Republika Hrvatska

Županijski sud u Split,

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž R-115/2026-4

REPUBLIKA HRVATSKA

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mladenu Klaiću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Republike Hrvatske-Ministarstvo obrane, OIB:52634238587, zastupanog po ODO u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-10/2026-31 od 16. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-10/2026- 31 od 16. veljače 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 3.107,14 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to specificirano u točki I. izreke, odbijen tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim bruto iznosima(točka II. izreke), te je naloženo tuženiku na ime troškova postupka naknaditi tužitelju iznos od 2.250,00 eura sa zateznim kamatama.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik u točki I. i III. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 353. stavak 1. točka 1., 2., i 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP-a) i odluke o troškovima. Predlaže pobijanu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, odnosno ukinuti i u tom dijelu vratiti na ponovno suđenje , te naložit naknadu troškova postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika, predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi u cijelosti pobijanu presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude kao i postupku koji je prethodio nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

6. Međutim, osnovano se žalbom tuženika ukazuje da je u donošenju pobijane presude počinjena bitna procesna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a iz razloga jer presuda nema razloge o odlučnim činjenicama.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu na ime razlike neisplaćene plaće i dodataka na plaću na ime prekovremenog rada s dodacima za rad noću, subotom i nedjeljom te isplatu na ime razlike plaće za godišnji odmor za razdoblje od 1. rujna 2011. do 30. rujna 2016.

8. Između stranaka nije sporno da je tužitelj u predmetnom razdoblju bio zaposlen kod tuženika kao poslodavca kao djelatna vojna osoba Ministarstva obrane RH, Oružane snage RH, Hrvatska kopnena vojska, Gardijska motorizirana brigada, 1. Mehanizirana bojna-"TIGROVI", 3. Mehanizirana satnija, 1. Mehanizirani vod na dužnosti prvog dočasnika voda sa činom nadnarednika.

9. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se da se na radnopravni status tužitelja kao djelatne vojne osobe zaposlene kod tuženika primjenjuju odredbe specijalnog propisa, Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 i 88/09, 124/09-dalje: ZSOS/02) obzirom da je odredbom članka 14. određeno da o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili drugim propisima donesenim na temelju njega primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

10. Prema članku 97. stavak 5. ZOSO/02, djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad tj. rad dulje od punog radnog vremena, pod uvjetima i iznosima koji su određeni općim propisima, a prema stavku 2. na prekovremeni rad ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima.

11. Nakon što je 26. lipnja 2013. stupio na snagu ZOSO/13 djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično (čl. 155.), nego sukladno čl. 139. navedenoga Zakona ostvaruju posebne dodatke na plaću.

12. Odredbom članka 219. ZOSO/13 propisano je kako će se plaće i druga materijalna prava djelatnih vojnih osoba do stupanja na snagu podzakonskih propisa donesenih na temelju tog Zakona, kojim će se urediti to područje, određivati u skladu s propisima donesenim na temelju ZSOS/02, kojima su uređena ta područja.

13. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da do 1. lipnja 2014. kada je stupila na snagu Odluka o rasporedu radnog vremena (Narodne novine br. 66/14., 23/15., dalje: Odluka/14), koju je donio ministar obrane na temelju ovlaštenja iz čl. 153. st. 3. ZSOS/13, a kojom je u točki IV. izrijekom isključeno pravo djelatne vojne osobe na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, primjenjuje Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine br. 118/09., dalje: Odluka/09). Tužitelju u utuženom razdoblju pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad temeljem Odluke/09, a tek nakon 1. lipnja 2014. mu ne pripada pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, u smjenama za vrijeme boravka na terenu jer je Odlukom/14 i to u odredbi čl. IV. propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

14. Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da tužitelju za sporno razdoblje pripada razlika neisplaćene plaće s osnova prekovremenih sati ostvarenih na terenu, pri čemu se, osim gore navedenih propisa, sud pozvao na odredbe Zakona o radu („Narodne novine" broj: 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. - dalje ZR), Pravilnik o izmjenama i dopuni Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine br. 68/2011), Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba (Narodne novine br. 54/14), Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine br. 140/02).

15. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da teret dokaza o radnom vremenu kojeg je tužitelj proveo na radu kod tuženice, uključujući i onaj prekovremeni je na tuženici sukladno odredbi članka 131. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine” broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. - u daljnjem tekstu: ZR).Tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-3773/2018-2 od 8. siječnja 2019.

16. Tužitelj je osporavao pravilnost i potpunost evidencije radnih sati koje je dostavila tuženica, a broj sati prekovremenog rada dokazivao je personalnim dokazima - iskazima svjedoka i svojim stranačkim iskazom.

17. U situaciji kada iz iskaza svjedoka i tužitelja proizlazi da službena evidencija radnog vremena ne odgovara stvarno odrađenim satima prekovremenog rada na terenu, teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu jer isti nije na propisani način vodio evidenciju o radnom vremenu. Evidencija radnog vremena podrazumijeva uz ostalo i evidenciju o prekovremenom radu radnika. Ukoliko poslodavac ne dostavi sudu evidencije radnog vremena odnosno ukoliko postoji sumnja u vjerodostojnost tih evidencija, dozvoljeno je i na drugi način dokazivati radno vrijeme (Vrhovni sud Republike Hrvatske - dalje VSRH: broj Revr-1124/16 od 17. siječnja 2017. i Revr-1696/16 od 1. ožujka 2017.).

18. Predmetno je vještak obračun neplaćenih sati rada sačinjen u 3 varijante i to:

-varijanta 1. temeljem dnevnih evidencija iz spisa, pri čemu je u prekovremeni rad na terenu uračunao sve što je tužitelj odradio preko 8 redovnih sati rada ako je tužitelj radio u tjednu, odnosno sve sate koje je tužitelj odradio, ako je radio za vikend. Prekovremeni rad na terenu iskazan u dnevnim evidencija umanjio za slobodne dane iskazane u dnevnim evidencijama. Tako dug tuženika da iznosi ukupno 1.568,83 eura;

-varijanta 2. prema prijedlogu tužitelja, za terene za koje je u dnevnim evidencijama naznačen početak i završetak radnog vremena odnosno za koje je naznačeno koliko je sati tužitelj odradio, vještak je sate rada obračunao temeljem podataka iz dnevnih evidencija. Za dane koje je tužitelj proveo na terenu, a za koje u dnevnim evidencijama ne postoje podaci o odrađenim satima rada i satima rada na terenu već samo oznaka TR vještak je sate rada obračunao po prijedlogu tužitelja na način da mu je obračunao sate rada u trajanju od 7,00 sati do 19,00 sati. Tako dug tuženika da iznosi ukupno 1.677,51 eura.

- varijanti 3. je vještak za dane koje je tužitelj proveo na terenu, a za koje nije naznačeno kada je tužitelj započeo, a kada završio s radom, već samo stoji oznaka da je tužitelj radio 8 sati obračunao u trajanju od 7,00 sati do 19,00 sati. Za tu varijantu vještak navodi kako postoji mogućnost da je tužitelj i za te sate ostvario slobodne sate, no vještak ih iz ovog obračuna nije bio u mogućnosti izuzeti jer tuženik nije dostavio točan podatak o korištenju slobodnih dana za utuženo razdoblje

– naloge o korištenju slobodnih sati. Tako dug tuženika da iznosi ukupno 2.270,11 eura.

19. Sud prihvaća 3. varijantu vještva bez davanja jasnog i razumljivog razloga za isto, odnosno na kojim postavkama je ista utemeljena, a radi čega je sudu prihvatljiva, dovodeći je u svezu sa ocjenom provedenih personalnih dokaza izvedenih tijekom postupka kao i dokumentacijom priloženom spisu. Moglo bi se zaključiti iz stanja spisa i provedenog vještačenja da su slobodni dani iskazani u dnevnom evidencijama, međutim sud kod prihvaćanja 3. varijante vještva ne daje nikakav razloga jesu li odista evidentirani slobodni dani po osnovi prekovremenog rada i ako jesu zašto nisu uzeti u obzir kod obračuna sadržanog u toj varijanti. Upravo kod navedenog za sada se ne može zaključiti je li sud ispravno prihvatio 3. varijantu vještva.

20. U nastavku postupka sud prvog stupnja će otkloniti navedenu bitnu povredu, imajući u vidu sve naprijed navedeno i nakon toga će o zahtjevu tužitelja donijeti novu odluku.

21. Iz navedenih razloga valjalo je uvažavanjem žalbe tuženika pobijanu presudu ukinuti, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu članka 369. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 23. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras - Ivanišević