REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3521/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika: Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 17. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljeve opunomoćenice po zaposlenju, a u izočnosti tuženika, 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan, koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 isplati na ime naknade štete svotu od 18.497,68 € sa zakonskom kamatom koja teče:

- na iznos od 11.615,68 € od 02.08.2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke

- na iznos od 6.882,00 € od povišenja tužbenog zahtjeva tj. od 03.07.2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-Komunikacijom 19. svibnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljev osiguranik AK stradao u prometnoj nesreći 28. lipnja 1999., koju je skrivio tuženikov osiguranik ĐK upravljajući istoga dana motornim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka], u vlasništvu CK, osiguranim kod tuženika. Na osnovi navedene prometne nesreće OK, osiguraniku HZMO-a, je rješenjem broj 178656 od 8. prosinca 2003. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu uzrokovane štetnim događajem. Tuženik je za ranija razdoblja isplatio štetu u mirnom postupku do zaključno 30. lipnja 2022. Za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 30. lipnja 2024. je HZMO s osnove invalidske mirovine isplatio ukupno iznos 11.615,68 EUR, a koji iznos predstavlja štetu za HZMO u navedenom razdoblju. Tužitelj se 19. srpnja 2024. obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete zahtijevajući naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. srpnja 2022. do 30. lipnja 2024. Tuženik je zahtjev primio, te isti otklonio pozivajući se na odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Iz svega navedenog proizlazi da tuženik bez osnove odbija tužitelju isplatiti naknadu štete pa tužitelj predlaže u skladu čl. 161. i 164. ZOMO-a donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 11.615,68 EUR, po osnovi naknade štete, sa zateznim kamatama od 2. kolovoza 2024.

2. Podneskom predanim 3. srpnja 2025. (list 48-50) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, zahtijevajući isplatu iznosa 18.497,68 EUR, po osnovi naknade štete, sa zateznim kamatama od toga i to na iznos 11.615,68 EUR od 2. kolovoza 2024. i na iznos 6.882,00 EUR od povećanja tužbenog zahtjeva, tj. od 3. srpnja 2025., uz naknadu parničnih troškova.

3. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-Komunikacijom 18. lipnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 46), u kojem se navodi da tuženik prije svega ukazuje na neurednost tužbe, jer tužba ne sadrži sve potrebito da bi se po njoj moglo postupati, u smislu čl. 186.ZPP-a, kao ni druge podatke koje mora imati svaki podnesak u smislu čl. 106. ZPP-a. Naime, tužitelj uz tužbu nije dostavio vjerodostojne dokaze u svezi visine tužiteljeve tražbine. Uz tužbu je dostavljena samo specifikacija isplaćenih mjesečnih iznosa mirovine, u obliku internog obračuna, no, iako je isti javna isprava, tuženik navodi da iz istoga uopće nije moguće utvrditi kako je izvršen obračun, kada su pojedini iznosi isplaćeni, jer nisu dostavljeni dokazi o isplati iznosa. Slijedom navedenog, predlaže se odbaciti tužbu. Tuženik osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i tijek zatraženih zateznih kamata. Ne osporava se štetni događaj i pasivna legitimacija. Tužitelj zasniva tužbu na okolnosti da je OK, tužiteljevom osiguraniku, priznao pravo na invalidsku mirovinu i da mu istu isplaćuje budući da je stradao u prometnoj nesreći za koju je pravomoćno proglašen krivim tuženikov osiguranik. Dakle, činjenična osnova tužbe temelji se na prometnoj nesreći, zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete po propisu, kojim je u vrijeme nastanka štete za tužitelja, uređeno pitanje prava na naknadu štete koja je nastala uporabom motornih vozila, a to je u ovom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP), a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja-prometne nesreće (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-12/2022, Rev- 909/2021, Rev-2140/2018). Naime, prije svega treba imati na umu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-a odnosno da je u ovom slučaju riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena odredbama ZOOP-a, zbog čega se na ovaj odnos tužitelja i tuženika, kao osiguravatelja, glede utvrđenja visine i obujma obveze tuženika, kao osiguratelja, primjenjuje materijalno pravo koje uređuje predmetan ugovor o osiguranju, dakle, u ovom slučaju ZOOP. Obveza tuženika, kao osiguratelja motornog vozila, uređena je ZOOP-om temeljem kojeg je i sklopljen Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru istog Zakona i njime preuzetih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem sklopljenog ugovora o osiguranja s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (u slučaju da se ispune uvjeti propisani ZOOP-om) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (štetnika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen posebnim zakonom - ZOOP-om. Navedenim propisom, i to čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, nedvojbeno je propisano, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Imajući na umu da je tužitelj osiguraniku u utuženom razdoblju isplaćivao invalidsku mirovinu, s time da je navedena prometna nesreća u kojoj je stradao tužiteljev osiguranik priznata kao ozljeda na radu, to dakle niti ne postoji stvarna šteta koju tužitelj trpi isplatom te invalidske mirovine, jer sukladno odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a stvarna šteta postoji samo ako mirovina nije utvrđena zbog ozljede na radu, u kojem slučaju je potrebito utvrditi postoji li razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Budući da tužitelj nije dokazao visinu stvarne štete u ovom slučaju, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u prijavu o ozljedi na radu (list 3-6), kaznenu prijavu od 6. lipnja 1999. (list 7 i 8), zapisnik o očevidu od 28. lipnja 1999. sastavljen pred Županijskim sudom u Varaždinu posl. br. Kir-295/99-2 (list 9-12), rješenje HZMO-a, Područne službe u Zagrebu, od 8. prosinca 2003. (list 13-15), tužiteljev nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti, od 26. rujna 2002. (list 17-20), tužiteljev nalaz i mišljenje vještaka na ponovnom kontrolnom pregledu, od 16. studenoga 2004. (list 21-24), tužiteljev obračun isplate invalidske mirovine u svezi predmeta: OB-03328609982 AK, od 18. srpnja 2024. (list 25), ispise iz banke podataka doznačenih mirovinskim primanja (transakcija 258) (list 26-40), tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu 11.615,68 EUR, predmet: AK, upućen tuženiku, od 19. srpnja 2024., uz povratnicu i tuženikovu obavijest o neosnovanom odštetnom zahtjevu, upućen tužitelju, od 10. rujna 2024. (list 41-43), tužiteljev obračun isplata invalidske mirovine u predmetu: OB-03328609982 AK, od 3. srpnja 2025. (list 51) i ispise iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (transakcija 258) (list 52-58).

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za regresnu isplatu, kao stvarne štete zbog isplate invalidske mirovine, uzrokovane prometnom nesrećom, za koju je odgovoran tuženikov osiguranik.

Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Poglavito se upire na primjenu mjerodavnog prava.

7. Uvidom u prijavu o ozljedi na radu (list 3-6), kaznenu prijavu od 6. lipnja 1999. (list 7 i 8), zapisnik o očevidu od 28. lipnja 1999. sastavljen pred Županijskim sudom u Varaždinu posl. br. Kir-295/99-2 (list 9-12), utvrđeno je da je tužiteljev osiguranik AK stradao u prometnoj nesreći 28. lipnja 1999., u Gornjem Makoišću, koju je skrivio tuženikov osiguranik ĐK upravljajući istoga dana motornim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka], u vlasništvu CK, osiguranim kod tuženika.

8. Uvidom u rješenje HZMO-a, Područne službe u Zagrebu, klase: 140-04/02-01, OB: 03328609982, broj predmeta: 178656, od 8. prosinca 2003. (list 13-15), tužiteljev nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti, od 26. rujna 2002. (list 17-20), tužiteljev nalaz i mišljenje vještaka na ponovnom kontrolnom pregledu, od 16. studenoga 2004. (list 21-24), utvrđeno je da je rješenjem broj 178656 od **.**.2003. OK, osiguraniku HZMO-a, kod kojeg je zbog ozljede na radu uzrokovane predmetnim štetnim događajem-prometna nesreća, nastala opća nesposobnost za rad, te priznato pravo na invalidsku mirovinu u iznosu 1.251,53 HRK mjesečno počev od 26. rujna 2002., a s obzirom na prethodan nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti, a koja je invalidnost odnosno postojanje opće nesposobnosti za radi je potvrđena po vještaku pri ponovnom kontrolnom pregledu.

9. Uvidom u tužiteljev obračun isplate invalidske mirovine u svezi predmeta: OB- 03328609982 AK, od 18. srpnja 2024. (list 25) te ispise iz banke podataka doznačenih mirovinskim primanja (transakcija 258) (list 26-40) i tužiteljev obračun isplata invalidske mirovine u predmetu: OB-03328609982 AK, od 3. srpnja 2025. (list 51) te ispise iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (transakcija 258) (list 52-58) utvrđeno je da tužitelj i dalje isplaćuje svojem osiguraniku OK invalidsku mirovinu, kojim isplatama tužitelj trpi štetu za razdoblje 1. srpnja 2022.-30. lipnja 2024. (2 godine) u iznosu 11.615,68 EUR, te u daljnjem razdoblju 1. srpnja 2024.-30. lipnja 2025. (1 godina) u iznosu 6.882,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 18.497,68 EUR (3 godine).

10. Uvidom u tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu 11.615,68 EUR, predmet:

AK, upućen tuženiku, od 19. srpnja 2024., uz povratnicu i tuženikovu obavijest o neosnovanom odštetnom zahtjevu, upućen tužitelju, od 10. rujna 2024. (list 41-43), utvrđeno je da je tužitelj pozvao tuženika na naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine za utuženo razdoblje u mirnom postupku odštetnim zahtjevom koji je tuženik primio 24. srpnja 2024., ali nije postupio po istom, premda je tuženik dopisom od 10. rujna 2024. potvrdio primitak odštetnog zahtjeva u svezi prometne nesreće od 28. lipnja 1999. u kojoj je ozlijeđen LK, već je otklonio isti odštetni zahtjev kao neosnovanim, pozivajući tužitelja na dostavu obračuna mirovine koja bi tužiteljevom osiguraniku bila isplaćena u slučaju ozljede na radu, imajući na umu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, s obzirom da ne mogu biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).

12. Poglavito tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, s obzirom da je tužiteljevom osiguraniku prema tužiteljevim navodima i priloženim ispravama, invalidska mirovina na koju se odnosi tužiteljev zahtjev utvrđena zbog ozljede na radu, pa stoga tuženik navodi da ne postoji stvarna šteta, odnosno, razmjeran iznos koji bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju, sukladno odredbi čl. 27. st. 2. i st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje: ZOOP).

Stoga, tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, pri tome se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe i to poglavito čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13., 151/14, 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19, 84/21. i 119/22.). Za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, protiv osiguratelja štetnika, ovdje tuženika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja-prometne nesreće.

Naime, tuženik s pravom ističe da je njegova obveza, kao osiguratelja, uređena ZOOP-om, temeljem kojeg zakona je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od auto odgovornosti, slijedom čega tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi citiranog zakona i njime preuzetih obveza.

13. Prema tome, u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao posebnog zakona, poglavito mjerodavna odredba čl. 27. ZOOP-a.

14. Stoga, iako je po pravilima parničnog postupka sud vezan odlukom u kaznenom postupku glede postojanja kazneno djela i kaznene odgovornosti (čl. 12. st. 3. ZPP-a), sudeći po recentnoj sudskoj praksi, to ipak ne isključuje pravo tuženika dokazivati suprotne činjenice, čak niti u takvom slučaju kada je riječ o prometnim nesrećama, kao dakle i u ovom postupku, jer kako navode viši sudovi, tuženiku se mora omogućiti puno pravo na raspravljanje u parničnom postupku.

15. Zaključno, pravilno obrazlaže tuženik da je osnovanost tužiteljeve tražbine potrebito prosuđivati primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a, jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika za naknadom štete, a s obzirom na njegov pravni položaj osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Temeljem iste odredbe obveza tuženika, kao osiguratelja, postoji samo onda ukoliko bi razmjeran iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog ozljede na radu.

16. S obzirom je po navodima tužbe uzrok umirovljenja tužiteljevog osiguranika ozljeda na radu, kao posljedica predmetne prometne nesreće, ne proizlazi postojanje (pozitivne) razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, dok tužitelj drukčije ne tvrdi niti dokazuje (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-2138/23 i Rev-235/23).

17. Tužitelj, na kojem je teret dokazivanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, uopće nije dokazao postojanje obveze tuženika u smislu čl. 27. ZOOP-a niti odgovornost tuženikovog osiguranika za prometnu nesreću.

Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Naime, prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Uzgred rečeno, tužitelj nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda, poglavito glede odgovornosti tuženika, kao osiguratelj, pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

18. Budući da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, s obzirom na odredbe čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora i zahtjev za naknadu troškova.

20. Slijedom navedenog, budući da tužitelj ne zahtijeva naknadu troškova postupka, isti mu nisu niti odmjereni odnosno o istom nije odlučeno.

21. Tuženiku je valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, s obzirom na postavljen zahtjev za naknadom istih. Međutim, tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu po odluci suda, jer obveza plateža istoga nastaje po pravomoćnom završetku postupka i ovisno o uspjehu u sporu, to tim više što isti zahtjev nije određeno postavljen u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a). Stoga je valjalo odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zatraženim zateznim kamatama, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

22. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Zagrebu 23. travnja 2026.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - tužitelj i

- tuženik.