Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1325/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak- Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po majci ZJ iz [adresa] i po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB:92963223473) iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbe tuženika i njezine pravovremene dopune izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-730/2024-22 od 28. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalba tuženika i njezina pravovremena dopuna odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P -730/2024-22 od 28. kolovoza 2025.

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč.I/izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.459,91 Eur sa zateznom kamatom na iznose i u dospijeću pobliže navedenima u toj točki izreke. Toč.II. izreke obvezan mu je isplatiti iznos od 53,08 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2008. do isplate, toč.III. izreke da mu isplati iznos od 63,70 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2011. do isplate, toč.IV. izreke da mu isplati iznos od 66,36 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 21. studenog 2011. do isplate, toč.V. izreke da mu isplati iznos od 132,72 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 26. lipnja 2014. do isplate , a toč.VI. izreke tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.730,27 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremenom žalbom i njezinom pravovremenom dopunom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu mu troškova postupka, podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika je neosnovana.

4.Predmet spora je isplata s osnova prethodnog utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi dvaju ugovora o kreditu sklopljenih između pok. oca tužitelja JJ Fazilje kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to Ugovora o namjenskom kreditu broj 7104175030 sklopljenog 21.5.2008. (dalje: Ugovor o kunskom namjenskom kreditu) temeljem kojega je korisniku odobren kredit u iznosu od 751.768,44 kn i Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 7106588112 sklopljenog 26.6.2014. (dalje: Ugovor o nenamjenskom kreditu u EUR) kojim je korisniku odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 30.000,00 Eur obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate pri čemu tužitelj tvrdi da je ništetna ugovorna odredba čl.2. Ugovora o kunskom namjenskom kreditu kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva prema odluci kreditora o kamatnim stopama kao i obveza korisnika da plati sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora te čl. 2. e) Ugovora o nenamjenskom kreditu u Eur kojom je također ugovorena obveza korisnika da plati sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora a koje naknade je prednik tužitelja i podmirio i to po Ugovoru o kunskom namjenskom kreditu uplatom naknade za obradu kredita (dalje: ulazna naknada) u iznosu od 53,08 Eur dana 29. svibnja 2008., a s osnova naknade za uvećanu otplatu iznos od 63,70 Eur dana 18. listopada 2011. i iznos od 66,36 Eur dana 21. studenog 2011., dok je po ugovoru o nenamjenskom kreditu u Eur dana 26. lipnja 2014. korisnik podmirio iznos od 132,72 Eur s osnova ulazne naknade.

4.1. Na osnovu nespornih činjenica da je prednik tužitelja kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio predmetna dva ugovora o kreditu , da je prednik tužitelja podmirio prethodno navedene naknade, te da je tužitelj kao zakonski nasljednik pok. JJ podmirio tražbinu tužitelja s osnova oba dva predmetna kredita, na temelju tijekom postupka iz provedenog dokaznog postupka utvrđenih činjenica:

-da je upravo tužitelj oba predmetna kredita zatvorio isplatom 2018. nakon završetka ostavinskog postupka iza pok. JJ i okončanja sudskog postupka u kojem je sud majci tužitelja, svjedokinji ZJ odobrio da to učini u tužiteljevo ime obzirom da je isti u vrijeme ostavinskog postupka bio maloljetan;

- da korisnikovo svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3.stav.1. toč.9. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/07 - "Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13) odnosno čl. 5. stav.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14) – koji su važeći prema danu zasnivanja pojedinog ugovornog odnosa, proizlazi iz sadržaja predmetnog namjenskog kunskog ugovora o kreditu za kupovinu stana, ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu u Eur i iskazu saslušane svjedokinje ZJ, bivše supruge korisnika kredita koja je u braku sa njim bila sve do 2012. no i nakon toga sa njima održavala dobre odnose, a da tuženik tijekom trajanja postupka nije dokazao suprotno;

-da iz iskaza svjedokinje ZJ i činjenice da se radi o standardiziranim obrascima ugovora jasno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnih ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati;

-da korisnik kredita nije bio upoznat s načinom formiranja kamatne stope odnosno o parametrima i metodama izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate niti mu je pojašnjeno koje ugovorene naknade i troškove mora platiti niti na što se te naknade točno odnose .

4.2.Prosuđujući prethodno iznesena činjenična utvrđenja iz aspekta odredbi čl. 99. ZZP/07 i čl.52. ZZP/14 prema kojima su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, prvostupanjski sud zaključuje da se u odnosu na predmetne, sporne ugovorne odredbe radi o standardnoj stipulaciji ugovora i da su iste doduše lako uočljive, ali nerazumljive i nedorečene, a time i nejasne radi čega je dopušteno ocjenjivati jesu li iste nepoštene. Povezujući navedeno sa odredbom čl. 96. stav. 1. i 2. ZZP/07 i čl. 49. stav. 1. i 2. ZZP/14 prema kojima se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, prvostupanjski sud nalazi da se u konkretnom slučaju radi upravo o takvim tipskim ugovorima. Nastavno tome prvostupanjski sud zaključuje i da su predmetne ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu prednika tužitelja jer je kreditor jednostrano određivao obvezu korisnika kredita koji takvu promjenu nije mogao predvidjeti niti pravilnost takve promjene provjeriti jer nema nikakvih jasnih kriterija obzirom da je kreditor (tuženik) takvim ugovornim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na njihov sadržaj što je suprotno odredbi čl. 269. stav. 2. ZOO-a kojom je propisano da činidba mora biti određena ili barem odrediva, predmetne ugovorne odredbe određuje protivnim načelu savjesnosti i poštenja, dakle i odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Obzirom da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (čl. 102. ZZP/07 i čl. 55. ZZP/14) i da sukladno odredbi čl. 323. stav. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora ( i u slučaju djelomične ništetnosti) to je tuženik, s obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o kunskom namjenskom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te o plaćanju naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, kao i s obzirom na utvrđenu ništetnost odredbe čl. 2.e) predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu u Eur kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, dužan tužitelju, kao pravnom slijedniku korisnika ovih kredita, vratiti preplaćene kamate kao i plaćene ugovorene ulazne naknade i naknade za uvećanu otplatu pa je pozivom na odredbu čl.1111. ZOO obvezao tuženika na isplatu sljedniku ranijeg korisnika kredita iznosa plaćenih na osnovu ništetnim utvrđenih ugovornih odredbi i to sa zateznom kamatom od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

5.Konačno, prvostupanjski sud je odbio prigovor zastare pozivajući se pri tom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV- 47/2020-2 od 30.1.2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stav. 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kunskom namjenskom kreditu i Ugovora o nenamjenskom kreditu u Eur ustanovljena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još ni počeo teći.

6.Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

7. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a valja ponajprije navesti da neutemeljeno tuženik u žalbi osporava svojstvo potrošača tužiteljevog prednika, a i način na koji je prvostupanjski sud o istome zaključio. Naime, svojstvo potrošača pok. JJ prvostupanjski sud je utvrdio na osnovu sadržaja ugovora o kreditu i iskaza svjedokinje ZJ time da je prvostupanjski sud detaljno obrazložio iz kojih je razloga prihvatio iskaz svjedokinje ZJ u odnosu na okolnosti i svrhu sklapanja Ugovora o namjenskom kunskom kreditu i Ugovora o nenamjenskom kreditu u Eur (za osobne potrebe korisnika sa kojim je unatoč razvodu braka 2012. ostala sve do njegove smrti u dobrim odnosima). Tuženik tijekom postupka nije predlagao dokaze ni na tvrdnju da prednik tužitelja nije imao svojstvo potrošača a niti da bi mu u predugovornoj fazi sklapanja predmetnih dvaju ugovora bilo omogućeno aktivno pregovaranje o utuženim, spornim ugovornim odredbama.

7.1. Na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost prednika tužitelja, odnosno može l i ga se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/07 i ZZP/14 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću. Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. alineja 9. ZZP/07 i čl. 5.toč.15. ZZP/14 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

7.2. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu i u odnosu na konkretan spor taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate prema Odluci kreditora, ulaznoj naknadi i naknadi za uvećanu otplatu

- potrošač (korisnik kredita) mora razumjeti i na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njihovog konkretnog dosega, u smislu da može ne samo znati za mogućnost primjene tih ugovornih odredbi nego i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati po njegove financijske obveze. U ocjeni da li je neka odredba potrošačkog ugovora, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl.96.stav.1. ZZP/07 i 49.stav.1. ZZP/14 sud je dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) ali i druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 96. stav. 1. ZZP/07 u vezi odredbi čl. 98. i čl.100. ZZP/07. i 49.stav.1. u vezi sa čl.51. i čl.53. ZZP/14. (istovjetno i Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.), a čemu je prvostupanjski sud u potpunosti udovoljio.

7.3. Tuženik ističe i da u vrijeme zasnivanja predmetnih ugovornih odnosa nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade i naknade za uvećanu otplatu, već je isto uvedeno tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 143/2013) nastavno čemu je 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) kojim je u čl.3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita “. Ističe i da su izostali razlozi zbog čega bi predmetne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo tuženik ističe i da je obrazloženje pobijane presude manjkavo i nedostatno prilikom ocjene relevantnih okolnosti za razrješenje predmetnog spora u čemu nalazi opstojnom bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a.

7.4. No suprotno žalbenom obrazloženju, kao što je i ranije izneseno, prvostupanjski sud je iznio jasne i određene razloge na osnovu kojih je zauzeo stajalište zbog čega nalazi predmetne ugovorne odredbe ništetnima u smislu citiranih odredbi ZZP/07 i ZZP/14, pa presuda nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Utvrdivši prijeporne odredbe ugovora o kreditima kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje ulaznih naknada i naknade za uvećanu otplatu bez navođenja njihovih nominalnih iznosa ili makar procentualnog određivanja istih ništetnima, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo. U tom kontekstu je potpuno proizvoljno žalbeno isticanje da je tužitelj (pravilno: njegov prednik) prilikom sklapanja predmetnih ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknada u točno određenom iznosu i da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja, da se, kad je riječ o izračunu visine naknade radi o bazičnoj matematičkoj operaciji i da je visina naknade bila sadržana u samom Ugovoru. Sadržaj prijepornih ugovornih odredbi sveden je na formulaciju, citira se : "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora". Stoga je i po ocjeni ovoga suda ugovaranje takvih naknada prilikom korištenja kredita nepovoljno utjecalo na pravni položaj prednika tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Zbog toga je i prema pravnom shvaćanju ovog suda riječ o ugovornim odredbama koje stvaraju značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača (korisnika kredita) jer dovoljno ozbiljno oštećuju pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih ugovornih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnih ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, neovisno o kvantitativnom ekonomskom ocjenjivanju koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane, a koji potrošaču u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja nisu ni bile poznate niti ih je mogao razumno izračunati.

7.5. Neosnovani su nastavni žalbeni navodi tuženika vezani uz institut zastare. Naime, stajalište prvostupanjskog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stav. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda.

7.6. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate u smislu odredbe čl.1115. ZOO određujući tuženika nepoštenim stjecateljem, imajući u vidu da su predmetne ugovorne odredbe unaprijed unesene po tuženiku, bez mogućnosti pregovaranja, u standardizirani obrazac kreditnih ugovora.

7.7. Neutemeljeno je pozivanje tuženika i na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/20 i 83/20) obzirom da je predmetni postupak – parnični.

8. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika i na naknadu tužitelju troškova s osnova plaćenih sudskih pristojbi obzirom da se oslobođenje iz odredbe čl. 11.stav.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) odnosi na oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi tužitelja u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što tužitelj nedvojbeno nije. Osnovano je prvostupanjski sud dosudio tužitelju i nagradu za sastav dopisa upućenog tuženiku prije pokretanja predmetnog postupka – dana 30.11.2023. (kojeg je uz potvrdu o primitku priložio i u predmetni spis) a kojim je zat ražio dostavu knjigovodstvene dokumentacije na osnovu koje je izračunao visinu tužbom utužene tražbine.

9.Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, kraj činjenice što ispitivanjem pobijane presude i u okviru odredbe čl.365.stav.2. ZPP nije nađeno da bi prvostupanjski sud u postupanju ostvario i jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom stadiju pazi po službenoj dužnosti, valjalo je njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

10. Obzirom na žalbeni neuspjeh tuženika, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 23. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec