Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-261/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Rikardo Perković i Sanja Perković, u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj P-2445/2022-23 od 5. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2026.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Žalbe stranaka se odbijaju kao neosnovane te se potvrđuje presuda u cijelosti i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj P- 2445/2022-23 od 5. studenoga 2024. u točki II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je osnovni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je Ugovor o kreditu br. 138-50-4808172 potvrđen dana 8. travnja 2008. po Dušanu Kvartuču - javnom bilježniku u Biogradu n/m pod brojem ovjere OV-3423/08 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), zaključen između tužitelja kao korisnika kredita s jedne i tuženika kao kreditora s druge strane, u cijelosti ništetan i bez pravnih učinaka. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime ništetnog ugovora iznos od 4.659,19 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća do isplate kako je pobliže opisano u toj točki izreke. U točki II. izreke prihvaćen je kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja te naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplate s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu, iznos od 2.516,33 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća do isplate kako je navedeno u toj točki izreke. Rješenjem prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti toga suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. U točki II. izreke rješenja naloženo je tuženiku platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.208,88 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Žali se tužitelj pobijajući presudu u točki I. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže žalbu prihvatiti, preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti prihvatiti glavni tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žali se tuženik pobijajući presudu u točki II. izreke te rješenje u točki II. izreke zbog svih žalbenih razloga te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i trošak žalbe, dok podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe su neosnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik, jer je izreka pobijane odluke jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima odluke. Odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i razumljivi te nema proturječnosti između razloga odluke i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost iste.

8. Na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu od 8. travnja 2008. kao i zahtjev za isplatu onoga što je ispunio na temelju ugovora za koji smatra da je u cijelosti ništetan (4.659,19 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća do isplate), odnosno podredni zahtjev na isplatu iznosa od 2.516,33 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na ime preplate s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog Ugovora.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke sklopile Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.416,98 CHF, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz rok otplate od 84 mjeseca, te početnu kamatnu stopu od 7,00%, te da je člankom 2. toga Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje, da tužitelj ima status potrošača jer je kredit korišten za kupnju rabljenog osobnog automobila koji se koristi za osobne svrhe, a ne za poslovne svrhe.

11. Prvostupanjski sud je naveo kako je sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, konkretno za shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, pa je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom te dosudio tužitelju iznos od 2.516,33 eura prema vještačenju vještaka Petra Bajla mag.oec. prema kojem je tužitelj od početka otplate kredita do kraja otplate kredita po osnovi promjene tečaja za CHF tuženiku preplatio iznos od 2.516,33 eura.

12. Ujedno je prvostupanjski sud zaključio kako čitav Ugovor o kreditu nije ništetan jer ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe pa je osnovni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

13. Gornja utvrđenja i zaključke prvostupanjskoga suda kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

14. Protivno navodima iz žalbe tužitelja, pravilno sud u pobijanoj odluci ocjenjuje glavni tužbeni zahtjev neosnovanim polazeći od pravnog shvaćanja da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora.

15. U konkretnom slučaju u primjeni su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) te odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07,125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07).

16. Odredbom članka 324. stavak 1. ZOO-a propisano je kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovor ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, dok je stavkom 2. citirane odredbe propisano kako će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

17. Nadalje, člankom 102. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

18. U pogledu ovog pravnog pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske je u činjenično podudarnim situacijama u odlukama Rev-807/2023-2 od 29. siječnja 2025. te Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem: „....bitni sastojci ugovora o kreditu (članak 1021. ZOO) jesu: iznos koji banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ugovorena kamata koju se korisnik kredita obvezuje plaćati banci, te obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca.... banka se obvezala staviti na raspolaganje tužitelju navedene iznose CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita i nije sporno da je banka ove svoje obveze ispunila kako je ugovoreno....valutna klauzula (članak 22. stavak 1. ZOO) spada u tzv. zaštitne klauzule. Kada su obveze stranaka vezane uz tečaj CHF, što ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli in concreto postane izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza (zbog čega je ta odredba ništetna), opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. Naprotiv, u većoj mjeri, u ovim slučajevima, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se postiže bez tzv. zaštitne klauzule kojom se ne ostvaruje svrha na koju upućuje njen naziv, a s obzirom na to da je valuta ispunjenja obveza iz ovih ugovora hrvatska kuna, time što odstranjivanjem valutne klauzule krediti ostaju na snazi kao krediti u kojima su obveze ugovornih strana određene u kunama i ne odstupa se bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, uz pretpostavku, dakako, da su ugovori sklopljeni s poštenim namjerama ugovornih strana koje isključuju namjeru da se zbog naknadnih okolnosti stekne nerazmjeran dobitak.... dakle, to što je odredba o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, nije razlog zbog kojeg ti ugovori ne bi mogli opstati (članak 324. ZOO).... utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke (nakon navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu) nema za učinak nemogućnost opstanka tih ugovora jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen...“

19. Nadalje, u citiranim odlukama je izraženo pravno shvaćanje (reafirmirano u odluci istoga suda poslovni broj Rev-136/2025-2 od 9. travnja 2025.) da „ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništene, može opstati na temelju odredaba članka 324. stavaka 1. i 2. ZOO te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP-u.“.

20. Slijedom iznijetoga, pobijana presuda donesena je u skladu s opisanim pravnim shvaćanjem te je pravilno prvostupanjski sud protumačio i primijenio citirane odredbe ZZP-a i ZOO-a u konkretnom slučaju na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih dijelova spornih odredaba. Ništetni dio spornih odredaba ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 7%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 7%, sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope (istovjetno pravnom shvaćanju iz Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.), te tečaj CHF na dan korištenja (isplate) kredita jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, kao i da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF.

21. Osim toga, za dodati je kako države članice EU imaju na osnovi članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 obvezu osigurati: da nepoštene odredbe ne obvezuju potrošača, da ugovor ostaje na snazi bez nepoštenih odredbi, ako je to prema nacionalnom pravu moguće i restituciju potrošača. To znači da se mogućnost ostavljanja na snazi ugovora (bez nepoštenih ugovornih odredbi) procjenjuje prema odredbama nacionalnog prava. S obzirom na to da u skladu s člankom 267. UFEU-a Sud Europske unije nije nadležan za tumačenje nacionalnog prava, ocjena mogućnosti ostavljanja na snazi ugovora (bez nepoštenih ugovornih odredbi) u skladu s odredbama nacionalnog prava je isključivo na nacionalnim sudovima. U tom smislu je Sud Europske unije ocjenu održavanja valjanosti ugovora zbog ništetnosti odredbe koja se odnosi na tečajni rizik prepustio nacionalnom sudu (presuda od 14. ožujka 2019., C-118/17, T, točka 52. , presuda od 3. listopada 2019., C-260/18, N, točka 43.).

22. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, kao i zahtjev za isplatu utemeljen na činjeničnim tvrdnjama da je cijeli ugovor ništetan.

23. Protivno žalbenim prigovorima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio mjerodavne materijalno-pravne odredbe ZZP-a te ZOO-a kada je, ispravno utvrđujući da se tuženik (banka) pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o navedenoj ugovornoj obvezi nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja spomenute odredbe, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja, ocijenio ništetnim odredbu u kojoj je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak (CHF) te prihvatio podredni tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa kojeg je isplatio tuženiku zbog opisane jednostrane i netransparentne ugovorene valutne klauzule.

24. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

25. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

26. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

27. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

28. Nije osnovan ni prigovor zastare potraživanja tužitelja, čiju je osnovanost prvostupanjski sud s pravom otklonio ispravno smatrajući da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekinuto zastarijevanje, točnije, da navedeni prigovor tuženika nije osnovan, jer je tužitelj zahtjev radi isplate traženog novčanog iznosa istakao u tužbi podnesenoj unutar propisanog petogodišnjeg zastarnog roka.

29. Pritom je za ukazati i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022.

30. Sukladno ovom objedinjenom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a imajući na umu pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF i stranke - tuženike iz toga postupka), tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

31. U postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 20. prosinca 2022. pa utoliko prigovor zastare nije osnovan, kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja.

32. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatio temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

33. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP-a). Sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

34. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu i temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a potvrditi rješenje pod točkom II. izreke.

35. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspio.

U Splitu 23. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić