Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5961/2023-23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: FE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Aleksandra Raach, odvjetnica u Zagrebu, Jurja Dalmatinca 6, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 11. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljeve opunomoćenice i zamjenika tuženikovih opunomoćenika, 23. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže s tuženiku isplatiti tužitelju iznos 19.918,57 EUR, koje je tužitelj preplatio do dana konverzije na ime dugovanih anuiteta koje su se zbog povećanja tečaja CHF spram HRK povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 4.150,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-Komunikacijom 9. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužitelj 20. prosinca 2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu, broj: 3208118435, sadržajno potvrđen po javnom bilježniku Ervinu Kuzmaniću, [adresa], pod brojem OU-201/06, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu 194.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. U čl 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2003. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Navedenim presudama utvrđeno je da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno točno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do slučaja da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna istih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, navedenim presudama je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2004. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada na snazi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada na snazi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak, kao valuta utočišta, a nisu na odgovarajući način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14.), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za ovaj sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije Ugovora o kreditu u valutu EUR za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju HRK spram CHF na dan isplate kredita. Tužitelj je 26. travnja 2016. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.). No bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i tražbina temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., odluke Suda EU broj C-118/17 i C-452/18). Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u CHF: 1) tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dugovanih anuiteta koje su se zbog povećanja tečaja CHF spram HRK uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita-ukupno iznos 8.989,21 EUR / 67.729,19 HRK; 2) tužitelju na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (po ugovorenom tečaju CHF spram HRK na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice po ugovorenom tečaju CHF spram HRK na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. No tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) tužitelju na dan konverzije obračunao manje uplaćeni iznos 1.660,37 EUR / 12.510,04 HRK, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. S obzirom na navedeno, tuženik nije uspostavio tužitelju restituciju gornje više obračunatog iznosa, već tužitelj ističe kako nakon oduzimanja navedenih iznosa konačan iznos preplate iz toč 2. iznosi 13.955,16 EUR / 105.145,19 HRK sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate. Pored glavničnog iznosa preplate s osnove ništetnosti valutne klauzule CHF te iznosa zateznih kamata na preplaćene glavnične iznose koje teku od dana konverzije do danas, tužitelj, opreza radi, u posebnoj toč., kao jedan glavnični iznos, zahtijeva i iznos zateznih kamata na preplaćene iznose do dana konverzije 30. rujna 2015., pri čemu isti iznos zahtijeva uvećan za zatezne kamate koje teku od dana podnošenja ove tužbe. Naime, sukladno čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Iz citirane zakonske odredbe, proizlazi kako vjerovnik ima pravo na tzv. procesne kamate. Dakle, tužitelj u ovom postupku ima pravo na ''uglavničeni'' iznos zateznih kamata obračunatih na svaki pojedini preplaćeni iznos glavnice do dana konverzije 30. rujna 2015., zahtijevati daljnji iznos zateznih kamata od dana podnošenja ove tužbe. Opisani ''uglavničeni'' iznos zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos do dana konverzije, tužitelj zahtijeva opreza radi, a to zbog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 13. i 20. prosinca 2022., iz kojeg proizlazi kako potrošači imaju pravo na isplatu zateznih kamata na više plaćene iznose glavnice računajući od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tuženi zahtjev za isplatu iznosa 8.989,21 EUR / 67.729,19 HRK sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, te iznosa 13.955,16 EUR / 105.145,19 HRK sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja presude.

2. Podneskom predanim 22. siječnja 2026. (list 175-177) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 19.918,57 EUR, koje je tužitelj preplatio do dana konverzije na ime dugovanih anuiteta koje su se zbog povećanja tečaja CHF spram HRK povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita, i zateznih kamata uglavničenih na tzv. pozitivne tečajne razlike od dana plateža do dana konverzije 30. rujna 2015., kao i manjka utvrđenog pri konverziji te manje priznate preostale neotplaćene glavnice pri konverziji 30. rujna 2015. , sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja presude.

3. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-Komunikacijom 6. veljače 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 81), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na iznos dospio prije 9. lipnja 2018. Tuženik ističe kako je u tijeku postupak kod ovoga suda u predmetu posl. br. P- 701/19, koji se vodi između istih stranaka u odnosu na isti zahtjev za isplatu po osnovi tečajne razlike u odnosu na isti Ugovor o kreditu pa stoga tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije. Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15.) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 26. travnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate, kako s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, tako i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate, uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Stoga, tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa Ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao na umu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dragovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene iznose (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019.). Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem posl. br. Gos-1/2019 potvrdio kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15., ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. To znači da tužitelj u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao Ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga, tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak glede visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom Ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF (presuda Suda EUR u predmetu C-567/20). Također, glede zateznih kamata na preplatu, tuženik ističe kako je Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) u čl. 19.c st. 1. toč. 5. podst. 3. jasno propisano da vjerovnik odnosno banka nije dužna na preplatu priznatu u konverziji obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. U svezi tužiteljeve tvrdnje nezakonito utvrđenog iznosa glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na čl. 19.c toč. 8. ZID ZPK/15. koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na 30. rujna 2015. (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na 30. rujna 2015., te bi svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. Iz predmetnog Ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi adaptacije kuće. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala pretpostaviti. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokazivanja u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Slijedom navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208118435, kreditna partija: 7103450647, od 20. prosinca 2006., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 27. prosinca 2006. (list 11- 21), Dodatak Ugovoru o kreditu, broj: 3208118435, kreditna partija: 7103450647, od 26. travnja 2013., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 30. travnja 2013. (list 23-27), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, broj: 3208118435/16, broj računa: 7103450647, od 26. travnja 2016., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 10. svibnja 2016. (list 28-44), otplatni plan, od 23. svibnja 2019. (list 46-57), promet po kreditu/specifikaciju uplata (list 58-68), preliminarni izračun preplate (list 69-78), izvješće izrađeno 14. studenoga 2015. po KPMG Croatia d.o.o., Zagreb (list 96-98), tuženikov dopis-ponudu konverzije, upućen tužitelju, od 12. studenoga 2015., uz izračun konverzije, informativni sažetak izračuna konverzije, pregled otvorenih stavki po kreditu, sve na 30. rujna 2015. i prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 99-111), tužbu tužitelja ME, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, radi isplate iznosa 70.599,95 HRK i parničnih troškova, sve sa zateznim kamatama, od 6. lipnja 2019. i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu u istom predmetu posl. br. P-701/2019-8 od 6. listopada 2020. (list 121-131), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 14. svibnja 2024. (list 144-146), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću , koji je 4. prosinca 2025. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 156-169).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to uglavaka glede valutne klauzule u CHF dakle zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, dakle, isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika i zateznih kamata uglavničenih na tzv. pozitivne tečajne razlike od dana plateža do dana konverzije 30. rujna 2015., kao i manjka utvrđenog pri konverziji te manje priznate preostale neotplaćene glavnice pri konverziji 30. rujna 2015., sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio u [adresa] 20. prosinca 2006. Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208118435, kreditna partija: 7103450647, te Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, broj: 3208118435/16, broj računa: 7103450647, od 26. travnja 2016. Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te zateznih kamata na tzv. pozitivne tečajne razlike od plateža do konverzije 30. rujna 2015., kao i manjka utvrđenog pri konverziji te manje priznate preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice u trenutku konverzije 30. rujna 2015., kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare i prigovor svojstva potrošača. Ujedno je istaknut prigovor dvostruke litispendencije.

7. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208118435, kreditna partija: 7103450647, od 20. prosinca 2006., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 27. prosinca 2006. (list 11-21), utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa], između Zagrebačke banke d.d., Zagreb, ovdje tuženika, kao kreditora i ME, ovdje tužitelja, kao korisnika kredita te UE, kao sudužnika i ŠE, BE, UE, ZE i IE, svih kao založnih dužnika, u svezi kredita u iznosu 194.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke te je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.); ugovoreno je da je korisnik kredita dužan platiti kreditoru navedeni iznos kredita u anuitetima i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, a na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,50% godišnje, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja; Interkalarna kamata se obračunava na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15 dana od dana do kojeg je izvršen obračun, dok o visini obračunate interkalarne kamate kreditor pisano obavještava korisnika kredita; Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope mjerodavne zakonske zatezne kamate, te će kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja, a ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa; Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 2.); ugovoren je (bez počeka) rok otplate kredita od 360 mjeseci te tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 1. siječnja 2037., te na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava se redovna kamata, a redovna kamata se obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine po istom Ugovoru od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 3.); ugovorena je namjena kredita i to za adaptaciju kuće (čl. 6.) i glede otplate kredita je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu 972,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB- a koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora; Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora; Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta; Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u idućem mjesecu nakon iskorištenja kredita ili računajući od isteka roka iz čl. 4. istog Ugovora, ili računajući od davanja izjave korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita ili računajući od isteka posebnog produljenog ugovorenog roka korištenja; Prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u idućem mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu (ako je ugovoren kredit bez počeka) ili od onoga mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita (ako je ugovoren kredit s počekom) (čl. 7.).

Nadalje, Dodatkom Ugovoru o kreditu, broj: 3208118435, kreditna partija: 7103450647, od 26. travnja 2013., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istog od 30. travnja 2013. (list 23-27), je produljen rok otplate odnosno ugovoren je rok otplate kredita od 450 mjeseci i tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 26. listopada 2051.(čl. 2).

Naposljetku, Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, broj: 3208118435/16, broj računa: 7103450647, od 26. travnja 2016., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 10. svibnja 2016. (list 28-44), je sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

8. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 14. svibnja 2024. (list 144-146), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i uvjerljiv, jer ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a koji je svojim iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, koje navode je dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2006. godine podigao stambeni kredit kod tuženika, s namjenom uređenja dijela kuće u [adresa], na Braču. U to vrijeme tužitelj se je vjenčao sa sadašnjom suprugom i istim stambenim kreditom htjeli su riješiti svoje stambeno pitanje, dakle, predmetna nekretnina služila je isključivo za vlastite potrebe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu, trgovačku i inu registriranu djelatnost, već je imao prihode od nesamostalnog rada (plaća). Tužitelj se je odlučio za tuženika, kao poslovnu banku u predmetnom kreditiranju, iz razloga što je tuženik imao poslovnicu u [adresa], pa je tužitelj smatrao da će mu na taj način biti prihvatljivije i povoljnije obaviti predmetno kreditiranje. Predmetni kredit vezan je uz CHF te je prvotno početno ugovoren rok otplate od 30 godina. Početni mjesečni anuitet iznosio je 4.300,00-4.400,00 HRK, no, tijekom otplatnog razdoblja uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK mjesečni iznos anuiteta bio oko 8.000,00 HRK. Uslijed navedenog povećanja iznosa anuiteta, odobren je poček otplate istog kredita, a po isteku počeka (moratorija) 2013. godine produljen je rok otplate na 42 godine uz 7 jamaca, s obzirom da je tada tužiteljeva supruga bila nezaposlena. Ujedno je predmetni kredit tijekom 2015. godine konvertiran u EUR. Isključiov je tužitelj otplaćivao mjesečne anuitete kredita. Predmetni kredit je sklopljen uz promjenjivu kamatnu stopu. U vrijeme informiranja i razgovora o dizanju kredita tijekom 2006. godine kod tuženika se tužitelj zanimao i postavljao upite za kredit vezan uz EUR, no, kod tuženika je tužitelj dobio informaciju da su za istu vrstu kredita dulji rokovi za odlučivanje o kreditnom zahtjevu, a pri tome je bilo nužno dostaviti i više isprava za odlučivanje o istom, pa su mu tuženikovi djelatnici preporučali uzeti kredit vezan uz CHF, o kojem se odlučivalo u puno kraćem roku i to bi bilo riješeno u roku sedam dana, to tim više što je kreditom vezanim uz CHF mogao ostvariti veći iznos kredita i dakle, ujedno je bila brža realizacija kredita. Prije predmetnog kreditiranja tužitelj nije dizao kredite, dakle, tužitelj nije imao nikakvog iskustva što se tiče kreditiranja od strane poslovnih banaka. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko od tuženika niti bilo tko drugi nije tužitelju govorio niti upozoravao ga na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti mu je dana poredba iste vrste kredita s drugom vrstom kredita vezanih uz npr. EUR, USD i sl., niti je bilo govora o "valuti utočišta", odnosno o tome uz koju stranu valutu HNB veže i štiti tečaj HRK. Prije predmetnog utuženja je tužitelj pitao tuženika je li moguće postići nagodbu i mirnim rješenjem riješiti predmetni spor, na što je tuženik odgovorio da ne postoji mogućnost za isto. Predmetna obiteljska kuća nalazi na adresi: [adresa]. Cjelokupni iznos kredita utrošen je za adaptaciju predmetne kuće. Na predmetnoj adresi trajno stanuju tužiteljev punac i punica, dok tužitelj i njegova supruga s njihovom zajedničkim djetetom stanuju u [adresa], ali kada dolaze u [adresa], borave na navedenoj adresi. Na navedenoj adresi u [adresa] trajno boravište imaju punčeva sestra i njezina obitelj. Tužitelj nije nikada iznajmljivao predmetnu kuću. Koliko tužitelj ima saznanja za predmetnu kuću se nikada nije oglašavao oglas za iznajmljivanje apartmana. Na adresi navedene kuće u [adresa] nikada nije bilo registrirano sjedište obrta ni trgovačkog društva. Predmetnim kreditom obnovljena je ploča stare predmetne kuće (zidana 1912. g.) pa su tako zamijenjene grede iz ploče i postavljen armirani beton te su renovirani svi zidovi i unutarnje instalacije. U predmetnom Ugovoru je sudionik ZE, koja je sestra tužiteljevog punca. Prilikom informiranja i sklapanja predmetnog Ugovora tužitelj se nije informirao u svezi CHF u smislu tečaja i stanja na tržištu istoga (stabilnosti i kretanje istoga). U trenutku sklapanja Ugovora tužitelj nije imao dojam ni spoznaju da tijekom otplatnog razdoblja može doći do toliko velike promjene tečaja, što se ovdje dogodilo. U predmetnom pravnom poslu je tužitelj postupao s povjerenjem u predmetnu poslovnu banku-tuženika, pa stoga tužitelj tada nije mogao vjerovati da bi ga netko mogao prevariti, dok sada tužitelj ima iskustva s kreditima. Nakon što je tužitelj pročitao Ugovor ne sjeća se tužitelj je li tražio kakva pojašnjenja glede pojedinih ugovornih odredbi. Prilikom sklapanja Ugovora tužitelj nije tražio tuženika izmjenu pojedine ugovorne odredbe niti je tada znao da može izmijeniti pojedinu ugovornu odredbu, već je tužitelj bio sretan što smo se oženio i što će istim kreditom urediti i riješiti svoje stambeno pitanje.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, predanog 4. prosinca 2025. (list 156-169), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 65.700,85 HRK odnosno eurska protuvrijednost iznosi 8.720,06 EUR;

- Ukupna razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice po otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 48.523,57 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.440,18 EUR. a) Iznos preostale glavnice po konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 118.190,33 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 902.037,82 HRK.

b) Iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 186.782,14 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 853.514,25 HRK.

c) Razlika između iznosa 902.037,82 HRK i iznosa 853.514,25 HRK je 48.523,57 HRK. Po Informativnom izračunu konverzije (list 107) utvrđena je manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, te iznosi -12.510,04 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -1.660,37 EUR.

- Ukupne obračunate zatezne kamate na više plaćene iznose s osnove valutne klauzule do dana konverzije (30. rujna 2015.) iznose 3.097,96 EUR;

- Po Informativnom izračunu konverzije (list 107) utvrđena je manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, te iznosi -12.510,04 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -1.660,37 EUR. Ukupan iznos tužiteljeve tražbine:

- obračunate su zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do konverzije te ukupno iznose 3.097,96 EUR;

- više plaćeni anuiteti s osnove promjene tečaja iznose 8.720,06 EUR;

- ukupno I: zatezne kamate i više plaćeni anuiteti s osnove promjene tečaja iznose 11.818,02 EUR;

- manjak utvrđen konverzijom iznosi 1.660,37 EUR;

- ukupno II: ukoliko ukupno I uvećamo za iznos manjka utvrđen konverzijom dobije se iznos 13.478,39 EUR;

- razlika iznosa preostale glavnice iznosi 6.440,18 EUR;

- Sveukupno: ukoliko ukupno II se uveća za iznos razlike preostale glavnice dobije se iznos 19.918,57 EUR.

10. Navedeni pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića je u cijelosti prihvaćen, ocijenivši ga sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što niti stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun istoga, odnosno nije se ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 20. veljače 2024. (list 132-134) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. , 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).

12. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, odnosno odluke donesene u korist potrošača, prije svega presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

13. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o namjenskom kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski stambeni kredit, radi uređenja (adaptacije) kuće u [adresa], odnosno rješavanje stambenog pitanja, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja- stanovanje tužitelja s obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

14. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o namjenskom kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu glede valute obveze te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Neosnovan je prigovor dvostruke litispendencije. Uvidom kroz e-Spis u predmet Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. P-701/2019 te priložene isprave (list 121- 131), utvrđeno je da je isti postupak pokrenut po tužbi od 6. lipnja 2019. tužitelja ME, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, u svezi predmetnog Ugovora o kreditu, broj: 3208118435, od 20. prosinca 2006., zahtijevajući isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to uglavaka glede jednostrano promjenjive kamatne stope, dok se u predmetnoj parnici kod ovoga suda posl. br. P-5961/2023 zahtijeva isplata, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to uglavaka glede valutne klauzule u CHF i zateznih kamata uglavničenih na tzv. pozitivne tečajne razlike od dana plateža do dana konverzije 30. rujna 2015., kao i manjka utvrđenog pri konverziji te manje priznate preostale neotplaćene glavnice pri konverziji 30. rujna 2015. Dakle, ne radi se o istovjetnim pravnim stvarima, poglavito s obzirom na različitu činjeničnu i pravnu osnovu te postavljen tužbeni zahtjev.

16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, u ovom slučaju poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF, dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 9. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

17. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, unatoč tome, tužitelj zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU C-118/17.

19. Stoga, tuženik izvlači pogrješne zaključke iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, i u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C- 118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

20. Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, tj. Dodatku Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, broj: 3208118435/16, broj računa: 7103450647, od 26. travnja 2016., ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

21. Stoga je u pravu tužitelj kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog Ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije.

22. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. ZOO-a proizlazi ništetnosti spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

23. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 8.720,06 EUR i zateznih kamata na tzv. pozitivne tečajne razlike uglavničene 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu 3.097,96 EUR, kao i zbog manjka utvrđenog pri konverziji u iznosu 1.660,37 EUR te zbog preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. u iznosu 6.440,18 EUR, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu, odnosno u sveukupnom iznosu 19.918,57 EUR.

24. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF u odnosu HRK bio niži od početnog tečaja na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih tečajnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

25. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

26. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 22. siječnja 2026. (list 175-177), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, dakle u ukupnom iznosu 19.918,57 EUR, a od toga tužitelj osnovano zahtijeva zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na HRK obračunate od dana plateža do izračuna konverzije 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu 3.097,96 EUR, jer kamate se obračunavaju tek kada je plaćena glavnica, odnosna tada se kamate uglavničuju i postavljaju kao samostalan zahtjev. Na isti iznos 19.918,57 EUR tužitelju pripadaju i zatezne kamate tekuće od dana nakon dana konverzije 1. listopada 2015., sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga valjalo odlučiti kao pod toč. I. izreke presude.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

28. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 13. veljače 2024. i 22. siječnja 2026. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. veljače 2024., 14. svibnja 2024. i 11. ožujka 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 3.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (750,00 EUR). Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 400,00 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 4.150,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

29. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 30. travnja 2024. i 23. veljače 2026. (Tbr. 8./1. OT) te troška zastupanja na ročištima 14. svibnja 2024. i 11. ožujka 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 2.500,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (625,00 EUR). Međutim nije priznat trošak sudske pristojbe po odluci suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen, kako u osnovi, tako ni u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 3.125,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

30. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

31. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 23. travnja 2026.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte