REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3364/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VJ, Tužno, Radnička 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Brunu Petrovčića, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika HJ, odvjetničke vježbenice, dana 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj 708397 sklopljenog dana 3. travnja 2007. između tužitelja VJ i prednika tuženika Volksbank d.d. sljedećeg sadržaja:

"6. NAKNADE:

6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (petstokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

6.2. Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% (jedancijelihdevedesetpetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom.

6.3. Naknada za vođenje računa za otplatu kredita:

Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju VJ isplati iznos od 657,40 eur zajedno sa zateznom kamatom od 4. travnja 2007. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju VJ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 559,72 eur zajedno sa zateznom kamatom od 23. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 3.4.2007. s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 708397 kojim mu je odobren kredit u iznosu od 18.856,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, a da mu je prednik tuženika dana 4.4.2007. naplatio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za osiguranje kredita te naknadu za vođenje računa za otplatu kredita u ukupnom iznosu od 657,40 eur, sve temeljem odredbi čl. 6. st. 1., 2. i 3. predmetnog Ugovora o kreditu. Tužitelj tvrdi da je ovaj Ugovor o kreditu sklopljen u okolnostima u kojima je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao ovakve ugovorne odredbe radi čega je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora. Stoga tužitelj tvrdi da je prednik tuženika na taj način postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 87. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima pri čemu ističe da prednik tuženika prije i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije s njime pojedinačno pregovarao, već je on stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi" niti mu je prezentirao koje on to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja i osiguranja kredita pa da bi ih on morao nadoknaditi, a nije mu objasnio niti strukturu tih troškova i zašto bi iznos te naknade bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji mu se odobrava. Stoga ove ugovorne odredbe predlaže utvrditi ništetnima te potražuje povrat isplaćenog iznosa od 657,40 eur zajedno sa zateznom kamatom od 4.4.2007. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik je prije svega ukazao na previsoko označenu vrijednost predmeta spora smatrajući da ista iznosi samo 657,40 eur imajući u vidu da deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu činidbu. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan iz sljedećih razloga:

- jer je potraživanje tužitelja u zastari zato što je tužba podnesena tek 12.5.2025. pa kada bi se predmetni postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, tada bi petogodišnji zastarni rok počeo teći od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kada bi se ovaj postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tada bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala radi čega je i po tom osnovu nastupila zastara;

- jer odredba o naknadi za obradu i administraciju kredita i naknadi za osiguranje kredita propisuje jasne i nedvosmislene iznose naknada koji se imaju naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita s obzirom na to da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,10% od iznosa kredita, što ju čini lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati njenu eventualnu nepoštenost;

- za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja),

a predmetna ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva te je očito da se je o tim naknadama pregovaralo jer su ugovorne strane izrijekom potvrdile primjenu Tarife, a tužitelj je u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Stoga se ne radi o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja.

U odnosu na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, tuženik ističe da se radi o uobičajenom sastojku ugovora o kreditu te da se radi o redovnom i uobičajenom poslovanju banke, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe da tužitelj nije dokazao niti osnovu tužbenog zahtjeva pa da uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Slijedom navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška s time da je na ročištu 6.11.2025. (stranica 279) naveo da visina utuženog potraživanja nije sporna kao niti to da su ove naknade tužitelju naplaćene dana 4.4.2007.

3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužitelj vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.984,62 eur naznačio očito suviše visoko imajući u vidu da kondemnatornim zahtjevom potražuje samo iznos od 657,40 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) na pripremnom ročištu održanom dana 6.11.2025. rješenjem (stranica 104) kao vrijednost predmeta spora odredio samo iznos od 657,40 eur imajući u vidu da deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu pa se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora radi čega se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu (tako presuda VSRH br. Rev 688/2000-2 od 7.1.2004. te rješenje VSRH br. Rev 374/2013 od 6.12.2017.).

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 6- 34) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 281 i 282).

5. Tužbeni zahtjevi su osnovani u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d. sklopljen Ugovor o kreditu br. 708397 od 3.4.2007. (stranica 22-30, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 18.856,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan isplate, a da je u čl. 6.1. toga Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje neposredno prije isplate kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita i to jednokratno, dok je u čl. 6.2. ugovorena jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom, a u čl. 6.3. je pak ugovoreno da se naplaćuje naknada za vođenje računa za otplatu kredita u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Nije sporno niti to da su tužitelju sve ove naknade naplaćene dana 4.4.2007. i to upravo u utuženom iznosu od 657,40 eur.

7. Sporno je jesu li navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetne odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

8. Tužitelj u svom iskazu (stranica 281 i 282) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe, a da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva s time da u to vrijeme nije bio klijent Volksbank d.d., već mu je u auto salonu u kojem je odabrao vozilo rečeno da mu ta banka može odobriti kredit nakon čega je otišao u poslovnicu navedene banke gdje mu je predočen već pripremljen ugovor tako da o pojedinim ugovornim odredbama nije mogao pregovarati uz napomenu da je ovaj ugovor prije potpisivanja pročitao površno jer je sve bilo na brzinu, ali je vidio da je u čl. 6. ugovorena njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, naknade za osiguranje kredita te naknade za vođenje računa za otplatu kredita. Međutim, tvrdi da niti o tim odredbama nije mogao pregovarati niti mu je išta pojašnjeno o tim naknadama u smislu na što se točno iste odnose i zašto ih mora platiti. U svakom slučaju tvrdi da su mu ove naknade naplaćene pri isplati odobrenog kredita.

9. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da su iste sastavni dio predmetnog tipskog ugovora i da je ugovaranje ovakvih obveza bio uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov zahtjev osloboditi plaćanja ovih naknada ili ih eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se iste zapravo odnose i zašto ih mora platiti, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 22-30) utvrđeno je da niti u istom nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade i zašto se moraju platiti te zašto su naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknada za osiguranje kredita ugovorene upravo u navedenim postocima pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud slijedom svega navedenoga sporne odredbe iz čl. 6.1., 6.2. i 6.3. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnima pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 657,40 eur, koliko mu je naplaćeno temeljem navedenih ugovornih odredbi tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada ga je tuženik stekao pa mu je stoga priznato pravo na zatezne kamate od 4.4.2007. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

11. Naime, tuženik je na ročištu 6.11.2025. (stranica 279) naveo da visina utuženog potraživanja nije sporna kao niti to da su ove naknade tužitelju naplaćene dana 4.4.2007.

12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

13. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eur (50 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 5.11.2025. u iznosu od 100,00 eur (50 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 6.11.2025. i 9.3.2026. u iznosima od po 100,00 eur (50 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 400,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 100,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 33,18 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 26,54 eur pa to onda sveukupno iznosi 559,72 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 23.4.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a. Pri tome se napominje da tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 5.11.2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka iz razloga što se tužitelj u tom podnesku dodatno očituje na navode iz odgovora na tužbu, a što je mogao/trebao učiniti ili u prethodnom podnesku od 22.7.2025. ili pak na ročištu 6.11.2025.

14. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 23. travnja 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika