijeme razgovarao sa majkom, i onda bi ona to prenosila njegovoj sestri, jer da on i sestra više nisu bili baš u dobrim odnosima. Stalno da je tražio da mu isplate zaradu od turista za njegovo plodouživanje. 2020. je njegovoj sin podnio zahtjev za prestanak izdavanja dozvole za iznajmljivanje, a to je nakon što je njegova sestra predala zahtjev za ništetnost ugovora.

12.1. Dodatno saslušan iskazao je da je suglasan sa iskazom supruge, a u obitelji da je bio dogovor da će on postati vlasnik dograđenog i nadograđenog dijela, a sestri će pripasti i dio kuće koji je u prizemlju i onaj dio dograđeni koji su oni dogradili u prizemlju, to je sve akceptirano u ugovoru 2017. godine. Nije se tražila građevinska dozvola za nadogradnju i dogradnju jer se u to vrijeme nije moglo graditi u [adresa] pa je dogovorio sa službenicima u Gradu Opatiji da će izgraditi, a kasnije da će se to legalizirati. Onaj iznos koji je trebalo platiti po rješenju o izvedenom stanju je platila na kraju njegova majka, ali zbog toga što je nastao spor u obitelji, naime bio je dogovor da će sestra platiti dio troškova legalizacije za ovu sobu koju je njoj pripala, to je bilo nekih 14%, ali ona nije htjela ništa platiti a isto tako nije htjela niti platiti etažiranje. Zbog te situacije sestra i njen suprug su ucjenjivali mamu, kao što da je i dan danas ucjenjuju i onda je došlo do toga da je majka opteretila kuću u [adresa],00 EUR a dobila je 20.000,00 EUR koje je platio „dobročinitelj“ KN, policijski službenik. On i otac da su imali dogovor koji je bio ustvari tajni, naime otac je bio zaposlen kod njega u tvrtki i zna koliko je on imao novaca, a dogovor je bio taj da će mu tužitelj pomoći financirati ovog sina u [adresa], a da će nakon toga kat i ovaj dograđeni i nadograđeni dio pripasti njemu. Dogovor s roditeljima je bio da će se ovo što tužitelj dogradi i nadogradi biti njegovo i prvi kat. Nikada nije bilo dogovor da tužitelju ne bi pripalo ovo što je dogovoreno, a taj dogovor je majka pretočila i na papir 2017. Otac je majci prije svoje smrti objasnio njihov dogovor. U ugovoru o doživotnom uzdržavanju otac je raspolagao sa dijelom koji je stara kuća tj. prizemlje i dio prvog kata. Tužitelj je dobio pravo plodouživanja na dijelu od ½ od mog oca, to je bilo prizemlje i dio prvog kata u ½ dijela.

13. Tužena TN izjavila je da stan u prizemlju kada se iznajmljuje, da se ne dešava to da II i III tuženi žive s njom. Oni u stan u kojem ona živi samo donesu neke svoje stvari. Dođu kod nje pojesti, ali se ručak skuha vani na plinu, te se ne kuha u njenom stanu. Oni ne spavaju u njenom stanu, već spavaju u jednoj sobi u prizemlju uz koju je i kupaona i tamo se i tuširaju. Nakon što je potpisala ugovor o darovanju 2017., nakon drugog ili trećeg dana došao je njezin sin i rekao joj da je ona u stanu na katu sada podstanar i da ne želi vidjeti niti III tuženika, a niti sina od njezine kćerke u tom stanu. Rekao je da joj se zahvaljuje što mu je darovala nekretninu i da će sada mirno spavati, a ona da je tada vidjela da ona više neće mirno spavati i da je pogriješila. Ona da nije znala za plodouživanje u ugovoru za uzdržavanje. Njen suprug kada je vidio da je kraj, da je htio zaključiti ugovor i dati svoju polovicu njoj i djeci. Tada je II tužitelj rekao da on ne može uzeti svoj dio jer da je on dužan i da će njegov dio ići na sina. Ona da nije vidjela da ugovor nije išao na njegovog sina. Ne zna tko je pisao taj ugovor, ona ga je samo potpisala. Mislila je da će sa plodouživanjem CN dobiti barem nešto. U to vrijeme je već postojala gradnja i nadogradnja koju je CN financirao, a njen muž je radio pločice u kući i III tuženi je pomogao. Njezin sin se nije uopće protivio iznajmljivanju jer je taj stan koji se iznajmljivao bio od ŽNR. Dogovor o tome da će stan u prizemlju biti od ŽNR, a ovaj na katu da će ona dati sinu je bio malo prije nego su napravili ugovor 2017. Njen sin je inače bio još 2015. pitao da što imaju goste, no nije ništa dalje pričao, no nije mu bilo baš pravo. Stalno joj je govorio da moraju prepisati. Ovaj stan u prizemlju se iznajmljuje od 2013. Od tada za cijelu kuću u periodu kada su turisti vodu plati njena kćer, a u zimskim mjesecima račun za vodu za cijelu kuću plate tuženi. Tužitelji nisu plaćali vodu jer su njoj, I tuženoj, plaćali struju. Naime, u stanu u kojem ona živi i u ovom u kojem živi njen sin je zajedničko brojilo s time što je u njenom stanu još i kontrolno brojilo. Tako je unatrag zadnjih 5-6 godina. Prije tog razdoblja su dijelili trošak vode po članovima domaćinstva. Isto tako je prije ona očitavala na njenom kontrolnom brojilu koliko je potrošila i onda bi im odnesla novac za tu potrošnju. Misli da je turista bilo oko 2 i pol mjeseca tijekom 2015. i 2016. Tijekom tih ljeta je kod nje spavao samo njen unuk od kćeri i to samo zato što je on htio spavati kod nje, kod none. Htio je i sin od tužitelja, ali mu nisu pustili. Ponekad su doručkovali, ručali i večerali kod nje u stanu, a ponekad ispred. Smatra da ona može imati goste i njoj može valjda netko doći. Roba od njene kćeri se tih ljeta prala u praoni za turiste, a njihova osobna garderoba se prala u mašini koja je u kupaoni uz ovu sobu u prizemlju. Taj stan je najviše čistio za potrebe iznajmljivanja III tuženik, a neki put također i II tužena. I tužena da je ponekad obrisala prašinu, a dočekali su goste tko je mogao od njih troje. Novac su gosti uplaćivali njenoj kćeri. Tužitelji da nisu nikada pitali 2015. ili 2016., da im da novac od iznajmljivanja, ona nije nikad ni dobila novac.

13.1. Dodatno saslušana, iskazala je da je 2.tužitelj ustvari počeo ovu dogradnju dok je još bio u braku sa prvom ženom i to je bilo još 2006., u to vrijeme nisu razgovarali ona i njen suprug sa njim i prvom ženom jer oni i nisu baš više bili u dobrim odnosima, a kasnije su razgovarali kad je bio sa drugom ženom, ali mu nisu baš rekli da će to biti njegovo automatski, već da će vidjeti. Ove 2014. je ustvari pripremio ugovor 2. tužitelja, a ona i kćerka da su bile naivne i to potpisale. Kasnije joj je rekao da je ona samo podstanar u stanu i da joj može jednom na dan doći kćerka. Što se tiče legalizacije, ŽNR da je platila kaznu za komunalije, a za Hrvatske vode je CN dva puta platio, a onda nije platio, pa su mi skinuli sa računa. Legalizacija je bila na njeno ime i zvali su je iz Porezne da ako ne plati, da će joj sjesti na mirovinu, ona je išla u Grad Opatiju kod gradonačelnika moliti da joj se odgodi plaćanje. Za legalizaciju je trebalo platiti 25.000,00 EUR. Inače CN je stalno obećavao da će platiti, ali nije nikako plaćao. CN je platio sve ono što je trebalo platiti za postupak legalizacije, sve do donošenja rješenja, a bio je dogovor u obitelji i da će dio platiti ŽNR za ovaj svoj dio koji je dobila, ali nije platila. Ustvari nije bio dogovor u obitelji da ona plati, ali misli da je trebala platiti ŽNR i za sebe dio, no CN je cijelo vrijeme govorio da će on sve platiti. Ne sjeća se da li je bio problem oko plaćanja dokumentacije koja je bila potrebna da bi se ishodovala legalizacija. Onaj iznos koji je trebalo platiti za legalizaciju da je na kraju platio njen zet. U Poreznoj joj nisu dali odgodu dok s nečim nije garantirala, imala je kuću u [adresa] i rekla sinu da će je prodati i na kraju je i prodala zetu. Prije toga je ovu kuću u [adresa] dala kao osiguranje Poreznoj upravi. CN da je rekao da neka proda kuću, ali samo ne zetu. Nakon što se njen sin odselio na ovaj drugi kat, kćerka je počela koristiti cijelo prizemlje, o tome nije postojao nikakav dogovor. Ona je koristila i ovu sobu koju je izgradio njen sin u prizemlju, jer mu je pomagao zet, bio je dogovor da će sin urediti tu sobu u prizemlju, ali nije. Zet je sa njenim mužem radio kada su se postavljale obloge. Suprug i ona da su dali dozvolu sinu da može dograditi i nadograditi. CN je plaćao tu dogradnju i nadogradnju. Ona i muž nisu još dogovorili čiji će biti taj dograđeni dio, nego da će vidjeti. Misli da je pogriješila kada je išla potpisati ugovor iz 2017., trebala je dati odvjetniku da joj objasni što to znači. Kad se radio ugovor o doživotnom uzdržavanju ona da nije bila zadovoljna s njim što uopće muž dijeli to na djecu, odnosno CN nije niti htio na svoje ime jer je bio dužan „ ko [katastarska općina]“, već mu je dao to pravo doživotnog plodouživanja. Ona je smatrala da treba staviti na njeno ime. CN je financirao i uređenje okućnice, fasade, kanalizacije i neka je i financirao jer je dobio ono na čemu će graditi. Ona je do tada imala i terasu i krov. Točno je da je financirao CN i dogradnju i nadogradnju, a ovu dogradnju je morao jer je ona bila temelj ove nadogradnje. Inače stari stan u kojem su živjeli suprug i ona je imao tri sobe i boravak, a sada je CN uzeo jednu sobu od tog stana i tu je vešeraj. Ne zna koji dio kuće je suprug dijelio u ugovoru iz 2014., jer kuća nije etažirana. Ne može se izjasniti koji dio kuće je dobila u 4/6 dijela sa ugovorom o doživotnom uzdržavanju, valjda koji je napravila. Kada je se pita što je problem sa ploduživanjem odgovara da je problem to što CN ulazi u njen stan sa ključem koji joj je ukrao i tjera ŽNR iz stana. Tužena da nije razumjela što znači plodouživanje. Na pitanje 2.tužitelja kako su se njih dvoje dogovorili kako će podijeliti kuću, odgovara da se nisu dogovarali. Popisala je ugovor 2017. jer se zafrknula i nije ga pročitala. Na pitanje ako je sve financirao, što će dobiti od te kuće, odgovara da će dobiti. Kćerka da nije ništa financirala u dogradnji i izgradnji. Nije ŽNR bila u obvezi da platio dio za legalizaciju. Nije trebala platiti ni dio za geodeta. Nije trebala platiti niti projekt izvedenog stanja. Nije bila u obvezi niti podnijeti zahtjev za legalizaciju. ŽNR nije trebala ništa platiti u legalizaciji jer nije bilo dogovora. Ne zna zašto se u ugovoru o doživotnom ne spominje dogradnja i nadogradnja, a ne zna tko je pisao taj ugovor.

14. Tužena BN u iskazu u bitnome navodi da su papire za iznajmljivanje stana napravili 2013., kada je još bila vlasnica njena majka. Otac je bio suglasan da se stan iznajmljuje, i iznajmljuje se od 2013. u 6.mjesecu. Inače stan u prizemlju ima oko 100 m2, a iznajmljuje se dio od 70 m2. Oni borave u preostalom dijelu stana koji je soba, kupaona, jedno malo spremište i hodnik. Nema kuhinje i ispred je terasa. Mama je u tom periodu kuhala, a znali da su i vani u kuhinjici. Ono što je trebalo za potrebe turista se pralo u praoni, a njihova odjeća se prala u mašini, u kupaonici koju su koristili uz sobicu. Tata joj je pomogao napraviti tu kupaonicu da može što prije iznajmljivati. U tim ljetnim mjesecima ona da je plaćala vodu za cijelu kuću, a platila bi i mami struju u njezinom stanu. Stan u prizemlju je imao posebno brojilo i to je plaćala. Računi za vodu glase na njenu mamu tijekom 2015.i 2016. U ostatku godine bi se potrošnja trebala podijeliti i platiti na članove domaćinstva u kući, ali u zadnje vrijeme tužitelji uopće ne plaćaju vodu. Oni plaćaju struju mami. Sredstva od iznajmljivanja dolaze njoj, II tuženoj. Od toga je plaćala sve troškove za režije i sve drugo što je trebala. Na kraju godine bi dio dala i majci, i prve dvije godine i ocu. Tužitelji se nisu protivili iznajmljivanju, dapače I tužiteljica da joj je sugerirala gdje da oglašava stan. Nikada nisu spominjali plodouživanje. Nikada nisu spominjali da bi i oni trebali dobiti novac od iznajmljivanja. Ona nije znala da postoji pravo plodouživanja. Čitala je ugovore koje je potpisivala, ali nije znala što to znači. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je zaključen na inzistiranje njenog brata koji nije htio da izvanbračni sin oca dobije bilo što na ovoj nekretnini, a nije htio ni da on dobije dio jer je rekao ocu da ima porezni dug i da bi mu mogli sjesti na suvlasnički dio. Ona da je bila prijavljena kao iznajmljivač 2015 i 2016., i plaćala porez, a tako je bilo i 2013.i 2014. Postojali su dogradnja i nadogradnja u trenutku zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju. Financirao ju je njen brat. Ova soba u kojoj ona boravi tijekom ljeta nije dio dogradnje. Njeni roditelji su dogradili tu sobu sa kupaonom, gdje ona boravi, negdje 1968. godine, i ona je dio stana. Goste bi dočekali bilo tko od njih tuženih, tko je kako mogao. Čistili su tko bi mogao. Obično je ona kontaktirala sa gostima. Tužitelji se nisu protivili držanju turista u kući niti su ikada tražili novac. Smetalo ih je korištenje parkinga, ali ona da je turistima bila oslobodila svoje parkirno mjesto. Primijetila je da se tužitelji parkiraju na njeno parkirno mjesto, ali joj nisu nikada ništa osobno rekli.

14.1. Dodano saslušana iskazala je CN je dogradio i nadogradio ovaj drugi kat uz dozvolu roditelja i to je sve počeo još dok je bio u braku sa prvom ženom s namjerom da jednog dana živi sa tom prvom ženom u tom novom dijelu. Ona misli dok je bio u braku sa prvom ženom da je bilo u cigli, ali napravljen krov, a tek kasnije je došla ova druga žena. Sjeća se da je prva žena bila rekla da bi prodala svoj stan u [adresa] i doselila ovdje u [adresa]. Nije postojao nikakav dogovor o podjeli kuće. Prije je brat živio u jednom manjem stanu u prizemlju kojeg su roditelji izgradili još dok je nona bila živa u staroj kući. Brat je vršio pritisak na bolesnog oca 2014. i govorio je da se želi osigurati da ne bi kopile iz [adresa] nešto tražilo u [adresa], to se nikome nije sviđalo, a govorio je da mu se naši roditelji gade, tako je govorio dok nije ništa dobio. Otac je nakon svega bio ogorčen. Njoj da je teško govoriti što se dijelilo 2014. jer kuća nije bila nikada podijeljena i teško je reći čije je što, oni da su dobili ustvari idealne dijelove. Taj ugovor je pripremljen od tužitelja. Ona da se proširila u prizemlje kad se CN odselio na drugi kat, nije imala njega što pitati, jer je to bilo do mame i tate. Nije postojao nikakav ni dogovor oko toga što se ona proširila u ovaj dograđeni dio u prizemlju, naime to se moralo dograditi zbog statike kuće. Taj dio prizemlja koji je počela koristiti je dobila kad je još bio u cigli. Nije bio nikakav dogovor oko toga kad se radila u fasadi i uređivala okućnica. Taj drugi puta kad se radila fasada, to je financirao CN, a u okućnici si je uredio jednu sjenicu bez građevinske dozvole i to za svoje potrebe, ali mogu i oni koristiti. CN je uredio jedan dio koji je ustvari u vlasništvu Grada Opatije, a drugo su ustvari radili on i tata i nije to ništa ekstra napravljeno. Što se tiče onoga što se trebalo napraviti za potrebe postupka legalizacije o tome se nije ništa pričalo u obitelji, a koliko zna to se sve radilo za potrebe drugog kata, pa i dograđeni dio. Brat je nije pitao novce za tu dokumentaciju. Kad je bila legalizacija tj. došlo je rješenje da se mora platiti iznos od nekih 150.000,00 kn. Brat i njegova supruga su u tom postupku naveli da je majka kao izvoditelj radova, brat je rekao da neka oni plate legalizaciju jer je on izgradio kat. To se odugovlačilo više godina, dva puta je bila dozvoljena odgoda, a na kraju se tražilo osiguranje i bila je dana u zalog kuća u [adresa], no ustvari je Grad Opatija htio novac i onda je njen suprug uzeo kredit i novac od tog kredita je automatski išao na račun Grada Opatije. Ovaj ugovor 2017. je ponovno nastao na inzistiranje brata jer je on govorio da se mami može nešto dogoditi, a tada je bila slomila ruku. Predlagao je, a ona da se ne može izjasniti da je to bila podjela, već je govorio da je on dužan i da ne može na svoje ime, pa da treba staviti na njegovog sina koji je još bio malodoban. Ona da nije shvatila da bi prema ugovoru iz 2017. trebala dobiti stan u prizemlju bez prava plodouživanja u korist brata. U tom trenutku kuća nije podijeljena. Kad se plati legalizacija, trebala bi se etažirati kuća, a odgovara da taj ugovor ima odredbu o etažiranju. 2017. je već postojao dug za legalizaciju. CN je financirao dogradnju i nadogradnju. Na pitanje tko je vlasnik nadogradnje i dogradnje odgovara sa pitanjem da li je ona vlasnik stana u prizemlju. Smatra da je u ugovoru 2014. raspolagano sa cijelom kućom. Ne zna koliko je trebala platiti u legalizaciji, nije nikada to računala, platili su na kraju sve. Majka je prodala nekretninu njenom suprugu. Tata je radio najprije u svojoj firmi i brat je najprije rado u njegovoj firmi i onda obrnuto. Potpisali su ugovor iz 2017. jer su budale. Ne zna tko je platio kanalizaciju u kući. Ne zna kojih 1/6 dijela je dobila. Dok je otac bio živ nije bilo pitanje u obitelji u vlasništvu nadogradnje. Nikad roditelji nisu spominjali da je nadograđeno Igorovo vlasništvo, otac nije htio ništa darovati dok nije obolio.

15. Tuženik KN iskazao je da je slušao iskaze I i II tuženih i suglasan je sa istima, a htio bi dodati da mu je II tužitelj jednom prilikom nakon što su počeli iznajmljivati rekao da je sretan što je sestra uspjela sa iznajmljivanjem i da će iznajmljivati. Par puta su zajedno tuženi i tužitelji i njihovi gosti zajedno roštiljali, pa uopće nije bilo saznanja da im smeta to što se iznajmljuje. Nije se II tužitelj nikada očitovao da mu smetaju gosti, osim što je znao nekada tijekom ljeta parkirati tako kombi da im smanji njihovo parkirno mjesto. Ne zna reći koje godine je točno II tužitelj rekao da je zadovoljan s iznajmljivanjem, možda na početku. To je bilo sigurno prije 2017. Ne zna kada je točno potpisan ugovor o doživotnom uzdržavanju, pa ne zna da li je tad već postojala gradnja i dogradnja. Ne znam točno koje godine je primijetio ovo parkiranje na njihovom parkirnom mjestu. Misli da je sagrađeno 2013. Ne zna točno tko ga je sagradio. Misli da je postojalo, prije gradnje i nadogradnje.

15.1. Tuženi KN se odrekao prava na dopunsko saslušanje u odnosu na građenje i stjecanje prava vlasništva građenjem dograđenog i nadograđenog dijela nekretnine.

16. Iz ugovora o doživotnom uzdržavanju od 29. listopada 2014. zaključenog između VN, kao primatelja uzdržavanja, ŽNR, TN i ĆN, kao davatelja uzdržavanja, uz supotpis CN od dana 29. listopada 2014., te i nespornih činjenica utvrđeno je da je primatelj uzdržavanja bio suvlasnik nekretnine u ½ dijela k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuće i dvorišta ukupne površine 985 m2 k. o. [katastarska općina]. Po osnovi tog ugovora, koji je ujedno po svom sadržaju i ugovor o osnivanju prava služnosti uporabe, stanovanja i plodouživanja, to prava služnosti dobiva 2. tužitelj CN, dakle na ½ dijela nekretnine kojih je vlasnik primatelj uzdržavanja i to odmah. U to vrijeme nesporno postoje dogradnja i nadogradnja na nekretnini, koje se nigdje posebno ne spominju kao zasebna nekretnina (cjelina). U ugovoru također piše da ugovorne strane čine nespornim da usmena utanačenja koja nisu u skladu s odredbama ovog Ugovora ili su u suprotnosti sa istim nisu mjerodavna za međusobne odnose, osim ako nisu sačinjenja u pismenoj formi i potpisana u obliku Aneksa ovog ugovora.

16.1. Davatelji uzdržavanja tek po smrti primatelja uzdržavanja dobivaju suvlasničke dijelove, dakle svaka po 1/3 dijela od ½ dijela primatelja uzdržavanja. U odnosu na cijelu nekretninu one po osnovi ovog ugovora dobivaju 1/6 dijela. Iz povijesnog vlasničkog lista razvidno je da je upisano suvlasništvo nakon smrti VN po osnovi ugovora o doživotnom uzdržavanju od 29. siječnja 2015. U relevantnom periodu za ovaj spor, tj. od 29. siječnja 2015. do 20. travnja 2017. zaključen je i ugovor o darovanju dana 18. kolovoza 2015. kojim darovateljica ĆN daruje svoj suvlasnički dio od 1/6 svome sinu CNR, a zadržala je pravo služnosti uporabe, stanovanja i plodouživanja iste nekretnine u visini svog suvlasničkog dijela. Zaključen je i ugovor o osnivanju prava plodouživanja i stanovanja između TN s jedne strane i CN i ĆN s druge strane 18. travnja 2017., dakle dva dana pred istek relevantnog perioda za ovaj postupak. Tim ugovorom u čl. III se utvrđuje da u predmetnoj nekretnini žive CN i ĆN, to da se istim osniva pravo služnosti stanovanja i plodouživanja u korist ĆN na suvlasničkom dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u suvlasništvu TN od 3/6 dijela, pored već upisanog prava plodouživanja u korist CN na 3/6 dijela, osniva da se i pravo plodouživanja u korist CN u suvlasničkom dijelu od 1/6 dijela. Dakle, od tada oni imaju svaki po 4/6 dijela prava služnosti plodouživanja. Druga dokumentacija nije relevantna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

16.2. Smatraju tužitelji da 1. tužiteljica ima pravo kao suvlasnica u 1/6 dijela, odnosno kao ovlaštenik prava plodouživanja u 1/6 dijela (od 18. travnja 2017., u 4/6 dijela), a 2. tužitelj kao ovlaštenik prava plodouživanja u ½ dijela ( od 18. travnja 2017. u 4/6 dijela) nekretnine pravo potraživati isplatu s pripadajućim kamatama prihoda od iznajmljivanja stana u prizemlju, u kojem žive II i III tuženi. Ne izjašnjavaju se što je sa njihovim drugim služnostima (pravo uporabe, stanovanja), tj. ne izjašnjavaju se kako se i da li koriste i njima, obzirom da se sve odnose na pravo posjeda nekretnine.

16.3. Odredba čl. 30 st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 – dalje ZVDSP-a) određuje da pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. St. 2 istog članka određuje da u granicama iz st. 1 ovog članka vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. Čl. 36 st. 1 ZVDSP-a određuje da ako više osoba ima neku stvar u svom suvlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmjerno prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve da su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji ima pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi. Odredbom čl. 38 st.2 ZVDSP-a određeno je da plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među sve suvlasnike razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drukčije ne sporazumiju. Prema odredbi čl. 42 st. 1 ZVDSP-a svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i /ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.

16.4. Odredba čl. 175 ZVDSP-a određuje da služnost mora imati razumnu svrhu. Odredba čl. 199 ZVDSP-a određuje da osobna služnost je stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna star), čiji svagdašnji vlasnik mora to trpjeti. Osobne služnosti su pravo plodouživanja, pravo uporabe i pravo stanovanja.

16.5. Odredba čl. 200 st. 1 ZVDSP-a određuje da osobna služnost može postojati na cijeloj poslužnoj stvari, a i na idealnom dijelu ako je to moguće obzirom na sadržaj služnosti i narav predmeta. Prema čl. 203 st. 1 ZVDSP-a pravo plodouživanja je osobna služnost koja svojega nositelja (plodouživatelja) ovlašćuje da se u svakom pogledu služi nečijom stvari (poslužna stvar) u skladu s njezinom namjenom, čuvajući njezino sućanstvo. Čl. 204 st.1 ZVDSP-a određuje da plodouživatelj je ovlašten da se, bez obzira na to kolike su mu potrebe, služi poslužnom stvari u skladu s njezinom namjenom, da je posjeduje kao nesamostalni posjednik, te je potpuno za sebe rabi, a njegov da je i čisti prihod od čiste vrijednosti te stvari, ali sve to samo u granicama očuvanja sućanstva, što uključuje i očuvanje temeljne namjene poslužne stvari. Čl. 205 st. 3 ZV-a određuje da plodove poslužne stvari stječe plodouživatelj njihovim odvajanjem, a isto vrijedi i za sve ostalo što se odvojilo od stvari ne umanjujući njezino sućanstvo, osim kad zakon drukčije određuje. St. 4 istog članka određuje da što je u st. 3 ovog članka određeno za plodove vrijedi i za najamnine, zakupnine, kamate i druge prihode koje stvar daje posredovanjem nekoga pravnog odnosa (civilne plodove), ali s time da je plodouživateljevo ono što se od toga odnosi na razdoblje trajanja plodouživanja, bez obzira na to kad je dospjelo i je li ubrano, ostalo da pripada vlasniku poslužne stvari, pa on to može zahtijevati. Prema st. 6 istog članka plodouživatelj je dužan kao dobar domaćin održavati poslužnu stvar u stanju u kojem ju je primio, te snositi troškove redovitog održavanja i obnavljanja stvari, javne obveze s njom u vezi (porezne i sl.) realne terete koji je opterećuju, a i kamate na tražbine osigurane hipotekom na njoj; ali to je plodouživatelj dužan snositi samo u granicama vrijednosti koja ostaje kad se od prihoda iz st. 2 do 4 odbiju troškovi iz st. 5 ovog članka.

17. Iz iskaza stranaka i njihovih navoda tijekom postupka sud je utvrdio da u relevantnom periodu za koji tužitelji potražuju prihod od iznajmljivanja od tuženika, nekretnina koja je u suvlasništvu 1. tužiteljice, odnosno na kojoj imaju pravo plodouživanja u idealnom dijelu tužitelji (1/2 dijela 2. tužitelj, pa naknadno 4/6 dijela 2. tužitelj, a 1. tužiteljica 1/6 dijela), je imala tri stana, svaki na jednom katu (prizemlje, I. kat, II. kat). U stanu u prizemlju žive 2. i 3. tuženi sa svojim djetetom, u dijelu stana na I. katu živi I tužena, u dijelu stana na I katu i stanu na II. katu žive tužitelji sa svojim djetetom. Takvo korištenje je očito bilo dogovorno, odnosno suvlasnici i plodouživatelji (ovlaštenici prava uporabe, stanovanja) su podijelili posjed nekretnine neovisno o upisima stvarnih prava u zemljišnoj knjizi koji su se tijekom relevantnog perioda mijenjali. Iz niti jednog iskaza stranaka ne proizlazi da bi tužitelji u naravi polagali bilo koje pravo na korištenje (stanovanje, uporabe, plodouživanje) stana u prizemlju ili stana na I. katu, niti da su postavili takav zahtjev. Dapače, iz iskaza proizlazi da uopće nije bilo sporno tko što koristi. Tužitelji izjavljuju da oni ne bi ni tražili isplatu prihoda od iznajmljivanja da 2. tužena nije pokrenula spor u kojem osporava valjanost ugovora o darovanju zaključenog 20. travnja 2017. Dakle, neuvjerljivo i nelogično u svom iskazu 2. tužitelj CN iskazuje da je on stalno tražio novac od iznajmljivanja, naravno da ga nije tražio kada izjavljuje da ga ne bi ni sada da nije pokrenut spor po 2. tuženoj. 1. tužiteljica ŽN izjavljuje da su na kraju i dali kompromis da se stan iznajmljuje jer su se podijelili. Nekretnina koja je predmetom raspolaganja između ovdje stranaka i njihovog prednika nije bila, iako je u naravi podijeljena i zna se tko što koristi, formalno podijeljena na način da su suvlasnički dijelovi bili povezani sa točno određenim posebnim dijelom u nekretnini, da bi bila etažirana. Između njih je bilo nesporno tko što koristi i na koji dio polaže pravo iako su formalno upisani sa svojim pravima u idealnim dijelovima. U relevantnom periodu tužitelji nisu imali zajedno prava na više od ½ dijela nekretnine (samo dva dana 4/6 dijela), bilo kao suvlasnica 1. tužiteljica ili plodouživatelj, a niti 2. tužitelj. U to vrijeme većinski vlasnik nekretnine je bila 1. tužena, u 4/6 dijela, a II tužena u 1/6 dijela. Zahtjev tužitelja je takav da smatraju da oni imaju pravo na više od ½ dijela ( 2. tužitelj potražuje polovicu prihoda, a 1. tužiteljica još 1/6 dijela), ukupno 4/6 dijela, a ne bi imali pravo na takvu visinu, sve da bi i imali pravo potraživati prihode od iznajmljivanja po osnovi njihovih prava suvlasništva i osobnih služnosti. Naime, 2. tužitelj je imao pravo plodouživanja na idealnom dijelu i svoje supruge, 1. tužiteljice, jer ga je izvodio od ½ dijela svog oca, kao i njegova supruga pravo suvlasništva, u visini od 1/6 dijela. Ovaj sud smatra da su tužitelji oprečni sami sebi i institutu plodouživanja jer ističu da ne bi tražili pos jed stana u prizemlju ako u njemu žive 2. i 3. tuženi, pa čak ni u slučaju kada se iznajmljuje stan, ali traže prihode od iznamjljivanja. Pravo plodouživanja daje ovlašteniku prvenstveno pravo da se služi poslužnom stvari (čl. 204 st 1 ZVDSP-a), a to tužitelji ne žele, ovo pravo je neovisno o pravu vlasništva ili suvlasništva, pa nije odlučno tko je bio suvlasnik i u kojem omjeru nekretnine, to nije predmet raspravljanja u ovom postupku. Sami tužitelji u tužbi i tijekom postupka ne traže više od onoga što je i upisano u zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini u idealnim dijelovima u njihovu korist, ne navode da bi imali prava u većim idealnim dijelovima. Iz iskaza stranaka koji su dani na okolnosti stjecanja prava vlasništva na dogradnji i nadogradnji, prema uputi iz ukidne odluke, sud je utvrdio da se ne može zaključiti da je raspolaganje VN bilo u dijelu koji ne bi obuhvaćao dogradnju i nadogradnju. Nije utvrđeno da je za njegova života bilo točno određeno čija je dogradnja i nadogradnja, bilo bi logično da je to bilo određeno, da o tome postoji pisana isprava, stranke su svoje odnose rješavale sklapanjem pravnih poslova, a izričito u ugovoru o doživotnom uzdržavanju stoji da nisu mjerodavna bilo kakva usmena utanačenja koja nisu u skladu s ugovorom. Uostalom nitko ne spori činjenicu da 2. tužena sa svojom obitelji koristi dio dogradnje, a očito nije bilo riješeno i tko bi trebao financirati legalizaciju iste, odnosno konačnu podjelu, pa i to ukazuje da nije dogradnja i nadogradnja trebala biti isključivo vlasništvo 1. tužitelja, koji se ne želi uopće upisati se bilo kojim dijelom kao suvlasnik nekretnine.

18. Dakle, tužiteljima ne pripada pravo potraživati prihod po osnovi suvlasništva i plodouživanja koji proizlazi iz idealnih dijelova 1. i 2. tužene jer bi to značilo u ovom slučaju da imaju pravo vlasništva i plodouživanja na cijeloj nekretnini, a nemaju. U naravi 1. tužiteljica ŽN uživa i više od svog ranijeg suvlasničkog dijela jer koristi, posjeduje, upotrebljava, odnosno stanuje u stanu na II katu i dijelu stana na I katu koji dio je sigurno veći od idealnog dijela od 1/6 dijela. Isto tako proizlazi da 2. tužitelj koristi, posjeduje, upotrebljava, odnosno stanuje u stanu na II katu i dijelu stana na I katu. Ona je svoj dio otuđila, a zadržala prema ugovoru pravo stanovanja, plodouživanja, ali njen dio je već bio opterećen sa takvim pravima u korist CN. Nesporno je da su tužitelji dogradili i nadogradili dio nekretnine, a isto tako i da su prava upisana na cijeloj nekretnini u idealnim dijelovima, bez obzira na činjenicu nadogradnje i dogradnje. Iz iskaza samog 2. tužitelja CN utvrđeno je da je pravo plodouživanja bilo osnovano u njegovu korist sa svrhom da se osigura njemu da može živjeti u nekretnini, a i 1. tužiteljica iskazuje da su ih tuženi htjeli iseliti. Dakle, sud utvrđuje da su tužitelji konzumirali svoja prava na nekretnini, ono što su htjeli su i imali, pa i više od toga. Nisu polagali nikakva prava na stanu u prizemlju koji se tijekom ljetnih mjeseci iznajmljuje turistima, nisu nikada tražili posjed ovog stana. Plodouživanje podrazumijeva kako je već navedeno prvenstveno posjed stvari. Oni nisu ni sklopili pravni posao kojim bi prenijeli pravo suposjeda. Sa zahtjevom koji podnose u ovom postupku oni ustvari traže i više od svojih prava. Njihova prava su u idealnim dijelovima, pa čak i da nije među ovlaštenicima na nekretnini u naravi podijeljeno tko što koristi, ne mogu na jednom dijelu nekretnine stanovati, imati ga u isključivom posjedu, a istovremeno na drugom dijelu tražiti da ostvare svoje drugo pravo, time postavljaju zahtjev za idealni dio na koji nemaju pravo, koji bi bio veći od njihovog. Nemaju pravo na cijelu nekretninu. Oni su prepustili suposjed svojevoljno 1. tuženoj. Time što posjeduju i više od idealnog dijela koji im pripada (nadograđeni stan i dogradnja) iscrpili su svoja prava koja im pripadaju temeljem pravnih poslova i gore citiranih odredbi ZV-a. Oni bi mogli ostvariti plodove (najamninu) samo od onog dijela koji sami posjeduju, tj. eventualno dijela koji su tražili da im se preda u posjed, a to ne traže.

18.1. Osnovan je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije istaknut od 2. tužene TN spram 1. tužiteljice ŽN jer ona nije pravo plodouživanja imala na njenom suvlasničkom dijelu sve do 18. travnja 2017. Plodouživanje je imala na suvlasničkom dijelu svojeg sina kojem je darovala svojih 1/6 dijela, a na kojem je pravo polagao i 1. tužitelj. Iz istih razloga nema ni aktivnu legitimaciju spram 2. tužene ŽNR. Naravno da je neosnovan, obzirom je neosnovan spram 1. i 2 tuženih, i zahtjev spram 3. tuženika KN koji je tužen samo zbog toga što je bračni drug 2. tužene, pa su tužitelji smatrali kako su prihodi koji su ostvareni iznajmljivanjem bračna stečevina.

19. Njihov zahtjev je neosnovan i s osnove naknade štete. Nisu dokazali da bi zbog iznajmljivanja bilo povrijeđeno njihovo pravo osobnosti, da bi zbog toga oni izgubili na zaradi, da nisu oni mogli iznajmljivati. Naosnovan je i zahtjev s osnova instituta poslovodstva bez naloga jer posao koji su obavljali tuženi nije bio posao koji ne trpi odgađanje, te da je zbog neobavljanja istog prijetila šteta ili propuštanje očite koristi. Tužitelji su znali za posao koji obavljaju tuženi.

20. Sud je odlučio ne provoditi daljnje dokaze jer je smatrao da je činjenično stanje dovoljno raspravljano da se može donijeti zakonitu odluku.

21. Temeljem odredbe čl. 154 st. 1 ZPP-a valjalo je obavezati tužitelje da plate parnični trošak tuženih, koji su zastupani po punomoćnicima iz reda odvjetnika, a čiji je trošak sukladan Tarifi HOK-a.

21.1. Trošak 2. i 3. tuženih dok su imali jednog punomoćnika odnosi se na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 220,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1 i Tbr. 36), na zastupanje na sedam ročišta u ukupnom iznosu od 1.430,00 EUR (26.11.2020. -220,00 Eur, 9.5.2022.- 220,00 Eur, 28.7.2022. -110,00 Eur, 23.12.2022.-220,00 Eur, 16.02.2023. - 220,00 Eur,7.5.2024.-220,00 Eur,24.2.2025.-220,00 Eur-Tbr. 9 toč. 1 i 2 i Tbr. 36), za sastav dva podneska u iznosu od 440,00 EUR (14.10.2022. i 2.5.2024.Tbr. 8 toč. 1 i Tbr. 36), a ovi iznosi uvećani za PDV od 522,50 EUR. Dakle, njihov ukupan trošak je 2.172,25 EUR. Za trošak za zastupanje na ročištu dana 12. 2. 2026. dosuđuje se 2. tuženoj 200,00 Eur, uvećano za PDV od 50,00 Eur, te 3. tuženom iznos od 200,00 Eur uvećan za PDV od 50,00 Eur.

21.2. Trošak punomoćnika 1. tužene odnosi se na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 199,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1), te na zastupanje na šest ročišta u iznosu od 1.097,00 EUR (26.11.2020. -199,00 Eur, 28.7.2022.-99,00 Eur, 23.12.2022. -199,00 Eur, 7.5.2024.-200,00 Eur,24.02.2025. -200,00 Eur, 12.2.2026.-200,00 Eur -Tbr. 9 toč. 1 i 2), ukupan trošak 2. tužene je 1.296,00 EUR. Ona nije imala trošak plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu, pa je s tim dijelom zahtjeva za trošak odbijena.

Opatiji 23. travnja 2026.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. 1. tužene

Pun. 2. tužene

Pun. 3. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte