Poslovni broj: P-1821/2021-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužiteljice VĆ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko i dr. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 5.852,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl .29. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 30.09.2015.g. pa do isplate.

II. U preostalom dijelu do zatraženih 9.423,32 eura (za iznos od 3.571,18 eura ) zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.

III..Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 796,89 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima odnosno koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelj ice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je 20.11.2006. g. sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu, broj ugovora 9012105202 kojim ugovorom je podigla kredit u iznosu od 79.585,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita te sa promjenjivom kamatnom stopom. Predmetni kredit da je u cijelosti otplatila. Ugovorena je odredba o valutnoj klauzuli u CHF i to na načni da se o istoj nije pregovaralo što da je protivno čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu time da je posljedica nepoštenosti ugovorene odredbe njezina ništetnost. Poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. g. donijetom u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Rh posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. g. Navedenim je presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika a identično da je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača ( NN-79/07i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe. Poziva se i na odredbu čl. 502. c. ZPP-a. navodi da je preplatila svoju obvezu pa traži vraćanje preplaćenog temeljem ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sa kamatama i troškovima postupka. Ističe da je 7. prosinca 2015. g. sa tuženikom sklopila Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012105202 kojim Dodatkom je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Bez obzira što je konvertirala kredit i na ime te konverzije dobila određenu isplatu njezino potraživanje da nije u cijelosti plaćeno slijedom čega podnosi ovu tužbu. Navodi da joj je banka dužna i vratiti razliku u dospjelog glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015. g. i glavnice koju je banka priznala u konverziji jer je glavnica koja je priznata kao otplaćena manja od one koja je zaista otplaćena pa i taj iznos potražuje u ovom postupku. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev konačno preciziran podneskom od 7.8.2024. g. Tužiteljica konačno potražuje iznos od 5.852,14 eura s osnove preplaćenih razlika te iznos od 825,08 eura s osnove razlike glavnice, sve s kamatama i troškovima postupka ( ukupno 6.677,22 eura.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija da je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što uključuje i kamate. Stoga ako je tužiteljica prihvatila konverziju kredita i potpisala Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada da ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Valutna klauzula da je dopuštena .Predlaže odbiti tužbenog zahtjev. Protivi se povlačenju dijela tužbenog zahtjeva. Kako se tuženik protivio povlačenju odluka je donesena imajući u vidu zahtjev u iznosu od 9.423,32 eura kako je to postavljeno u tužbi.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužiteljicu a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnim sudskom vještaku iz Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb. Druge dokaze stranke nisu predlagale. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem predloženih svjedoka.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu 20.11.2006. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 79.585,00 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 1. istog ugovora ( l.s.7) a koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti za 180 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni, kako to proizlazi iz samog ugovora (čl.2.ugovora), kao i iskaza tužiteljice. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni kredit podigla radi kupnje stana na adresi svog prebivališta.

6.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

7. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je podigla predmetni namjenski kredit za kupnju nekretnine no svojstvo potrošača joj nije ni osporeno od strane tuženika.

8. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da joj zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li tužiteljici pripada razlika glavnice.

9. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužiteljica na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je konkretni slučaj.

17. U konkretnom slučaju, tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastupala u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopi la pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju, ni njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužitelj ica) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava za kupnju nekretnine, što je u skladu i s iskazom tužiteljice. Na iskaz tužiteljice tuženik je samo paušalno i neargumentirano prigovorio, međutim nije predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza kojima bi osporio iskaz tužiteljice. Tuženik je s druge strane odustao do prvotno predloženog dokaza za saslušanjem osobnog bankara i ostalih njegovih djelatnika.

18. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužiteljice, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Tužiteljica je u svom iskazu navela da su joj u banci ponudili samo ugovor o kreditu u valuti CHF kao najpovoljniji, nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF niti su joj nešto podrobnije objašnjavali. Kredit je otplatila u roku od 15 godina.

19. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, i sama tužiteljica je u svom iskazu navela da nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF niti o rastu tečaja niti joj je bilo tko spomenuo rizik podizanja kredita u predmetnoj valuti; odluku o podizanju kredita u ovoj valuti donijela je po savjetu bankarskog službenika.

20. Kako su dakle odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, to je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, s kamatom od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO, a s obzirom da je u ovom slučaju utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost banke.

21. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužiteljice za isplatom zastarjelo 2023.g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Tužba je u ovom postupku pokrenuta 5.11.2021. g.

22.Iz nalaza vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb slijedi da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 15. siječnja 2007. g. odo dana konverzije a koja proizlazi iz razlike između tečajnih za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 8.564,28 eura. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose po obje navedene osnove za razdoblje od plaćanja do konverzije 30. rujna 2015. g. kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od /41.958,52 HRK) preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015.g. iznosi 5.852,14 eura ( konvertirani iznos ) koje se u cijelosti odnosilo na glavnicu. Iznos prestale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. g. odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivala kamatna stopa od 4,55 % te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dna isplate kredita iznosi 825,08 eura.

23. Stranke nisu imale primjedbi na matematički obračun vještaka te su se odrekle prava na saslušanje vještaka tj. nisu tražile da ponovi nalaz na ročištu.

24. Iz naprijed navedenih razloga, valjalo je prihvatiti zahtjev tužitelja iz točke I u odnosu na pretplate temeljem ništavne odredbe o valutnoj klauzuli, pri čemu je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, te će tek s isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Pri tome treba reći da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev po izračunu koji je uzeo u obzir efekte konverzije.

25. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

26. Tužiteljica tijekom postupka nije osporila navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je dovela u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.

27. Međutim, tužiteljica, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužiteljici pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

28. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

29. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

30. Tužiteljici je dosuđen tijek zateznih kamata od konverzije tj. od 30.9.2015. g. kako je to i tražila. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

31. Zahtjev tužitelja za isplatom 825,08 eura kao iznosa preostale glavnice na dan izračuna konverzije koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. g. tj. do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita nije osnovan. To stoga što je utvrđeno da je konverzija provedena po zakonu kako to slijedi iz nalaza vještaka i to po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19. c st. 1. točka 4. istog. Zato ne postoji po toj osnovi iznos kojeg bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelj ici. Preostala glavnica utvrđena konverzijom smatra se zakonitom jer je time zatvoren obračunski iznos glavnice koja nije otvorena za naknadu restituciju. Sudska zaštita odnosi se samo na preplaćene iznose jer potrošač može tražiti samo povrat preplaćenih anuiteta i kamate ali ne i korekciju preostale glavnice jer ona nije plaćeni iznos već je rezultat zakonske konverzije. Nema stjecanja bez osnove jer banka nije stekla razliku u glavnici niti je glavnica isplaćena potrošaču. Radi se o knjigovodstvenom stanju a ne o ispunjenju obveze.

32. Slijedom navedenog trebalo je tužbeni zahtjev usvojiti u iznosu od 5.852,14 eura a u preostalom dijelu za iznos od 3.571,18 eura odbiti. U tom odbijajućem dijelu sadržana je i razlika glavnice od 825,08 eura te ostatak na ime preplate kojeg je tužiteljica tražila u tužbi.

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je uspjela u sporu u razmjeru od 62 % a tuženik u razmjeru od 38 %. Stoga tužiteljici pripada trošak u razmjeru od 24 %.Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podnesaka od 3.12.2021. g. i 17.12.2021. g. u visini od po 100 bodova, sastav podneska od 6.8.2024. g. u visini od 50 bodova ( Tbr.8/3 ) zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištu 24.3.2026. .g u visini od 100 bodova a na ročištima 10.1.2022. g. i 18.1.2024. .g u visini od po 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) u što sa PDV-om te pristojbom na tužbu od 70,35 eura ukupno iznosi 1.445,35 eura odnosno 24 % od tog trošak iznosi 346,89 eura. Tome treba pridodati trošak vještačenja priznat u punom iznosu od 450 eura pa je konačni trošak tužiteljice 796,89 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog trošak je odbijen. Ovo stoga što mu nisu priznati troškovi zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga niti trošak sastava podneska sa preciziranim zahtjevom po Tbr.8/1 već po Tbr.8/3.

U Rijeci, 23. travnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 43,61 euro.

U Rijeci , 23.4.2026.