REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-366/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja LA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Golubić i Šikić javno trgovačko društvo iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović društvo s ograničenom odgovornošću iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 09. travnja 2026.god. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Šikić Matije, odvjetnika, au odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, dana 23. travnja 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb da tužitelju LA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana isplati iznos od 5.950,17 EUR (pettisuća- devetstoipedeset eura i sedamnaest centi ) / 44.831,55 kuna (četrdesetičetiritisu- ćeosamstotridesetijednu kunu i pedesetipet lipa ), s time da se iznosi u valuti HRK (hrvatske kune ) preračunavaju u valutu EUR (eur ) prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 (sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH ), uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na :

– iznos 6,72 kuna od 30. rujan 2005.

– iznos 28,12 kuna od 31. listopad 2005.

– iznos 558,95 kuna od 30. studeni 2005.

– iznos 3,50 kuna od 31. siječanj 2006.

– iznos 32,18 kuna od 31. ožujak 2006.

– iznos 47,03 kuna od 30. travanj 2006.

– iznos 47,03 kuna od 31. svibanj 2006.

– iznos 39,10 kuna od 30. studeni 2006.

– iznos 117,01 kuna od 31. prosinac 2006.

– iznos 117,01 kuna od 31. siječanj 2007.

– iznos 117,01 kuna od 28. veljača 2007.

– iznos 117,01 kuna od 31. ožujak 2007.

– iznos 17,38 kuna od 31. srpanj 2008.

– iznos 202,38 kuna od 31. kolovoz 2008.

– iznos 202,38 kuna od 30. rujan 2008.

– iznos 202,38 kuna od 31. listopad 2008.

– iznos 202,38 kuna od 30. studeni 2008.

– iznos 202,38 kuna od 31. prosinac 2008.

– iznos 228,74 kuna od 31. siječanj 2009.

– iznos 228,74 kuna od 28. veljača 2009.

– iznos 228,74 kuna od 31. ožujak 2009.

– iznos 228,74 kuna od 30. travanj 2009.

– iznos 228,74 kuna od 31. svibanj 2009.

– iznos 228,74 kuna od 30. lipanj 2009.

– iznos 228,74 kuna od 31. srpanj 2009.

– iznos 228,74 kuna od 31. kolovoz 2009.

– iznos 228,74 kuna od 30. rujan 2009.

– iznos 228,74 kuna od 31. listopad 2009.

– iznos 228,74 kuna od 30. studeni 2009.

– iznos 228,74 kuna od 31. prosinac 2009.

– iznos 228,74 kuna od 31. siječanj 2010.

– iznos 228,74 kuna od 28. veljača 2010.

– iznos 228,74 kuna od 31. ožujak 2010.

– iznos 528,74 kuna od 30. travanj 2010.

– iznos 528,74 kuna od 31. svibanj 2010.

– iznos 428,74 kuna od 30. lipanj 2010.

– iznos 228,74 kuna od 31. srpanj 2010.

– iznos 528,74 kuna od 31. kolovoz 2010.

– iznos 2.310,20 kuna od 30. rujan 2010.

– iznos 228,74 kuna od 31. listopad 2010.

– iznos 228,74 kuna od 30. studeni 2010.

– iznos 228,74 kuna od 31. prosinac 2010.

– iznos 334,49 kuna od 31. siječanj 2011.

– iznos 533,64 kuna od 28. veljača 2011.

– iznos 560,74 kuna od 31. ožujak 2011.

– iznos 578,74 kuna od 30. travanj 2011.

– iznos 578,74 kuna od 31. svibanj 2011.

– iznos 628,74 kuna od 30. lipanj 2011.

– iznos 728,74 kuna od 31. srpanj 2011.

– iznos 728,74 kuna od 31. kolovoz 2011.

– iznos 728,74 kuna od 30. rujan 2011.

– iznos 678,74 kuna od 31. listopad 2011.

– iznos 628,74 kuna od 30. studeni 2011.

– iznos 628,74 kuna od 31. prosinac 2011.

– iznos 678,74 kuna od 31. siječanj 2012.

– iznos 678,74 kuna od 29. veljača 2012.

– iznos 678,74 kuna od 31. ožujak 2012.

– iznos 628,74 kuna od 30. travanj 2012.

– iznos 628,74 kuna od 31. svibanj 2012.

– iznos 628,74 kuna od 30. lipanj 2012.

– iznos 628,74 kuna od 31. srpanj 2012.

– iznos 628,74 kuna od 31. kolovoz 2012.

– iznos 628,74 kuna od 30. rujan 2012.

– iznos 628,74 kuna od 31. listopad 2012.

– iznos 678,74 kuna od 30. studeni 2012.

– iznos 628,74 kuna od 31. prosinac 2012.

– iznos 628,74 kuna od 31. siječanj 2013.

– iznos 628,74 kuna od 28. veljača 2013.

– iznos 628,74 kuna od 31. ožujak 2013.

– iznos 2.528,74 kuna od 30. travanj 2013.

