Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-343/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužitelja OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Ulica 22. rujna 1991. br. 8, zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon 10. ožujka 2026. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 23. travnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212166125 od 18.1.2008., sklopljen između tužitelja MĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, solemniziran po javnom bilježniku Bojani Štimac iz Varaždina, Braće Radić 6, pod brojem OV-1133/08 23.1.2008. godine, u čl.2., a koji glasi: "… redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …",

te u čl.7., a koji glasi:

"… za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora …, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta /rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora",

te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212166125 od 18.01.2008., sklopljen između tužitelja MĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, OIB: 92963223473, solemniziran po javnom bilježniku Bojani Štimac iz Varaždina, Braće Radić 6, pod brojem OV-1133/08 23.01.2008. godine, u čl.7., a koji glasi:

"Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF",

te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl.1. Ugovora o namjenskom kreditu prema kojem je vezana glavnica za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, da tužitelju Rinkovec Ivanu, OIB: [osobni identifikacijski broj], 22. rujna 1991. br. 8, 42000 Varaždin, isplati iznos od 5.383,81 (slovima: pettisućatristotineosamdesettri eura i osamdestjedan cent), sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, i to:

- na iznos od 72,11 EUR od 02.03.2011. do plaćanja:

- na iznos od 84,08 EUR od 02.04.2011. do plaćanja:

- na iznos od 93,59 EUR od 02.05.2011. do plaćanja:

- na iznos od 119,00 EUR od 02.06.2011. do plaćanja:

- na iznos od 111,56 EUR od 02.07.2011. do plaćanja:

- na iznos od 151,89 EUR od 02.08.2011. do plaćanja:

- na iznos od 119,76 EUR od 02.09.2011. do plaćanja:

- na iznos od 113,98 EUR od 02.10.2011. do plaćanja:

- na iznos od 108,83 EUR od 02.11.2011. do plaćanja:

- na iznos od 112,46 EUR od 02.12.2011. do plaćanja:

- na iznos od 138,34 EUR od 02.01.2012. do plaćanja:

- na iznos od 145,29 EUR od 02.02.2012. do plaćanja:

- na iznos od 144,48 EUR od 02.03.2012. do plaćanja:

- na iznos od 146,95 EUR od 02.04.2012. do plaćanja:

- na iznos od 152,69 EUR od 02.05.2012. do plaćanja;

- na iznos od 145,58 EUR od 02.06.2012. do plaćanja:

- na iznos od 141,93 EUR od 02.07.2012. do plaćanja:

- na iznos od 143,54 EUR od 02.08.2012. do plaćanja:

- na iznos od 134,74 EUR od 02.09.2012. do plaćanja:

- na iznos od 116,92 EUR od 02.10.2012. do plaćanja:

- na iznos od 123,76 EUR od 02.11.2012. do plaćanja:

- na iznos od 122,81 EUR od 02.12.2012. do plaćanja:

- na iznos od 113,96 EUR od 02.01.2013. do plaćanja:

- na iznos od 115,70 EUR od 02.02.2013. do plaćanja:

- na iznos od 115,23 EUR od 02.03.2013. do plaćanja:

- na iznos od 122,59 EUR od 02.04.2013. do plaćanja:

- na iznos od 111,60 EUR od 02.05.2013. do plaćanja:

- na iznos od 111,41 EUR od 02.06.2013. do plaćanja:

- na iznos od 110,70 EUR od 02.07.2013. do plaćanja:

- na iznos od 111,00 EUR od 02.08.2013. do plaćanja:

- na iznos od 115,36 EUR od 02.09.2013. do plaćanja:

- na iznos od 117,92 EUR od 02.10.2013. do plaćanja:

- na iznos od 117,89 EUR od 02.11.2013. do plaćanja:

- na iznos od 123,16 EUR od 02.12.2013. do plaćanja:

- na iznos od 122,96 EUR od 02.01.2014. do plaćanja:

- na iznos od 71,08 EUR od 02.02.2014. do plaćanja:

- na iznos od 146,01 EUR od 02.04.2014. do plaćanja:

- na iznos od 66,59 EUR od 02.05.2014. do plaćanja:

- na iznos od 66,72 EUR od 02.06.2014. do plaćanja:

- na iznos od 73,09 EUR od 02.07.2014. do plaćanja:

- na iznos od 305,11 EUR od 02.11.2014. do plaćanja:

- na iznos od 76,47 EUR od 02.12.2014. do plaćanja:

- na iznos od 76,50 EUR od 02.01.2015. do plaćanja:

- na iznos od 159,21 EUR od 02.03.2015. do plaćanja:

- na iznos od 89,26 EUR od 02.05.2015. do plaćanja:

sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.763,05 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima , za ostale odnose, u roku 15 dana.“

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe predložena podneskom od 18. siječnja 2021.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. svibnja 2019. podnio tužbu protiv Zagrebačke banke d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita 18.1.2008. s tuženikom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212166125 temeljem kojeg Ugovora mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 69.663,42 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Temeljem istog Ugovora ugovoren je rok otplate kredita od 18 godina, odnosno s krajnjim rokom dospijeća 18.1.2027. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Bojani Štimac iz [adresa] pod brojem OV-1133/08 23.1.2008. Nadalje je naveo da je s tuženikom 9.2.2016. zaključio Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom i EUR. Tvrdi da provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212166125 od 18.1.2008. godine i ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF. Odredbom čl.236. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Istaknuo je da sklapanjem dodatka ugovoru o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti, budući da učinkom konverzije nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporednih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu, te mu nije izvršio isplatu na koju ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Tvrdi da se konverzijom, a ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora, a navedeno je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2668/2018-2 od 12.2.2019. Pozvao se na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019., te naveo da podnosi tužbu unatoč sklopljenom dodatku ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena promjena kamatne stope sukladno odluci tuženika i ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valuta u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove. Nadalje je naveo da budući da prihvaćena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR ne predstavlja osnovu za gubitkom pravnog interesa. Naveo je da je u čl.2. ugovora o namjenskom kreditu broj 3212166125 od 18. 1.2008. bila ugovorena kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu od 5,45% godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke banke o kamatnim stopama. U čl.7. Ugovora o namjenskom kreditu bila je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, te da prvi anuitet iznosi 506,85 CHF te da je bilo ugovoreno da za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s odlukom banke o kamatnim stopama i odluke o statusu klijenta korisnik kredita, korisnik kredita pristaje da banka može povisiti ili sniziti iznos anuiteta te se korisnik kredita tj. tužitelj obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenim iznosima anuiteta kreditor – banka obavijestit će tužitelja kao korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora odnosno banke. Tužitelj tvrdi da su odredbe čl.2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212166125 od 18.1.2008. kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke kao i vezanost uz valutnu klauzulu u čl.7. i promjenjivost u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora iz čl.7. temeljem odredbe čl.322. Zakona o obveznim odnosima ništetne. Tvrdi da navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kao potrošača. Tvrdi da ništetnost ugovornih odredbi proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl.96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Tvrdi da ugovorne odredbe i o predmetu ugovora i o cijeni nisu bile ni lako uočljive ni lako razumljive, a ni na koji način jasno određene u odnosu na potrošača. Naveo je da je činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl.4. ZOO-a. Naveo je da povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl.247. ZOO-a kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. Pozvao se i na odredbu čl.269. i 270. ZOO-a. Tvrdi da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a o promjeni je samo dostavio pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost. Napomenuo je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja Potrošač-Hrvatski savez za zaštitu potrošača, presudio da su odredbe Ugovora koje su na identičan način sadržane i u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3212166125 od 18.1.2008. između tužitelja i tuženika, a u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, ništetne. Naveo je da je tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na njega kao potrošača, u ugovoru o namjenskom kreditu broj 3212166125 od 18.1.2008. ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i to čl.96. i čl.99. Napomenuo je da presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklopio i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je u konačnici naveo da je, s obzirom da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. utvrđena ništetnost promjene kamatne stope sukladno odluci banke, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, smatrajući da je tuženik svojim postupanjem od njega stekao bez osnove značajan novčani iznos, izvršio izračun više plaćenog uz primjenu kamatne stope ugovorene na dan isplate kredita, obuhvatio je razdoblje od isplate kredita pa do prihvaćanja konverzije, te je u svom izračunu uračunao i na taj način priznao tuženiku iznos koji je tuženik priznato tužitelju u konverziji, te utvrdio iznos postojeće preplate u iznosu od 38.215,20 kn i zatražio je isplatu tog iznosa, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu . Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. svibnja 2014. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Istaknuo je da je iz priloženog prometa po kreditu 7103994577 razvidno da veliku većinu anuiteta uopće nije platio tužitelj, već Ministarstvo obrane RH, a dio anuiteta za studeni 2014., te dio anuiteta za listopad i studeni 2015. je platila CĐ. Naveo je da tužitelj nema pravo potraživati navodno (pre)plaćene iznose po osnovi Ugovora o kreditu za navedene mjesece, s obzirom da iste nije platio. Istaknuo je da činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je stekao korist bez osnove na teret tužitelja ne odgovara pravom stanju stvari, te je predložio da bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), s obzirom da je s tužiteljem 9.2.2016. sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita CHF u kredit u EUR. Nadalje je naveo da se konverzijom sukladno ZID ZPK/15 postiže promjena valute kredita iz CHF u EUR, promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja aneksa ugovoru, te ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa, a navedeno proizlazi iz pravila konverzije previđenih člankom 19.c. ZID ZPK/15. Naveo je da su svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku, uvršteni su izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita. Nadalje je istaknuo da je banka sukladno čl.19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c. ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama, a sve navedeno dostupno je na https://www.zaba.hr/home/konverzija-chf-kredita. Predložio je da ako je navedeno sporno, sud odredi vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Skrenuo je pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c. stavak 1. točke 6. ZID ZPK/15. Konverzija je bila na dispoziciji potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao. Nadalje je naveo da je odredbom čl.19.e. stavak (6) ZID ZPK/15 izričito navedeno da ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz čl.19.c. stavak 1. točka 6. Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju . Vezano uz navode o korištenju odredaba o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi u odredbama dodatka ugovora o kreditu, ukazao je na činjenicu da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c. ZID ZPK/15 te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika, da su kamate nakon konverzije promjenjive jer je zakon tako naložio. Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Suprotno navodima tužitelja, tvrdi da nije bio dužan obračunati zatezne kamate sukladno čl.19.c. (4) ZID ZPK/15. Predložio je da se izvedu dokazi uvidom u isprave u spis predmeta, te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te da se naloži tužitelju da mu naknadi troškove postupka u cijelosti.

3. Tužitelj je osporio navode tuženika, naveo je da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan. Pojasnio je da je bio zaposlenik Ministarstva obrane, od kojeg je primao plaću te da je na njegovoj plaći postojala administrativna zabrana, koju je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tražio sam tuženik te da je plaćanje kredita izvršio njegov poslodavac tj. Ministarstvo obrane i da se to ne može smatrati plaćanjem treće osobe. Naveo je da je 2011. otišao u mirovinu i nakon toga Ministarstvo obrane više nije moglo postupati po administrativnoj zabrani te je nakon toga vršio plaćanje anuiteta neposredno na šalteru banke a za vrijeme njegove spriječenosti je uplate po njegovom nalogu u njegovo ime i za njegov račun vršila njegova supruga, iz njegovih novčanih sredstava. Predložio je provesti financijsko vještačenje. Tuženik se tijekom postupka pozivao na sudsku praksu u vezi s konvertiranim kreditima i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora Gos 1/2019-36 od 4.3.2020. Isticao je da tužitelj nije dokazao da je potrošač, kao i da je na tužitelju teret dokaza da se utvrđenja iz kolektivne parnice na njega mogu i trebaju primijeniti. Tuženik je isticao i da je Ustavni sud potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio da su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke.

4. Tužitelj je podneskom od 18.1.2021. (stranica 97-98 spisa) nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev za isplatu, odnosno zahtjev za isplatu je uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka. Tim podneskom je tužitelj povisio tužbeni zahtjev odnosno zatražio je isplatu iznosa od 40.564,37 kn, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose. Tuženik se usprotivio navedenoj preinaci tužbe i istaknuo je prigovor zastare i na preinačeni dio tužbe. Nakon toga je tužitelj s obzirom da je u Republici Hrvatskoj u međuvremenu došlo do uvođenja valute EUR i do izmjene čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima podneskom od 9.3.2026. postavio tužbeni zahtjev za isplatu i u valuti EUR. Tuženik s usprotivio da se taj podnesak uzme u obzir, s obzirom da je u ovom predmetu bilo određeno ročište za glavnu raspravu za 10.3.2026. Tu valja reći da je sud po službenoj dužnosti dužan primijeniti Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ( NN broj 57/22 i 88/22).

5. Vezano za preinaku tužbe podneskom od 18.1.2021. valja reći da je odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. O je, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a koji je dodan čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( NN broj 70/19) i koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, odredbom st. 3. tog članka propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe, no sud je ocijenio da tužitelj nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, u dijelu kojim je uskladio tužbeni zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić. Navedeno i iz razloga što iz izvoda iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. poslovni broj Su IV-162/2021 proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U konkretnom slučaju radi se o predmetu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima i tužitelj je preinačio tužbu nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nadalje valja reći da iz izvoda iz zapisnika sa druge sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2/24 održane 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 proizlazi da je na toj sjednici zauzeto pravno shvaćanje da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl.190. i 191. ZPP-a) zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja sadržanog u ovoj odluci.

6. Valja napomenuti da je ovaj postupak prekinut rješenjem broj P -343/2019-22 od 2. rujna 2021. te da je nastavljen rješenjem broj P-343/2019-24 od 21. listopada 2025., s obzirom da je 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20 Sud Europske unije donio odluku.

7. Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P- 1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u kuverti na stranici 7 spisa, a koja se sastoji od Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212166125, izračuna konverzije na dan 30.9.2015., Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, dostave podataka o kreditnoj partiji broj 7103994577 od 23.2.2019., obavijesti o izračunu efekata konverzije, obavijesti o prihvatu izračuna konverzije, kreditne partije, suglasnosti za izravno terećenje broj.008, efektivne kamatne stope/realna godišnja kamatna stopa, prometa po kreditu, presude VSRH broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019., odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., dokumentaciju u kuverti na stranici 20 spisa, a koja se sastoji od prometa po kreditu/specifikacija uplata, odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3176/2007, dopisa Zagrebačke banke d.d. od 12.11.2015., izračuna konverzije na dan 30.9.2015., informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30.9.2015., pregleda otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015., te prijedloga izmjene ugovora o kreditu, presude Suda Europske unije od 20.9.2017. Direktive 93/13/EEZ – stranice 42-47 spisa, tužbe radi kredita u CHF s pregledom pravomoćnih presuda hrvatskih sudova u predmetima utvrđivanja ništetnosti ugovora o kreditu u CHF (uz poseban osvrt na rokove zastare) Hrvatska odvjetnička komora – stranice 48-52 spisa. U dokaznom postupku je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić i saslušan tužitelj, kao stranka.

9. Između stranaka nije bila sporna činjenica da je tužitelj s tuženikom 18.1.2008. zaključilo predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212166125, kao i Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzije kredita uz valutnu klauzulu u EUR . Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 69.663,42 CHF, uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,45% godišnje. Naime, iz preslike predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212166125, kreditna partija 7103994577, proizlazi da je isti sklopljen 18.1.2008. između tuženika Zagrebačka banka d.d., te tužitelja, kao korisnika kredita, te založnog dužnika Javna ustanova "Gradski stanovi" Varaždin, da je namjena kredita bila kupnja stana, da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 69.663,42 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije bilo sporno da je čl.2. ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 69.663,42 CHF i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama na tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 5,45 % godišnje ( članak 2). Rok otplate kredita je 18 godina. Nije bilo sporno da je čl.7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 506,85 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Istim člankom je ugovoreno i da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te da će o izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora, a da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Tu valja naglasiti da su stranke, odnosno tužitelj i tuženik 9.2.2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 1/2016 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Iz istog proizlazi da su ugovorne stranke utvrdile da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl.2. tog Dodatka Ugovoru iznosi 48.189,74 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30.9.2015. iznosi 336.401,59 kn, te da na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita iznosi 125 mjeseca, a da preplata na dan 30.9.2015. iznosi 22.234,76 kn, koja će se koristiti za namirenje budućih dospjelih anuiteta/rata po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta/rate podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, a dok je Korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli dio anuiteta/rate, a dok se zadnjom uplatom iz preplate podmiruje dio anuiteta/rate koji može biti manji od 50% anuiteta/rate, te je Korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli iznos anuiteta/rate, dok je Korisnik kredita nakon iskorištenja preplate nadalje podmirivati anuitete/rate u punom iznosu.

10. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212166125 od 18.1.2008. i to ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (čl.2.) i ugovorna odredba čl.7. o valutnoj klauzuli. Sporno je ima li tužitelj pravni interes za podnošenje ove tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK(NN 102/2015), te je li sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 1/2016 tužitelj ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, odnosno konačno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i pravo na isplatu zakonske zatezne kamate. Tuženik je osporio tužitelju i status potrošača, kao i aktivnu legitimaciju za pojedine uplate. U bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.

11. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani, odnosno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

12.Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, dalje: ZZP/07) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Navedeno ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK (NN 102/2015) te da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s bankom o odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF. Mogao je birati hoće li prihvatiti ili ne. Bilo je razgovora o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime nije mu bio jasno kako se mijenja ta promjenjiva kamatna stopa odnosno o čemu to ovisi, a nije mu ni danas jasno. Tvrdili su da je CHF siguran kao i EUR, pa ako je EUR zaštićen mislio je da je i CHF zaštićen. Odgovorio je da nije mogao sudjelovati u izračunu konverzije, odnosno utjecati na odredbe dodatka ugovora o kreditu. Na upit je li pročitao ugovor i je li mu sve bilo jasno odgovorio je da je dobio financijski plan otplate koji je bio ispisan i taj plan otplate mu je bio prihvatljiv, a do kraja detaljno nije proučavao ugovor jer to do kraja niti ne razumije. Na pitanje je li bio svjestan da se mjesečna rata može mijenjati odgovorio je da je mislio da se kamata može mijenjati, a za tečaj je mislio da je tečaj koji je na dan isplate kredita jer je po tom tečaju bio obračunat plan otplate i to mu je bilo prihvatljivo i mislio je da je to to, da se zbog tečaja neće mijenjati rata kredita. Na pitanje jesu li mu ponuđene i druge vrste kredita odgovorio je mu je ponuđen kredit u EUR i da je taj krediti bio skoro 20% skuplji od ovog. Iskazao je da je išao i u druge banke, a u ovu banku je išao otprilike tri puta. Dobivao je obavijesti o promjenama kamatnih stopi. To je bio kredit za stan i to mu je bila prva nekretnina. Stan nije koristio za poslovne svrhe i nema obrt, te su on i supruga otplaćivali kredit.

16. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud isti prihvaća kao istinit te da iz istog utvrđuje da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212166125 predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik tužitelja nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju iskaza tužitelja sud je u konačnici zaključio da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07), odnosno da tuženik neosnovano osporava tužitelju status potrošača. Također, sud je ocijenio i da tuženik tužitelju neosnovano osporava aktivnu legitimaciju za uplate izvršene od strane tadašnjeg poslodavca tužitelja, kao i njegove supruge. Naime, tužitelj je tijekom postupka pojasnio da je bio zaposlen u Ministarstvu obrane pa da su pojedine uplate na ime otplate predmetnog kredita izvršene putem administrativne zabrane na njegovoj plaći, a pojedine uplate je po njegovom nalogu u njegovo ime i za njegov račun izvršila njegova supruga.

17. Valja reći da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane pravnog prednika tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast tuženika iz čl. 2. i 7. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 5,45% godišnje, slijedom čega je tuženik, stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 5,45% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim, a imajući u vidu da se ista odnosi i na tuženika ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

18. U vrijeme podnošenja ove tužbe 13. svibnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

19. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

20. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

21. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu broj 1/2016 od 9.2.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te da su mijenjale valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom. Taj Dodatak nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos- 1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

22. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 M protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

23. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj u konačnici ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 1/2016 i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih anuiteta kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije potpisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić i naložio vještakinji da utvrdi razliku koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do 30.9.2015., uz uračunavanje pretplate iz konverzije, pravilnim obračunavanjem po ZOO-a zatvaranjem prvo zateznih kamata, te da se očituje jesu li svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15).

25. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da je isti izrađen na osnovu dokumentacije u spisu. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da, da je kredit obračunat po tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita i bez valutne klauzule, te uz primjenu kamatne stope od 5,45% (kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora o kreditu), razlika koju je tužitelj po Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3212166125, partija 7103995477 više platio tuženiku iznosi 53.582,47 kn. Nadalje je vještakinja navela da je konverzijom kredita koju je proveo tuženik iz valute CHF u valutu EUR utvrđena preplata u iznosu od 22.234,76 kn, da je na razliku utvrđenu nalazom do 1.3.2011. obračunata zatezna kamata do 30.9.2015., te je izvršeno zatvaranje do iznosa 22.234,76 kn na način da je zatvorena zatezna kamata u iznosu od 9.216,66 kn i utvrđeni višak uplata u iznosu od 13.018,10 kn. Preostala razlika (više plaćeno) iznosi 40.564,37 kn (53.582,47 – 13.018,10), te je navedenu preostalu razliku prikazala u pojedinačnim mjesečnim iznosima. Vještakinja je navela da je nalazom utvrđen iznos više plaćenog od 40.564,37 kn, dok je tužbeni zahtjev postavljen na iznos od 38.215,20 kn, odnosno navela je da je razlika utvrđena nalazom veća za 2.349,17 kn, te se iznos od 2.349,17 kn u cijelosti odnosi na razliku koja je nastala uslijed promjene vrijednosti valute CHF (valutne klauzule). Iz nalaza i mišljenja stalne sudska vještakinje nadalje proizlazi da je konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR od strane tuženika provedena u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15) i iskorišteni su svi iznosi koje je tužitelj uplatio na ime otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF zaključno do 30.9.2015. Iznos u nalazu iskazane razlike više plaćenog od 40.564,37 kn, tuženik nije iskoristio kao preplatu po konvertiranom kreditu, budući da je tuženik sukladno zakonskim odredbama izvršio konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR, te je time izjednačio položaj tužitelja s položajem dužnika u valuti EUR. Provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužitelj nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat uz primjenu kamatne stope od 5,45% te po tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, bez valutne klauzule. Vještakinja je u nalazu i mišljenju prikazala pojedinačne mjesečne iznose preplate.

26. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje u cijelosti, a tuženik je u podnesku od 27. siječnja 2021. naveo da su izračuni iz nalaza i mišljenja u pravnom smislu posve irelevantni, slijedom odluke donesene u oglednom sporu broj Gos 1/2019-36. Naveo je da osporava i prigovara izračunu visine tužiteljeve tražbine u cijelosti, jer za takav obračun nema uporišta u propisima, odluci donesenoj u oglednom sporu broj Gos 1/2019-36, kao ni aktualnoj sudskoj praksi.

27. Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 10. ožujka 2026. te je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Odgovorila je da je preplatu priznatu u konverziji uračunala u razliku više plaćenog na način da je na najstarije pojedinačne iznose preplate obračunavala zateznu kamatu do 30.9., te potom zatvarala taj dio preplate i pripadajuću zateznu kamatu sve dok nije iskoristila cijeli iznos preplate priznat u konverziji. Preostali iznos više plaćenog nakon što je uračunat cijeli iznos preplate iz konverzije, iskazala je i specificirala u zaključku nalaza. Nadalje je odgovorila da zadatak postavljen od strane suda (početna kamatna stopa i tečaj na dan isplate) nije ni u kakvoj vezi sa ZID ZPK , stoga isti nije ni proučavala. Očitovala se da je s računovodstveno-financijskog aspekta konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK. Navedeno se odnosilo na utvrđivanje glavnice kredita u EUR, preračun uplata u EUR i iskazivanje više plaćenog utvrđenog u konverziji. Njen obračun je bio zadan do 30.9.2015. stoga nije ulazila u način korištenja preplate utvrđene u konverziji. Odgovorila je da je iznos uplata koji je korišten u nalazu i iznos uplata tužitelja koji je korišten kod konverzije identičan.

28. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke. Pritom valja tuženiku ukazati da su uzete u obzir tzv. negativne razlike i iznos preplate priznat u konverziji. Također prema stajalištu suda prigovor tuženika odnosi se na zadatak vještačenja, a zadatak vještaku je odredio sud.

29. Dakle, kako su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Natalija Jambrečić, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da je tužitelj ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 5,45% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015., odnosno do konverzije i uz uračunavanje preplate priznate u konverziji u iznosu od 22.234,76 kn platio tuženiku 40.564,37 kn, odnosno primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kn 5.383,81 EUR više, sud je obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos od 5.383,81 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate tekuće od dana nakon dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje i to iz razloga što je tuženik, utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, koje je sam uvrstio u Ugovor o kreditu, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

30. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelji pozivaju na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to su nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznali za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. svibnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH bro j Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti, odnosno i u odnosu na preinačeni dio tužbe.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP -a. Naime u konkretnom slučaju je tužitelj podneskom od 18.1.2021. preinačio tužbu, na način da je povisio tužbeni zahtjev. Prvopostavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosio je 38.215,20 kn (4.940,88 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Konačno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosi 5.383,81 EUR i tužitelj je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i to za sastav tužbe 250,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora. Za sastav podneska od 2.8.2019. kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu, sud je tužitelju priznao trošak u iznosu od 250,00 EUR, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Također sud je tužitelju priznao i trošak obrazloženih podnesaka od 11.2.2021. i 5.3.2026. u iznosima od po 250,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Sud tužitelju na teret protivne stranke nije priznao zatraženi trošak sastava podneska od 5.6.2019. u iznosu od 62,50 EUR. Naime, tužitelj je tim podneskom obavijestio sud da je platio sudsku pristojbu na tužbu, i u prilogu istoga je dostavio uplatnicu. Prema stajalištu suda dovoljno je bilo samo dostaviti uplatnicu, a ne radi toga sastavljati i podnesak. Nadalje, sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak sastava podneska od 8.1.2021., s obzirom da iz stanja spisa proizlazi da toga dana tužitelj sudu nije dostavio podnesak, niti spisu prileži podnesak sastavljen 8.1.2021. Također sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak sastava podneska od 9.3.2026., kojim je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u valuti EUR i zatražio isplatu zakonske zatezne kamate u skladu s čl.29.st.2. ZOO-a, s obzirom da je u ovom predmetu bilo određeno ročište za 10.3.2026., pa prema stajalištu suda trošak sastava tog podneska nije potreban za vođenje parnice na teret protivne stranke, jer je tužitelj mogao u valuti EUR postaviti tužbeni zahtjev i na ročištu, a i sud je dužan primijeniti Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima je propisana stopa zakonske zatezne kamate . Sud je tužitelju priznao trošak zastupanja na ročištima održanim 28.1.2019. i 10.3.2026., u iznosu od 250,00 EUR , za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćnicima odvjetnicima tužitelju je priznato ukupno 1.500,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 165,90 EUR, dok će mu se ostatak neutrošenog predujma u iznosu od 165,90 EUR vratiti. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 97,15 EUR (732,00 kn), dok mu nije priznat trošak pristojbe na rješenje o pristojbi, s obzirom da je tužitelj bio dužan platiti sudsku pristojbu već prilikom podnošenja tužbe, te se stoga taj trošak ne ukazuje opravdanim na teret protivne stranke. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.763,05 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).

32. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 23. travnja 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u tri primjerka, odnosno sukladno čl. 106. a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicama u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu