REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1119/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koga zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnice ŠK, odvjetničke vježbenice te punomoćnice tuženika Anamarije Udiljak, odvjetnice u Zagrebu, 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9011920395 od 19.rujna 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika koja u čl. 12.3. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,00 % (slovima: nula posto) od iznosa kredita, najviše 7.000,00 kuna, i premiju za osiguranje kredita u visini od 2,36 % (slovima: dva cijelih tridesetšest posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 1.483,48 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 19. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.125,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 23. travnja 2026. eura do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 19. rujna 2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9011920395 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 103.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Odredbom čl. 12.3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Predložio je usvojiti tužbeni zahtjev kako i glasi u izreci.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ugovaranje naknade – premije za osiguranje kredita u trenutku sklapanja ugovora je bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama. Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati predmetne naknade odredbama članka 41. propisuje prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi. Sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. O naplati predmetne naknade tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu. Predmetna odredba je jasna, uočljiva i razumljiva i omogućavala je tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice. Činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva je u zastari, a posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev i traži trošak postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju te je saslušao tužitelja.

4. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu opisan u izreci presude, kao ni da su ugovorene odredbe kako su navedene u točki I. izreke ove presude. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva kao ni tijek kamata.

6. Sporno je pitanje je li riječ o nepoštenim, a time i ništetnima odredbama, status potrošača tužitelja te je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

9. U svom je iskazu tužitelj naveo da je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje stana u [adresa], u kojem je i živio 6 godina, do 2012. kad je stan prodan. U stanu je živio sa suprugom i kćeri. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu je bio zaposlen u Atlantic grupi, kao prodajni predstavnik Pfarma kanal. Inače je professor latinskog jezika, rimske književnosti i povijesti. Obrt nije imao u vrijeme sklapanja ugovora, već ga je otvorio 2016. ili 2017. Nije imao nikad udjele u trgovačkim društvima, samo je par mjseci bio direktor u jednom trgovačkom društvu što je bilo 10 godina nakon sklapanja samog ugovora. Privrednu banku je izabrao po preporuci poznanika. S obzirom na tadašnja primanja je bio kreditno sposoban, zadovoljan što može dobiti kredit, nije imao puno pitanja. Na sadržaj ugovora o kreditu nije mogao utjecati. Čitao je osnovne stvari iz ugovora, rata, iznos rate i sl., ali mu je trebalo tumačenje za ostalo. U banci mu nisu ništa objašnjavali. Nije imao pitanja vezano uz naknadu za osiguranje. Nije bio ni svjestan da se naknada o osiguranju nalazi u ugovoru, to je bio paket, D-model koliko se sjeća. Osiguranje iz ugovora o kreditu nije koristio, a ne zna ni što se tim osiguranjem zapravo osiguravalo. Koliko se sjeća, išao je dvaput u banku zbog tog kredita. Ne sjeća se je li pročitao cijeli ugovor, pročitao je osnovne stvari. Odredbe o osiguranju su mu bile prezentirane kao nepromijenjive i nešto na što ne može utjecati pa taj dio nije ni čitao. Pojašnjava da je cjelokupni ugovor bio prezentiran kao nepromijenjiv i obvezan, a nije se posebno razgovaralo o samom osiguranju. Kontekst je bio da je takav model kredita bio povoljniji nego što bi bio u valuti eura. Nisu mu spominjali ništa vezano uz osiguranje. Ponavlja da je čitao odredbe o roku, rati i iznosu kredita. Sve čega se sjeća je da je D-model bio vezan uz osiguranje u CROATIA osiguranju d.d., a što je saznao prilikom micanja hipoteke na drugu nekretninu. Sjeća se police osiguranja vezano uz požar, ne sjeća se police osiguranja za slučaj smrti. Nije radio ništa vezano uz predmetna osiguranja nakon sklapanja ugovora. Na pitanje je li prije sklapao kakva osiguranja, nije siguran jer je prvi automobil kupio oko 2005. Za osiguranje je prilikom sklapanja ugovora smatrao da je to činjenica da mu banka može zaplijeniti plaću i nekretninu, da je to to.

10. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji osobe koje nisu ekonomske sruke pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Neosnovani su prigovori tuženika vezano uz obrt i trgovačko društvo, jer je utvrđeno da je u trenutku podizanja kredita tužitelj bio zaposlen kao prodajni predstavnik, a obrt je otvorio 10 godina kasnije iz čega proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao potrošač.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja.

13. Predmetni ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO-a), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

14. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Odredbe takvih ugovora su ništetne ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Također, i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Stoga je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a tuženik suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao, odnosno nije dokazao da je imao bilo kakve troškove za troškove osiguranja kredita, odnosno da je takva odredba bila nužna ili da je tužitelj mogao utjecati na njeno postojanje ili sadržaj.

15. Naime, iz provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika. Sporna ugovorna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je stoga ova odredba neodređena ili neodrediva te stoga i ništetna sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a. Imajući na umu da ugovorna odredba o plaćanju naknade za osiguranje kredita ne sadrži nikakve podatake o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznose naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16. Slijedom naprijed navedenog sud je u cijelosti utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, te da je predmetna odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita ništetna.

17. Stoga je sud odlučio kao u točki I izreke.

18. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa plaćene ulazne naknade zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.

19. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju.

21. Potraživanje tužitelja nije u zastari jer zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a kako je utvrđena ništetnost tek ovom presudom navedene ugovorne odredbe, zastara još nije istekla.

22. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom II izreke.

23. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife) i trošak sastava podneska od 26. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) kao i trošak pristupa na ročišta 2. listopada 2025. i 10. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Ukupno je riječ o 800,00 eura što s PDV-om iznosi 1.000,00 eura. Tome treba pridodati trošak pristupa na objavu na ročište u iznosu od 125,00 eura (br. 9/5 Tarife).

24. Tužitelju ne pripada trošak sastavljanja preostalih podnesaka jer je tužitelj sve potrebno za donijeti odluku u ovom postupku mogao istaknuti u tužbi, jednom podnesku i na dva ročišta koliko mu je i priznato u ovom postupku. Ne pripada mu ni trošak pristojbi za koje iz eSpisa ne proizlazi da su plaćene.

25. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 23. travnja 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na ročište i pristupila, odnosno - od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku, uz pristojbu na presudu

2. tuženiku po punomoćnici