REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4397/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: FM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici u Zagrebu, Držićeva 6/III, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 11. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljičinog opunomoćenika i tuženikove opunomoćenice, 23. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, broj: 318-50-2725251, sklopljenog 22. ožujka 2005. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, kao kreditora i tužiteljice FM, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle čl. 7. Ugovora u dijelu u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF koji je vrijedio na dan dospijeća.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 15.794,17 EUR, na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i na isto uglavničenih zateznih kamata, te razliku nedospjele glavnice u konverziji i utvrđen manjak, sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:
- 7.039,32 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
- 4.279,86 EUR od 1. listopada 2015. do isplate i
- 2.335,74 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
III. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 18.465,42 EUR / 139.127,74 HRK, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.
IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine u iznosu 18.465,42 EUR / 139.127,74 HRK, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, kao neosnovan.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 5.400,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
VI. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužba je predana ovome sudu e-Komunikacijom 30. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, 22. ožujka 2005. sklopila Ugovor o kreditu, broj: 318-50-2725251 (dalje: Ugovor), u svrhu kupnje stana za svoje vlastite potrebe. Nadalje, čl. 1. Ugovora je određen kredit u iznosu 109.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Zatim, čl. 7. Ugovora je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, koji vrijedi na dan dospijeća, a po otplatnom planu koji će biti uručen tužiteljici po isplati kredita. Na dan puštanja kredita u otplatu (1. travnja 2005.) srednji tečaj tuženika u odnosu na CHF je Iznosio 4,798127 HRK. Međutim, tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je bio neprekidno povećan u odnosu na početno stanje sve do konverzije kredita temeljem ZID ZPK/15. (Narodne novine, br. 102/15.). To je tužiteljici uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih anuiteta kredita, što joj je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Tužiteljica je početkom 2016. g. prihvatila zakonsku konverziju kredita u eurski te su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu. Navedeni Ugovor o kreditu su parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužiteljicu, kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, s nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužiteljice stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je držao tužiteljicu u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ju upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na parametre koji utječu na kretanje tečajeva. Tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužiteljicu o općem riziku koji Ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik nije objasnio tužiteljici niti koja je tečajna politika HNB, tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja HRK prema EUR, ali ne i prema drugim valutama. U odnosu na ponašanje tuženika (i ostalih banaka) prethodno opisano je udruga Potrošač podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje: kolektivna tužba), protiv tuženika i 7 ostalih banaka, a ishod koje je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je 8 banaka, među inim i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09., dalje: ZZP/07.) i to čl. 96. i 97. ZZP/07. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda, u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je sada pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužiteljica se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po istom pitanju. Tužiteljica, dakle, smatra da je u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF preplatila gornji kredit za iznos 54.079,00 HRK. Također, tužiteljica je prilikom konverzije kredita oštećena za iznos 49.850,00 HRK na ime razlike nedospjele glavnice i utvrđenog manjka. Naime, nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u HRK, prema usporednom je kreditu s valutnom klauzulom u EUR iznosila 408.976,00 HRK, dok bi nedospjela glavnica na taj dan u HRK, da je za cijelo vrijeme otplate tečaj ostao na početnoj razini, iznosila 376.725,00 HRK. Dodatno, tuženik je utvrdio manjak u konverziji u iznosu 17.599,00 HRK, koji je tužiteljica morala podmiriti prije sklapanja Dodatka Ugovoru. Činjenica što su stranke naknadno sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti, jer ništetnost djeluje od samog sklapanja Ugovora, tj. ex tunc. Tužiteljica ističe da niti sklapanjem Dodatka Ugovoru niti donošenjem ZID ZPK (Narodne novine, br. 102/15.) nisu konvalidirane ništetne odredbe glavnog ugovora (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.). Tuženik je tužiteljicu tijekom pregovaranja o sklapanju Ugovora o kreditu uvjeravao da je za nju povoljno sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je tuženik propustio informirati tužitelja da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika, kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja, kao korisnika kredita. Stoga, tužitelj, kao prosječan potrošač, nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati. Budući da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena, ona niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogla razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti Ugovor koji sadrži iste odredbe ili neće. Tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužiteljicu informirati o svim rizicima koje ona, kao potrošač, sklapanjem predloženog Ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti. Na taj način tuženik je tužiteljicu izravno naveo na sklapanje Ugovora o kreditu s tom za tužiteljicu posebno rizičnom valutnom klauzulom. Dakle, tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem istih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužiteljice i bila je značajna. Iz svega gore navedenog jasno je da su nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, jer su protivne prisilnim propisima, odnosno mjerodavnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti istih odredbi ugovora propisani čl. 322. ZOO/05., kao i čl. 87. ZZP/03. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika vratiti tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi Ugovora (čl. 323. ZOO/05.) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05.). Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 7.177,52 EUR / 54.079,00 HRK, po osnovi valutne klauzule u CHF, sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos razlike, te iznosa 6.616,23 EUR / 49.850,00 kn, po osnovi razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije i utvrđenog manjka, sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-Komunikacijom 16. siječnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 36), u kojem se navod da tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužiteljica neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodatkom broj: KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 318-50-2725251, od 22. veljače 2016. izvršena konverzija tužiteljičinog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK). Postupajući po odredbama čl. 19.c st. 1. toč. 2. ZID ZPK tuženik je tužiteljici ponudio konverziju predmetnog Ugovora, a koju je konverziju tužiteljica dragovoljno prihvatila. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u HRK s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužiteljica izvršila po otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Dakle, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni Ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Svi izneseni tuženikovi navodi su potvrđeni odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl. br. Gos-1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka Ugovoru kojim je provedena konverzija. Slijedom navedenog, posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužiteljice i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uzimajući u obzir sve možebitne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan u cijelosti. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj, tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17). Tuženik ističe da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, osim što je tuženik prije sklapanja Ugovora, odnosno prije tužiteljičine odluke i odabira sklopiti predmetni Ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, predmetni Ugovor o kreditu je i sadržajno potvrđen po javnom bilježniku. S obzirom da je sporna odredba bila tužiteljici jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Temeljem čl. 96. ZZP-a iz 2007. g., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste odredbe. U ovom slučaju, tužiteljica i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin Ugovor o kreditu. Tužiteljica je tako mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljičin Ugovor nije bio tzv. ''uzmi ili ostavi'', već je tužiteljica tijekom pregovora mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u HRK ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14). Tužiteljica ovaj zahtjev, kao uostalom i zahtjev za isplatu s osnove valutne klauzule u CHF, temelji na svom prijedlogu provedbe konverzije, a koji je u suprotnosti s izričitim zakonskim odredbama. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Ako se utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu, tada tuženik ističe postupovnopravni prigovor radi prebijanja odnosno zahtijeva utvrđenje postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 18.465,42 EUR / 139.127,74 HRK sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja iznos za koji je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica (18.229,34 EUR), a koji prema tečaju na dan provedbe konverzije 30. rujna 2015. iznosi 139.127,74 HRK, a po fiksnom tečaju konverzije iznosi 18.465,42 EUR. Navedeni je iznos nesporno utvrđen među strankama u čl. 5. Dodatka br. KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu, no ako bi tužiteljica isti osporavala, tuženik predlaže izvođenje financijskog vještačenja na okolnost njegove visine. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o trošku.
3. Podneskom predanim 22. siječnja 2026. (list 167-169) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 15.794,17 EUR, od toga iznosa 7.039,32 EUR zbog valutne klauzule u CHF, iznosa 4.279,86 EUR zbog razlike nedospjele glavnice u konverziji i iznosa 2.335,74 EUR zbog utvrđenog manjka pri konverziji, sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
4. Tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj potonjim podneskom. No, unatoč tuženikovom protivljenju, raspravnim rješenjem od 11. ožujka 2026. (list 199) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 22. siječnja 2026. To stoga što je tužiteljica prvotno, u tužbi postavila zahtjev za isplatu iznosa 13.793,75 EUR / 103.929,00 HRK zbog valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama i iznosa 6.616,23 EUR / 49.850,00 HRK zbog manje priznate glavnice i utvrđenog manjka prilikom konverzije, dok je podneskom predanim 22. siječnja 2026. tužiteljica postavila zahtjev za isplatu iznosa 15.794,17 EUR, od toga iznosa 7.039,32 EUR zbog valutne klauzule u CHF, iznosa 4.279,86 EUR zbog razlike nedospjele glavnice u konverziji i iznosa 2.335,74 EUR zbog utvrđenog manjka pri konverziji, sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., i iznosa 2.139,25 EUR uglavničenih zateznih kamata, s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).
5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 318- 50-2725251, od 22. ožujka 2005. (list 7-11), Dodatak broj: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 318-50-2725251, od 22. veljače 2016. (list 12-15), otplatni plan (list 16-18), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje 30. travnja 2005. -31. prosinca 2022. (list 19-32), tuženikov dopis upućen tužiteljici, od 15. siječnja 2016., uz priloge: 1. Otplatni plan u CHF, 2. Otplatni plan u EUR, 3. Pregled izvršenih uplata, 4. Izjavu o prihvatu izračuna konverzije (list 49-73), tuženikov dopis upućen tužiteljici, uz otplatni plan (list 74-78), izvješće ovlaštenog revizora-dopunu od 13. siječnja 2016. (list 83-86), tuženikove Promotivne uvjete odobravanja namjenskih kredita za stambene potrebe građanima uz valutnu klauzulu u CHF, s primjenom od 3. siječnja 2005. i tuženikove Promotivne uvjete odobravanja namjenskih kredita za stambene potrebe građanima koji primaju plaću/mirovinu putem RBA tekućeg računa, s primjenom od 3. siječnja 2005. (list 113-123) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 10. rujna 2024. (list 131-133) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 20. studenoga 2025. predao pisani nalaz i mišljenje (list 151-161).
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici nije osnovan.
Prigovor radi prebijanja nije osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF, te posljedično isplatu, isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao i zateznih kamata na tzv. pozitivne tečajne razlike od dana nakon plateža do 30. rujna 2015., te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, i manjka utvrđenog pri konverziji, sve 30. rujna 2015.
Nije sporno da su parnične stranke u [adresa] 22. ožujka 2005. sklopile Ugovor o kreditu, broj: 318-50-2725251, kao i Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 318-50-2725251, od 22. veljače 2016.
Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije i manjka utvrđenog pri konverziji, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.
Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog iznosa za kojeg je tužiteljici umanjena glavnica pri konverziji.
8. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 318-50-2725251, od 22. ožujka 2005. (list 7- 11), utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa] između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita, te MM, kao sudužnika te LM, CM, ČM i ŠM, svih kao založnih dužnika, u svezi kredita u iznosu 109.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.); glede kamatne stope ugovorena je redovna kamata od 4,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te je interkalarna kamata jednaka redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita, te je kamata po dospijeću je u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja istog Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje korisnik kredita duguje temeljem istog Ugovora (čl. 2.); glede naknade ugovorena je u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 300 mjeseci (čl. 4.); ugovorena je namjena i to kao stambeni kredit za kupnju i adaptaciju, bez počeka (čl. 6.) i glede načina otplate ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća, po otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita; Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. srpnja 2005.; Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke (čl. 7.).
Dodatak broj: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 318-50-2725251, od 22. veljače 2016. (list 12-15), je sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.
9. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 10. rujna 2024. (list 131-133), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2005. godine kod tuženika podigla stambeni kredit, na rok otplate 25 godina, vezan uz CHF, te, misli, da je isti bio uz promjenjivu kamatnu stopu. Predmetni kredit tužiteljica i dalje otplaćuje. Predmetnim kreditom je tužiteljica kupila svoju prvu i jedinu nekretninu na adresi: [adresa], koju nekretninu isključivo koristi za stanovanje, dakle ne u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Tijekom 2005. godine je tužiteljica primala plaću na tekući račun kod tuženika pa se je stoga obratila tuženiku, kao svojoj matičnoj banci, u svezi stambenog kredita, a tuženik je ponudio tužiteljici predmetni kredit vezan uz CHF, kao najpovoljniji, zbog najpovoljnije kamatne stope. Ujedno je tuženik u ponudi imao i kredit vezan uz EUR. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko od tuženika nije tužiteljici ukazao niti je upozorio ni pojasnio rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti poredbu istog rizika kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu, nije bilo govora o "valuta utočišta" niti je bilo govora o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Tužiteljica je u to vrijeme bila upoznata sa značenjem pojma valutna klauzula, što je po tužiteljičinom shvaćanju značilo da se kredit plaća u HRK, a vezano na tečaj. Tužiteljica je pročitala Ugovor prije nego je isti potpisala te je tužiteljici sve bilo jasno pa stoga nije niti tražila razjašnjenja, pojašnjenja i tumačenja pojedinih ugovornih odredbi. Predmetni kredit je konvertiran u EUR, sukladno zakonskom određenju. Prilikom ponude konverzije je tužiteljica od tuženika primila i tuženikov izračun konverzije, koji je razumjela i nije imala prigovora, ali napominje da je istu zakonsku konverziju prihvatila poglavito iz razloga kako bi spriječila daljnje povećanja iznosa mjesečnih anuiteta. Početni iznos mjesečnog anuiteta je bio 2.700,00 HRK, dok je tijekom otplatnog razdoblja iznosio 4.600,00 HRK, a u vrijeme navedene konverzije iznosio je 3.400,00 HRK. Prije potpisa i sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi, to stoga što je tužiteljica dobila gotov nacrt Ugovora. Na isti način je postupano i kod konverzije kredita u EUR, dakle kod sklapanja Dodatka Ugovoru tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi, već je tužiteljica dobila gotov Dodatak Ugovoru na potpis odnosno sklapanje. Tužiteljica i njezin suprug su svojim zajedničkim novcem otplaćivali mjesečne anuitete kredita.
10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 20. studenoga 2025. (list 151-161), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:
Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila:
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.039,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi) (list 153-159);
Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015., iznose 2.139,25 EUR (konvertirani iznos).
- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostala dospjela tražbina 30. rujna 2015. iznosi 9.178,57 EUR (7.039,32 EUR glavnice i 2.139,25 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni):
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibanj 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.229,96 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),
Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015., iznose 1.295,14 EUR (konvertirani iznos).
- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostala dospjela tražbina 30. rujna 2015. iznosi 7.525,10 EUR (6.229,96 EUR glavnice i 1.295,14 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica manje platila:
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibanj 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 809,36 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo negativni iznosi),
Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015., iznose 844,11 EUR,
Iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 4.279,86 EUR (konvertirani iznos).
11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.
12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 20. ožujka 2024. (list 129 i 130) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok su odbijeni ostali tuženikovi dokazni prijedlozi, jer isti nisu potrebiti (toč. II.). Tako nije prihvaćen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje FMĐ, odnosne javne bilježnice, na istaknute okolnosti, jer ista nije sudjelovala u pregovaranju i sklapanju Ugovora niti objašnjavanju odredbi o valutnoj klauzuli, poglavito davanju informacija o valutnom riziku, to tim više što je ista obrtimice obavljala istovrsne poslove, pri tome imajući na umu velik broj stranaka i vremenski odmak, pa se pretpostavlja da ista niti ne može biti upoznata s detaljima ovog slučaja, dakle ista ne bi imala neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama u ovom slučaju, dok su isti dokazi predloženi radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. , 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).
13. Pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, poglavito presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).
Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.
Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje se odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.
14. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.
Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.
Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.
15. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te je kasnijom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla predmetni namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana, odnosno rješavanje stambenog pitanja, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.
16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF, dakle od 15. lipnja 2018. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba glede valutne klauzule u CHF, sadržane u čl. 7. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 30. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), te s obzirom na postavljen zahtjev za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe glede valutne klauzule u CHF, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 22. siječnja 2026. (list 167- 169), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.
17. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.
18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. ZOO-a utvrđena je ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.
19. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, tužiteljica ističe da unatoč tome zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU C-118/17.
20. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu 408.980,24 HRK odnosno 53.587,01 EUR (po tečaju 1 EUR = 7,632078 HRK). Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 376.733,67 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 32.246,57 HRK / 4.279,86 EUR.
21. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 7.039,32 EUR i preostale neotplaćene glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015., dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 4.279,86 EUR te manjak utvrđen pri konverziji u iznosu 2.335,74 EUR / 17.598,64 HRK.
22. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 22. siječnja 2026. (list 167-169), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, u sveukupnom iznosu 15.794,17 EUR, a od toga tužiteljica osnovano zahtijeva zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na HRK obračunate od dana nakon dana plateža do izračuna konverzije 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu 2.139,25 EUR, jer kamate se obračunavaju tek kada je plaćena glavnica, odnosna tada se kamate uglavničuju i postavljaju kao samostalan zahtjev, dok na prestali iznos 13.654,94 EUR, od toga iznos 7.039,32 EUR zbog valutne klauzule u CHF, iznos 4.279,86 EUR zbog manje priznate glavnice pri konverziji i iznos 2.335,74 EUR zbog manjka utvrđenog pri konverziji, tužiteljici pripadaju i zatezne kamate tekuće od dana nakon izračuna konverzije 30. rujna 2015., tj. od 1. listopada 2015. do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.
23. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici 18.465,42 EUR / 139.127,74 HRK sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje novčanog iznosa 18.465,42 EUR / 139.127,74 HRK koji predstavlja iznos za koji je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja tuženika za EUR na 30. rujna 2015 (18.229,34 EUR / 139.127,74 HRK), a temeljem čl. 1115. ZOO-a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik isti zahtjev postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), niti priznate neotplaćene glavnice, a kako to neosnovano tvrdi tuženik. Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu predanom 16. siječnja 2024., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).
Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 18.465,42 EUR / 139.127,74 HRK sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., odnosno neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom, sve zbog umanjene neotplaćene glavnice, u kako je odlučeno pod toč. III. i IV. izreke presude.
24. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.
25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).
26. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 22. siječnja 2024., 14. veljače 2025., 22. siječnja 2026. i 4. ožujka 2026. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. ožujka 2024., 10. rujna 2024. i 11. ožujka 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 4.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (1.000,00 EUR). Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenje u zahtijevanom iznosu 400,00 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 5.400,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. VI. izreke presude).
27. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 29. listopada 2025. i 23. veljače 2026. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. ožujka 2024., 10. rujna 2024. i 11. ožujka 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 3.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (750,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 3.750,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VII. izreke presude.
28. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.
29. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 23. travnja 2026.
S u d a c:
Mario Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).
DNA: - opun. tužiteljice i
- opun. tuženika.
