REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3235/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću u pravnoj stvari tužiteljice IČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po Ivani Šuti, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB 90275854576, zastupanog po Tomislavu Buliću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 5. točka 1. Ugovora o kreditu broj 22064 od dana 25. listopada 2006. godine, koja glasi: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“

II Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 1.122,28 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31.07.2015. obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:

7,85 EUR od 17.11.2008. pa do isplate

3,39 EUR od 16.12.2008. pa do isplate

15,87 EUR od 19.01.2009. pa do isplate

19,11 EUR od 16.02.2009. pa do isplate

20,58 EUR od 16.03.2009. pa do isplate

16,89 EUR od 16.04.2009. pa do isplate

15,00 EUR od 15.05.2009. pa do isplate

11,70 EUR od 15.06.2009. pa do isplate

9,10 EUR od 16.07.2009. pa do isplate

9,08 EUR od 17.08.2009. pa do isplate

11,86 EUR od 16.09.2009. pa do isplate

10,21 EUR od 16.10.2009. pa do isplate

10,12 EUR od 13.11.2009. pa do isplate

10,47 EUR od 16.12.2009. pa do isplate

15,35 EUR od 15.01.2010. pa do isplate

17,90 EUR od 17.02.2010. pa do isplate

18,12 EUR od 16.03.2010. pa do isplate

26,17 EUR od 16.04.2010. pa do isplate

22,64 EUR od 17.05.2010. pa do isplate

26,05 EUR od 16.06.2010. pa do isplate

39,01 EUR od 16.07.2010. pa do isplate

34,50 EUR od 18.08.2010. pa do isplate

49,12 EUR od 17.09.2010. pa do isplate

42,67 EUR od 15.10.2010. pa do isplate

37,43 EUR od 17.11.2010. pa do isplate

52,90 EUR od 17.12.2010. pa do isplate

67,51 EUR od 14.01.2011. pa do isplate

57,29 EUR od 15.02.2011. pa do isplate

61,21 EUR od 16.03.2011. pa do isplate

51,55 EUR od 18.04.2011. pa do isplate

57,18 EUR od 16.05.2011. pa do isplate

77,88 EUR od 17.06.2011. pa do isplate

71,28 EUR od 15.07.2011. pa do isplate

101,83 EUR od 17.08.2011. pa do isplate

116,95 EUR od 16.09.2011. pa do isplate

77,46 EUR od 19.10.2011. pa do isplate.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za iznos od 11,91 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.

IV Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.450,18 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 23. travnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 25.10.2006. sklopila Ugovor o kreditu sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.879,44 CHF prema prodajnom tečaju RBA s ugovorenim rokom otplate od 5 godina. Navodi da stranke o ugovorenoj valutnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale niti je tuženik upozorio tužiteljicu na sve specifičnosti predmetne valute. Ističe nadalje da je tuženik. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužiteljica smatra ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF te svojim konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predlaže da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu zahtjeva. Smatra da nisu ispunjeni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi s obzirom da su iste jasne, lako razumljive i uočljive. Ističe da je ugovaranje valutne klauzule u CHF u cijelosti u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima te u trenutku sklapanja ugovora tuženik nije imao niti je mogao imati saznanja o kretanju tečaja. Ističe prigovor zastare, protivi se djelomičnom povlačenju tužbe nakon provedenog vještačenja te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti uz naknadu troška.

3. Tuženik je, nakon što je tužiteljica po provedenom vještačenju smanjila svoj zahtjev, uskratio svoj pristanak na djelomično povlačenje tužbe. Kako je pristanak tuženika uvjet za povlačenje tužbe sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP -a, a koji je u ovom slučaju izostao, to je o navedenom dijelu zahtjeva (za isplatom) također valjalo odlučiti meritornom odlukom, odnosno presuditi kao u toč. III izreke.

4.1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine od 25.10.2006. (list 7-14), karticu kredita (list 16- 23), otplatni plan (list 24-29), nalaz i mišljenje vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o., TČ (list 90-101), iskaz tužiteljice (list 113) i pisani iskaz svjedoka ZČ.

4.2. Kako je tijekom postupka došlo do izmjene raspravnog suca sud je na ročištu za glavnu raspravu održanom 26. ožujka 2026., uz suglasnost stranaka, dokazni postupak obnovio čitanjem spisa i priležeće dokumentacije, a u smislu odredbe čl. 315. st. 3. ZPP.

4.3. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ZČ s obzirom na to da je tuženik u podnesku od 20.3.2026. odustao od njegova saslušanja te je predložio da se izvrši uvid u njegovu izjavu od 28.9.2023.

5. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP -a, sud je našao tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništavim dio čl. 5. Ugovora o kreditu sklopljenog dana 25.10.2006. kojom je ugovorena otplata vezana za tečaj CHF, te isplata preplaćenih iznosa obroka zbog povećanja tečaja CHF. Sporno je među strankama da li se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno potrošačko pravo, kao i to koliko iznosi razlika s osnova iznosa obračunatih prema višem tečaju CHF od tečaja koji je bio u trenutku sklapanja Ugovora.

7. Između stranaka nije sporno da je 25.10.2006. sklopljen Ugovor o kreditu iz čijeg sadržaja proizlazi: da je predmet ugovora vozilo marke VW Polo, da ugovor traje 60 mjeseci, da se kredit daje na iznos od 19.879,44 CHF, da mjesečni obrok iznosi 378,84 CHF.

8. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05). uzimajući u obzir datum sklapanja ugovora.

9. Pritom prvenstveno valja istaknuti da se na konkretan odnos ne mogu primijeniti pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF. Upravo u odnosu na pravno pitanje primjene odluka iz kolektivnog spora u kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revd 2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora (a tuženik u navedenoj parnici nije sudjelovao) ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

10. Radi utvrđivanja okolnosti sklapanja ugovora sud je saslušao tužiteljicu iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podignut za kupnju automobila koji je korišten za osobne potrebe, a tada je radila kao nastavnica u osnovnoj školi, i to je bila jedina opcija koju je autokuća nudila. Sve je obavila u autokući te u firmi koja je davala kredit nije niti bila. Ugovor je bio unaprijed sastavljen i tužiteljica ga je već gotovog preuzela radi ovjere, a nitko ju nije upozorio na rizike koje nosi valuta CHF niti je upozorena da bi tečaj mogao toliko rasti. Nije točno znala što znači valutna klauzula, a niti je od bilo koga dobila neku pouzdanu informaciju. Rate su rasle značajno i da je znala da će toliko rasti ne bi se odlučila na tu vrstu ugovora, a kredit je u konačnici otplaćen u cijelosti. Iskazuje da joj je bilo poznato da su tečajevi valuta podložni promjeni te se ne sjeća da li je itko garantirao da se taj tečaj u odnosu na kunu neće mijenjati.

11. Sud prihvaća navedeni iskaz jer ga ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim. Iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za osobne potrebe i potrebe obitelji, te da je u Auto-kući ponuđena mogućnost upravo predmetnog ugovornog odnosa. Također sud prihvaća da nije vođeno pregovaranje oko uvjeta financiranja, pa tako niti o odredbi kojom se plaćanje veže uz tečaj CHF.

12. U odnosu na dostavljenu izjavu svjedoka ZČ valja reći da sud neposredno provodi dokaze u smislu odredbe čl. 4. ZPP. Međutim, iz navedene izjave nije moguće zaključiti da je svjedok kao djelatnik tuženika neposredno sudjelovao u pregovorima i sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljicom.

13. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazao, a da se svojstvo potrošača ne presumira, valja reći da iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za obiteljske potrebe, a koja tvrdnja ničim nije dovedena u sumnju. Pritom je na tuženiku, kao trgovcu teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14. Dakle, ovaj sud smatra utvrđenim da tužiteljica ima položaj potrošača, jer je predmet ugovornog odnosa financiranje kupovine osobnog automobila koji je korišten za potrebe obitelji i svoje osobne potrebe.

15. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o točki 5. Ugovora, a sve sukladno članku 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača.

17. Iz izjave svjedoka ZČ ne proizlazi da su s tužiteljicom vođeni pojedinačni pregovori o točki 5. Ugovora, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, iz čega onda slijedi da od strane tuženika nisu pružene potpune i jasne informaciju o rizicima ugovaranja plaćanja vozila vezanog uz tečaj CHF, niti o mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da ne bi prihvatila ovakav Ugovor da je znala da će obveze porasti u tolikoj mjeri, jer je to logično s obzirom da zbog rasta tečaja CHF rastu i iznosi mjesečnih anuiteta, a što je financijsko opterećenje za svakog potrošača. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, sastavljenoj unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama koje su sadržane u navedenom tipskom i od tuženika unaprijed pripremljenom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

19. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao, mogao razumno očekivati da bi predmetna ugovorna odredba bila prihvaćena se o njoj pojedinačno pregovaralo.

21. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

22. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

23. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

24. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se rata kredita veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.

25. Budući da navedena odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

27. Priroda i specifičnosti valute švicarski nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

28. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

29. Stoga je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi bilo moguće predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bilo moguće pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

30. Tijekom postupka nije utvrđeno da je jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega za potrošača nije bilo moguće predvidjeti posljedice ugovaranja takve odredbe.

31. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra da je ništava točka 5. Ugovora o kreditu prema kojoj je ugovoreno plaćanje novčanih obveza u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama na dan uplate. Naime, ovakvim uređenjem plaćanje se veže za tečaj, a da tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora nije bila u potpunosti informirana o mogućnosti promjene toga tečaja i rizicima ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud utvrdio da je ništava točka 5. Ugovora od 25.10.2006.

32. Kako je ugovor ništav u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe, slijedom čega je sukladno čl. 1111. ZOO-a tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništavim. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

33. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., TČ iz kojeg nalaza proizlazi da je zbog rasta tečaja više plaćen iznos od 1.294,23 eura kao i da je zbog pada tečaja tužiteljica manje platila iznos od 171,95 eur, pa ukupno potraživanje tužiteljice uzevši u obzir rast i pad tečaja iznosi 1.122,28 EUR.

34. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje, dok tuženik ne prigovara matematičkom izračunu, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

35. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Tuženik zapravo ne ističe nikakve prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, već ponavlja osporavanje osnove potraživanja tužitelja što znači da osporava tvrdnje tužitelja o ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli, a time i osnovanost tražbine s osnove onoga što je tužitelj preplatio na temelju ništave odredbe.

36. Pritom valja istaknuti da je tužiteljica prihvatila izračun i tzv. negativnih razlika, odnosno varijantu nalaza u kojoj je vještakinja iskazala i razdoblja u kojima je tečaj bio niži od početno ugovorenog, pa je navedenu varijantu prema konačno postavljenom zahtjevu prihvatio i sud.

37. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka, to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I izreke.

38. Međutim, kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, odnosno smanjenju zahtjeva sukladno vještačkom nalazu, to je po početnom zahtjevu tužiteljice valjalo odlučiti meritornom presudom i dosuditi joj iznose prema vještačkom nalazu, a odbiti razliku do onoga postavljenog u tužbi s pripadajućim kamatama te odlučiti kao u toč. III izreke.

39. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 29. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, prednik tuženika je bio nesavjestan od trenutka kada je primio svaku pojedinu uplatu, pa je tuženik dužan kamate platiti od dana plaćanja najamnine.

40. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

41. Neosnovan je prigovor zastare, jer se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništavosti dijela odredbi Ugovora.

42. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, slijedom čega ni za taj dio nije nastupila zastara.

43. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 5. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora od 1.141,42 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (uspjeh od preko 99%) pa joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove parničnog postupka. Zato joj je dosuđena naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (Tbr. 7/1) 75 bodova, sastav podnesaka od 7.12.2022. i 6.11.2023. (Tbr. 8/1) po 75 bodova i zastupanje na ročištima 31.5.2023., 27.11.2024. i 26.3.2026. (tbr. 9/1) po 75 bodova, ukupno 450 bodova odnosno 900,00 eura. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 225,00 eura, predujam za vještačenje od 265,45 eura, kao i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 19,91 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura, pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 1.450,18 eura, sve primjenom Tarife, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

44. Na tako utvrđeni trošak tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu 23. travnja 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužiteljica po pun.

- tuženik po pun.