REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5284/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u parničnom predmetu tužitelja ZŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 9. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika PŽ, odvjetničkog vježbenika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 920752, sklopljenog 10. rujna 2007. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja ZŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita i to točka 5.1. ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se korisnik obvezuje kreditoru platiti naknadu 2,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4 isplatiti tužitelju ŠŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 1.939,82 eura (slovima: tisuću devetsto trideset devet eura osamdeset dva centa) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 24. rujna 2007. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4 naknaditi tužitelju ŠŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eura (slovima: tisuću dvjesto dvadeset četiri eura pedeset četiri centa ) sa zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2026.. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj TŽ (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio ugovor o kreditu broj 920752 10. rujna 2007. s prednikom tuženikom kojim mu je odobren potrošački kredit u iznosu od 100.000,00 eura. Točkom 5.1. Ugovora, određeno je: „Administrativna naknada: 2.00 % jednokratno na iznos odobrenog kredita;“. Tuženik je tužitelju 24. rujna 2007. naplatio naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 14.615,58 kn, dakle upravo 2,00% od iznosa odobrenog kredita. Ugovor o kreditu parnične su stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3.3. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza. Nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Iz svega navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Slijedom navedenoga predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj: 920752, sklopljenog 10. rujna 2007. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 5.1. ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se korisnik obvezuje kreditoru platiti naknadu 2,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita te traži isplatu iznosa od 1.939,82 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. rujna 2007. do isplate na ime naplaćene naknade za obradu kredita. Traži naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu osporava tužbu u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Navodi da je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te traži naknadu parničnog troška.

2.1. U podnesku od 3. siječnja 2025. tuženik je naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku pročitani su: prometi po računu (list 5-12 spisa), ugovor o kreditu (list 13-19 spisa), potvrda od 21. studenoga 2024. (list 49 spisa) te je saslušan tužitelj (list 60-61 spisa). Nije proveden dokaz financijskim vještačenjem jer provođenje ovog dokaza nije bilo potrebno za donošenje odluke u ovom predmetu.

4. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe ugovora o kreditu od 10. rujna 2007. i to točke 5.1. ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se korisnik obvezuje kreditoru platiti naknadu 2,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita. te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa naknade od 1.939,82 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja navedene naknade, tj. od 24. rujna 2007. do isplate.

6. Među strankama nije sporno da je prednik tuženik Volksbank d.d. s tužiteljem kao korisnikom kredita i potrošačem sklopio ugovor o kreditu broj 920752 10. rujna 2007. te da je u odredbi točke 5. ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti administrativnu naknadu od 2,00 % jednokratno na iznos odobrenog kredita (točka 5.1.) Nije sporna visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.939,82 eura, a u kojem iznosu je naplaćena sporna jednokratna naknada 24. rujna 2007., kako to proizlazi i iz potvrde tuženika o 21. studenoga 2024.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je trebao kredit te je podnio zahtjev banci, a sve kako bi završio kuću u kojoj živi. Uvjeti kredita bili su takvi kakvi jesu i tim uvjetima se nitko nije posebno bavio. Što se tiče sporne naknade, ona je bila sastavni dio ugovora, bilo je to pod normalno i dio aranžmana. Ništa mu nije rečeno kakvi bi eventualno troškovi bili podmireni ovom naknadom, već je to bilo dio ugovora. Prihvatio ju je bez ikakve rasprave. Nije mogao uzeti kredit bez plaćanja iste - to je jednostavno bio dio kredita.

8. Iskaz tužitelja u cijelosti je prihvaćen jer je uvjerljiv i logičan, a tuženik ga navodima tijekom postupka nije doveo u sumnju.

9. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o administrativnoj naknadi je na tuženiku (članak 96. stavak 4. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača,''Narodne novine'', broj 79/2007. i 125/2007. , dalje: ZZP/2007). Tužitelj je u iskazu negirao bilo kakve pregovore o toj odredbi, dok tuženik niti tvrdi niti dokazuje da su se o spornoj ugovornoj odredbi vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 96. stavka 2. ZZP/2007, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, nije dovedena u pitanje.

10. Budući da iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

11. Ugovorna odredba o administrativnoj naknadi ne definira glavni predmet obveze tužitelja te je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke pa, stoga, nije riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u skladu s člankom 99. ZZP/2007.

12. Točno je da je sporna ugovorna odredba o administrativnoj naknadi lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz te odredbe za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 100. ZZP/2007.

13. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno utvrdi visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (2,00 % od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/2007 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 98. ZZP/2007 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavka 1. ZZP/2007, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba točke 5.1. ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženoj usluzi i nastalom trošku naplate administrativne naknade na koji se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita, kako to proizlazi iz prometa po računu, koji je tužitelju stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima da je na nju mogao utjecati.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (2,00 %). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2007 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19. U skladu s člankom 74. stavkom 1. točkom 3. ZZP/2007 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

20. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je razumno zaključiti da se troškovi obrade kreditnog zahtjeva i odobrenja kredita namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

21. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točki 5.1. tog ugovora, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu primjerice snošenja troška javnobilježničkih troškova, sudske pristojbe vezane za upis založnog prava odnosno brisovna očitovanja, troškove police osiguranja i troškove procjene vrijednosti nekretnine.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavka 1. točke 3. ZZP/2007 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja točkom 5.1. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. stavka 1. točke 3. ZZP/2007 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00 % njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Odredbom članka 102. stavkom 1. ZZP/2007 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna

24. Okolnost da tužitelju banka, ovdje prednik tuženika nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/2007 zbog čega je sporna odredba sadržana u izreci stavak I. utvrđena ništetnom.

25. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu sadržanu u odredbi točke 5.1. ugovora, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o administrativnoj naknadi u iznosu od 1.939,82 eura pa je tuženik dužan isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO od dana plaćanja ulazne naknade, tj. od 24. rujna 2007. jer je tuženik neosnovano stekao plaćeni iznos.

26. Naime, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja ulazne naknade u trenutku stavljanja kredita u otplatu.

27. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o administrativnoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetnosti jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku.

28. Uzgred se upućuje i na ustaljeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a koje je izraženo i u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

29. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

30. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP - a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.939,82 eura) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT)

31. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 100 bodova), zastupanje na ročištima 15.11.2024. i 09.03.2006. (Tbr 9. toč. 1. OT - 100 bodova svako), sastav podneska od 30.10.2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 100 bodova), zastupanje na ročištu 23.04.2026. (Tbr. 9. toč. 3. OT – 50 bodova), vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 225,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura (prema navodima tužitelja u tužbi ista je plaćena prilikom podnošenja tužbe) i presudu u iznosu od 66,36 eura, ukupno 1.224,54 eura, sukladno čl. 155. ZPP - a.

32. Nije priznat trošak sastava podneska od 20.12.2024. jer sastav istog nije bio potreban za vođenje ovog postupka, u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

33. S obzirom da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 23. travnja 2026. do isplate.

34. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

35. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 23. travnja 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun. uz rj. za s.p. na presudu

- tuženiku po pun.