Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-274/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Robertu Demo odvjetniku u Odvjetničkom društvu Juranović i dr. j.t.d. u Novoj Gradiški, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-153/2021-21 od 4. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-153/2021-21 od 4. studenoga 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I, II, III, IV i VI izreke, i rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-153/2021-21 od 4. studenoga 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I izreke utvrđena je ništetnom odredba toč. 2. Ugovora o kreditu br. 918-50-4297162 sklopljenog dana 2. kolovoza 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost redovne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke (kreditora). U točki II izreke utvrđena je ništetnom odredba toč. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. U točki III izreke naloženo je tuženiku tužitelju na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplaćene glavnice isplatiti iznos od 1.537,97 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate. U točki IV izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.699,21 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. U točki V izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za parnični trošak preko dosuđenog iznosa. U točki VI izreke utvrđeno je da je tužitelj po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.

2. Ujedno je rješenjem (točka I izreke) prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti toga suda. U točki II izreke rješenja smatra se da je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva na isplatu na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplaćenih kamata iznosa od 398,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

3. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu i rješenje kojim se odbija prigovor mjesne nenadležnosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže istog naknaditi tuženiku parnični trošak, podredno ukinuti pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je neosnovana.

6. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik, jer je izreka pobijane odluke jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni i nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost iste.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula kao i zahtjev za isplatu na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplaćene glavnice u iznosu od 1.537,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate.

10. U odnosu na žalbu na rješenje suda kojim se odbija prigovor mjesne nenadležnosti za navesti je da je prvostupanjski sud razmatrao poštenje ugovorne odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača te je zaključio da je ta ugovorna odredba ništetna. Naime, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, kojeg je pripremio tuženik, da stranke o ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Po ocjeni prvostupanjskog suda ugovorna odredba prema kojoj je ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom na udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja pa bi ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti istoj izazvala troškove dolaska na sud čime, po ocjeni prvostupanjskog suda, u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka postoji znatna neravnoteža.

11. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. prihvaćen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

12. Takav stav suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 i C- 244/98, prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnoga poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Također, odredbom članka 19.l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13. 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).

15. Naime, u potrošačkim ugovorima ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo podliježu kontroli poštenosti. Takva odredba, kojom se potrošača obvezuje da spor vodi pred sudom udaljenim od njegova prebivališta, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Suprotno navodima žalbe, nije odlučno što je odredba jasna i razumljiva, već je odlučno dovodi li do neravnoteže i je li bila predmet individualnog pregovaranja. Također, okolnost da je tužitelj zastupan po punomoćniku nije od utjecaja na ocjenu poštenosti odredbe.

16. Polazeći od svega navedenog, pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan pa je temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a valjalo potvrditi prvostupanjsko rješenje.

17. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da u stranke zaključile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila u iznosu od 9.757,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate kredita kroz 84 mjeseca, s ugovorenom, promjenjivom, početnom nominalnom kamatnom stopom od 5,75% na dan sklapanja ugovora,

- da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala,

- da se zbog primjene valutne klauzule mijenjala visina mjesečne rata za otplatu kredita,

- da je kredit u cijelosti otplaćen sa 31. kolovoza 2014. te za kredit nije provedena konverzija,

- da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o odredbi članka 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze ugovorena kao promjenljiva, a sve u skladu s Odlukom tuženika koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,75% godišnje,

- da nije pregovarano niti o odredbi ugovora članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz CHF,

- da tuženik nije dokazao da je prilikom samog sklapanja ugovora o kreditu informacijama putem osobnih bankara ili u samim ugovorima ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu na isto upozorio tužitelja kao korisnika kredita,

- da je nerazumljivost ugovorih odredbi ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te banka zna za taj rizik, ali ga prešućuje,

- da iz nalaza financijskog vještaka Borisa Belunjak proizlazi da je tužitelj preplatio glavnicu zbog primjene ništetne valutne klauzule u iznosu od utuženih 1.537,97 eura,

- da u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći tek donošenjem odluke Visokog Trgovačkog suda RH br. P-6632/2018 od 14. lipnja 2018. kada je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule te tužitelj nije u zastari sa ovim dijelom potraživanja za iznos od 1.537,97 eura.

18. Prvostupanjski sud zaključuje kako je s obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu, za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj: 96/03, dalje ZZP/03), za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., u daljnjem tekstu: ZZP/07).

19. Prvostupanjski sud zaključuje da su nepoštene sporne odredbe Ugovora o kreditu posljedica čega je ništetnost istih pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi sklopljenog ugovora u pogledu članka 2. i 7. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila temeljem članka 327. stavak. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO). Stoga sud smatra da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a, uz kamate prema članku 1115. i članku 29. ZOO-a.

20. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

21. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

22. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

23. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

24. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

25. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja čiji iskaz je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

26. Stoga tuženik neosnovano osporava primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio pravno shvaćanje prema kojem pravomoćne odluke donesene u kolektivnim sporovima obvezuju sudove u pojedinačnim postupcima u pogledu utvrđenja da je došlo do povrede prava potrošača, a navedeno ne predstavlja retroaktivnu primjenu zakona, već primjenu učinaka pravomoćne sudske odluke i općih pravila o ništetnosti.

27. Tuženik neosnovano ističe da je sud pogrešno utvrdio kako tužitelj ima pravni interes da se utvrdi ništetnim dio članka 2. predmetnog ugovora. Ovo stoga što pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne, te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove (čl. 1111. ZOO), kako je to pravilno i zaključio prvostupanjski sud. Sama činjenica što je tužitelj tijekom postupka povukao kondemnatorni zahtjev u odnosu na dio potraživanja ne dovodi do gubitka pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe.

28. Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača također je pravilno odbijen jer je teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a ni u žalbi nije dokazao da je tužitelj sporni ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti. Iz sadržaja ugovora i okolnosti sklapanja istog proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba radi osobnih potreba, pa se isti smatra potrošačem. Teret dokazivanja suprotnog bio je na tuženiku, koji takve okolnosti nije dokazao, pa prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dodatne dokaze u tom smjeru.

29. Neosnovano tuženik ističe da se Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ne može primijeniti na predmetni ugovor. Iako se Direktiva ne primjenjuje neposredno na ugovore sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, nacionalni sudovi dužni su tumačiti domaće pravo u skladu s njezinim ciljevima i načelima.

30. Pravilno je sud prvog stupnja cijenio kako je prigovor zastare potraživanja neosnovan. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

31. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

32. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

33. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

34. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini te je sud pravilno odmjerio uspjeh stranaka u sporu (članak 154. stavak 2. ZPP- a).

35. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

36. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava dosuđeni trošak financijskog vještačenja u cijelosti. Trošak vještačenja predstavlja nužan trošak u smislu članka 155. ZPP, jer je bio potreban za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, a kasnije povlačenje dijela zahtjeva ne utječe na njegovu opravdanost pa je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju navedeni trošak u cijelosti.

37. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

38. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 23. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić