REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4168/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, pravnoj stvari tužiteljice: CL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Irena Krstić, odvjetnica u Zagrebu, Josipa Hanuša 2, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1/A, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 11. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice i tužiteljičine opunomoćenice te zamjenika tuženikovih opunomoćenika, 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 13.288,74 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 10,82 EUR od 15. rujna 2007.,

- 10,61 EUR od 17. listopada 2007.,

- 10,76 EUR od 5. prosinca 2007.,

- 10,65 EUR od 15. prosinca 2007.,

- 13,95 EUR od 16. siječnja 2008.,

- 11,96 EUR od 16. veljače 2008.,

- 49,47 EUR od 15. ožujka 2008.,

- 45,86 EUR od 16. travanj 2008.,

- 34,97 EUR od 16. svibnja 2008.,

- 36,42 EUR od 17. lipnja 2008.,

- 35,09 EUR od 16. srpnja 2008.,

- 35,01 EUR od 15. kolovoza 2008.,

- 35,02 EUR od 16. rujna 2008.,

- 42,82 EUR od 16. listopada 2008.,

- 61,68 EUR od 15. studenoga 2008.,

- 50,18 EUR od 16. prosinca 2008.,

- 91,66 EUR od 17. siječnja 2009.,

- 91,34 EUR od 17. veljače 2009.,

- 78,48 EUR od 21. ožujka 2009.,

- 81,89 EUR od 17. travnja 2009.,

- 81,38 EUR od 16. svibnja 2009.,

- 75,85 EUR od 16. lipnja 2009.,

- 77,11 EUR od 16. srpnja 2009.,

- 71,02 EUR od 15. kolovoza 2009.,

- 78,44 EUR od 16. rujna 2009.,

- 72,03 EUR od 16. listopada 2009.,

- 75,80 EUR od 17. studenoga 2009.,

- 75,08 EUR od 16. prosinca 2009.,

- 86,16 EUR od 16. siječnja 2010.,

- 93,17 EUR od 16. veljače 2010.,

- 91,65 EUR od 16. ožujka 2010.,

- 98,96 EUR od 16. travanj 2010.,

- 112,17 EUR od 18. svibnja 2010.,

- 114,92 EUR od 16. lipnja 2010.,

- 130,16 EUR od 16. srpnja 2010.,

- 129,65 EUR od 17. kolovoza 2010.,

- 160,34 EUR od 16. rujna 2010.,

- 142,55 EUR od 16. listopada 2010.,

- 146,62 EUR od 16. studenoga 2010.,

- 156,39 EUR od 13. prosinca 2010.,

- 166,93 EUR od 15. siječnja 2011.,

- 154,18 EUR od 16. veljače 2011.,

- 158,40 EUR od 16. ožujka 2011.,

- 158,59 EUR od 16. travnja 2011.,

- 171,46 EUR od 17. svibnja 2011.,

- 198,83 EUR od 16. lipnja 2011.,

- 229,97 EUR od 16. srpnja 2011.,

- 210,28 EUR od 16. rujna 2011.,

- 205,19 EUR od 5. listopada 2011.,

- 180,51 EUR od 15. listopada 2011.,

- 179,05 EUR od 16. studenoga 2011.,

- 184,65 EUR od 17. prosinca 2011.,

- 196,69 EUR od 17. siječnja 2012.,

- 201,26 EUR od 16. veljače 2012.,

- 196,27 EUR od 16. ožujka 2012.,

- 195,52 EUR od 17. travnja 2012.,

- 198,05 EUR od 16. svibnja 2012.,

- 202,44 EUR od 16. lipnja 2012.,

- 196,96 EUR od 17. srpnja 2012.,

- 195,45 EUR od 17. kolovoza 2012.,

- 182,02 EUR od 18. rujna 2012.,

- 193,60 EUR od 16. listopada 2012.,

- 198,99 EUR od 16. studenoga 2012.,

- 195,41 EUR od 18. prosinca 2012.,

- 191,11 EUR od 16. siječnja 2013.,

- 189,73 EUR od 16. veljače 2013.,

- 188,10 EUR od 16. ožujka 2013.,

- 198,79 EUR od 16. travnja 2013.,

- 183,07 EUR od 16. svibnja 2013.,

- 180,49 EUR od 18. lipnja 2013.,

- 182,33 EUR od 16. srpnja 2013.,

- 182,45 EUR od 15. kolovoza 2013.,

- 195,56 EUR od 1. listopada 2013.,

- 189,89 EUR od 16. listopada 2013.,

- 191,71 EUR od 16. studenoga 2013.,

- 198,19 EUR od 17. prosinca 2013.,

- 164,95 EUR od 16. siječnja 2014.,

- 175,29 EUR od 3. ožujka 2014.,

- 173,87 EUR od 3. travnja 2014.,

- 170,61 EUR od 1. svibnja 2014.,

- 166,45 EUR od 5. lipnja 2014.,

- 170,20 EUR od 4. srpnja 2014.,

- 173,19 EUR od 7. kolovoza 2014.,

- 175,68 EUR od 5. rujna 2014.,

- 177,30 EUR od 7. listopada 2014.,

- 180,38 EUR od 5. studenoga 2014.,

- 182,66 EUR od 5. prosinca 2014.,

- 182,75 EUR od 1. siječnja 2015.,

- 183,15 EUR od 16. siječnja 2015.,

- 183,15 EUR od 5. ožujka 2015.,

- 183,15 EUR od 8. travnja 2015.,

- 183,15 EUR od 5. svibnja 2015.,

- 183,15 EUR od 6. lipnja 2015.,

- 183,15 EUR od 8. srpnja 2015.,

- 183,15 EUR od 7. kolovoza 2015. i

- 183,15 EUR od 8. rujna 2015.,

sve do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.650,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-Komunikacijom 25. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su tuženik i tužiteljica 28. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 046-28/2007, za kupovinu stana, na iznos 90.560,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 180 mjeseci. Predmetnim ugovorom ugovorena je kamatna stopa od 4,60% a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci tuženika. Kredit je otplaćen 26. siječnja 2016. uplatom iznosa 229.680,06 HRK. Prema odredbi predmetnog Ugovora je ugovorena kamatna stopa od 4,60%, promjenjiva sukladno odluci tuženika, te je isti za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nekoliko puta povećavao kamatnu stopu. O predmetnoj odredbi Ugovora se nije posebno pregovaralo, niti je za tužiteljicu postojala takva mogućnost. Dakle, tužiteljica je potpisala Ugovor bez da je imala mogućnost s tuženikom pregovarati i utjecati na sadržaj njegovih odredbi. Stoga je jasno da prema navedenoj odredbi, promjenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika, a da u istoj odredbi nisu navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti, odnosno parametri i uvjeti pod kojima bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni stope. Navedeno znači da takva odredba Ugovora nije dovoljno objektivizirana, jer nisu jasna ni vidljiva mjerila za određivanje kamatne stope, već je tuženik sam sebi pridržao pravo jednostrane promjene kamatne stope, pa je time tužiteljica kao korisnik kredita stavljena u neravnopravan položaj, te je na njezinu štetu uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik je predmetnim Ugovorom, postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbi Zakona o obveznim odnosima, sklapajući ugovore uz ugovorenu valutnu klauzulu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak, te ugovarajući u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorena redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci banke o promjeni kamatne stope ili nekog drugog akta tuženika. Naime, budući da kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 268. st. 2. i čl. 277. ZOO-a, te je suprotno predmetnim ništetnim odredbama, bez pravne osnove stekao iznose koje je tužiteljica tuženiku platila iznad ugovorene kamatne stope od 4,60% godišnje. U istom dijelu Ugovora glede ugovaranja promjenjive kamatne stope tuženik je povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača, koristeći u ugovorima o kreditu (čl. 2.) ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja Ugovora tužiteljica, kao korisnik kredita, nije s tuženikom pojedinačno pregovarala i Ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna istih parametara, što je zbog neravnoteže o pravima i obvezama imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. korisnik ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Nadalje, tijekom trajanja otplate kredita, tečaj CHF u odnosu na HRK se značajno mijenjao, što je imalo za posljedicu povećanje nominalnog iznosa pojedinog anuiteta i ukupne obveze izraženo u HRK. Osim promjene valutne klauzule tuženik je u otplatnom razdoblju svojevoljno i jednostrano mijenjao i početnu ugovorenu kamatnu stopu u pet navrata. Tužiteljica, kao prosječan potrošač, prilikom sklapanja Ugovora nije mogla znati niti predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, jer u suprotnom ne bi pristala na sklapanje Ugovora temeljem kojeg bi bila dužna otplaćivati mjesečne anuitete koji su u pojedinim razdobljima uvećani i za oko 40%. Tuženik je svojim postupanjem u znatnoj mjeri kršio niz temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 132/98., 112/99., 88/01., dalje: ZOO/91.) čime je tužiteljici prouzročio štetu dovodeći je u nepovoljan položaj. Tako je prilikom ugovaranja kredita savjetovao i predstavio da je ugovor sa valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji. Odrednica valutne klauzule od strane tuženika u ovom slučaju primijenjena je protivno čl. 323., čl. 395., čl. 11., čl. 12., čl. 13., čl. 15., čl. 16., čl. 139., čl. 141. i čl. 210. ZOO/91., kao i drugim odredbama koje uređuju institut stjecanje bez osnove odnosno bezrazložno bogaćenje i čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske. Temeljem gornjih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu tužiteljica je tuženiku platila u razdoblju od 1. ožujka 2007. do 28. lipnja 2011. po Ugovora o kreditu broj: 046-28/2007, od 28. ožujka 2007., ukupan iznos 54.524,37 EUR / 410.813,84 HRK, a da tih ništetnih odredbi glede tečaja i kamatne stope nije bilo trebao je platiti iznos 16.545,22 EUR / 315.426,03 HRK, te je na taj način tužiteljica pretrpjela štetu u iznosu 12.772,46 EUR / 96.234,07 HRK. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 12.772,46 EUR / 96.234,07 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 22. siječnja 2026. (list 338-341) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s dopunskim financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 13.288,74 EUR, od toga iznosa 3.137,14 EUR zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i iznosa 10.151,60 EUR zbog valutne klauzule u CHF, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose preplate anuiteta od dana nakon dana plateža istih, uz naknadu parničnih troškova sa zateznima kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-Komunikacijom 11. listopada 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 49), u kojem se navodi da je Tužitelj, protiv tuženika, podnio tužbu u postupku koji se vodi kod ovoga suda pod posl. br. P- 4181/2023, a radi utvrđenje ništetnim i isplata na temelju navodno ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-2245/2005, sklopljenog između tužitelja i tuženika 21. listopada 2005. (dalje: Ugovor o kreditu 1), a koja odredba se odnosi na valutnu klauzulu u CHF. Budući da je riječ o parnici između istih osoba za koje je predviđena ista vrsta postupka, tuženik predlaže spojiti iste parnice, sve u svrhu ubrzanja raspravljanja i smanjenja troškova postupka. Tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužiteljica zahtijeva povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) koji određuje da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužiteljica nije ovlaštena tražiti povrat naprijed navedenih iznosa, jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužiteljica zahtijeva tužbom. Stoga, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, zbog nastupjele zastare. Tužiteljica se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužba u kolektivnom sporu Potrošač ima na tijek i prekid zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvaske je presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/2017-2 zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05. te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. P-1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. Tužiteljica se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice Potrošač niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07.) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14.). Odredbe spomenutih čl. izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužiteljica traži isplatu radi stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužiteljica nije dokazala sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu Potrošač niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 28. ožujka 2007., dakle, prije nego što je na snagu stupio čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., dalje: ZZP/07.), a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/09.), tj. 16. srpnja 2009. Shodno tome, nema mjesta pozivanju tužiteljice na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada na snazi Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138.a ZZP-a (Narodne novine, br. 79/09.) o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovaj i druge pojedinačne postupke. Tuženik ističe da je tužiteljica prije podnošenja tužbe pristala na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje: Aneks). Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužiteljica nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji, održanoj 13. i 20. prosinca 2022., iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15, dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja istog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka. U ovom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene)-upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK (Narodne novine, br. 102/15.), stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužiteljica dugovala na ime Ugovora o kreditu. U tom smislu, tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time otpala je i osnova tražbine navodne preplate CHF kredita, a na koju se tužiteljica poziva. Drugim riječima, tužiteljica više nije ovlaštena zahtijevati bilo kakve iznose koje je platila po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužiteljica je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Tuženik ističe i kako je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljičina tražbina temeljem navodno preplaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prestala institutom zamjene ispunjenja, odnosno nagodbom. Sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva, jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužiteljici kredit u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Nadalje, tuženik osporava navode tužiteljice kako istoj od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima u svezi sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužiteljicu o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo obučio sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF. Također, i guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta CHF, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja CHF za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, očigledno je kako odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu i koja je predmetom tužbe u ovom postupku nije ništetna. Nadalje, tuženik ističe kako odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Nesporno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi odredba koja se tiče cijene, budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, potrebito je da su kumulativno ispunjeni uvjeti: da se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužiteljice). Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna, jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio Ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u Ugovoru o kreditu. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužiteljica potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj isprave kojom svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na razdoblje od više godina, te je i dužna primijeniti očekivanu pažnju. Odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stope ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem čl. 99. ZZP uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati je li odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva. Tužiteljica se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužiteljica pogrješno zahtijeva isplatu i zateznih kamata koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužiteljica izlaže razloge o istoj odlučnoj činjenici. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi izvođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući da je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu uz Ugovor, kojim je izvršena konverzija kredita. S obzirom da je očigledno kako tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u tuženikov popratni dopis upućen tužiteljici, od 27. prosinca 2021. (list 7), Ugovor o kreditu broj: 046-28/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28. ožujka 2007., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 29. ožujka 2007. (list 8-27), Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 046- 28/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 22. svibnja 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 11. lipnja 2007. (list 28-31), tuženikovu obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, upućenu tužiteljici, od 7. prosinca 2021. (list 32), tužiteljev popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015., od 7. prosinca 2021. (list 33-36), otplatni plan, specifikaciju uplata, obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu i otplatni plan, sve od 7. prosinca 2021. (list 37-44), tablicu G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 109-112), tuženikove mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita, Random Walk Model kretanja tečaja i povijesno kretanje forecasta EUR/CHF, tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju, Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., s primjenom od 1. siječnja 2011. (list 109-124), pisanu izjavu svjedokinje CLE od 24. kolovoza 2020. (list 142-146) i Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., s primjenom od 9. siječnja 2013. (list 187-196) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 22. veljače 2024. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 208-222), uz po vještaku naknadno pribavljene mjerodavne isprave, među inim, i Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 046- 28/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 223-303), te je 21. listopada 2025. predao pisanu dopunu nalaza i mišljenja, kao očitovanje na tuženikove navode iz podneska od 12. travnja 2024. (list 325-335) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu 11. ožujka 2026. (list 345 i 346).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, uslijed djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede promjene kamatne stope sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama i valutne klauzule u CHF.

Nije sporno da su ovdje parnične stranke 28. ožujka 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: 046-28/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, čiji je sadržaj javnobilježnički potvrđen 29. ožujka 2007., te Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 046- 28/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 22. svibnja 2007., čiji je sadržaj javnobilježnički potvrđen 11. lipnja 2007. i Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 046-28/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana.

Sporna je ništetnost spornih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i zbog valutne klauzule u CHF, tj. promjene tečaja CHF za HRK, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 046-28/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28. ožujka 2007., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 29. ožujka 2007. (list 8-27), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., Zagreb, ranije tvrtke ovdje tuženika, kao banke i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita i založnog dužnika te BL, kao sudužnika i založnog dužnika i OL, kao sudužnika u svezi stambenog kredita u iznosu 90.560,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, koji je vrijedio na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana (čl. 2.); ugovoreno je da se na navedeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti zaračunavaju kamate od 4,60% dekurzivno godišnje te da se kamate obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, i uključene su u anuitete (čl. 3.); glede otplate kredita određen je rok otplate od 15 godina od dana stavljanja kredita u otplatu te se kredit stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten; Kredit se otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u iznosu 697,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, na dan plaćanja, te anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl. 4.); ugovorena je promjenjivost kamatne stope odnosno banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, ili iz drugog akta banke; Korisnik kredita svojim potpisom na istom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom; Ugovorne strane suglasno utvrđuju da će se korisniku kredita, u slučaju prestanka radnog odnosa u Agrokor Koncern, neotplaćeni iznos kredita preračunati prema mjerodavnim komercijalnim uvjetima banke (čl. 6.). Nadalje, Aneksom br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 046-28/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 22. svibnja 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 11. lipnja 2007. (list 28-31), je utvrđena omaška glede punomoći tuženika i istim ispravljeno.

Naposljetku, Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 046-28/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 268-272), je sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

8. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 11. ožujka 2026. (list 345 i 346), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2007. godine kod tuženika podigla predmetni stambeni kredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate 15 godina. Predmetni kredit je tužiteljica prijevremeno otplatila 30. rujna 2015. Stoga predmetni kredit nije konvertiran u EUR sukladno zakonskom određenju. Predmetnim kreditom je tužiteljica riješila stambeno pitanje sebe i svoje obitelji, s obzirom da je pomoću istog kupila stan u [adresa] ([adresa]). U predmetnom stanu stanuje sada tužiteljičin sin OL sa svojom obitelji. Predmetni stan tužiteljica nije nikada iznajmljivala niti davala u zakup, dakle isti nije koristila u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Isključivo je tužiteljica otplaćivala predmetni kredit i to na početku putem trajnog naloga, a kasnije uslijed povećanja anuiteta uplaćivala je putem uplatnica. Tužiteljica je izabrala tuženika, kao kreditora, s obzirom da se isti oglašavao i reklamirao. Nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije informirao tužiteljicu o sadržaju i značenju ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih, pa tako nitko nije informirao tužiteljicu o strukturi i uzrocima promjene kamatne stope niti je tuženik tražio tužiteljičinu suglasnost za promjenu iste, niti je informirao tužiteljicu o riziku dizanja kredita vezanog uz CHF niti je dana poredba rizika kredita vezanog za CHF s kreditom vezanim uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o tzv. valuta utočišta, dok se ne sjeća je li bilo govora o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu. Javni bilježnik je pripremio sadržaj istog Ugovora. S obzirom da u odnosnom javnobilježničkom uredu RL bila gužva, tužiteljica nije bila u prilici pročitati Ugovor prije nego ga je potpisala-sklopila. Tužiteljica je naglasila da joj je poglavito bilo bitno istim kreditom riješiti stambenog pitanje, a s obzirom da je dizala kredit kod tuženika, kao poslovne banke, tužiteljica nije pristupala istom pravnom poslu s povećanim oprezom.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predanog 22. veljače 2024. (list 208-222), uz po vještaku naknadno pribavljene mjerodavne isprave, među inim, i Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 046-28/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 223- 303), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 4.330,86 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 23.766,09 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.154,36 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani Tabelom 1 zaključka (list 217 i 218);

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 77.879,77 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.336,38 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani Tabelom 2 zaključka (list 218 i 219);

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 485,03 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 64,37 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani Tabelom 3 zaključka (list 220);

- Ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule (toč. 1. i toč. 2. zaključka) za koju je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 101.645,86 HRK odnosno eurska protuvrijednost ukupno više plaćenog iznosa iznosi 13.490,74 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani Tabelom 4 zaključka (list 220 i 221).

10. Na temelju pisane dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predane 21. listopada 2025., kao očitovanje na tuženikove navode iz podneska od 12. travnja 2024. (list 325-335), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 4.312,54 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 23.636,38 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.137,14 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani Tabelom 1 zaključka (list 330 i 331);

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 76.487,54 HRK odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.151,60 EUR, dok su pojedni mjesečni iznosi razlika iskazani Tabelom 2 zaključka (list 331 i 332);

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -485,03 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -64,37 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani Tabelom 3 zaključka (list 333);

- Ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule (toč. 1. i toč. 2. zaključka) za koju je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 100.123,92 HRK odnosno eurska protuvrijednost ukupno više plaćenog iznosa iznosi 13.288,74 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani Tabelom 4 zaključka (list 333-335).

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, kao i pisana dopuna istoga, kao očitovanje na tuženikove primjedbe, su u cijelosti prihvaćeni, ocijenivši ih sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što su razjašnjene i otklonjene sve primjedbe, odnosno nije se ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 30. studenoga 2023. (list 197 i 198) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok su odbijeni ostali dokazni prijedlozi, jer isti nisu potrebiti (toč. II.). Stoga, nije prihvaćen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje ZL, odnosne javne bilježnice, na istaknute okolnosti, jer ista nije sudjelovala u pregovaranju i sklapanju Ugovora niti objašnjavanju odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, poglavito davanju informacija o valutnom riziku, to tim više što je ista obrtimice obavljala istovrsne poslove, pri tome imajući na umu velik broj stranaka i vremenski odmak, pa se pretpostavlja da ista ne može biti upoznat s detaljima ovog slučaja, dakle ista ne bi imala neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama u ovom slučaju, dok su isti dokazi predloženi radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).

13. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima br. C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici- pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, što je i ovdje slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te je kasnijom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla predmetni namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana, odnosno rješavanje stambenog pitanja, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

15. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se jednostrano mijenja kamatna stopa te glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca sročene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sastavljenom, pripremljenom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o strukturi kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope niti je razjasnio odredbu glede valute obveze te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi kamatne stope ni rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, kao što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 25. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 22. siječnja 2026. (list 338-341), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, odnosno s pisanom dopunom nalaza i mišljenja od 21. listopada 2025. uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

17. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, unatoč tome, tužiteljica zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU br. C-118/17.

19. Stoga, tuženik izvlači pogrješne zaključke iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, i u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje kako tužiteljica ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

20. Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, tj. Aneksu uz Ugovor o kreditu broj: 046-28/2007, od 15. siječnja 2016., ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

21. Stoga je u pravu tužiteljica kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije.

22. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice. Nadalje, ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnosti spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

23. Na temelju financijskog vještačenja, poglavito pisane dopune nalaza i mišljenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao tzv. pozitivne razlike, i to u ukupnom iznosu 13.288,74 EUR, od toga zbog jednostrano promjenjive kamatne stope u iznosu 3.137,14 EUR i zbog valutne klauzule u CHF u iznosu 10.151,60 EUR.

24. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika, nije postavljen zahtjev, to tim više što ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Osim toga, ista tuženikova tražbina je u zastari, s obzirom na protek općeg roka zastare od 5 godina, s obzirom na zadnja takvu 15. rujna 2008. (list 333), dok je odgovor na tužbu predan 11. listopada 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 49).

25. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

26. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 22. siječnja 2026. (list 338-341), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, s time da tužiteljici na iste iznose pripadaju i zatezne kamate tekuće od dana nakon dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih razlika, odnosno kako to tužiteljica zahtijeva na sve pojedine mjesečne iznose razlika, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

28. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 3. travnja 2024. i 22. siječnja 2026. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 30. studenoga 2023. i 11. ožujka 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (250,00 EUR). Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 400,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak sastava podneska od 12. svibnja 2025. kojim se požuruje postupanje u zahtijevanom iznosu 100,00 EUR uvećanog za PDV 25%, niti trošak sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 87,09 EUR, s obzirom na zakonsko oslobođenje od plateža istoga. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.650,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. III. izreke presude).

29. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 12. travnja 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištu 11. ožujka 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te troška sastava podnesaka od 29. prosinca 2023., 29. rujna 2025. i 4. ožujka 2026., za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 750,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (187,50 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 937,50 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

30. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

31. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 23. travnja 2026.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP- a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.