REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-1209/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice ANCV iz [adresa], Rua Nova de Junqueira, 106, 2° Esquerdo 4585-552, Sobreira, A, i II-tužitelja DNCV iz [adresa], 106, 2° Esquerdo 4585-552, Sobreira, A, zastupanih po punomoćnici Nadi Milić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Croatia Airlines d.d. Zagreb, Buzin, Bani 75b, OIB: 24640993045, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2026. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja Nade Milić, odvjetnice, te punomoćnice tuženika ANC, Su-950/15, dana 23. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku CROATIA AIRLINES hrvatska zrakoplovna tvrtka d.d., Bani 75B, Buzin, OIB: 24640993045, isplatiti tužitelju ad1) DNC FERREIRA DA NNCV, državljanka Republike Hrvatske, broj osobne iskaznice [broj osobne iskaznice], [adresa], 106, 2º Esquerdo 4585- 552, Sobreira, Paredes, Portugal, iznos od 400,00 eur, zajedno sa zateznim kamatama po stopi propisanoj u čl. 29 st. 2 ZOO-a, koja na taj iznos teče od dana 05. studenog 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku CROATIA AIRLINES hrvatska zrakoplovna tvrtka d.d., Bani 75B, Buzin, OIB: 24640993045, isplatiti tužitelju ad2) ONCV, državljanin Republike Portugal, broj osobne iskaznice [broj osobne iskaznice], iznos od 400,00 eur, zajedno sa zateznim kamatama po stopi propisanoj u čl. 29 st. 2 ZOO-a, koja na taj iznos teče od dana 05. studenog 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku CROATIA AIRLINES hrvatska zrakoplovna tvrtka d.d, Bani 75B, Buzin, OIB: 24640993045, naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 884,73 eur, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da su imali zakazan let oznake OU414, i to MNCV pod brojem rezervacije TATYWC, a AN NNCV pod brojem rezervacije JMVHSD, za dan 04.11.2024.g. (Dalje u tekstu: „Predmetni let“), kojim letom je upravljao prijevoznik Croatia Airlines d.d. (Dalje u tekstu: „Prijevoznik“), s planiranim polaskom iz Međunarodne zračne luke Zagreb (Dalje u tekstu: ZAG) predviđenim u 17:55 i planiranim dolaskom u Međunarodnu zračnu luku Frankfurt (Dalje u tekstu: FRA) predviđenim u 19:30. Da su temeljem istih rezervacija tužitelji imali zakazan i povezani let oznake LH1180, istog dana, s planiranim polaskom iz FRA predviđenim u 20:30 i planiranim dolaskom u Zračnu luku Porto (Dalje u tekstu: OPO) predviđenim u 22:25. Međutim, predmetni let je kasnio u polasku iz ZAG, zbog čega su tužitelji u FRA stigli tek u 19:46, što je značilo da nije ispoštovan minimum connection time između dva povezana leta, odnosno najkraći vremenski interval (određen od strane zračne luke) potreban za transfer putnika i njihove prtljage s jednog leta na povezani let (u ovom slučaju 45 minuta) i što je rezultiralo propuštanjem povezanog leta za OPO. Tužiteljima je u konačnici ponuđen alternativni let do finalnog odredišta (OPO) sljedećeg dana (05.11.2024.g.) s predviđenim polaskom iz FRA u 09:40 i dolaskom u OPO u 11:35, što je rezultiralo ukupnim zakašnjenjem na finalno odredište od otprilike 11 sati. Navode kako je u predmetnom slučaju potrebno primijeniti Uredbu (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (Dalje u tekstu: Uredba 261). Odredbom čl. 3. st. 1. t. b. Uredbe 261 propisano je: „1. Ova se Uredba primjenjuje na: „(a) putnike koji putuju iz zračne luke smještene na državnom području države članice na koju se Ugovor primjenjuje“ Nadalje, u slučaju kašnjenja duljeg od 3 sata („dugo kašnjenje”), Sud Europske unije (CJEU) u predmetu Tui & drugi protiv CAA potvrdio je pravo na odštetu prema članku 7. Uredbe 261/2004, kako je utvrđeno u predmetu D. Naime, Sud je zaključio da putnici koji na krajnje odredište stignu s kašnjenjem od 3 sata ili više imaju pravo na odštetu, pri čemu se takva kašnjenja za potrebe odštete izjednačuju s otkazivanjem leta. U predmetu Air France SA protiv Folkertsa, Sud je dodatno pojasnio da se pravo na odštetu odnosi i na putnike s povezanim letovima, čak i ako početno kašnjenje pri polasku nije bilo dulje od 3 sata, pod uvjetom da kašnjenje na krajnjem odredištu jest, pri čemu pravo na odštetu nije uvjetovano ispunjenjem vremenskih ograničenja pri polasku iz članka 6. Osim toga, a kako je razjašnjeno u predmetu D, putnici nemaju pravo na odštetu ako prijevoznik dokaže da je dugo kašnjenje uzrokovano izvanrednim okolnostima koje nije bilo moguće izbjeći, čak ni poduzimanjem svih razumnih mjera. Međutim, navode da kašnjenje predmetnog leta nije bilo uzrokovano izvanrednim okolnostima, a što jasno potvrđuju činjenice da su svi drugi letovi u istom razdoblju (+/- 2h) u obje zračne luke bili izvršeni na vrijeme ili s minimalnim zakašnjenjem, te da su vremenski uvjeti u obje zračne luke bili povoljni za letenje. U odnosu na prethodno ukazuje se kako je sukladno Uredbi 261 teret dokazivanja izvanrednih okolnosti na prijevozniku, dok je stav Suda Europske unije iznesen u predmetu C-294/10 (DN i NN v. N Republikas Ekonomikas ministrija) kako: „Članak 5. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. kojom se utvrđuju zajednička pravila o naknadi i pomoći putnicima u slučaju odbijanja ukrcaja, otkazivanja leta ili dugog kašnjenja letova, a kojom se stavlja izvan snage Uredba (EEZ) br. 295/91, mora se tumačiti na način da je zračni prijevoznik, budući da je obvezan poduzeti sve razumne mjere kako bi izbjegao izvanredne okolnosti, dužan razumno, već u fazi organizacije leta, uzeti u obzir rizik kašnjenja povezan s mogućim nastankom takvih okolnosti. Posljedično, mora predvidjeti određeno rezervno vrijeme koje bi mu omogućilo, ako je to moguće, izvršenje leta u cijelosti nakon što izvanredne okolnosti prestanu.“ Odredbom čl. 7. Uredbe 261/2004 propisano je: „…putnici ostvaruju pravo na odštetu u iznosu od: (b) 400 EUR za sve letove unutar Zajednice, duže od 1 500 km i za sve druge letove dužine između 1 500 km i 3 500 km.“ Točkom 4.4.10. Obavijesti Komisije i Smjernica za tumačenje Uredbe 261 (2016/C 214/04) u kojoj je pojašnjeno: „U skladu s člankom 7. stavkom 4. Uredbe udaljenost na temelju koje se određuje odšteta koja se mora isplatiti u slučaju dužeg kašnjenja na konačno odredište mora se temeljiti na udaljenosti „rute preko velikog kruga ortodrome” između mjesta polaska i konačnog odredišta, tj. na „putovanju”, a ne zbrajajući udaljenosti „ruta preko velikog kruga ortodrome” između niza predmetnih povezanih letova koji čine „putovanje”.“ U ovom slučaju, udaljenost leta od ZAG do OPO iznosi približno 2054 km te stoga tužitelji navode da imaju pravo na odštetu u iznosu od 400,00 eur po putniku (2X), odnosno ukupno 800,00 eur.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da, sukladno članku 87. Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu (NN 132/98, 63/08, 134/09 i 94/13), u slučaju uskraćivanja ukrcaja, otkaza ili dužeg kašnjenja leta, putnik ostvaruje svoja prava podnošenjem reklamacije prijevozniku u pisanom obliku te ukoliko prijevoznik u roku od 30 dana od dana dostave reklamacije ne udovolji zahtjevu, putnik se ima pravo obratiti Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo u cilju mirnog rješenja spora. Tek nakon tako provedenog postupka, sukladno stavku 3. istog članka, nezadovoljna strana ima pravo pokretanja postupka pred nadležnim sudom. Kako se tužitelji nisu obratili Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo u cilju mirnog rješenja spora, to tuženik predlaže da Naslov predmetnu tužbu odbaci kao preuranjenu. Podredno tuženik osporava pasivnu legitimaciju budući su tužitelji ugovor o prijevozu zaključili s avioprijevoznikom Lufthansa Deutschland, a ne s tuženikom. Isto proizlazi iz dokaza dostavljenih uz tužbu, odnosno korespondencije tužitelja i korisničke službe Lufthansa Deutschland od 3. kolovoza 2024. s email adrese [adresa elektroničke pošte]. Dakle, a kako i sami tužitelji navode tuženik je bio operativni prijevoznik samo na jednom segmentu tužiteljevog putovanja, odnosno na letu od Zagreba do Frankfurta. Tuženik, nadalje, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je let kasnio u polasku 10 minuta radi dobivenog vremena za polijetanje, tzv. „slot“. „Slot”, sukladno čl. 2. t. (a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 95/93 od 18. siječnja 1993. o zajedničkim pravilima za dodjelu slotova u zračnim lukama Zajednice znači predviđeno vrijeme dolaska ili odlaska raspoloživo ili dodijeljeno određenog dana za kretanje zrakoplova u zračnoj luci koordiniranoj prema uvjetima iz ove Uredbe. Dakle, slot je dobivena dozvola za kretanje u točno određenom vremenu koje ne određuje sam prijevoznik već mu dodjeljuje koordinator pojedine zračne luke. Kako je, dakle, zrakoplov radi dodijeljenog vremena polaska kasnio u polasku 10 minuta riječ je o razlogu koji je izvan kontrole i utjecaja samog prijevoznika te na takav uzrok prijevoznik ne može utjecati. Na odnose između putnika i prijevoznika primjenjuju se odredbe Konvencije o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu, dalje: Montrealska konvencija. Budući da čl. 19. spomenute Konvencije propisuje da prijevoznik nije odgovoran za štetu uzrokovanu kašnjenjem ako dokaže da su on i njegovi službenici i agenti poduzeli sve mjere koje su se razumno mogle zatražiti da izbjegnu štetu ili ako nije bilo moguće poduzeti takve mjere jasno je da tuženik nije odgovoran za naknadu bilo kakve štete jer nije u mogućnosti utjecati na koordinaciju slotova. Tuženik osporava i uzročno posljedičnu vezu između kašnjenja i štete budući da niti jednim pozitivnim propisom Republike Hrvatske nije propisano pravo putnika na naknadu štete u slučaju kašnjenja prijevoznika u trajanju od nekoliko minuta pa je jasno da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan. Posebno spominje da su u Službenom listu Europske unije objavljene Smjernice za tumačenje Uredbe (EZ) br. 261/2004. U točci 4.4.2. spomenutih Smjernica eksplicitno je navedeno da ako putnici imaju dvije zasebne karte za dva uzastopna leta i kašnjenje prvog leta dovede do toga da se oni ne mogu na vrijeme prijaviti za sljedeći let; tada zračni prijevoznici nisu obvezni platiti odštetu. Međutim, ako prvi let kasni više od tri sata, putnik može imati pravo na odštetu od zračnog prijevoznika koji ga je prevozio na tom prvom letu. U istim Smjernicama, točka 4.4.7., (pozivajući se na praksu Europskog suda, Spojeni predmeti C-402/07 i C-432/07, Sturgeon i dr., ECLI:EU:C:2009:716, točka 54.) navedeno je sljedeće: „pravom na odštetu iz članka 7. Uredbe (EZ) br. 261/2004 nastoji se obeštetiti gubitak vremena od najmanje tri sata“. Kako je dakle, u ovopredmetnom postupku riječ o kašnjenju leta tuženika u trajanju od 15 minuta tužitelj ni u smislu Uredbe (EZ) br. 261/2004 nema pravo na naknadu štete. Ističe kako su sami tužitelji uz tužbu priložili izvadak sa dolascima zrakoplova na zračnu luku iz kojeg izvatka je vidljivo da su kašnjenja uobičajena te da zrakoplovi nisu programirane letjelice koje dolaze na odredište bez minute odstupanja onako kako je planirano. Naime, iz izvatka je vidljivo da su i ostali prijevoznici primjerice, Japan Airlines, Korean Airlines, Condor Flugdienst te drugi prijevoznici na odredište došli s odstupanjima od planiranih vremena slijetanja. Iako ranije istaknuto za ponoviti je da je svaki let podložan promjenama uslijed situacija do kojih dolazi tijekom leta (vremenski uvjeti, promjena smjera i visine kretanja i sl.)

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u e-kartu tužitelja, izvješće o zakazanim i stvarnim polascima i dolascima na dan leta u obje zračne luke, zahtjev za isplatom odštete od 12. siječnja 2025.g., dopis tuženika, sudsku praksu, izvadak iz aeronautičkog sustava tuženika, Smjernice komisije o tumačenju Uredbe 261, odluku suda EU C-215/18.

4. Sud je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ON, zaposlenika tuženika, na okolnosti razjašnjenja složene terminologije operativnih procedura, jer smatra da se činjenično stanje potrebno za donošenje odluke može utvrditi na temelju isprava priloženih spisu.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. U odnosu na prigovor tuženika preuranjenosti tužbe za navesti je da odredbom čl. 87. Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu („Narodne novine“ broj 132/98, 63/08, 134/09 i 94/13- dalje: ZOSOZP) nije propisana posljedica za slučaj da se putnik prethodno ne obrati Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo. Stoga okolnost da tužitelj nije nakon podnesene reklamacije tuženiku podnio prigovor tom tijelu nije od utjecaja na dopuštenost tužbe.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog kašnjenja leta na relaciji Zagreb-Frankfurt.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelji imali zakazan let oznake OU414, i to MNCV pod brojem rezervacije TATYWC, a ONCV pod brojem rezervacije JMVHSD, za dan 04.11.2024.g. (Dalje u tekstu: „Predmetni let“), kojim letom je upravljao prijevoznik Croatia Airlines d.d. (Dalje u tekstu: „Prijevoznik“), s planiranim polaskom iz Međunarodne zračne luke Zagreb (Dalje u tekstu: ZAG) predviđenim u 17:55 i planiranim dolaskom u Međunarodnu zračnu luku Frankfurt (Dalje u tekstu: FRA) predviđenim u 19:30. Da su temeljem istih rezervacija tužitelji imali zakazan i povezani let oznake LH1180, istog dana, s planiranim polaskom iz FRA predviđenim u 20:30 i planiranim dolaskom u Zračnu luku Porto (Dalje u tekstu: OPO) predviđenim u 22:25.

9. Nije sporno da je let 12 iz Zagreba za Frankfurt kasnio u polasku iz Zagreba te je u Frankfurt stigao tek u 19:46 sati.

10. Sporna je pasivna legitimacija tuženika, osnova i visina zahtjeva odnosno sporno je li tuženik u obvezi platiti tužitelju odštetu temeljem Uredbe (EZ) broj 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova na relaciji Zagreb-Frankfurt obzirom na to da je navedeni let kasnio u dolasku zbog čega je tužitelj propustio povezani let za Porto s polaskom iz Frankfurta u 20,30 sati i dolaskom u Porto u 22,25 sati. Konačno, sporno je tužitelj stigao na odredište sa zakašnjenjem od 11 sati, koje prema čl.7. st.1.a) opravdava dosuđivanje odštete od ukupno 800,00 eur.

11. Prava putnika u međunarodnom zračnom prijevozu na području Europske unije su regulirana Konvencijom o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prometu (tzv. Montrealskom konvencijom) koja je usvojena na Međunarodnoj diplomatskoj konferenciji o zračnom pravu koja se je održavala u Montrealu u svibnju 1999., a koja je ratificirana od strane Europske zajednice, danas Europske unije.

12. Prema odredbi čl. 19. Montrealske konvencije prijevoznik je odgovoran za štetu uzrokovanu kašnjenjem zračnog prijevoza putnika, prtljage i tereta, osim ako dokaže da su on i njegovi službenici i agenti poduzeli sve mjere koje su se razumno mogle zatražiti da izbjegnu štetu ili ako nije bilo moguće poduzeti takve mjere, dakle, ako se dokaže postojanje određene izvanredne okolnosti koju prijevoznik nije mogao spriječiti niti otkloniti.

13. U točki 14. preambule Uredbe 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova se navodi da bi, u skladu s Montrealskom konvencijom, obveze stvarnih zračnih prijevoznika trebale biti ograničene ili u potpunosti isključene u slučajevima kada je događaj uzrokovan izvanrednim okolnostima koje se nisu mogle izbjeći niti poduzimanjem svih odgovarajućih mjera. Takve okolnosti da se mogu pojaviti u slučajevima političke nestabilnosti, meteoroloških uvjeta koji onemogućuju izvođenje predmetnog leta, sigurnosnih rizika, neočekivanih nedostataka po pitanju sigurnosti leta i štrajkova koji utječu na operacije stvarnih zračnih prijevoznika.

14. Također, prema točki 15. preambule Uredbe 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova, smatrat će se da postoje izvanredne okolnosti onda kad je utjecaj odluke, koju je donijela uprava zračnog prometa, u vezi s određenim zrakoplovom određenog dana dovela do dugog kašnjenja leta, kašnjenja leta preko noći, ili do otkazivanja jednog ili više letova tim zrakoplovom, iako su sve odgovarajuće mjere poduzete od strane dotičnog zračnog prijevoznika kako bi se izbjeglo kašnjenje ili otkazivanje letova.

15. Inače, Uredba 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova izričito propisuje pravo putnika u zračnom prijevozu na naknadu štete samo u slučaju uskraćivanja ukrcaja na let (čl. 4. st. 3. Uredbe 261/2004) i u slučaju otkazivanja leta (čl. 5. st. 1.c Uredbe 261/2004), s time da stvarni zračni prijevoznik nije dužan platiti odštetu u skladu s čl. 7. Uredbe 261/2004 ako dokaže da je do otkazivanja leta došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nije moglo izbjeći čak ni ako su poduzete sve razumne mjere (čl. 5. st. 3. Uredbe 261/2004).

16. Kod kašnjenja leta (za dva sata i više za letove od 1500 km ili kraće ili za tri sata ili više za sve letove unutar EU duže od 1500 km i za sve ostale letove između 1500 i 3500 km te za četiri sata ili više u slučaju svih ostalih letova), Uredba 261/2004 izričito propisuje da je zračni prijevoznik dužan putnicima pružiti pomoć u vidu besplatnih obroka i osvježavajućih napitaka, smještaja u hotelima u određenim slučajevima te prijevoza od zračne luke do mjesta hotela te besplatnih telefonskih poziva, ali ne i pravo na naknadu štete (čl. 6. Uredbe 261/2004).

17. Međutim, Sud Europske unije je protumačio navedenu Uredbu 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova na način da bi pravo naknade štete trebalo pružiti i u slučaju kašnjenja leta, ali samo ako se radi o dugom kašnjenju leta, u smislu točke 15. preambule Uredbe 261/2004, a o dugom kašnjenju leta da se radi ako putnik na svoje konačno odredište stigne tri ili više sati nakon vremena dolaska koje je zračni prijevoznik prvotno planirao (presuda Suda EU, u spojenim predmetima C-402/07 i C-432/07 D i ostali protiv Condora i Air Francea).

18. Na konkretni slučaj se primjenjuje mjerodavne odredbe Uredbe (EZ broj 261/2004) Europskog Parlamenta i Vijeća od 11. travnja 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91:

Čl. 1. koji propisuje predmet Uredbe navodeći da se istom utvrđuju minimalna prava koja putnici imaju u zračnom prijevozu pa tako, između ostalog, u slučaju kašnjenja leta. Čl. 2. su propisane definicije pojedinih pojmova pa je tako dana definicija stvarnog zračnog prijevoznika kao onog koji izvodi ili namjerava izvesti let ugovoren s putnicima ili u ime neke druge osobe, pravne ili fizičke, koja ima ugovor s tim putnikom (b), konačno odredište je definirano kao destinacija na karti predstavljena na šalteru za registraciju putnika ili u slučaju izravno povezanih letova, odredište zadnjeg leta (toč. h). Čl. 6. je propisano da kad stvarni prijevoznik razumno očekuje kašnjenje leta u polasku izvan vremena predviđenog redom letenja: (a) za dva sata i više za letove od 1 500 km ili kraće; ili (b) za tri sata ili više za sve letove unutar Zajednice duže od 1 500 km i za sve ostale letove između 1 500 km i 3 500 km; ili (c)za četiri sata ili više, u slučaju svih letova koji ne spadaju pod točke (a) ili (b), zračni prijevoznik dužan je putnicima pružiti: I. pomoć propisanu u članku 9. stavku 1. točki (a) i članku 9. stavku 2.; i II. kada je razumno očekivano vrijeme polaska najmanje dan nakon prethodno najavljenog vremena polaska, pomoć propisanu u članku 9. stavku 1. točki (b) i članku 9. stavku 1. točki (c); i III. kada je kašnjenje leta najmanje pet sati, pomoć propisanu člankom 8. stavkom 1. točkom (a). U svakom slučaju, pomoć će se pružiti unutar gore propisanih vremenskih rokova, a s obzirom na svaku pojedinu kategoriju udaljenosti. Čl. 7. je propisano da putnici imaju pravo na odštetu od: (a) 250 EUR za sve letove dužine 1 500 km ili kraće; (b) 400 EUR za sve letove unutar Zajednice, duže od 1 500 km i za sve druge letove dužine između 1 500 km i 3 500 km; (c) 600 EUR za sve letove koji ne spadaju pod točke (a) ili (b). U određivanju udaljenosti, kao baza se uzima mjesto odredišta na koje će, zbog uskraćivanja ukrcaja ili otkazivanja leta, putnici stići s određenim vremenskim zakašnjenjem u odnosu na vrijeme dolaska predviđenim redom letenja.

19. Uredbu treba tumačiti u skladu s njezinom Preambulom koja utvrđuje da je aktivnost Zajednice u području zračnog prijevoznika usmjerena na osiguravanje visoke razine zaštite putnika, dok uz to bi u potpunosti trebalo voditi računa o obvezama zaštite potrošača općenito, da je svrha donošenja ove Uredbe povećanje zaštite putnika u zračnoj prijevozu i povećanje standarda te zaštite, a s ciljem ojačanja prava putnika i osiguranje djelovanja zračnog prijevoznika sukladno ujednačenim uvjetima za liberaliziranom tržištu, da bi u svrhu osiguranja djelotvorne primjene Uredbe obveznici iz Uredbe trebali biti isključivo stvarni zračni prijevoznici.

20. Prvenstveno valja istaknuti da se Uredba (EZ) broj 261/2004 izravno primjenjuje te da je ista po pravnoj snazi iznad nacionalnog zakonodavstva, kao i da nacionalno zakonodavstvo mora s njom biti usklađeno. Također, sud nije dužan primijeniti odredbu zakona koja je suprotna odredbi iz Uredbe ili ako se njezinom primjenom oduzima Uredbi njena učinkovitost. Također, interpretativne presude Suda EU djeluju erga omnes što znači da su one pravno obvezujuće, kako za sud pred kojim se vodi postupak u kojemu je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima.

21. U konkretnom slučaju je pravno pitanje da li u okviru izravno povezanog leta, koji se sastoji od dvaju letova te koji je realiziran na temelju jedinstvene rezervacije, s polazištem i odredištem u zračnim lukama smještenim na državnom području država članica, putnik koji je pretrpio kašnjenje na svoje konačno odredište od dva ili više sati, do kojeg je došlo tijekom prvog leta koji je izvršio prijevoznik različit od prijevoznika s kojim je putnik sklopio ugovor o prijevozu, može uputiti svoj odštetni zahtjev na temelju Uredbe (EZ) broj 261/2004 protiv zračnog prijevoznika koji je izveo drugi let i s kojim je sklopljen Ugovor o prijevozu. Odluku o tom pravnom pitanju je već dao Sud EU u odluci C-604/2019 od 11. srpnja 2019. U toj odluci Sud je na prvom mjestu ponovio svoj stav koji je već iznesen u praksi tog suda da izravno povezane letove koji se sastoje od dvaju ili više letova te koji su realizirani na temelju jedinstvene rezervacije valja razumjeti kao cjelinu, što podrazumijeva to da se u slučaju takvih letova stvarni zračni prijevoznik koji je izveo prvi let ne može opravdavati neprikladnom izvedbom kasnijeg leta koji je izvršio drugi zračni prijevoznik. Sud je u toj odluci naveo da se pod dužnikom plaćanja odštete u slučaju dužeg kašnjenja u dolasku izravno povezanog leta iz članka 5. stavka 1. točke (c) i članka 5. stavka 3. Uredbe br. 261/2004 može raditi samo o „stvarnom zračnom prijevozniku”, u smislu članka 2. točke (b) te uredbe. Nadalje sud je istumačio i članak 2. točke (b) Uredbe br. 261/2004, koja daje definiciju „stvarnog zračnog prijevoznika navodeći da ista podrazumijeva ispunjenje dvije kumulativne pretpostavke kako bi se zračnog prijevoznika moglo smatrati „stvarnim zračnim prijevoznikom”, a koje se odnose, s jedne strane, na izvođenje predmetnog leta i, s druge strane, na postojanje ugovora sklopljenog s putnikom.

22. Dakle, u situaciji koja je bila u tom predmetu u kojoj se radilo o izravno povezanom letu koji se sastoji od dva leta realiziranih na temelju jedinstvene rezervacije, dok je drugi let na temelju ugovora o letovima sa skupnom oznakom izveo stvarni zračni prijevoznik različit od stvarnog zračnog prijevoznika koji je sklopio ugovor o prijevozu s predmetnim putnicima i koji je izveo prvi let, potonji prijevoznik i dalje je u ugovornoj vezi s putnicima, čak i u okviru izvođenja drugog leta.

23. Primjenjujući pravni stav iz navedene presude na konkretno činjenično stanje proizlazi da se tuženik ne može osloboditi odgovornosti za odštetu samo pozivom na činjenicu da je jedan od dva leta izveo drugi zračni prijevoznik, različit od tuženika kad je tuženik ujedno i zračni prijevoznik s kojim je tužitelj sklopio ugovor o prijevozu. Stoga se u tom pravcu ukazuje neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije koji je istaknuo tuženik.

24. Tuženik tvrdi da je do kašnjenja leta, uslijed kojeg je tužitelj propustio povezani let do krajnjeg odredišta, došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći odnosno o okolnostima koje su izvan stvarne kontrole zračnog prijevoznika. Tuženik je u prilog svojim navodima dostavio interne operativne priručnike, izvještaj iz METAR sustava, operativni dnevnik leta, kao i interne financijske izvještaje kao dokaz da je do kašnjenja došlo zbog okolnosti koja je bila izvan svake kontrole tuženika i na koju isti nije mogao utjecati. Međutim, prema ocjeni ovog suda samo pozivanje tuženika na navedene okolnosti nije dovoljno da bi tuženik od sebe otklonio odgovornost u situaciji kada tuženik nije dokazao da je zbog kašnjenja leta pri čemu se kašnjenje leta izjednačeno s otkazivanje leta, došlo zbog izvanrednih okolnosti i da su bile poduzete razumne mjere kako bi se izbjeglo otkazivanje pri čemu saslušanje svjedoka kojeg je predložio tuženik ne može biti dovoljan i relevantan dokaz da su ispunjene pretpostavke koje bi tuženika oslobodile odgovornosti za naknadu štete zbog kašnjenja leta. Tuženik je trebao dokazati da je u slučaju izvanrednih okolnosti poduzeo sve mjere koje odgovaraju situaciji upotrijebivši sve svoje osoblje i sva materijalna i financijska sredstva kojima raspolaže kako bi izbjegao da ona dovede do otkazivanja ili duljeg kašnjenja leta, a što prema ocjeni ovog suda tuženik u konkretnoj situaciji nije učinio. Tužitelju su nakon kašnjenja leta u polasku iz Zagreba za Frankfurt ponuđeni alternativni letovi, ali je tužitelj do konačnog odredišta stigao sa zakašnjenjem duljim od tri sata. Kako je tužitelj na svoje krajnje odredište uslijed duljeg kašnjenja leta stigao s više od tri sata zakašnjenja (11 sati), to je tuženik dužan tužitelju platiti naknadu štete uzrokovanu povredom ugovorne obveze (ugovora o zračnom prijevozu), u iznosu od 400,00 eur sukladno odredbi čl. 7. st. 1. a) Uredbe 261/2004 (let unutar EU duljine 1500 km ili kraće s time da zračna udaljenost Zagreb – Stockholm iznosi 1358 km.

25. Tužitelju su zatezne kamate na glavnicu dosuđene idućeg dana od dana kada je obavljen let sa zakašnjenjem u smislu odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) tekuće od 16. listopada 2024. jer sud smatra da je tada nastala obveza tuženika za naknadu štete tužitelju zbog čega je odlučeno kao u izreci odluke.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljima je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 165,00 eur, za sastav podnesaka od 05.07.2025.g. i 10.01.2026.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 165,00 eur, te za zastupanje na ročištu 12.03.2026.g. prema Tbr. 9. toč. 1. – 165,00 eur, što ukupno iznosi 660,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 165,00 eur ukupno iznosi 825,00 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eur i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eur, tako da ukupno trošak tužitelja iznosi 884,73 eur.

27. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 23. travnja 2026. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Pun.tužitelja

2. tuženiku