– iznos 678,74 kuna od 31. svibanj 2013.

– iznos 678,74 kuna od 30. lipanj 2013.

– iznos 628,74 kuna od 31. srpanj 2013.

– iznos 478,74 kuna od 31. kolovoz 2013.

– iznos 568,74 kuna od 30. rujan 2013.

– iznos 628,74 kuna od 31. listopad 2013.

– iznos 648,74 kuna od 30. studeni 2013.

– iznos 628,74 kuna od 31. prosinac 2013.

– iznos 428,74 kuna od 31. siječanj 2014.

– iznos 428,74 kuna od 28. veljača 2014.

– iznos 428,74 kuna od 31. ožujak 2014.

– iznos 428,74 kuna od 30. travanj 2014.

– iznos 428,74 kuna od 31. svibanj 2014.

– iznos 428,74 kuna od 30. lipanj 2014.

– iznos 428,74 kuna od 31. srpanj 2014.

– iznos 428,74 kuna od 31. kolovoz 2014.

– iznos 438,74 kuna od 30. rujan 2014.

– iznos 428,74 kuna od 31. listopad 2014.

– iznos 448,74 kuna od 30. studeni 2014.

– iznos 503,29 kuna od 31. prosinac 2014.

– iznos 463,74 kuna od 31. siječanj 2015.

– iznos 478,74 kuna od 28. veljača 2015.

– iznos 478,74 kuna od 31. ožujak 2015.

– iznos 468,74 kuna od 30. travanj 2015.

– iznos 478,74 kuna od 31. svibanj 2015.

– iznos 478,74 kuna od 30. lipanj 2015.

– iznos 478,74 kuna od 31. srpanj 2015.

– iznos 428,74 kuna od 31. kolovoz 2015.

– iznos 458,74 kuna od 30. rujan 2015.

sve do isplate po stopi kako slijedi :

01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iznatječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.974,99 EUR (četiritisućedevetstosedamdesetičetiri eura i devedesetidevet centi ), u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj ZA (u daljnjem tekstu tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2019.god., koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P- 589/2019, u kojoj navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146-148/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 12. svibnja 2005.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 45.600,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 3,99 % godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Stranke su sklopile Aneks Ugovora o kreditu broj 146-148/2005 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio, i to iznosa od ukupno 20.077,58 kuna s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope i iznos od ukupno 28.662,74 kune s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, sve u pojedinačnim u mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa u podnesku zaprimljenom dana 23. travnja 2021.god. i sada traži isplatu ukupnog iznosa i s osnova preplaćenog zbog promjene kamata i s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, a sve prema nalazu vještaka, dakle sada traži isplatu u iznosu od ukupno 44.831,55 kuna, u pojedinačnim mjesečnim iznosima, u razdoblju od 30. rujna 2005.god. do 30. rujna 2015.god., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

5. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, te se usprotivio i preinaci tužbenog zahtjeva s obzirom da je prethodni postupak zaključen.

6. Sud je Rješenjem broj P-589/19-33 od dana 07. lipnja 2021.god. odredio prekid postupka temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (objavljenom zaključno u Narodnim novinama RH broj 89/14 koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ), do okončanja postupaka koji se pred Sudom Europske unije vode u svezi tumačenja Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i to po pod brojem C-474/20 i C-567/20. Isto rješenje je postalo pravomoćno.

7. Zatim je sud Rješenjem broj P-589/2019-36 od dana 21. veljače 2023.god. donio Rješenje o nastavku postupka jer je postupak, zbog dovršetka kojeg je ovaj postupak prekinut, pred Sudom Europske unije dovršen.

8. Sud je stranke pozvao dopisom da se izričito očituju koje još dokaze predlažu da se provedu, te su se iste očitovale što još predlažu. Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka VA i LAŽ.

9. Spis je sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj i to P-91/2024 i dalje se postupak provodi pod tim brojem.

10. Po pozivu suda tuženik je predložio usmeno saslušanje vještakinje Jambrečić Natalije, te je ista saslušana na ročištu 28. veljače 2024.god.

11. Tuženik se tijekom postupka usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja na način kako je isti postavljen u podnesku zaprimljenom u spis dana 23. travnja 2021.god.

12. U svezi tog prigovora sud je na ročištu održanom dana 07. svibnja 2024.god. donio Rješenje da tužitelj u tom podnesku nije preinačio tužbeni zahtjev. Naime, odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – koji se primjenjivao na sve postupke u tijeku) je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga je po ocjeni ovog suda tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i zbog čega je unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, suglasno ovlaštenju iz čl.190. st.3. ZPP-a u ovom postupku dopustio preinaku tužbe. Odlučeno je da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

13. Osim toga je sud na ročištu 07. svibnja 2024.god. donio i Rješenje da se odbija dokazni prijedlog tuženika da se ponovno na ročište zove svjedokinja IA jer je iz spisa vidljivo da se ista ne odaziva na pozive suda, a koji pozivi joj se jedino mogu uručiti putem sudskog dostavljača i to samo na njezinom radnom mjestu, a kada joj se to i uruči ona ne pristupa na sud, a osim toga uvidom u ugovor o kreditu od dana 12. svibnja 2005. i u aneks uz ugovor o kreditu od 20. siječnja 2016. ta svjedokinja IA uopće nije navedena kao osoba koja je sklapala konkretni ugovor s tužiteljem, a sve imajući u vidu i nedavnu sudsku praksu Ustavnog suda RH u odluci npr. broj U-III-1593/2021 i druge. Odlučeno je da temeljem čl. 292. st. 5. ZPP-a protiv ovog rješenja nije dopuštena posebna žalba.

14. Stoga je sud je na ročištu održanom dana 07. svibnja 2024.god., s obzirom da daljnjih dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

15. Nakon toga je Općinski sud u Čakovcu pod brojem P-91/2024-6 dana 15. svibnja 2024.god. donio Presudu kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja LA (postavljeni specificirani tužbeni zahtjev, kako je obrazloženo ).

16. Po žalbi tuženika na tu presudu, Županijski sud u Velikoj Gorici je pod brojem Gž-581/2024 dana 25. rujna 2025.god. donio Rješenje da se ukida presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-91/2024-6 od 15. svibnja 2024. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

17. Sukladno Sudskom poslovniku nakon te ukidne odluke spis je dobio novi broj P- 366/2025.

18. Obje stranke su se nakon te ukidne odluke po pozivu suda očitovale, te tužitelj smatra da se odluka može donijeti na temelju svih već provedenih dokaza, dok tuženik traži dopunu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

19. Po pozivu suda se očitovala stalna sudska vještakinja Natalija Jambrečić, sukladno II.stupanjskoj ukidnoj odluci i sukladno naknadno iznesenim navodima stranaka, a što je sve uručeno pun. stranaka.

20. U ponovljenom postupku niti jedna stranka nije tražila usmeno saslušanje vještakinje.

21. Nakon ukidne II.stupanjske odluke tužitelj nije specificirao svoj tužbeni zahtjev, te isti glasi kao i u ranije donesenoj, sada ukinutoj presudi I.stupanjskog suda.

22. Na ročištu održanom dana 09. travnja 2026.god. sud je donio rješenje da s obzirom na navode tuženika iz podneska od 02. travnja 2026. sud odbija dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku provede dopuna financijsko knjigovodstvenog vještačenja kako je navedeno u tom podnesku, a s obzirom da sud smatra da se odluka može donijeti na temelju dokumentacije koja je u spisu i na temelju provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku, te je odlučeno da temeljem čl. 299. st. 5. Zakona o parničnom postupku protiv ovog rješenja nije dopuštena posebna žalba.

23. Nakon toga je sud donio i rješenje da će se na tom ročištu izvršiti uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te će se nakon toga glavna rasprava zaključiti, te je stoga na tom ročištu glavna rasprava u ovom ponovljenom postupku zaključena.

24. U ovom ponovljenom postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u aneks uz ugovor o kreditu (list 12-14 spisa), izračun konverzije kredita (list 15 i 16 spisa), solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 24-32 spisa), izračun konverzije kredita (list 33- 35 spisa), popis uplata (list 36 i 37 spisa), izračun konverzije (list 38 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 39-41 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 43 spisa), otplatni plan (list 44-45 spisa), specifikaciju uplata (list 46-49 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 54 i 55 spisa), otplatni plan (list 56-59 spisa), specifikaciju uplata (list 60-65 spisa), mišljenja (list 66-77 spisa), sudsku praksu (list 78-83 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa (list 102 spisa), mišljenja (list 103 i 104 spisa), sudsku praksu (list 105 i 106 spisa), mišljenja (list 107-116 spisa), sudsku praksu (list 117-173 spisa), obavijesti banke (list 174-190 spisa), sudsku praksu (list 191-203 spisa), mišljenja (list 204-216 spisa), sudsku praksu (list 221-298 spisa), sudsku praksu (list 304-334 spisa), kamatne stope banaka (list 335-338 spisa), sudsku praksu (list 345-349 spisa), sudsku praksu (list 352-400 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić zaprimljen 18. siječnja 2021. (list 408- 427 spisa), realizirani otplatni plan (list 444-449 spisa), očitovanje vještakinje Natalije Jambrečić od 15. ožujka 2021. (list 452-455 spisa), očitovanje vještakinje Natalije Jambrečić od 02. travnja 2021. (list 462 i 463 spisa), sudsku praksu (list 473-526 spisa), očitovanje vještakinje Natalije Jambrečić od 07. listopada 2023. (list 554-557 spisa), zatim je izvršen uvid uvid u očitovanje vještakinje Natalije Jambrečić zaprimljeno dana 23. siječnja 2026. (list 680-685 spisa), očitovanje vještakinje Natalije Jambrečić zaprimljeno dana 12. veljače 2026. (list 695-698 spisa), te je pročitan iskaz stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić s raspravnog zapisnika od 28. veljače 2024., te je pročitan iskaz tužitelja LA s raspravnog zapisnika od 07. listopada 2020. te je saslušao, koji je saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja.

25. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19, sada nakon ukidne II.stupanjske odluke i 80/22, 114/22 i 155/23 ), kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

26. U čl. 2. st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

27. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

28. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

29. Nije sporno da su tužitelj ZA kao korisnik kredita i pravni prednik tuženik Hypo Alpe Adria Bank, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146-148/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 12. svibnja 2005.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.600,00 CHF (švicarskih franaka ) i to stambeni kredit na rok vraćanja do 31. svibnja 2025.god, uz kamatnu stopu od 3,99 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 276,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 4. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu iz [adresa], ugovor je potpisala i EA kao sudužnik, te ĆA kao sudužnik i založni dužnik, a iznos kredita je uplaćen tužitelju, što nije sporno. Banka je temeljem tog ugovora upisala založno pravo na nekretnini. Kredit je uzeo tužitelj kao fizička osoba.

30. Nije sporno da je u čl. 3. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 3,99 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

31. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika ( banka) dana 20. siječnja 2016.god. sklopili Aneks (dodatak) ugovora o kreditu broj 146- 148/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju i kojim Aneksom tuženik tužitelju izračunao preplatu uplata na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu i to u iznosu od 3.054,85 kuna (HRK ). Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Neotplaćena glavnica kredita je navedena u iznosu od 18.879,83 EUR.

32. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.

33. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

34. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

35. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

36. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

37. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

38. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

39. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

40. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

41. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

42. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

43. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

44. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

45. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

46. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

47. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

48. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

49. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

50. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

51. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

52. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

53. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

54. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 12. lipnja 2019.god.

55. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-76/19 do C-782/19.

56. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

57. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

58. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu

59. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

60. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

61. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenjem. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka prije zaključenja glavne rasprave, kako je naprijed navedeno.

62. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

63. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III- 1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke, djelatnike banke, u ovakvim postupcima.

64. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša IA, što je već obrazloženo, a osim toga sud smatra da se odluka može donijeti na temelju ostalih pisanih dokaza u spisu i nije potrebno saslušanje iste s obzirom da ista nije niti sudjelovala izravno u pregovaranju tužitelja i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je navedena kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili ankesu ugovora o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

65. Naime, sukladno sudskoj praksi nije niti potrebno saslušanje svjedoka koji niti nisu sudjelovali izravno u pregovaranju tužitelja i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je naveden kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili aneksu ugovora o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III- 1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

66. Tužitelj LA je u iskazu izjavio da je 2005. godine uzimao kredit da si riješi stambeno pitanje i to konkretno za kupnju stana. Za kredit je išao pitati samo u tadašnju Hypo banku iz razloga jer je u njoj imao otvoren tekući račun. Nakon izračuna prosjeka njegove plaće u banci su mu ponudili kredit samo u valuti CHF iz razloga jer mu prosjek plaće nije bio dovoljan da uzme kredit u drugoj valuti. U pogledu promjenjive kamate i valutne klauzule nije bilo nikakvih posebnih razgovora. Nakon što mu je to ponuđeno isto je prihvatio kao jedinu opciju. Uzeo je kredit u iznosu od 45.600,00 CHF na rok od 20 godina. Prvo su mu rate iznosile 1.400,00 kuna mjesečno, a nakon nekih godinu i pol su iste počele rasti te je najviše plaćao 2.000,00 kuna mjesečno. Od banke je obaviješten kada se dizala kamata, međutim kao svaki građanin nije mislio da ima pravo ulaziti u poslovanje banke i da nešto može tražiti od banke. U pogledu rasta tečaja ga nisu ništa obavještavali. Putem medija je saznao da se može sklopiti aneks uz svezi konverzije, pa je otišao pitati u banku. Prilikom tog izračuna konverzije su mu priznali pretplatu u iznosu od oko 3.000,00 kuna, a mjesečne rate su mu pale za oko 300,00 kuna. Taj kredit je otplatio u cijelosti prije dvije godine i to na način da je pozajmio od rodbine i slično. Nekretninu koju je kupio od tog kredita je koristio za stanovanje, za privatne svrhe. Nije imao nikakvo trgovačko društvo ili obrt, to kao državni službenik nije niti mogao imati bez odobrenja. U banci prije sklapanja ugovora mu nije bilo rečeno da je CHF valuta utočišta i da se po nečemu razlikuje od valute EUR. Niti u banci niti kod javnog bilježnika prije potpisivanja ugovora mu nije rečeno temeljem kojih kriterija se mijenja kamatna stopa. U banci prije potpisivanja aneksa ugovora, dakle prilikom konverzije mu nije objašnjeno čega se odriče potpisivanjem takvog ugovora. Prije sklapanja ugovora o kreditu je isti pročitao. Ranije se već sklopio drugi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i to za kupnju auta, ali u drugoj banci. Zna što je promjenjiva kamatna stopa i koja je razlika u odnosu na fiksnu kamatnu stopu. Zna da je u čl. 6. Ugovora o kreditu navedeno da je kamata fiksna do 30.06.2006. Pristupio je sklapanju aneksa ugovora o kreditu da proba ublažiti nepravdu koja se dogodila. Primio je izračun konverzije i otplatni plan. Banka mu je priznala određenu pretplatu i nakon izračuna konverzije glavnica mu je bila nešto umanjena s obzirom na glavnicu prije konverzije.

67. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

68. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

69. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

70. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

71. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

72. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

73. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

74. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

75. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

76. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

77. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

78. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

79. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

80. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

81. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

82. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

83. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

84. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

85. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

86. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

87. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

88. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

89. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

90. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

91. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

92. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

93. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

94. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

95. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom ankesu o prihvatu konverzije.

96. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa ( Dodatka ) od 20. siječnja 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

97. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

98. Kamatna stopa određena Aneksom od 20. siječnja 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

99. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 20. siječnja 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

100. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

101. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

102. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

103. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

104. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

105. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

106. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

107. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

108. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

109. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

110. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

111. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

112. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

113. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

114. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

115. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

116. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

117. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

118. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

119. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

120. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

121. Rješenjem od 16. studenog 2020.god. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno - financijskim vještačenjem na okolnost: kredita koji je tužitelj kao korisnik kredita uzeo od pravnog prednika tuženika, tadašnje Hypo Alpe Adria bank d.d. temeljem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i to da vještak izračuna visine pretplate za svaki pojedini mjesečni anuitet koji se odnosi i na kamatnu stopu i na valutnu klauzulu u CHF (švicarski franak ) s obzirom na početni otplatni plan, te da vještak uzme u obzir dodatak ugovora o kreditu kojim je tužitelju priznat određeni iznos pretplate, da se vještak treba očitovati koje parametre je tuženik primjenjivao prilikom obračuna kamata. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, Centar poslovnih analiza d.o.o., [adresa].

122. Vještakinja Natalija Jambrečić je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

123. Stalna sudska vještakinja Natalija Jambrečić je dana 19. siječnja 2021.god. dostavila nalaz i mišljenje u kojem navodi da da je kredit obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF (primjena tečaja na dan isplate kredita) i uz primjenu kamatne stope od 3,99% godišnje, razlika koju je tužitelj po Ugovoru o kreditu broj 146-148/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini više platio tuženiku iznosi od 44.831,55 kuna. Konverzijom kredita koju je proveo Tuženik iz valute CHF u valutu EUR utvrđena je preplata u iznosu od 3.054,85 kuna. Na razliku utvrđenu Nalazom do 31.08.2008. godine obračunata je zatezna kamata do 30.09.2015. godine, te je izvršeno zatvaranje do iznosa 3.054,85 kuna, i to zatezne kamate u iznosu od 1.653,28 kuna i glavnice (razlike) u iznosu od 1.401,57 kuna. Preostala razlika po iznosi 43.429,98 kuna (44.831,55 - 1.401,57). Preostala razlika (više plaćeno) iznosi 43.429,98 kuna, a u pojedinačnim iznosima je isto vještakinja navela u posebnoj tabeli. Vještakinja je navela da iznos u Nalazu iskazane razlike više plaćenog od 43.429,98 kuna tuženik nije iskazao kao preplatu po konvertiranom kreditu, budući da je tuženik sukladno zakonskim odredbama izvršio konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR, te time izjednačio položaj tužitelja s položajem dužnika u valuti EUR. Provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužitelj nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat po tečaju CHF na dan isplate kredita i uz primjenu kamatne stope od 3,99% godišnje. Uvidom u Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria bank d.d. od 01.01.2011. godine (list spisa 102) utvrđeno je da je za su na promjenu administrativno promjenjive kamatne stope utjecali slijedeći parametri: 1. kretanje tržišne kamatne stope (EURIBOR/LIBOR), 2. promjene visine kreditnog rizika Republike Hrvatske (CDS), 3. kamatna marža. Na visinu kamatne marže utječu slijedeći parametri: 1. Regulatorni zakonski troškovi, 2. procjena kreditnog rizika, 3. operativna marža. Kretanje tržišne kamatne stope, promjena visine kreditnog rizika Republike Hrvatske i regulatorni zakonski troškovi predstavljaju vanjske utjecaje, dok procjena kreditnog rizika i operativna marža predstavljaju poslovnu politiku i interne su prirode.

124. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik stavio primjedbe, te ističe da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja postupio protivno danog zadatka po rješenju suda. Imao je primjedbe na matematički izračun vještaka, ali i nadalje osporava osnovu potraživanja.

125. Na primjedbe tuženika vještakinja se očitovala dana 15. ožujka 2021.god. gdje je navela da u cijelosti ostaje kod Nalaza od 18.01.2021. godine, a u odnosu na istaknute prigovore tuženika koji se odnose na matematički izračun, očitovala se kako slijedi: u pogledu izračuna kamate nalaz je izrađen u skladu s zadatkom postavljenim od strane suda. Imajući u vidu da se radi o kreditu po kojem je izvršen obračun konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR na dan 30.09.2015. godine, te da je provedenim obračunom utvrđena preplata, ta preplata se u Nalazu tretira kao iznos priznat (plaćen) od strane tuženika. Nastavno, u tom slučaju je bilo potrebno izvršiti obračun zatezne kamate na utvrđene razlike do 30.09.2015. godine, te zatvaranje preplatom izvršiti uračunavanjem u skladu s odredbama ZOO, a sve kako je to prezentirano u točki c.10.) Nalaza od 18.01.2021. godine.

126. Vještakinja Jambrečić se očitovala i na primjedbe tužitelja dana 02. travnja 2021.god. gdje navodi da tužitelj stavlja prigovor na Nalaz od 18.01.2021. godine i to na matematički izračun u bitnome da je vještak uzimanjem u obzir iznosa više plaćenog kojeg je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR prekoračio zadatak postavljen od strane suda, te traži da vještak u pojedinačnim mjesečnim iznosima iskaže iznos od 44.831,55 kuna, te se na isto očitovala na način da u cijelosti ostaje kod Nalaza od 18.01.2021. godine. U odnosu na istaknute prigovore tužitelja, vještakinja se očitovala kako slijedi: nalaz je izrađen u skladu s zadatkom postavljenim od strane suda (uzeti u obzir iznos koji je priznat tužitelju), pitanje uključenja/isključenja iznosa preplate koji je utvrđen prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR predstavlja isključivo pravno pitanje, o čemu će svoju odluku donijeti sud, a na stranicama 14. i 15. Nalaza od 18.01.2021. je u točki c.8.) već je prikazana i mjesečna specifikacija iznosa od 44.831,55 kuna.

127. Vještakinja se na primjedbe tuženika očitovala i dana 06. listopada 2023.god. gdje navodi Nalaz je izrađen u skladu s zadatkom postavljenim od strane suda. Imajući u vidu da se radi o kreditu po kojem je izvršen obračun konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR na dan 30.09.2015. godine, te da je provedenim obračunom utvrđena preplata, ta preplata se u Nalazu tretira kao iznos priznat (plaćen) od strane tuženika. Nastavno, u tom slučaju je bilo potrebno izvršiti obračun zatezne kamate na utvrđene razlike do 30.09.2015. godine, te zatvaranje preplatom izvršiti uračunavanjem u skladu s odredbama ZOO, a sve kako je to prezentirano u točki c.10.) Nalaza od 18.01.2021. godine. Ukoliko sud smatra da obračun zatezne kamate nije bilo potrebno raditi i postavi takav nalog, po istome ću postupiti. Na primjedbu da je vještak pogrešno utvrdio iznos preplate prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR navevši da se radi o iznosu od 3.054,85 kuna što nije točno, već je točan iznos preplate 4.251,19 kuna, vještakinja je navela da je izračun u Nalazu od 18.01.2021. godine izvršen zaključno s datumom 30.09.2015. godine. Na dan 30.09.2015. godine preplata utvrđena konverzijom prema obračunu tuženika iznosila je 3.054,85 kuna, kako je to navedeno i u Nalazu. Iznos od 4.251,19 kuna koji navodi tuženik odnosi se i na tzv. prijelazno razdoblje, odnosno, razdoblje od 01.10.2015. do datuma sklapanja Aneksa ugovora. Prometi nakon 30.09.2015. godine nisu bili predmet izračuna u Nalazu od 18.01.2021. godine. Ukoliko sud smatra da je u izračun potrebno uzeti i promete nakon 30.09.2015. godine i postavi takav nalog, po istome ću postupiti. Kako je u točki c.7.) Nalaza od 18.01.2021. godine navedeno, uplaćeni iznos od strane tužitelja preuzeti su iz Specifikacije uplata, a koja specifikacija uplata predstavlja izvod iz poslovnih knjiga tuženika. Vještakinja još navodi da u navedenom izvodu iz poslovnih knjiga tuženika navodi se da tužitelj do 30.09.2015. godine uplatio ukupno 206.751,99 kuna, kako je to navedeno i u Nalazu od 18.01.2021. godine. Ukoliko sud smatra da je iz izračuna potrebno isključiti uplate tužitelja koje se odnose na zateznu kamatu i troškove i postavi takav nalog, po istome će postupiti.

128. Sudska vještakinja Natalija Jambrečić, je i usmeno saslušana na ročištu održanom dana 28. veljače 2024.god. gdje je izjavila da ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja kojeg je dala u spis 18. siječnja 2021., te kod očitovanja koje je dala 15. ožujka 2021., 06. travnja 2021. i 06. listopada 2023. Tuženik nije imao pitanja za vještakinju, ostao je kod svojih primjedbi iz pisanih podnesaka. Vještakinja je na upit suda izjavila da su joj svi podnesci tuženika od strane suda dostavljeni, te se na sve te podneske i prigovore tuženika očitovala u pismenim očitovanja koje je dostavila u spis, a koje su ranije navedene, kod čega u cijelosti ostaje.

129. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje stalnog sudskog vještaka Jambrečić Natalije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak da sve odgovore na postavljena pitanja. Bitno je istači da se uzima u obzir prilikom odlučivanja ono što je sud vještaku u rješenju o vještačenju postavio kao zadatak.

130. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

131. U ovom ponovljenom postupku sud je pozvao vještakinju Jambrečić da se očituje sukladno II.stupanjskoj ukidnoj odluci i sukladno naknadno iznesenim navodima stranaka, te se ista očitovala dana 23. siječnja 2026.god. gdje navodi da ne ulazeći u pravna pitanja koja proizlaze iz ovog spora, skreće pažnju da je u Nalazu od 18.01.2021. godine u točki 1) Nalaza izračunat iznos više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi promjene tečaja CHF umanjeno za iznos priznat u konverziji. Iznos više plaćenog umanjeno za iznos priznat u konverziji iznosi 43.429,98 kuna (5.764,15 EUR). Zbog uvođenja EUR kao službene valute u RH u nastavku se daje specifikacija pojedinačnih iznosa u valuti EUR (5.764,15 EUR), s dospijećem od kolovoza 2008.god. do 30. rujna 2015.god. Iznos iz prvostupanjske presude 44.831,55 kuna (5.950,17 EUR) predstavlja iznos više plaćenog bez umanjenja za iznos priznat u konverziji. Zaključno, oba izračuna su već sadržana u Nalazu od 18.1.2021. Nadalje vještakinja navodi da s financijsko-računovodstvenog gledišta prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u obzir su uzete sve uplate tužitelja, te su utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF/EUR. Utvrđene su preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja, pri čemu ističem da je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom kako je postavljen tužbeni zahtjev, iz čega proizlazi utvrđena razlika više plaćenog iznad iznosa preplate koji je priznat u konverziji). U pogledu prijedloga tuženika da se provede dopunsko vještačenje vještakinja je navela da navedeno pitanje nije u okviru zadatka postavljenog kod izrade nalaza 18.1.2021. godine, te ukoliko sud naloži dopunu Nalaza prema prijedlogu tuženika po istome ću postupiti. U pogledu primjedbe tužitelja vještakinja je navela Ne ulazeći u pravna pitanja koja proizlaze iz ovog spora, kako je pod točkom a) II-stupanjska ukidna odluka pojašnjeno, Nalaz od 18.1.2021. godine već sadrži oba izračuna, a konačnu odluku o istome donosi sud.

132. Zatim je primjedbe imao tuženik i vještakinja se očitovala dana 12. veljače 2026.god. gdje navodi da odgovarajući na pitanje suda o ispravnosti provedene konverzije, vještak se očitovao s financijsko-računovodstvenog aspekta, pri čemu ponovo ističem da je predmet konverzije bilo preračunavanje kredita odobrenog u CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kredit odobren u EUR s promjenjivom kamatnom stopom. Vještak razlikuje preplatu koju je tuženik utvrdio prilikom konverzije kredita iz valute EUR u valutu CHF od preplate koja je utvrđena Nalazom točno prema nalogu suda. Vještakinja ističe da prema nalogu suda, Nalazom je trebalo utvrditi slijedeće (cit): „1. Da vještak izračuna visine preplate za svaki pojedini mjesečni anuitet koji se odnosi i na kamatnu stopu i na valutnu klauzulu u CHF (švicarski franak) s obzirom na početni otplatni plan, te da vještak uzme u obzir dodatak ugovora o kreditu kojim je tužitelju priznat određeni iznos preplate.“ Znači, vještak je utvrdio početni otplatni plan po početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate, zabilježio sve uplate tužitelja i izračuna više plaćeni iznos 5.950,17 EUR. Nakon toga je taj iznos (prema zadatku suda) umanjen za iznos koji je tuženik već priznao tužitelju prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. Konačni iznos više plaćenog iskazan u Nalazu (nakon umanjenja za iznos priznat u konverziji) iznosi 5.764,15 EUR. Ne ulazeći u pravna pitanja koja proizlaze iz ovog spora, vještak je postupio po zadatku koji je naložen od strane suda. Prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR koju je proveo tuženik utvrđene su preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja, pri čemu ističem da je provedenom konverzijom kredita od strane tuženika tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom kako je postavljen tužbeni zahtjev, iz čega upravo proizlazi utvrđena razlika više plaćenog utvrđena Nalazom, a to je razlika više plaćenog iznad iznosa preplate koji je priznat u konverziji). To naprosto iz razloga što kredit u EUR s promjenjivom kamatnom stopom i kredit u HRK s početnom kamatnom stopom financijski-računovodstveno nisu identični. Kako se ne navode konkretne primjedbe na matematički izračun, na prigovore pravne naravi ne mogu se očitovati.

133. Sud je ova očitovanja vještakinje Jambrečić u ovom ponovljenom postupku u cijelosti prihvatio kao stručna i nepristrana.

134. Tužitelj tijekom postupka ističe tvrdnju da tuženik nije u skladu sa zakonom proveo konverziju, budući da je uračunao previsoke kamatne stope u postupku konverzije koje nije imao pravo obračunati, a u kojima tužitelj s tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati već je mogao samo prihvatiti konverziju ili ju odbiti. Tuženik kada je proveo konverziju kredita i sklopio Dodatak ugovoru s tužiteljem, tužitelju obračunavao te povišene kamatne stope, koje su također utvrđene ništetnim jer su donesene jednostrano i bez ikakvog pregovaranja tuženika s tužiteljem, što je već ranije obrazloženo. Zbog takvog ništetnog obračunavanja kamata ( zbog jednostrane promjene kamatne stope ) došlo je onda i do pogrješnog izračuna te preplate u tom postupku konverzije, pa se sada ista preplata u ovoj odluci ne može uzeti u obzir.

135. Sukladno već obrazloženom utvrđeno je da je tuženik od tužitelja primjenom ništetnih nepoštenih ugovornih odredbi naplaćivao mjesečne anuitete od 31. svibnja 2005. na dalje. Prije 30. rujna 2015. tužitelj je bio dužan tuženiku plaćati anuitete od tada 1.320,01 HRK. Iz dokaza u spisu i vještačenja vidi se da je neposredno pred konverziju tužitelj plaćao tuženiku 458,74 HRK više od onoga što je bio dužan. Iz dokaza u spisu vidi se da u otplatnom planu nakon provedene konverzije tuženik obračunava tuženiku anuitet od 216,31 EUR, što je protuvrijednost od 1.629,79 HRK. Dakle, prije konverzije tuženik je imao pravo od tužitelja naplaćivati 1.320,01 HRK, neposredno pred konverziju tuženik je od tužitelja naplaćivao 1.778,75 HRK (458,74 HRK više), a ranije čak i 50% više od onoga na što je imao pravo, dok mu je konverzijom ponudio da nova rata iznosi 1.629,79 HRK.

136. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 5.950,17 EUR / 44.831,55 kuna, a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,99 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, i vještakinja je taj iznos prikazala u posebnoj tablici u svom nalazu i to u ukupnom iznosu i u pojedinačnim mjesečnim iznosima, te je na taj način tužitelj onda i postavio svoj tužbeni zahtjev. Stoga je donesena odluka kao pod I. izreke presude.

137. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 30. rujna 2005.god. do zaključno 30. rujna 2015.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

138. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

139. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti. Ovom Presudom odlučuje se o cjelokupnim troškovima ovog postupka i to koji se vodio pod brojem P-91/2024 (ranije P-589/2019 ), kao i ovog ponovljenog postupka koji se vodi pod brojem p-366/2025.

140. Trošak tužitelja priznaje trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora (5.950,17 EUR / 44.831,55 kuna ) i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23 i 107/25), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23 ) iste tj. 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr.7), zastupanje na ročištu 13.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), sastav podneska od 16.01.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 8/1), zastupanje na ročištu 16.01.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), sastav podneska od 03.07.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 8/1), zastupanje na ročištu 08.07.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), zastupanje na ročištu 07.10.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), za sastav podneska od 30.03.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 26.04.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 8/1), za sastav podneska od 30.10.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 8/1), zastupanje na ročištu 28.02.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), zastupanje na ročištu 07.05.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr. 9/3 ), te u ovom ponovljenom postupku za sastav odgovora na žalbu iznosi d 200,00 EUR (Tbr. 10/6 ), sastav podneska od 25.11.2025. iznos od 100,00 EUR (Tbr. 8/3 ), sastav podneska od 02.12.2025. iznos od 100,00 EUR (Tbr. 8/3 ), sastav podneska od 30.12.2025. iznos od 100,00 EUR (Tbr. 8/3 ), sastav podneska od 03.03.2026. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 ), sastav podneska od 05.03.2026.. iznos od 100,00 EUR (Tbr. 8/3 ), sastav podneska od 02.04.2026. iznos od 100,00 EUR (Tbr. 8/3 ), zastupanje na ročištu 09.04.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr. 9/3 ), odnosno ukupno u iznosu od 3.700,00 EUR, sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 925,00 EUR, odnosno ukupno s osnova troškova zastupanja iznos od 4.625,00 EUR.

141. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 84,54 EUR, koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21), koje su bile tada na snazi.

142. Tužitelju nije priznat trošak s osnova sudske pristojbe na presudu jer tužitelj nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na presudu s obzirom da je Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP.

143. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 4.974,99 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

144. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani u valuti HRK i u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450, a s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev i kako bi isto bilo jasnije.

145. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 23. travnja 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Velikoj Gorici sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja OD Golubić i Šikić iz Čakovca

2. punomoćnik tuženika OD Kožul i Petrinović iz Zagreba