Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1670/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3343/2024-11 od 12. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3343/2024-11 od 12. kolovoza 2025. potvrđuje u točkama I, II, III, te dosuđujućem i odbijajućem dijelu točke IV izreke.

II Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 320-50-3719967 od 11. listopada 2006. zaključenog između prednika tužiteljice NJ kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, ništetna i da ne proizvodi pravne učinke (točka I izreke). Utvrđeno je da je odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 320-50-3719967 od 11. listopada 2006. zaključenog između prednika tužiteljice NJ kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, ništetna i da ne proizvodi pravne učinke (točka II izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 526,79 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka III izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 428,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. kolovoza 2025. do isplate (točka IV izreke). U preostalom je dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja presude, a propušteno je navesti u toj točki izreke citirane presude.

2. Protiv citirane presude žale se obje stranke.

3. Tužiteljica pobija odbijajući dio odluke o parničnom trošku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se odluka u pobijanom dijelu preinači na način da joj se dosudi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik pobija dosuđujući dio citirane presude (točke I, II, III i dosuđujući dio točke IV izreke) iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje ZPP) predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz obvezu naknade parničnog troška.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 320-50-3719967 zaključenog 11. listopada 2006. između prednika tužiteljice sada pok. ZJ i tuženika, koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 9. ostali uvjeti navedenog Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, te zahtjev za isplatu iznosa od 526,79 eura s kamatama.

8. Među strankama nije sporno da su prednik tužiteljice i tuženik 11. listopada 2006. zaključili predmetni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 22.950,00 CHF sa rokom otplate 84 mjeseca, da je namjena kredita bila kupnja osobnog automobila, da je odredbom članka 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30%, a odredbom članka 9. narečenog Ugovora da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, da je kredit u cijelosti otplaćen 17. travnja 2013., da je na ime naknade za obradu kredita plaćen iznos od 468,00 eura, a da je za prijevremenu otplatu kredita naplaćen iznos od 58,79 eura.

9. Ocjenom provedenih dokaza, prihvaćajući iskaz tužiteljice, uvjerljivim i iskrenim, a u kojem je navela da se nije moglo pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, već samo prihvatiti uvjete banke, iz čega ne proizlazi da bi bilo objašnjeno na što se odnose sporni troškovi, te da bi prednik tužiteljice – suprug, bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada, a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnose naplaćene naknade, utvrđuje da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i da su stoga ništetne.

10. Name, utvrđuje da se u vezi spornih ugovornih odredaba nije moglo posebno pregovarati, da prednik tužiteljice nije mogao imati utjecaj na sadržaj spornih odredaba te da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje spornih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.

11. Utvrđuje da odredba o obvezi plaćanja prijevremene otplate kredita nije razumljiva, jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina te naknade tako da je prednik tužiteljice stavljen u neravnopravan položaj, jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju on ne može utjecati. Povrh toga, utvrđuje da na dan zaključenja ugovora o kreditu tuženik sukladno zakonskim propisima nije imao pravo na naplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, jer takva mogućnost nije bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje ZZP/03), niti odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO). Na ovo da ukazuje odredba čl. 64. ZZP/03 prema kojoj potrošač ima pravo na prijevremenu otplatu kredita i prije roka određenog za vraćanje uz nenaplatu preostale kamate.

12. Isto tako, utvrđuje da banka nema pravo zahtijevati nikakvu naknadu koja u svojoj biti i funkciji predstavlja ugovornu kaznu za korisnika kredita, i to na način da je banka ugovorila plaćanje novčanog iznosa u slučaju prijevremene otplate kredita (čl. 350. i čl. 351. ZOO). Naime, ugovorna kazna za novčane obveze ne može biti ugovorena te je ništetna, kako to propisuje odredba čl. 350. st. 3. ZOO-a. Utvrđuje da je odredba članka 9. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja i prema čl. 6. ZOO-a koji zabranjuje ostvarivanje prava iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (zabrana zlouporabe prava) te čl. 10. st. 3. ZOO-a prema kojem je sudionik u obveznom odnosu dužan u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupka kojim bi se otežavalo ispunjenje obveze drugog sudionika, a što je upravo ovaj slučaj kada tuženik ugovara naknadu iako je Zakonom zajamčeno pravo na prijevremenu otplatu kredita bezuvjetno pa prema tome ne može biti uvjetovano plaćanjem bilo kakvih ugovornih kazni.

13. Nadalje, pozivom na odredbe iz čl. 323. i čl. 1115. ZOO-a tuženika obvezuje na isplatu iznosa od ukupno 526,79 eur, koja visina među strankama nije sporna.

14. Prigovor zastare tuženika ocjenjuje neosnovanim, utvrđenjem da isti počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, o čemu je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak broj Su IV- 47/2020 na sjednici 30. siječnja 2020.

15. Odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 – dalje Tarife), a prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornog zahtjeva u visini od 526,79 eura.

16. Stoga tužiteljici priznaje trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u visini od 50 bodova, sastava podneska od 8. siječnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u visini od 50 bodova i zastupanja na ročištu 30. lipnja 2025. prema Tbr. 9.1. Tarife u visini od 50 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura, iznosi ukupno 300,00 eura, uvećano za PDV od 25%, ukupno 375,00 eura. Tužiteljici priznaje i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura, što čini ukupan parnični trošak u iznosu od 428,08 eura, sve uz zatezne kamate tekuće od donošenja prvostupanjske presude, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

17. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a, na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima tuženika, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

18. Isto tako, donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

19. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 11. listopada 2006. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

20. Iz sadržaja citiranog Ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe članaka 3. i 9. koje se odnose na ugovaranje plaćanja predmetnih naknada u skladu s tarifom naknada banke, bile lako uočljive, dakle, transparentne, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome jesu li te odredbe predniku tužiteljice bile razumljive kao korisniku kredita i potrošaču te jesu li te odredbe poštene u smislu čl. 84. ZZP/03.

21. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

22. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužiteljice i utvrdio da potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, te je pravilno zaključio da te odredbe nisu sastavljene na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takvih odredba proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

23. U odnosu na visinu naknade za obradu kredita, za navesti je da je ona određena tarifom naknada banke, u omjeru 3,30% od iznosa kredita, te da je u tom omjeru i naplaćena, međutim, ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 3,30% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom tarifom, o čemu prednik tužiteljice nije mogao pregovarati, dakle, pregovarati o visini, za zaključiti je da je ta naknada nametnuta, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

24. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom, već je naprotiv, u konkretnom slučaju utvrđeno da je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01-dalje ZOO/91) i čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako prilikom korištenja kredita nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj prednika tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužiteljica u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

25. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, za ukazati je i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

26. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da ugovorne stranke prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

27. Pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno cijenio da se ni o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi čl. 87. ZZP/03.

28. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da ugovorne stranke prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

29. S tim u vezi pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u ovom konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini. Dodatno je za uputiti na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tuženice na njezine opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do nadoknađivanja dijela iznosa koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

28. Pravilno je stajalište suda da nije nastupila zastara utužene tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

30. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

31. Pravilna je i odluka o parničnom trošku po osnovi i visini, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi, s time da je suprotno žalbenim navodima tužiteljice sud prvog stupnja parnični trošak pripadajući tužiteljici dosudio prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornog zahtjeva.

32. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao izreci ove presude.

33. Strankama nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nisu uspjeli.

U Rijeci 23. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović