Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj:  Pr-936/2021-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras, u pravnoj stvari tužiteljice CC, dr. med. iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]; zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukić i Partneri d.o.o. iz Rijeke, Nikole Tesle 9 protiv tuženika Opća bolnica Karlovac, Karlovac, Dr. Andrije Štampara 3, OIB 95156346215, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene dana 26. ožujka 2026. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi dana 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženiku OPĆA BOLNICA KARLOVAC, Karlovac, Dr. Andrije Štampara 3, OIB: 95156346215 da tužitelju CC, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 804,03 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 29,35 EUR od 11.07.2017. godine do isplate,

- na iznos od 4,66 EUR od 11.08.2017. godine do isplate,

- na iznos od 15,68 EUR od 11.10.2017. godine do isplate,

- na iznos od 7,49 EUR od 11.11.2017. godine do isplate,

- na iznos od 15,27 EUR od 12.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 22,72 EUR od 11.01.2018. godine do isplate,

- na iznos od 15,34 EUR od 10.02.2018.. godine do isplate,

- na iznos od 25,32 EUR od 10.03.2018. godine do isplate,

- na iznos od 32,62 EUR od 11.04.2018. godine do isplate,

- na iznos od 22,02 EUR od 12.06.2018. godine do isplate,

- na iznos od 26,72 EUR od 11.07.2018. godine do isplate,

- na iznos od 53,71 EUR od 11.08.2018. godine do isplate,

- na iznos od 26,56 EUR od 11.09.2018. godine do isplate,

- na iznos od 14,68 EUR od 10.11.2018. godine do isplate,

- na iznos od 31,32 EUR od 11.12.2018. godine do isplate,

- na iznos od 24,23 EUR od 11.01.2019. godine do isplate,

- na iznos od 19,26 EUR od 12.02.2019. godine do isplate,

- na iznos od 0,58 EUR od 11.05.2019. godine do isplate,

- na iznos od 0,04 EUR od 11.06.2019. godine do isplate,

- na iznos od 52,48 EUR od 11.07.2019. godine do isplate,

- na iznos od 68,31 EUR od 11.09.2019. godine do isplate,

- na iznos od 39,21 EUR od 11.10.2019. godine do isplate,

- na iznos od 38,74 EUR od 12.11.2019. godine do isplate,

- na iznos od 10,61 EUR od 11.12.2019. godine do isplate,

- na iznos od 15,88 EUR od 11.01.2020. godine do isplate,

- na iznos od 39,71 EUR od 11.02.2020. godine do isplate,

- na iznos od 68,50 EUR od 10.03.2020. godine do isplate,

- na iznos od 83,03 EUR od 10.04.2020. godine do isplate,

koje teku od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak isplatom iznosa od 937,50 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude tj. od 23. travnja 2026. godine do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

I. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je od 28. veljače 2017. godine zaposlena kod tuženika, i to na radnom mjestu doktor medicine - specijalizant gastroenterologije.

II. U navedenom razdoblju tužiteljeva plaća regulirana je, između ostalih propisa, odredbama Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19 - dalje ZR), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/15 - dalje KU/13, NN 29/18 - dalje KU/18) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12 - dalje TKU/12, NN 24/17 – dalje: TKU/17). Odredbe čl. 86 ZR/09, kao i čl. 94. ZR propisuju da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. KU/13 u čl. 57. kao i KU/18 u čl. 55., propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću.

KU/13 u čl. 59., kao i KU/18 u čl. 57., propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće, a Dodatkom II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koji se primjenjuje od 1. rujna 2019. godine, izmijenjena odredba članka 57. KU/18 na način da je došlo do uvećanja dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

KU/13 u čl. 36., kao i KU/18 u čl. 34. st. 2., propisuje da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. ZR/14 u čl. 81., propisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). TKU/12 u čl. 59. st.1., kao i TKU/17 u čl. 58. st. 1., propisuje da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

III. Tužitelj ima pravo na navedene dodatke na plaću, i to kumulativno, za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za radni staž u zdravstvu, za sve odrađene sate, uključujući i prekovremene sate. Naime, iz niti jedne od gore citiranih odredbi KU-a i TKU-a ne proizlazi da radniku navedeni dodaci na plaću pripadaju samo za ostvarenu redovnu satnicu, ili da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i spomenuti dodaci na plaću međusobno isključuju. Naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće, sukladno odredbi iz čl. 51. st. 1. KU/ 13. Ta naknada sukladno toj odredbi uvećava osnovnu plaću pa se na naknadu za prekovremeni rad imaju platiti svi oni dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu ili redovnom mjesečnom fondu sati. To je i po prirodi stvari opravdano, obzirom da liječnici i za vrijeme prekovremenog rada, kao i za vrijeme redovnog rada, rade u otežanim uvjetima rada, sa iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, sa posebnim znanstvenim stupnjem, položajem i radnim stažem, za koje KU i TKU propisuju posebne dodatke na plaću. Tuženik međutim, kao niti drugi javni poslodavci u zdravstvu u RH obzirom da za sve te poslodavce Ministarstvo zdravstva vrši tzv. centralizirani obračun plaća, navedene dodatke tužiteljici nije u razdoblju obuhvaćeno predmetnom tužbom isplaćivao na prekovremeni rad, već samo na redovno radno vrijeme. Tužitelj je konstantno radio prekovremeno u utuženom razdoblju, a neki od tih prekovremenih sati čak nisu obračunati u platnim listama pa time niti plaćeni kao uvećanje osnovne plaće. Ukazuje se kako je dana 5. svibnja 2020. godine potpisan Dodatak III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji se primjenjuje od 1. travnja 2020. godine, a kojim je određeno da se: »Za svaki odrađeni sat u prekovremenom radu, radniku u postotku od osnovne plaće isplaćuje dodatak s osnova posebnih uvjeta rada sukladno članku 55. ovoga Ugovora, dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi sukladno članku 57. odnosno članku 58. ovoga Ugovora te uvećanje plaće za znanstveni stupanj magistra znanosti odnosno znanstveni stupanj doktora znanosti određeno Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama. Uvećanja, odnosno dodatci na plaću utvrđeni sukladno stavku 13. ovoga članka obračunavaju se na osnovnu plaću tako da se ista zbrajaju.«

IV. Obzirom da tuženik nije tužitelju isplaćivao puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju, samim time je tužitelj uskraćen za puni iznos naknade za godišnji odmor, koja sukladno gore citiranim pravnim normama predstavlja prosjek njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Na isti je način tužitelju uskraćeno pravo na puni iznos naknade za privremenu odsutnost sa posla ili bolovanje do 42 dana, u utuženom razdoblju.

V. Kao što je već iznijeto, tuženik nije jedini poslodavac u zdravstvu u Republici Hrvatskoj koji je plaće liječnicima i drugim zdravstvenim radnicima isplaćivao na način protivan odredbama Kolektivnih ugovora i zakona, kako je opisano u prethodnim točkama ove tužbe. Takvu su praksu imali i drugi javni poslodavci u zdravstvu za koje je Ministarstvo vršilo centralni obračun plaća pa se stoga pred sudovima u RH vode brojni slični postupci radi isplate dijela plaća. Sudska je praksa o pravnim pitanjima iznijetim u ovoj tužbi već zauzela jedinstveni stav, dajući za pravo radnicima koji potražuju sve gore navedene dodatke na dio plaće koji predstavlja naknadu za prekovremeni rad. Tužitelj ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske izdao priopćenje da je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. prosinca 2019., zbog različite sudske prakse glede prava na uvećanje plaće za sate ostvarene u prekovremenom radu, zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu." Takav je stav zauzeo Vrhovni sud RH u i presudi posl. br.: Revr 206/2012, Županijski sud u Zagrebu u presudi posl. br.: Gž R-571/16, Županijski sud u Bjelovaru u presudi posl. br.: Gž R- 105/16, Županijski sud u Osijeku u presudi posl. br.: Gž R-308/17, Županijski sud u Rijeci u presudi posl. br.: Gž R-465/16, Županijski sud u Rijeci u presudi posl. br.: Gž R-390/18 i Županijski sud u Rijeci u presudi posl. br.: Gž R-427/18.

VI. Tužitelj ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima da bi bez korištenja usluga vještaka financijsko-knjigovodstvene struke sam mogao precizno izračunati ukupan iznos bruto plaće koju mu tuženik u utuženom razdoblju neosnovano nije isplatio, a taj se iznos u svakom slučaju ne može obračunati bez prethodne dostave dokumentacije o evidenciji radnog vremena i obračuna plaće koja se potražuje od tuženika. Neovisno o tome platne liste, koje za poslodavce u zdravstvu izdaje tzv. sustav Centraliziranog obračuna plaća, su tako složeno strukturirane da se iz njih bez posebnih stručnih znanja ne može utvrditi za koji je točno bruto iznos svaki radnik uskraćen. Tužitelj je sukladno odredbama Zakona o radu i Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, ovlašten dobiti na uvid obračune plaća i evidenciju radnog vremena. Slijedom iznijetog, tužitelj ovim putem podnosi tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku te predlaže da naslovni sud rješenjem naloži tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u sudski spis sve obračune plaća tužitelja te evidenciju radnog vremena tužitelja za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 31. ožujka 2020. godine. Tužitelj predlaže da se po pribavi navedenih podataka i isprava od tuženika, provede financijsko knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja visine neisplaćenih plaća tužitelju za svaki mjesec u razdoblju od 01. siječnja 2016. godine do 31. ožujka 2020. godine.

VII. Tužitelj ovom tužbom potražuje i isplatu neisplaćenog dijela osnovice plaće. Obzirom da je visina osnovice plaće temelj izračuna vrijednosti bruto sata za svaki mjesec, a čija je vrijednost temelj izračuna neisplaćenih dodataka za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi te posljedično naknade za godišnji odmor, tužitelju nisu isplaćeni dodaci za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi te naknade za godišnji odmor u cjelokupnom iznosu koji tužitelju pripada prema svim odredbama citiranim u ovoj tužbi već samo djelomično, što tužitelj obrazlaže kako slijedi. Tužitelj je zaposlen kod tuženika kao poslodavca koji predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (NN br. 27/01, 39/09).

Zbog nastupa recesije dana 13. svibnja 2009. godine Vlada RH i sindikati javnih službi sklopili su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (nastavno: Dodatak Sporazumu). Dodatkom Sporazumu osnovica je privremeno zamrznuta na razini iz 2008. godine, na iznos od 5.108,84 kn, dok je povećanje osnovice za preostalih 6% iz 2009. godine sporazumno odgođeno sukladno čl. III Dodatka Sporazuma.

Odredbama čl. IV-V Dodatka Sporazuma ugovoreno je daljnje postepeno povećanje osnovice radi uskladbe plaće u javnim službama s prosječnim plaćama u Republici Hrvatskoj. Pri tome su kao osnovne kategorije povećanja osnovice uzete: (a) prosječna plaća VSS početnika u javnim službama i (b) prosječna plaća u Republici Hrvatskoj te je odnos ove dvije vrijednosti kroz povećanje osnovice do kraja 2016. godine trebao doseći ciljanu razinu od 92:100.

Dana 26. listopada 2011. godine između Vlade RH i sindikata javnih službi sklopljene su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, koji predstavlja osnovu ove tužbe (nastavno: Izmjene Dodatka Sporazumu). Izmjene Dodatka Sporazumu usvojene su i u obliku arbitražne odluke od dana 7. prosinca 2011. godine. Izmjenama Dodatka Sporazumu korigirani su uvjeti i promijenjena je metodologija za povećanje osnovice, i to prije svega zamjenom statističkog podatka prosječne plaće u Republici Hrvatskoj s podatkom o prosječnoj plaći u privredi Republike Hrvatske. Istim izmjenama je ciljana cijena rada javnih službi u odnosu na prosječnu plaću u privredi Republike Hrvatske s razine 92:100 povećana na razinu od 95:100, s ugovorenim rokom prilagodbe do kraja 2016. godine.

Sukladno čl. XI st. 4. Izmjena Dodatka Sporazumu, ugovoreno trajanje istog je 5 godina. Zbog pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora iz čl. 199. st. 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19), primjena Izmjena Dodatka Sporazumu istekla je dana 26. siječnja 2017. godine jer iste predstavljaju kolektivni ugovor. Vlada RH i sindikati javnih službi su dana 28. prosinca 2012. godine usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu radi pojašnjenja primjene čl. IV st. 5. u vezi s čl. VII st. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu.

Uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredaba Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni su dana 27. studenog 2015. godine, s početkom isplate od siječnja 2016. godine. Međutim, tuženik kao poslodavac i pravna osoba koja predstavlja javnu službu propustio je isplatiti plaću u skladu s povećanom osnovicom, zbog čega tužitelj ovom tužbom zahtijeva sudsku zaštitu u smislu čl. 204. st. 1. Zakona o radu.

Ispunjenost uvjeta iz čl. III. Izmjena Dodatka Sporazumu proizlazi iz sljedećeg:

Odredbom članka III. Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno je sljedeće: „Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dviju stopa realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.“ Dana 28. kolovoza 2015. godine Državni zavod za statistiku (nastavno: DZS) objavio je prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015. godine u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 1,2% u drugom tromjesečju 2015. godine u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine. Isti statistički pokazatelji potvrđeni su i procjenom DZS-a od dana 4. rujna 2015. godine.

Dana 27. studenog 2015. godine DZS je objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje 2015. godine u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 2,8% u trećem tromjesečju 2015. godine u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine. Isti statistički pokazatelji potvrđeni su i procjenom DZS-a od dana 4 prosinca 2015. godine. S obzirom da aritmetička sredina gore navedene dvije stope realnog rasta BDP-a iznosi upravo 2% (1,2% + 2,8% podijeljeno s 2), krajem studenog 2015. godine ispunjen je uvjet iz čl. III Izmjena Dodatka Sporazumu, jer su u tom mjesecu objavljeni relevantni podaci DZS-a.

Budući da je odredbom čl. VII c. st. 3 Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno da ako se nešto isplaćuje ili povećava za „mjesec“ da se u prvom sljedećem mjesecu vrši ta primjena, isplata odnosno povišica, onda se osnovica za rad u prosincu 2015. godine povećala na iznos od 5.415,37 kn. BDP je i dalje nastavio rasti, pa je tako dana 4. ožujka 2016. godine DZS objavio procjenu tromjesečnog BDP-a za četvrto tromjesečje 2015. godine u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 1,9% u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine. DZS je dana 20. listopada 2016. godine objavio Priopćenje za javnost u povodu objave usklađenih tromjesečnih podataka BDP-a od prvog tromjesečja 2014. do drugog tromjesečja 2016. godine prema BDP-u za 2014. godinu. Iz revidiranih podataka proizlazi da bi, bez zaokruživanja, kvartalna stopa rasta BDP- a za drugi kvartal 2015. godine iznosila 1,24561%, dok bi za treći kvartal iznosila 2,78247%. Stoga i revidirani podaci DZS-a jasno pokazuju da su uvjeti za povećanje osnovice iz čl. III Izmjena Dodatka Sporazumu nedvojbeno ispunjeni krajem studenog 2015. godine. Budući da je tuženik od prosinca 2015. godine nadalje tužiteljevu plaću obračunavao po osnovici od 5.108,84 kn odnosno 5.211,02 kn s plaćom za mjesec siječanj 2017.godine umjesto 5.415,37 kn, to postoji dug tuženika prema tužitelju s osnove razlike u plaći uvećano za zakonsku zateznu kamatu za svaki mjesečni iznos neisplaćene razlike plaće.

Budući da tužitelj ne posjeduje stručna znanja za izračun neisplaćenih dodataka za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi te naknade za godišnji odmor tužitelj, odnosno u slučaju da tužitelj dostavi predmetni izračun, tuženik bi istoga osporavao, tužitelj predlaže da se za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine do 31. siječnja 2017. godine provede financijsko - knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja visine neisplaćenih plaća.

Slijedom iznijetog, tužitelj ovim putem podnosi tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku te predlaže da naslovni sud rješenjem naloži tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u sudski spis sve obračune plaća tužitelja te evidenciju radnog vremena tužitelja za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 31. ožujka 2020. godine.

Tužitelj predlaže da se po pribavi navedenih podataka i isprava od tuženika, provede financijsko knjigovodstveno vještačenje radi provjere tih podataka i utvrđenja visine neisplaćenih plaća tuženiku za svaki mjesec u razdoblju od 01. siječnja 2016.g. do 31. ožujka 2020. godine. Po tako provedenom postupku, tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kako u osnovi, tako i u visini te se protivi svim navodima tužitelja, kao i dokaznim prijedlozima. Prvenstveno se ističe prigovor zastare dijela potraživanja tužitelja - naime, dio potraživanja tužitelja prelazi petogodišnji rok u kojemu potraživanja zastarijevaju sukladno odredbi čl. 139. Zakona o radu. Prije upuštanja u raspravljanje o meritumu same tužbe, tuženik se osvrće na navode tužitelja o tome kako isti nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev, obzirom da je tužitelj svom dokumentacijom, za koju tvrdi kako je nužna za obračun njegovog potraživanja, raspolagao puno prije podnošenja tužbe. Tuženik je, sukladno svojoj zakonskoj obvezi, tužitelju izdao platnu listu za svaki mjesec u kojemu je isti bio zaposlen kod tuženika, pa tako i za utuženo razdoblje. Nadalje, tužitelj također u tužbi predlaže naložiti tuženiku službenim putem dostaviti evidenciju radnog vremena tužitelja, pri čemu tuženik opet ističe da je u svakoj platnoj listi za utuženo razdoblje naveden mjesečni fond sati, i točno je navedeno koji su sati odrađeni u sklopu redovnog fonda sati, a koji su sati odrađeni prekovremeno. I dalje, stoga, ostaje nejasno što točno tužitelj predlaže sudu da od tuženika pribavi službenim putem, obzirom da su tužitelju uručene sve platne liste iz kojih su vidljivi svi traženi podaci.

Stupnjevita tužba koju podnosi tužitelj podnesena je potpuno neopravdano obzirom da sam tužitelj raspolaže svim ispravama koje su potrebne za donošenje odluke u ovom sporu, čime je cjelokupna primjena odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku suvišna.

Osobito se to odnosi na dio tužbenog zahtjeva u pogledu povećanja osnovice za 6%, gdje nikakva dokumentacija nije potrebna, već je posrijedi samo jednostavna matematička operacija radi utvrđivanja visine potraživanja - tužitelj, međutim, potpuno neosnovano i promašeno podnosi „stupnjevitu" tužbu, premda nije ispunjen niti jedan zakonski uvjet za njeno podnošenje. Slijedom navedenoga, obzirom na to da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe temeljem odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku tuženik i s ovog osnova predlaže odbaciti tužiteljevu tužbu i prvopostavljeni tužbeni zahtjev.

U odnosu na navode same tužbe, tuženik ističe kako je točno da je tužitelj zaposlenik tuženika, da ima sklopljen Ugovor o radu i da postoje Odluke o isplati plaće. Točno je da tužitelju temeljem čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, dalje KU/13), odnosno kasnije temeljem čl. 55. Kolektivnog ugovora (NN 29/18, dalje KU/18), kao i Dodatka II. tog Kolektivnog ugovora (NN 92/19), pripada pravo na dodatak na osnovnu plaću s osnova posebnih (otežanih) uvjeta rada u određenoj visini, odnosno postotku.

Isto tako, točno je da tužitelju temeljem čl. 59.a Dodatka I. KU/13 (NN 29/2015), odnosno kasnije temeljem čl. 57.a KU/18, kao i Dodatka II. KU/18 (NN 92/19), pripada pravo na dodatak na osnovnu plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u određenoj visini, odnosno postotku. Povrh toga, točno je da tužitelju temeljem čl. 51. st. 9. KU/13, kasnije čl. 49. st. 9. KU/18, pripada pravo na uvećanje plaće s osnova rada na blagdan za 150% za sate rada ostvarene na blagdan.

Nadalje, točno je da je tuženik za utuženi period tužitelju obračunao i isplatio navedene dodatke na osnovnu plaću iz čl. 51. st. 9., 57. i 59.a KU/13, odnosno čl. 49. st. 9., čl. 55. i 57.a KU/18 za sate koji se odnose na redovan rad, a da je za sav rad preko redovnog fonda sati, odnosno za prekovremeni rad, tužitelju isplaćena plaća sukladno odredbama čl. 51. KU/13, a od 01.03.2018.g. nadalje sukladno odredbama čl. 49. KU/18, koje se odnose na uvećanje plaće za prekovremeni rad.

Nisu točni navodi tužitelja iz tužbe da je tuženik isplatio tužitelju manju plaću pa da bi s tog osnova tužitelju pripadalo pravo na isplatu razlike plaće za period kako je to utuženo, kao niti posljedično pravo na isplatu razlike naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

U ovom je sporu osnovno pravno pitanje ima li tužitelj pravo na kumuliranje četiri, odnosno pet vrsta različitih dodataka na osnovnu plaću. Naime, postavlja se pitanje ima li tužitelj pravo na kumuliranje dodatka za prekovremeni rad sa dodatkom za otežane uvjete rada i dodatkom za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na način da mu se za odrađene sate u prekovremenom radu obračuna dodatak za prekovremeni rad i na to još dodatno i dodaci za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, a koji su već obračunati na osnovnu plaću, odnosno na redovne sate rada. Istovremeno, pravno pitanje koje se postavlja u ovom sporu je i predstavlja li svaki sat rada odrađen na blagdan istovremeno i prekovremeni rad. Tuženik drži kako je tužiteljevo tumačenje u cijelosti proizvoljno i neosnovano, obzirom daje navedeno pitanje regulirano na drugačiji način postojećim pozitivno pravnim propisima.

Da bi se odgovorilo na prvo postavljeno pitanje, potrebno je pojasniti sljedeće:

Člankom 47. Kolektivnog ugovora NN 143/13, odnosno čl. 45. Kolektivnog ugovora NN 29/18, određeno je što čini plaću radnika, a što čini osnovnu plaću. Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

U stavku 2. istog članka određeno je da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavkom 3. istog članka određeno je da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

Dalje u tekstu Kolektivnog ugovora definirani su svi zasebni dodaci na osnovnu plaću iz čl. 47. st. 3./ČI. 45. st. 3. KU - konkretno, ovi koji su predmet spora: prekovremeni rad u čl. 51. i 53./čl. 49. i čl. 51. (uvećanje plaće), zatim uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada u čl. 57./čl. 55. (otežani uvjeti rada) i dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u čl. 59.a/čl. 57.a (dodaci). Dakle, potpuno je razvidno kako Kolektivni ugovor jasno razlikuje kategoriju osnovne plaće i kategoriju dodataka na osnovnu plaću, u kojoj kategoriji pak jasno razlikuje svaki od pojedinih dodataka na osnovnu plaću. Svi navedeni dodaci odmjereni su u postotku od osnovne plaće, a u odredbama čl. 57. st. 3, čl. 58. st. 3. i ostalih isključene su mogućnosti kumulacije određenih dodataka, odnosno način obračuna kad postoji više dodataka. Iz Kolektivnog ugovora razvidno je kako je u svakom članku koji se odnosi na pojedine dodatke na osnovnu plaću, a posebice u čl. 57. i 59.a Kolektivnog ugovora NN 143/13, odnosno čl. 55. i 57. Kolektivnog ugovora NN 29/18, na kojima se temelji tužba, izrijekom ugovoreno kako će se uvećati „osnovna plaća", a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, plaća u kojoj bi već bio uključen neki dodatak na osnovnu plaću. Tuženik je svom zaposleniku sate prekovremenog rada obračunavao sukladno čl. 51./čl. 49. Kolektivnog ugovora, a koji određuje da se osnovna plaća radnika uvećava za prekovremeni rad za 50%. Također, sukladno čl. 57./55. Kolektivnog ugovora uvećao mu je plaću s osnova posebnih (otežanih) uvjeta rada na način kako je to ugovoreno tim člankom - uvećanjem osnovne plaće za određeni postotak, a sukladno čl. 59.a/čl. 57.a obračunao mu je dodatak na osnovnu plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u određenom postotku. Na jednak način tuženik je uvećao plaću tužitelju s osnova znanstvenog stupnja i staža u zdravstvu.

Dakle, u odredbama Kolektivnog ugovora u kojima se određuje način obračuna prekovremenog rada točno je ugovoreno kako će se to činiti i nije ugovoreno da bi se dodatak za prekovremeni rad dodatno uvećavao i za ostale predmetne dodatke, odnosno nije ugovoreno da se oni međusobno ne isključuju, kao što je to, primjerice, izrijekom ugovoreno u čl. 51. st. 12,/čl. 49. st. 12. da se uvećanje plaće za prekovremeni rad međusobno ne isključuje da ostalim dodacima iz tog članka. Niti navedenim člancima, a niti igdje u cijelom Kolektivnom ugovoru nije ugovoreno da se predmetni dodaci na osnovnu plaću mogu kumulirati, točnije da se uvećanje osnovne plaće za dodatak za prekovremeni rad (jedna vrsta dodatka na osnovnu plaću) može kumulirati još i sa drugom vrstom/vrstama dodatka na osnovnu plaću (uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi), a jasno je kako to mora biti ugovoreno i ne predmnijeva se.

Tuženik kao vrlo bitan aspekt predmetnog postupka ističe upravo činjenicu da je Kolektivni ugovor, koji predstavlja glavni izvor prava u ovom postupku, ugovor, odnosno dvostrano obvezni pravni odnos i kao takav podliježe, uz određene iznimke regulirane posebnim propisima, osnovnim postulatima Zakona o obveznim odnosima. Ugovor je sklopljen suglasnošću volja obiju strana, a u njemu samome niti jednom odredbom nije propisana obveza, pa čak niti mogućnost kumulacije dodataka na način kako to potražuje tužitelj.

Stoga je intencija ugovornih strana Kolektivnog ugovora sasvim jasna - da su ugovorne strane htjele da se ova četiri, odnosno pet dodataka međusobno kumuliraju prilikom obračuna plaće, onda bi tako i ugovorili.

Tužitelj niti temeljem Kolektivnog ugovora niti temeljem zakona ili drugih propisa nema pravo na dodatak za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje kada radi prekovremeno. Ističe se posebno kako je ugovornu narav Kolektivnog ugovora utvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske - primjerice, u odlukama U-ll-188/2002, U-ll- 318/2003 i U- 11-643/2003 u kojima je izrijekom utvrđeno da je Kolektivni ugovor po svojoj pravnoj naravi ugovor i da se kao takav ima tumačiti.

Slijedom toga, potpada pod osnovna pravila Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), osim ukoliko je posebnim zakonom propisano drugačije. Odredbom čl. 2. ZOO- a propisana je apsolutna sloboda uređivanja obveznih odnosa, osim u dijelu u kojemu bi uređenje tih odnosa bilo suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva. Nastavno na navedeno, u predmetnom slučaju, prilikom zaključivanja KU su ugovorne strane bile slobodne ugovoriti prava i obveze koje proizlaze iz tog ugovora na bilo koji način, uz poštivanje iznimke iz navedenog čl. 2. ZOO-a, odnosno, da su ugovorne strane htjele da se predmetna četiri, odnosno pet dodataka međusobno kumuliraju prilikom obračuna plaće, onda bi tako i ugovorile, kao što su to primjerice ugovorile u odredbi čl. 58. st. 10. KU. Zakon o radu, koji je također relevantan za ugovore o radu i kolektivne ugovore, u odredbama čl. 9. također propisuje slobodu ugovaranja, detaljnije uređujući samo eventualnu mogućnost ugovaranja (ne)povoljnih uvjeta od onih propisanim istim Zakonom.

Tuženik ističe kako odredbe kolektivnih ugovora imaju neposrednu primjenu na pojedinačne radne odnose koji im podliježu (osim u slučaju postojanja povoljnijeg uređenja), na jednak način kao i odredbe zakona. Međutim, odredbe kolektivnih ugovora koje reguliraju konkretna prava i obveze su dvostrano obvezne, a prilikom primjene kolektivnog ugovora država nastupa kao subjekt privatnog prava, kao i svaki drugi poslodavac kod primjene pojedinačnog ugovora o radu. Upravo zato vodi se i ovaj parnični postupak, u kojemu tuženik, iako je državna ustanova zdravstvene skrbi, sudjeluje kao subjekt privatnog prava, a ovaj se postupak vodi po jednakim pravilima kao i bilo koji drugi spor oko isplate plaće između radnika i poslodavca. Obzirom na sve navedeno, kolektivni ugovor, po stavu tuženika, Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH, predstavlja ugovor o radu kao i svaki drugi u dijelu u kojemu regulira prava i obveze poslodavca i radnika, a obzirom na to, tumačenje istog na način da je dopušteno bilo koje pravo koje nije izrijekom zabranjeno u koliziji je i s kogentnim odredbama ZOO-a i Zakona o radu.

Nadalje, a nastavno na nedvojbeno utvrđenu ugovornu narav Kolektivnog ugovora, tuženik ističe kako je odredbom čl. 321. st. 1. Zakona o obveznim odnosima određeno da ugovorne strane mogu predvidjeti da će, u slučaju nesuglasnosti glede smisla i domašaja ugovornih odredaba, netko treći tumačiti ugovor. To je, temeljem odredbe čl. 8. st. 4. Zakona o radu, a prvenstveno odredbe čl. 18./čl. 15. Kolektivnog ugovora, i učinjeno.

Ugovorne strane Kolektivnog ugovora osnovale su zajedničko povjerenstvo za tumačenje tog Ugovora, a Povjerenstvo daje obvezujuća tumačenja odredbi Ugovora i o njima obavještava obje ugovorne strane, prati izvršavanje Ugovora i izvještava obje ugovorne strane o kršenju Ugovora. Tumačenja povjerenstva obvezna su, a imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu tog Ugovora. Zajedničko povjerenstvo višekratno je izrijekom utvrdilo kako se dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću, i to bez prethodno obračunatih drugih dodataka.

Tako se ukazuje na zaključak Povjerenstva donesen na 15. sjednici održanoj 16.04.2014.g. pod brojem 106.a) koji glasi: ,,a) Osnovica za izračun plaće je osnovna plaća bez dodataka na plaću.".

Ukazuje se i na zaključak Povjerenstva donesen na 11. sjednici od 07.03.2014.g. pod brojem 58. koji glasi: „Za prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda radnih sati plaća se obračunava sukladno čl. 51. st. 1. podstavku 4. Kolektivnog ugovora, odnosno uvećava se za 50% na osnovnu plaću radnika bez primjene položajnog dodatka."

Jednako tako, a na postavljeni upit obračunava li se dodatak na osnovnu plaću u iznosu od 10% (op.a. dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi) na osnovnu plaću zamjenika ravnatelja i drugih položaja I. vrste (op.a. plaća sa već uključenim dodatkom) ili na osnovnu plaću npr. liječnika specijalista koji je istovremeno i zamjenik ravnatelja, i zaključak Povjerenstva donesen na 19. sjednici od 18.02.2015.g. pod brojem 134. (kasnije ispravljen) potvrđuje: „Svi liječnici imaju pravo na dodatak na osnovnu plaću od 10%, a isti im se obračunava na osnovnu plaću." Izneseni zaključci Povjerenstva potvrđuju navode tuženika da se svi dodaci predviđeni Kolektivnim ugovorom obračunavaju na osnovnu plaću. Kao stoje u citiranom zaključku 58. izrijekom rečeno da se prekovremeni rad uvećava za 50% na osnovnu plaću bez primjene položajnog dodatka, neosnovano tužitelj smatra da bi mu za isti taj prekovremeni rad pripadao i bilo koji drugi dodatak koji se kumulira na to uvećanje. Ističe se i zaključak Povjerenstva donesen dana 12.04.2017.g na 30. sjednici pod brojem 169. koji glasi: „Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu kolektivnog ugovora.", što zapravo upućuje na to da svi Zaključci Zajedničkog povjerenstva ne samo da imaju obvezatan karakter, već imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora i dijelom su Kolektivnog ugovora. Tuženik ističe da se tužitelj u tužbi ne poziva niti na jedan zaključak Povjerenstva, a kamoli onaj koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama (koji su, napominje se, svi javno objavljeni i dostupni), već dapače, samostalno tumači Kolektivni ugovor na način koji njemu odgovara, na što zasigurno nije ovlašten. Nije sporno kako je pravni osnov predmetnog spora tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora.

Sukladno-čl. 321. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a nastavno na gore navedenu odredbu st. 1. istog članka, u slučaju kada su ugovorne strane predvidjele da će netko treći tumačiti ugovor, strane ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dok prethodno ne pribave tumačenje ugovora, osim ako treća osoba odbije dati tumačenje ugovora.

Dakle, obzirom da je Kolektivnim ugovorom predviđeno da će odredbe tog Ugovora tumačiti treća osoba, odnosno zajedničko povjerenstvo koje daje obvezujuća tumačenja tog Ugovora, tužitelj ne može s uspjehom izravno podnijeti zahtjev sudu za takvo tumačenje, već se najprije morao obratiti zajedničkom povjerenstvu za tumačenje, osobno ili preko bilo koje od ugovornih strana. Tek se s mišljenjem zajedničkog povjerenstva, ako se ne slaže s njime ili ako bi povjerenstvo odbilo dati traženo tumačenje uopće ili ga ne bi dalo do postavljenog roka, tužitelj mogao obratiti sudu ovom tužbom.

U tom smislu, tuženik predlaže Naslovu da odbaci tužiteljevu tužbu i tužbeni zahtjev. U prilog svemu dosad navedenom, tuženik dostavlja i pravno mišljenje izv.prof.dr.se. JC, koje je isti izradio kao nepristrana osoba na zahtjev Ministarstva zdravstva RH u ožujku 2O18.g., a koje je Ministarstvo zatražilo upravo povodom predmetnih sudskih sporova.

Napose se važnost ispravnog tumačenja odredbi Kolektivnih ugovora u dostavljenom mišljenju očituje u toč. 3.3.: „Pravno mišljenje - „kombiniranje" i „kumuliranje" više različitih dodataka i uvećanja". U bitnome, prof. JC navodi kako „slijedom izričitog uređenja odredbe čl. 47. st. 2. Kolektivnog ugovora (...) se svi dodaci i uvećanja plaće, uključivo stimulacije, dodatke za posebne uvjete rada, dodatke i uvećanja plaća, obračunavaju na osnovnu plaću, odnosno samo i isključivo osnovnu plaću te da njihova kombinacija ne uključuje i to da bi se, primjerice, za iznos uvećanja plaće za, primjerice prekovremene sate trebalo primijeniti i pojedine druge dodatke odnosno uvećanja."

Nadalje, prof. JC navodi i kako je obračun odgovarajućih dodataka suglasnom voljom stranaka jasno i izričito uređen kao dodatak samo na osnovnu plaću - bilo kakvo drugačije postupanje nije ugovoreno, a jedino relevantno je ono što je ugovoreno u samom Kolektivnom ugovoru. Ne smije se, dakle, zaboraviti kako se, bez obzira na njegovu važnost, obuhvat i opsežnost, radi o klasičnom ugovoru. Zaključno, prof. JC navodi i kako je prema Kolektivnom ugovoru ispravan način „kombiniranja" i „kumuliranja" različitih dodataka na osnovnu plaću onaj prema kojem se to odvija u paušalnim iznosima - „...ne jedno „na" drugo, već jedno „i" drugo. Drugačiji način „kombiniranja" i „kumuliranja" jedno „na" drugo nije način uređen i utvrđen Kolektivnim ugovorom, već mu je protivan".

Također, sve navedeno potvrđeno je i sudskom praksom u istim pravnim i činjeničnim sporovima, u kojim su tužbeni zahtjevi tužitelja odbijeni kao neosnovani (presuda ŽS u Splitu, br. Gž R-553/2016 od 31.05.2017.g., presuda ŽS u Splitu, br. Gž R-518/2016 od 30.05.2017.g„ presuda ŽS u Osijeku, br. Gž R-211/2016 od 28.04.2016.g.).

Tako Županijski sud u Splitu u svojoj presudi br. Gž R-553/2016 od 31.05.2017.g., kojom u cijelosti uvažava žalbu tuženika (zdravstvene ustanove) i preinačuje prvostupanjsku presudu te odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja (koji je istovjetan ovom u predmetnom sporu), obrazlažući: ,,U odnosu na potraživani dodatak na otežane uvjete rade kada je tužitelj prekovremeno radio, na koji dodatak ima pravo u slučaju redovnog rada, potraživanje tužitelja također nije osnovano.

U konkretnom slučaju, pitanje obračuna naknade plaće za prekovremeni rad regulirano je člankom 47. KU (NN br. 143/13), tako da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta i osnovice za izračun plaće, uz uvećanje za minuli rad, a da su dodaci na osnovu plaću između ostalog i dodaci za posebne uvjete rada. Člankom 53. st. 5. toga KU je regulirano da se plaća za vrijeme dežurstva iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati (što je prekovremeni rad prema stavku 4. tog članka) obračunava u odnosu na osnovnu plaću radnog mjesta na kojem radnik dežura. Dakle, prema toj odredbi koja u cijelosti glasi: „Za radnike kojima je u koeficijentu složenosti poslova sadržan položajni dodatak ili taj dodatak ostvaruju temeljem odredbi ovoga Ugovora, plaća za vrijeme dežurstva iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati obračunava se u odnosu na osnovnu plaću radnog mjesta na kojem radnik dežura", tužitelj nema pravo na dodatak zbog otežanih uvjeta rada kada radi iznad mjesečnog fonda sati, odnosno prekovremeno.

Na takvu naknadu tužitelj prema članku 57. KU 143/13 i općim propisima radnog prava ima pravo za vrijeme redovnog rada, a koja mu je isplaćena i nije predmet ovog spora. Stoga je i ovo potraživanje tužitelja neosnovano..."

Posebno se izdvaja i presuda i rješenje Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž-531/12 od 10.04.2012.g. u identičnom pravnom pitanju (isplata dodatka za posebne uvjete rada za prekovremene sate rada za državne službenike):

„Ovaj spor svodi se na ocjenu na koji način treba protumačiti mjerodavne propise, posebno relevantne odredbe Kolektivnog ugovora iz 2004.g., u odnosu na pravo tužitelja da im se uvećanja plaće zbog posebnih uvjeta rada i zbog prekovremenog rada kumuliraju.... U rješavanju spornog odnosa temeljem Kolektivnog ugovora, treba koristiti mehanizam predviđen upravo tim ugovorom, kako bi se utvrdila zajednička volja ugovornih strana prilikom sklapanja Kolektivnog ugovora....

S obzirom da je Zajednička komisija dala izričito tumačenje da se pri obračunu prekovremenih sati uzima vrijednost sata (satnica) bez dodatka na osnovnu plaću za poslove s posebnim uvjetima rada, a tumačenje Zajedničke komisija obvezuje ugovorne stranke, zbog čega tužiteljima ne pripada dodatak za posebne uvjete rada na prekovremeni rad....

Stoga u konkretnom sporu postoji pravno relevantno tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora po Zajedničkoj komisiji pa sporne odredbe Kolektivnog ugovora nije potrebno ponovno tumačiti, već ih je potrebno primijeniti sukladno tumačenju Zajedničke komisije....

Tužiteljima ne pripada pravo na zahtijevanu pravnu zaštitu (isplatu razlike plaće na ime dodatka za posebne uvjete rada na sate prekovremenog rada), jer je navedeno tumačenje Zajedničke komisije obvezujuće za ugovorne strane pa je obvezno i za sud."

U odnosu na drugo pravno pitanje koje se postavlja u ovom predmetu, a koje se odnosi na rad ostvaren u dane blagdana/neradnih dana sukladno odredbama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj. Tuženik ponovno ističe kako se tužitelj proizvoljno i neosnovano samostalno tumači odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, i to na potpuno pogrešan način. Naime, odredba čl. 52. KU/13/čl. 50. Kll/18 jasno i izričito navodi: „Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovan rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu."

Termin „redovan rad" jasno isključuje bilo kakvu mogućnost da se ti sati obračunavaju obvezatno kao prekovremeni rad. Naime, prekovremeni rad definiran je u odredbi čl. 51. st. 9.KU/13/ČI. 49. st. 9. Kll/18 na način daje kao prekovremeni rad definiran svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Nadalje, prekovremenim radom smatra se i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond radnih sati su, sukladno definiciji iz KU, sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, odnosno, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. Pritom intencija tužitelja da redovnim mjesečnim fondom sati smatraju samo radne dane od ponedjeljka do petka koji nisu kao neradni propisani Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj u potpunosti je neosnovana. Razlog tomu je citirana odredba čl. 52 KU/13./ČI. 50. KU/18, drugi pozitivni propisi, a i Zaključak br. 153. s 26. sjednice Povjerenstva održane 21. prosinca 2015. godine. Naime, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 1. st. 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima (NN 33/96, 96/01, 13/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11). Međutim, istim tim zakonom, u odredbi čl. 6., jasno stoji: „Vlada Republike Hrvatske može odrediti koja su državna i druga javna tijela te druge pravne i fizičke osobe dužne raditi u dane blagdana

_ u _

Republici

Hrvatskoj." Dakle, zakonski je predviđeno uvođenje obveze organiziranja rada na blagdan ili drugi neradni dan prema odluci Vlade RH. Člankom 195. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19) propisano je kako zdravstvene ustanove u djelatnosti hitne medicine imaju obvezu pružati zdravstvenu zaštitu 24 sata na dan. S druge strane, u odredbi čl. 2. Pravilnika o početku, završetku i rasporedu radnog vremena zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika u ordinaciji u mreži javne zdravstvene službe (NN 106/19, istovjetno i raniji), a koji je donesen temeljem citiranog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, definirano je kako raspored radnog vremena utvrđuje općim aktom zdravstvena ustanova. Daljnja odredba čl. 4. istog Pravilnika jasno propisuje kako raspored radnog vremena u zdravstvenim ustanovama od 40 sati tjedno mora biti utvrđen tako da osigurava dostupnost zdravstvene zaštite svih dana u tjednu.

Na temelju, tih propisa, tuženik ima pravo i obvezu općim aktom utvrditi raspored radnog vremena, kao što je tuženik i u obvezi pružati zdravstvenu zaštitu 24 sata u danu, 7 dana u tjednu, 365 dana u godini, bez obzira na to je li neki dan blagdan, spomendan ili drugi neradni dan. Upravo iz tog razloga odredbom čl. 52. ranijeg, odnosno čl. 50. trenutno važećeg Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja jasno je propisano kako se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa, evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju se u redovnu mjesečnu satnicu. No, isti taj Kolektivni ugovor propisuje i kako, za razliku od prekovremenog rada, kada mu se plaća uvećava za 50%, radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150% ako radi na blagdan.

Temeljem citiranih kogentnih propisa jasno je, a i notorno, kako djelatnici u zdravstvu, a osobito u hitnoj medicini, imaju organiziran rad na specifičan način - radni dan, temeljem svih navedenih propisa, za tuženika, a time i za njegove djelatnike, je svaki dan u tjednu.

Uvažavajući, međutim, to da su djelatnici u obvezi raditi i noću i subotom i nedjeljom i blagdanom stranke Kolektivnog ugovora su u skladu s prisilnom normom zakonodavca sadržanom u Zakonu o radu propisale uvećanje plaće za svaku od tih „specifičnih" situacija u kojima zdravstveni djelatnici rade. S druge strane, to isključuje i primjenu odredbe čl. 9. st. 3. Zakona o radu.

Sve ovo govori u prilog opravdanosti stava tuženika koji se ističe tijekom cijelog prvostupanjskog postupka - svaki sat rada na blagdan ili drugi neradni dan po svojoj prirodi ne može biti prekovremeni rad. Kolektivni ugovor jasno propisuje što je točno prekovremeni rad: „Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna." Dakle, svaki mjesec radnik ima 40 radnih sati po tjednu, i nijedan sat prije 41. sata po tjednu na mjesečnoj bazi nije i ne može biti prekovremeni rad.

Prilikom pozivanja na odredbe Zakona o radu tužitelj propušta referirati se na mogućnost drugačijeg uređenja, između ostaloga, i kolektivnim ugovorom. Upravo to je za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i napravljeno.

Nadalje, i samo Povjerenstvo je na svojoj 23. sjednici održanoj 01.07.2015.g. donijelo Zaključak br. 148. koji utvrđuje, između ostaloga, sljedeće: „Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen."

Povjerenstvo je u nastavku istog Zaključka dalo i primjer: u listopadu 2015.g. 22 dana su bili „radni dani", dakle, nisu bili subota ili nedjelja. Međutim, 08. listopada je Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj utvrđen kao blagdan - Dan neovisnosti. Taj dan je 2015.g. padao u četvrtak, što znači da je 21 preostali dan od ponedjeljka do petka činio bazu za izračun redovnog mjesečnog fonda sati, a Povjerenstvo je utvrdilo kako svaki sat koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i tako treba biti plaćen.

Međutim, Povjerenstvo je Zaključak br. 148. Zaključkom br. 153 stavilo van snage. Zaključkom br. 153. Povjerenstvo je utvrdilo kako se, sukladno KU, sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. (...) Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana ili dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Pritom se ponovno napominje obvezatnost Zaključaka KU, kao i autoritet Povjerenstva čiji Zaključci imaju pravnu snagu i učinke KU od dana stupanja na snagu tog KU.

Povjerenstvo je, dakle, odlučilo da se rad na blagdan, ukoliko je u okviru dnevnog rasporeda rada, plaća kao redovan rad, a što u konačnici proizlazi i iz odredbe čl. 52./ČI. 50. KU. Obzirom da je tužitelj na blagdane i na neradne dane radio sukladno dnevnom rasporedu rada, dakle, u redovnom radu, a tuženik mu je stoga i isplatio uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, a sve uzevši u obzir kako samo za te sate tužitelj ima pravo na uvećanje plaće s navedenih osnova.

Da je intencija Povjerenstva u isključivanju bilo kakve dvojbe oko toga je li rad na blagdan ili neradni dan prekovremeni rad ili ne razvidno je i iz toga što je u Zaključku br. 148. navedeno:

„Sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subote i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati.", dok je u Zaključku br. 153. navedeno: „Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati."

Dakle, Povjerenstvo je jasno i nedvojbeno utvrdilo kako se sati rada na blagdane ili neradne dane, kada isti padaju u radne dane, uračunavaju u mjesečni fond radnih sati. Tuženik ujedno ističe i kako je dana 05.05.2020.g. između Vlade Republike Hrvatske i reprezentativnih sindikata sklopljen Dodatak III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (u daljnjem tekstu: Dodatak III. KU). U odredbi čl. 2. st. 3. Dodatka III. KU navedeno je: „Način izračuna jednog sata prekovremenog rada nalazi se u Prilogu ovog Dodatka III. i čini njegov sastavni dio." U spomenutom Prilogu glede izračuna jednog sata prekovremenog rada, eksplicitno je navedeno: JI. VRIJEDNOST SATA: Osnovna plaća dijeli se s brojem sati u mjesecu koji se dobiju množenjem dana u mjesecu bez subota i nedjelja s 8." Obzirom da se nijednom drugom odredbom Dodatka III. KU nisu mijenjale odredbe koje se tiču blagdana i neradnih dana koji padaju od ponedjeljka do petka, ovakav način izračuna samo je pojašnjenje već postojećeg sustava, a temeljem kojega je tuženik i postupao prilikom isplate plaće tužitelju. Ponavlja se, prilikom izračuna vrijednosti jednog sata rada osnovna se plaća dijeli s brojem sati u mjesecu koji se dobiju množenjem dana u mjesecu bez subota i nedjelja s 8, bez da se u taj broj dana u mjesecu ubrajaju i blagdani i neradni dani koji padaju od ponedjeljka do petka.

U odnosu na navode iz podneska od 29.10.2020.g. kojime je tužitelj proširio tužbeni zahtjev, tuženik ističe kako se protivi proširenom tužbenom zahtjevu. Osim formalnih razloga navedenih početku ovog odgovora na tužbu, tuženik se protivi navodima podneska i zbog potpune činjenične i pravne neutemeljenosti navoda tužitelja. Najprije tuženik ističe kako, kao što je navedeno, sukladno Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Pritom se ističe kako tuženik nije ovlašten sam utvrđivati osnovicu za izračun plaće - to je pravo pridržano samo i isključivo za Vladu Republike Hrvatske, koja svojom odlukom određuje osnovicu za izračun plaće, a što navodi i tužitelj. Prema tome, radi se o promašenoj pasivnoj legitimaciji obzirom da tuženik ni na koji način nije i ne može biti odgovoran za eventualan propust Vlade RH.

S druge strane, u odredbi čl. 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011.g. navedeno je: "Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama”.

Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, izračunom na najmanje pet decimala, aritmetička sredina manja je od minimalno propisanih 2% te posljednje dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a za ta dva tromjesečja 2015. godine iznosi 1,99948 %. Naime, stopa rasta u drugom tromjesečju iznosi 1,15880 %, a u trećem 2,84015 %, što u prosjeku daje broj manji minimalno propisanih 2% realnog rasta BDP-a.

Slijedom navedenog, nisu se ostvarile pretpostavke ugovorene točkom III navedenog sporazuma, te se osnovica za obračun plaće nije trebala uvećati za 6% kako u tužbi navodi tužitelj.

Također, u odredbi čl. 7. istih Izmjena i dopuna navedeni su i uvjeti nužni za primjenu propisanih odredbi. Tako se u odredbi st. 1.1. 1. navodi: "Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III do V ovih Izmjena i dopuna uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Ova odredba se primjenjuje od dana stupanja na snagu ovih Izmjena i dopuna." Kako je, nakon sklapanja Izmjena i dopuna, BDP RH promatran na tromjesečnoj razini

- (realni tromjesečni BDP-u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine), zabilježio dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počevši od četvrtog tromjesečja 2011. godine, a zaključno s trećim tromjesečjem 2014. godine, to iz gore navedenog, imajući u vidu podatke Državnog zavoda za statistiku o "padu realnog tromjesečnog BDP-a" (tzv. negativnom rastu) nesporno proizlazi da se uskladba prema člancima III. do V. Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011.g. treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počevši od siječnja 2016. godine nadalje. To, dalje, znači kako okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama u iznosu i na način kako to navodi tužitelj nisu nastupile. Slijedom navedenog, sve do donošenja Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29.12.2016.g., s primjenom od dana 01.01 2017.g., u primjeni je bila osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini 5.108,84 kn, prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13.05.2009.g. Obzirom da se nisu ostvarile pretpostavke za povećanje osnovice za 2016. godinu, navodi tužitelja da je tuženik obračunom plaće s nižom osnovicom pogrešno obračunao i svaki element tužiteljeve plaće za rad u 2016. godini su u cijelosti neosnovani.

Zaključno, a slijedom svega navedenog, razvidno je kako su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani, stoga tuženik predlaže Naslovnom sudu istu odbaciti, odnosno odbiti te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak.

U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u ugovor o radu od 28. veljače 2017. godine, u Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama te dodatak sporazumu, Izmjene i dopune dodatku sporazumu, u Arbitražnu odluku i vjerodostojno tumačenje, u podatak Državnog zavoda za statistiku, u isplatne liste, u dokumentaciju o radnoj angažiranosti tužiteljice, te proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje uz nalaz i mišljenje vještaka te dopunu nalaza i mišljenja vještaka.

Odlučujući u ovoj pravnoj stvari ovaj sud je prije svega našao za shodno odlučivati o tuženikovom istaknutom prigovoru zastare te utvrdio da isti prigovor nije osnovan. Naime, kako je tužitelj podnio tužbu u gornjoj pravnoj stvari dana 15. veljače 2021. godine, a najstarije potraživanje tužiteljice dospijeva 11. srpnja 2017. godine to je ovaj sud sukladno odredbama čl. 139 Zakona o radu NN 93/14 127/17, 98/19 utvrdio da tužba tužitelja nije zastarjela, budući da od 11. srpnja 2017. godine, pa sve do 15. veljače 2021. godine nije proteklo 5 godina u kojem je tužitelj imao pravo podnijeti tužbu.

Nesporno je da je tužiteljica kao liječnik specijalist bila zaposlena kod tuženika u utuženom razdoblju.

U utuženom razdoblju plaća tužitelja regulirana je, između ostalih propisa, odredbama Zakona o radu (NN 149/09), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/15, 29/18, 35/19, 92/19) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 24/17).

Odredbama čl. 86. ZR/09 i 94. ZR/14 propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

Tužitelj ističe kako KU/13 u čl. 57. te KU/18 u čl. 55. propisuju da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću.

KU/13 u čl. 59. kao i KU/18 u čl. 57. propisuju da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće, a Dodatkom II Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji se primjenjuje od 1.9.2019. godine izmijenjena je odredba čl. 57. KU/18 na način da je došlo do uvećanja dodataka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

Tužitelj ističe kako KU/13 u čl. 36., KU/18 u čl. 34. st. 2. propisuju da je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna 3 mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

ZR/14 u čl. 81. propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna 3 mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi) koja predstavljaju naknadu za rad.

TKU/12 u čl. 59. st. 1. kao i TKU/17 u čl. 58. st. 1. propisano je da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna 3 mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

U pravnoj stvari tužiteljice protiv tuženika određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem i to na okolnost razlike plaće, odnosno naknade plaće tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. siječnja 2017. godine temeljem Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/15, 29/18, 16/19, 35/19, 78/19, 92/19, 56/20). na način da se na prekovremeni rad obračunaju dodatak za otežane uvjete rada, dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi te razlika naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

Vještak je mišljenja da je tužiteljica u razdoblju od 20.5.2017. do 31.3.2020. godine:

- u varijanti 1: po osnovu dodataka za posebne uvjete rada i liječničkog dodatka obračunatih na prekovremeni rad te razlike nakade plaće za godišnji odmor i bolovanje pripadala razlika naknade plaće u iznosu od 5.948,42 kune, (od čega 5.580,04 kune za razliku za posebne uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje ljudi obračunatih na sate prekovremenog rata te 368,38 kuna razlike za godišnji odmor i bolovanje),

- ukupna razlika iskazana u eurima iznosi 789,49 eura (od čega 740,60 eura razlike za posebne uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje ljudi obračunatih na prekovremeni rad te 48,89 eura razlike za godišnji odmor i bolovanje).

- u varijanti 2: po osnovu dodataka za posebne uvjete rada i liječničkog dodatka obračunatih na prekovremeni rad, neobračunatog prekovremenog rada van mjesečnog fonda radnih sati te razlike nakade plaće za godišnji odmor i bolovanje pripadala razlika naknade plaće u iznosu od 6.057,95 kuna, (od čega 109,53 kune po osnovu neobračunatog prekovremenog rada, 5.580,04 kune razlike za posebne uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje ljudi obračunatih na sate prekovremenog rata, te 368,38 kuna razlike za godišnji odmor i bolovanje),

- ukupna razlika iskazana u eurima iznosi 804,03 eura (od čega 14,54 eura po osnovu neobračunatog prekovremenog rada, 740,60 eura razlike za posebne uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje ljudi obračunatih na prekovremeni rad te 48,89 eura razlike za godišnji odmor i bolovanje).

Obzirom da je tuženik tužiteljici obračunavao dodatke i uvećanja osnovne plaće s navedenih osnova samo za sate koji se odnose na redovan rad, a ne i za prekovremeni rad to je ovaj sud po osnovu neobračunatog prekovremenog rada te razlike za posebne uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje ljudi obračunatih na prekovremeni rad sukladno nalazu i mišljenju vještaka temeljem prethodno citiranih odredaba Zakona o radu (NN 149/09), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/15, 29/18, 35/19, 92/19) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 24/17). dosudio tužiteljici iznos od 804,03 EUR time da je na pojedine mjesečne iznose sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu u skladu s člankom 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr. dospijevajući svakog 16-tog za prethodni mjesec sukladno odredbama čl. 92. st. 4 Zakona o radu.

Tužiteljici pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19), a koji troškovi se sastoje od troškova zastupanja po punomoćniku-odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 107/15) prema vrijednosti određeno postavljenog tužbenog zahtjeva, sastav tužbe iznos od 187,50 EUR, sastav podneska od 06. rujna 2023. godine u iznosu od 187,50 EUR, za zastupanje na ročištu od 07. rujna 2023. u iznosu od 187,50 EUR, sastav podneska od 18. ožujka 2026. godine u iznosu od 187,50 EUR, za zastupanje na ročištu od 26. ožujka 2026. u iznosu od 187,50 EUR, sveukupno 937,50 EUR uz zakonsku zateznu kamatu u skladu s člankom 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr. počem od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 23. travnja 2026. godine, pa sve do isplate.

U Karlovcu, 23. travnja 2026.

Sudac: Tomislav Maras

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Odvjetničkom društvu Vukić i Partneri d.o.o. iz Rijeke, Nikole Tesle 9

2. Opća bolnica Karlovac, Karlovac, Dr. Andrije Štampara 3,