Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-444/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, poslovni broj P-256/2024-9 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, poslovni broj P-256/2024-9 od 19. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno kako je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-3924152 zaključen između stranaka 15. veljače 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te da ista ne proizvodi pravne učinke (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 19. prosinca 2024. do isplate.

2. Žali se tuženik pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08

- odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), te predlaže pobijanu odluku preinačiti i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu radi kupnje automobila, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 8.406,45 CHF, s rokom otplate od 72 mjeseca;

- da je kredit u cijelosti otplaćen;

- da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita;

- da se o sadržaju ove odredbe nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, a tuženik nije dokazao suprotno;

- da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit za kupnju rabljenog automobila već registriranog u [adresa] pa tužitelj ima svojstvo potrošača, a namjena kredita nije bila za poslovne, obrtničke ili druge namjene;

- da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi;

- da prigovor zastare nije osnovan;

- da tužitelj ima pravni interes za traženje deklaratorne zaštite (članak 187. stavak 2. ZPP).

10. Prvostupanjski sud je zaključio da je sporna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je kao takva ništetna. Kako se prema članku 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, prvostupanjski sud zaključuje kako je prigovor zastare neosnovan.

11. Sud se u pobijanoj presudi pozvao na primjenu odredbi članka 1021-1025. ZOO te članaka 81., 82., 83. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP) te pravilno utvrdio da odredba o ulaznoj naknadi uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu te ništetna.

12. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je iznio odlučne činjenice, naveo dokaze na kojima temelji svoju odluku te dao razloge o pravno relevantnim pitanjima. Iz obrazloženja presude jasno proizlazi da je sud primijenio odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama, da je utvrdio status tužitelja kao potrošača te da je ocijenio spornu odredbu kao unaprijed formuliranu i odredbu o kojoj se nije pregovaralo. Prvostupanjski sud se jasno očitovao o svim ključnim prigovorima tuženika, osobito o navodnom pojedinačnom pregovaranju, transparentnosti odredbe, postojanju neravnoteže te pravnoj prirodi naknade. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se poziva tuženik niti je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

13. Sukladno odredbi članka 81. ZZP, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba u smislu odredbe članka 81. ZZP, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP.

14. U žalbi tuženik ponavlja tvrdnje u odnosu na koje je prvostupanjski sud dao jasne razloge. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je tužitelj potrošač, da je ugovor unaprijed sastavljen (standardni obrazac), da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da ugovor ne sadrži konkretizaciju usluga ili troškova koje naknada pokriva te da tuženik nije dokazao suprotno, iako je na njemu teret dokazivanja.

15. Sama činjenica solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika ne dokazuje da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo niti znači da je potrošač imao stvaran utjecaj na sadržaj ugovora. Solemnizacija potvrđuje formalnu valjanost i upoznavanje s pravnim posljedicama, ali ne isključuje primjenu pravila o nepoštenim ugovornim odredbama. Nadalje, činjenica da tužitelj ranije nije prigovarao nije pravno relevantna za ocjenu nepoštenosti i ne znači da je odredba bila poštena ili zakonita.

16. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije temeljio odluku na presudi iz kolektivnog spora niti je tuženika onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost odredbi, kako smatra tuženik, već je proveo individualnu ocjenu konkretnog ugovora.

17. Tužitelj ima pravni interes za deklaratorni zahtjev jer postoji pravna nesigurnost u pogledu valjanosti ugovorne odredbe, a utvrđenje ništetnosti predstavlja osnovu za eventualne daljnje zahtjeve.

18. Drugostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, ako nije pojedinačno pregovarana i ako nije transparentna, može biti nepoštena i time ništetna.

19. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., na koju upućuje prvostupanjski sud, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorenu visinu naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovdje je reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

23. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom-troškom obrade kredita, jer se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju nije mogao utjecati, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnim ovu ugovornu odredbu.

24. Suprotno žalbi tuženika, prvostupanjski sud je u bitnome proveo test poštenosti, odnosno utvrdio je da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi, da tužitelj nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj, da naknada ne odgovara stvarnoj protučinidbi i da uzrokuje neravnotežu na štetu potrošača. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelj nije bio u mogućnosti procijeniti stvarni teret takve naknade. Zakonska dopuštenost određene vrste naknade ne znači automatski i njezinu poštenost u konkretnom ugovoru. Stoga prvostupanjski sud pravilno polazi od toga da je svaka ugovorna odredba podložna kontroli poštenosti.

25. Pravilno je sud otklonio prigovor zastare jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, a zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2).

26. Odluka o parničnom trošku zakonita je kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a) te je sukladna vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) pa se žalba tuženika i u ovome dijelu koji se odnosi na dosuđeni trošak postupka ukazuje neosnovana.

27. Kako na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

28. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a jer sa žalbom nije uspio.

U Splitu 23. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić